Životinjsko carstvo

ALTERNATIVNA PITANJA 2

Ilitiga mai vs. meija i meiji slični. Dakle, upućeni bloški puk znade da ja nemam simpatija ni za jednu od spomenutih, kao ni za njima slične. Svejedno, objektivnosti zbogradi, moram reći da mi je mai draga (jerbo oni koje volimo ne moraju biti oni s kojima se slažemo), za razliku od meije i njoj sličnih, na koje mi se može dići samo etički probavni trakt, da se poslužim meijinim slikovitim rječnikom.

Ukratko, ovaj zapis nema veze s mainim polazištima: ona ne voli meiju zato jer ne kuži da svijet ne funkcionira na titrajima iz njezine (maine) mladosti i da zaista postoje sasvim shvatljivi, sasvim razložni, pa i sasvim moralni razlozi iskričarskog postojanja koji nemaju ama baš nikakve veze s njezinima (mainima). U taj već definiran i zadan odnos ulijeće pašemka s pitanjem na koje (po meni) nema točnog ili netočnog odgovora, osim ako mu se prida moralna dimenzija pa odgovor ispadne ispravan ili neispravan: "Biste li otišli s Iskrice kad biste započeli ozbiljnu vezu?" - tak nekak otprilike.

Na pitanje ću prvo odgovoriti u vlastito ime: ovisi. O tome koliko je to njemu važno, a meni nevažno. Na primjer, svojedobno sam pristala biti krsna kuma prijateljičinoj kćeri, iako sam ateistica, a ova je to znala kad me pitala - ona je htjela udovoljiti muževljevoj familiji činom krštenja, a sebi izborom kume, jer je i sama ateistica. Plan je propao jer smo se namjerile na zagriženog popa, koji je htio da ja zbilja odradim SVE, vjeronauk, firmu, krizmu, kajtigajaznamkajsve ne, a to je bilo too much. Svejedno, ako moja frendica strada, ja ću se pobrinuti za malu. Jer to je zadaća kume, zar ne?

Slijedom ovog primjera, ja bih se odrekla Iskrice ako je to njemu važnije nego što je meni biti ovdje. A vjerojatno bi bilo, jer ja ne smatram da me iskričarenje identitetski određuje. Naravno, bitnu ulogu bi odigrali razlozi ZAŠTO je to njemu tak jako važno - ako je posrijedi nepovjerenje, baj-baj njemu, a ne Iskrici. Ako formalizam, minus njemu, baj-baj Iskrici.

No, svejedno, što god tko odlučio, permutacije su bezbrojne i ja u tome ne vidim nikakvo moralno pitanje. Osim kad je netko, npr. meija, sklon moraliziranju i traženju "ispravnih" vs. "(po)grešnih" odgovora. A ona sama (prepričavam, ne da mi se tražiti citate) priča sljedeće: ona je na Iskricu došla kad je već bila u stabilnoj vezi, ali je tip puno putovao, a ona se osjećala zanemarenom; ovdje nije nikog tražila, ali kad bi nekog "našla" (u kojem to točno smislu?), onda bi prešla na gmail i "nikad nije paralelno pisala s više njih" (citat otprilike).

Ajmo sad usporediti moje iskustvo s meijinim: Ja sam uvijek paralelno tipkala s više njih, a na alternativne oblike komunikacije sam prelazila samo s onima koji su me dovoljno zaintrigirali da sam ih poželjela ugraditi u svoj život, prvenstveno ljubavnički u početku, a kasnije kako god, što već ispadne... Nikad se nisam osjećala krivom što paralelno komuniciram s nizom osoba, jer niti jednu od tih osoba nisam smatrala ugrozom za neku drugu, svi su mi bili podjednaki, ljudi koji su zanimljivi i koji bi možda mogli biti nešto za mene, ljubavnici, prijatelji, poznanici ili usputno iskustvo, whatever. Da, na Iskricu sam i ja došla dok sam još uvijek bila u tzv. "stabilnoj vezi", ma šipak stabilnoj, već sam joj vidjela rasplinuće i htjela sam se osigurati... I da, moj ljubavnik je znao što radim, a radila sam i gore nego što je iskričarenje, a i to je znao. I prihvaćao, jer je znao isto što i ja: mi smo u krizi. OK je pobrinuti se za sebe, ali isto tako je OK pošteno, iskreno i otvoreno poraditi na tome da ostanemo zajedno. Nismo uspjeli. Ni u jednom, ni u drugom. Ne znam ima li on sad nekoga; ali eto, nedavno smo se čuli, i bilo je baš lijepo, tako prisno, tako opušteno, tako sadržajno... Ufatila me nostalgija. I njega. A opet, sve što nije štimalo još uvijek je tu.

Meija, s druge strane, svojeg stalnog partnera ne informira o iskričaranju niti pravodobno (što god to značilo), niti inače, niti uopće, a kad joj je netko zanimljiv (na koji to točno način?) eliminira sve druge. U cijeloj toj situaciji ona osjeća nekakvu krivicu, nekakav rizik, zbog kojeg svojeg 12-godišnjeg i jako voljenog ne informira o ovom dijelu svojeg života, očito prilično bitnom, jer je tu svakodnevno. Evo, sad ja pridajem moralnu dimenziju ovom pitanju: ZAŠTO? Ali ne nudim odgovor. Nego ga očekujem.