Sanjarica

Vrijeme je za kavu. Odlazim na isto mjesto nadajući se sresti njega. Unaprijed znam da neće biti sam, ali kaj, i tak sam već dugo  samo pasivni promatrač. Ponekad zabijem nos i nabacim koju ali toliko sam mu nevažna da se na mene čak niti naljutit ne može. Danas nije došao. Djevojka koja mu pravi društvo bila je sama, a njene oči mi nekak zgledaju kao moje. Pas mater, trebala bi ju s pepeljarom po glavi a ja ju žalim. Uobražena kraljica na nadmorskoj visini na kojoj nije navikla biti. Pozovem je za stol jer dvije depresivne kada sjede zajedno manje upadaju u oči. Njena priča okrenula je sve ono loše kaj sam o njoj mislila. Sad tek razumijem i njega. Znala sam da ima nekakva začkoljica. Znala sam da on ne pada na ljepotu a njeno ponašanje ranije nije imalo nikaj kaj bi on smatral normalnim. U kratko vrijeme od nje je stvorio anđela i jedva se usudim pomislit kaj bu dalje. Jer znam njega. Od njega dovoljno i on će otić. Mission completed. A ona? Sve je tako jebeno slično. Mislila sam da samo ja znam voliti, no vidjevši danas nju mislim da zapravo tak nekaj nisam niti doživila. Prošao je s drugu stranu ulice, a ona je problijedila, ruke su joj se tresle,  imala sam osjećaj da se i stol trese od lupanja njenog srca. Pogleda prikovanog za mobitel koji uporno šuti rekla je "sigurno ima posla". Rekoh-da, pomislih - još jedan anđeo će ubrzo trebat krila. Ne vrijedi se uplitat, upozoravat,  jer niti ja u njenoj koži nikaj nisam čula. Nakon svega, nazovem njega ali ne usudim se pitat jer ne želim čuti kaj će reći. Po boji glasa mu već odgovor znam.    

Zadimljena je soba u kojoj sjedim. Nekoliko cigareta zamaglilo je pogled, ali nekoliko događaja u isto vrijeme razbistrilo je glavu. Pitam se kakva je moja uloga u mom životu? Ne tuđem. U mom, kojeg sam do jutros smatrala ispunjenim. Kao da prozore svoga stana nisam prala godinama, jer očito kroz njih nisam vidjela dovoljno dobro. Može li priča biti tužna a da ne bude o njemu?  Kaj god. Iako sam "bila", još uvijek se nalazim kraj njega ne više da "budem" nego da pazim. Da pazim da mu se opet ne desi nekaj ružnog. Zaslužio je lijepe dane nakon svega kaj je napravio drugima. No on, kao da je rođen dan poslije svega. Kad mu pružiš ruku onak za pomoć, on je gurne jer nije da mu pomoć ne treba. Prejak je i povući će ruku za sobom. Toga ga je strah. To kaj nije bitno i kaj želiš pokušati i makar potonuti s njim nije mu dovoljno. Ne razumije da je ponekad bolje tonuti s onim kojeg voliš nego letjeti na sagu lažne sreće. Neće pomoći ni molbe ni molitve, ni ova slova, ni suze ni smijeh. On rođen je da se bori sam ali ne za sebe, nego opet za druge. Koliko je mjesta na nebu a ipak dovoljno tek za jedno sunce.    

Možda kalendarski nije došlo, ali koga briga. Mene je cijelu ispunilo, a sve skupa nema puno veze sa suncem.  :)))

Naravno, jer osim sna i nemam ništa drugo. Iskreno se divim njegovom "sljepilu" i njegovoj volji da sve moje osjećaje jednom riječju obezvrijedi i načini nevažnima. Kao  prijatelj, ma nema boljeg. Uvijek spreman i uvijek tu. Ali pokaži mu osjećaj, lakonski okrene svaku tvoju riječ da se osjećaš jadno. Pukao je kaže ovih dana, po svim svojim šavovima. Ogradu koju je podigao napravio je tako visoku da ni Blanka Vlašić ne može preko nje. A zašto? Ima nas koji ga volimo. Čini mi se da je ograda baš zbog nas. Jeste li ikad imali posla s čovjekom koji će ti sve dati samo uz jedan uvjet. Nemoj ga volit i zapravo još važnije, nemoj mu pokazat da ga voliš. I sad umjesto da ga mrzim jer dane provodim čekajući njegov sms " tetka jel kava gotova", ne mogu si pomoć... I što je najgore znam da u ovom trenutku nisam jedina koja ima iste želje.  

Ljudi zvani "krema". Koje li pogibelji, provesti dan ili dva sa onima koji su do jučer bili šmrkavci sa ulice, a danas potaknuti maminim vezama i tatinim novcem glume visine i veličine. Toliko jadnog šarma, umjetnih lica, cica i guzica na jednom mjestu nisam vidjela odavna, i pitam se kako pored njih ostati ono što sam bila i dobila rođenjem. Sreća pa imam nekoliko divnih ljudi, onih običnih, s kojima popijem kavu i popričam o cipelama, djeci, vremenu, knjizi, pjesmi i molitvi. Imam frendicu, običnu šljakericu koja dan provede u napornom radu, ali na moje "alo stara jel kava gotova" nikad nije rekla - ne mogu. Imam frenda koji svoj život ostavi po strani i živi za slučaj drugih, izgara i daje sebe, pa ni on nikada nije rekao ne mogu. Ljudi "krema" žive od mene, a vjerovatno ne znaju da postojim. Hvala Bogu, zdrava sam lica i bez kreme tako krasno živim. Šljakeri moji idemo na kavu, cijeli tjedan ja Vas častim.  

Ne znamo kako izraziti svoje osjećaje, pa onda zamolimo frendicu da umjesto nas kaže ono što bi smo u nekom smjelijem trenutku trebale učiniti same. Sviđa mi se onaj frajer, ali ako mu to kažem noge će mi otkazat, srušit ću se pred njim. Njoj je to lakše. Danas mi je legica prenijela poruku, koju ja trebam prenijeti njemu. Prenesem ja  poruku koja je rezultirala kavom sa tipom koji se sviđa njoj. Ne, ne nisam ju tražila, on ju je ponudio pa sam pomislila da je to možda dobra prilika da mu prenesem signale. No, iako sam mu rekla sve o njoj, on me ili nije slušao ili zapravo nije htio čuti. Kao kruna svega, ponudio mi je očajnim stilom upucavanja, da "budem s njim i uživam". Sreća pa mi je želudac u dobrom stanju, i nisam rigala pred njim. Sad ostaje teži dio posla, objasniti njoj da je tip totalna koma, i da joj je bolje signale uputiti na nekakav drugi repetitor. Svejedno, ne mogu a da si ne postavim pitanje, gdje nam je hrabrost da same učinimo ono šta nas je volja?    

Kriv je za to što  sam na ovim stranicama. Uveo me u ovaj svijet, i za sve gluposti kojima Vas dodirnem zahvalite njemu. I tako smo ja i on ( u malo proširenom društvu) nakon nekoliko godina, proveli poslijepodne skupa. Nekad smo bili par, dječak i curica, a danas svatko u svojoj strani bajke, živi životom za  koji je karte miješala sudbina. Sjećali smo se jučer, tih dana, obećanja, događaja i ljudi koje smo zapamtili. Zanimljivo, kako se slike osvježe i polako izađu na površinu, a opet postanu tako realne i stvarne kao da su netom proživljene. Znam kako smo počeli, kako smo trajali, ali nikada nisam razumila zašto smo prestali. I jučer, kada sam ga pitala rekao je da bi na njegovu mjestu tako postupil svak  imalo normalan. Zanima me da li je to istina, da li bi svi postupili kao on. Ispričat ću priču kako sam je ja doživila. Bio je odan svom poslu, možda i previše, ozbiljan i natmuren, smiren i racionalan. Probio se iz ničega u nešto ali nije odskočio iz svijeta, ostao je čvrsto na zemlji i dalje skroman i natmuren, a opet  nemirnih očiju uvijek spremnih na zeku. U njegovoj firmi pojavila se prekrasna djevojka, koja je zbog svoje gluposti učinila da ju se odreknu i roditelji i brat, i kolege i prijatelji. Svi osim naravno njega. Nalazio je opravdanje za nju iako moram priznat spoznaja što je učinila meni je govorila da ju treba objesiti a ne žaliti. No, on to nije doživio tako. Pomagao joj je preseliti u drugi stan, odvodio je na kavu, pratio u zajednički restoran, začepio gubicu svima koji su htjeli reći nešto protiv nje. Mene nije zapustio. Dapače, bio je iznimno pažljiv svo to vrijeme, ali zbog mog neslaganja i gađenja prema njoj nije me nikada uključio u svoj odnos s njom. I tada je proradio onaj mali žalac u meni. Grizao je i pikao, ali tinjao sve do večeri kada je nazvao i rekao da će ju odvesti njenim roditeljima i pokušati ju s njima pomiriti. Kada sam mu rekla da mi nije drago, rekao je da nije ni njemu ali da osjeća potrebu pomoći joj jer nema nikoga. Zašto baš tebe ima pitala sam ga, a on je rekao da ne robuje predrasudama, i da njegov život nije podređen samo njemu. Oko njega žive ljudi i ako im treba i može pomoć nema razloga to ne učiniti. Lijepo, ali što sam ju ja više napadala to ju je on više branio i ja sam pukla i rekla : ILI ONA ILI JA. On je rekao BILA SI TI, otišao je i drugi dan mi poručio da su ucjene nešto što ne može podnijeti. Bila sam sigurna da ima s njom nešto i onda sam odlučila dokazati sebi da nisam slijepa i glupa. Konačno, pa nisam plava, kosa mi je od rođenja crna da crnja ne može biti. (Ako ovo čitaš i ti, slobodno se smij mojoj gluposti). Pratila sam ga, ugurala se u NJEN kvart, u društvo onih s kojima je ponovno počela biti u kontaktu i razočarala se u svoju pamet. Doznala sam da je ONA htjela, a on odbio i nježno joj objasnio da ne smije miješati prijateljstvo i ljubav, smijeh i suze. Ova spoznaja me još više rastužila. Bila sam ubijeđena da je njegov alibi za prekid bila moja mala ucjena. Ispostavilo se da je to zaista bilo samo to. I jučer mi tvrdi da je bio u pravu i da bi i danas napravio isto. Pitam Vas koliko bi vas postupilo tako i da li je tadašnja djevojčica zaslužila još jednu šansu? Nije li kraj bio za nju prerigorozan ili je  dobila (izgubila) što je i zaslužila?