Ručkić krčkić

Jednog ovakvog dana, kad je vrući vjetar ludovao pustim ljetnim gradom i prijeteći drmusao prozorima i tajnama, dok se u želucu miješala mrzovolja s dosadom i nadom da će nešto konačno puknuti, mačke su zaposjele podrume, muhe i ptice netragom nestale, psi su odustali od skitnje, a najlonske vrećice se bahato nadimale, postalo mi je jasno da važne stvari nikad nisu ondje gdje ih nitko ne može naći.

Jer mi je vjetar donio miris usamljenosti zagorjelog ručka punog gorkih suhih začina, lepetanje strasti iz haljine koja se otimala na konopcu, a do večeri mora biti suha, i komadić papira u plastičnoj košuljici, gusto ispisan rukom koja se potrudila oblikovati usko ukošena otmjena slova.

Zaustavila sam ga svojim velikim šarenim kišobranom nepotrebnim za vrijeme, ali korisnim za hodanje i prkos posprdnim pogledima, probola ga šiljkom i spretno i sretno ubacila u torbu. U kojoj sam već imala nekoliko sličnih, istrgnute stranice bilježnica, otrgnute ispotcrtavane listove memljivih knjiga, jedan ček koji možda i vrijedi, pet-šest rodnih listova, domovnica i sličnih dokumenata, od kojih su dva pripadala pokojnicima, omot ploče sa sentimentalnim pjesmama i hrpu novčanica koje više ne vrijede; one koje su vrijedile već sam potrošila.

Sjela sam za stol lancem privezan stol zatvorenog kafića i stala proučavati zgradu na suprotnoj strani ulice. Svi prozori su bili zatvoreni, osim jednoga na najgornjem katu, širom otvorenog, bez zastora. A iz njega su u gotovo pravilnim razmacima izlijetali komadići papira, razigrano, kao da se vesele slobodi. Uzvinuli bi se iznad krova, zaplesali krug i onda se raspršili svaki na svoju stranu. Netko nešto traži, a ne nalazi.

A onda je iz prozora izlepršala marama, svilena šarena marama, lagana poput želje, ružičasta, žuta kao poljubac zatvorenih očiju, MOJA marama, ona marama koju sam mu dala onoga dana kad sam izgubila srce, onda kad je ludovao ovakav vrući vjetar koji ju je objesno strgnuo s moje kose i zalijepio za njegove usnice, prije poljupca. Privezao ju je oko vrata, šapčući "Nikada nisi bila ljepša"... I onda me poljubio.

Da, bio je baš ovakav dan, vruć i vjetrovit, ludilo u zraku i otkucaji srca koje jedva čuješ od hujanja. Ali, onda se vjetar smirio, zavladala je oštra bistrina i sve se vidjelo, sve što je vjetar izvukao, otrgao, potrgao i nanio... I sve što je netko izgubio. A netko drugi možda našao, a ne može vratiti, jer ne zna da je važno.

Okno je zaklepetalo i tresnulo o zid. Zveket stakla. Neraspoznatljivo lice u okviru. Brzo odvezujem rubac oko vrata, trgam ga, razvijam, mašem njime, vijorim. Vjetar ga prima i nosi. Gore, u visinu, do lica koje se, mislim, nisam sigurna, ali nadam se - prestalo mrgoditi.

A onda sam primila kišobran, oslonila se o njega i polako krenula dalje. Prema drvetu koje je uhvatilo MOJU maramu.

PRIČA O PUNOM I PRAZNOM

U našem su Selu ostave oduvijek bile pune, njive rodne, vrtovi bujni, urodi obilni i žene plodne. Kroz podrum u našoj kući jedva se prolazilo, bile su tu kace sa zeljem, vreće krumpira i jabuka, bačve vina, demižoni rakije, u sobama su mirisale dunje, jelo se grožđe i lubenice, tranžiralo telad i odojke, čistilo ribe i peklo pogače.
Zimi smo sjedili u kuhinji i šepurili kuruzu, ili pekli kavu, pričali priče i malo ogovarali, dok ne bi došao snijeg i onda bi svi pohitali po sanjke i klizaljke, na jezerca i bijele brežuljke, na grudanje i snjegoviće.
U proljeće smo prekopavali vrtove, prebirali sjemenje, brali jaglace i iščekivali jagode i lastavice, utrkivali se s janjcima i plašili lisice. Trudnice bi se zarumenile i gladile oble trbuščiće, izračunavale zodijačke znakove i prepravljale haljine.
Ljeti nam je bilo divno dosadno, nema škole, sad će šljive, i plivanje, i žito do pasa, i topla prašina pod nogama unedogled.
A onda košnja, ubiranje, spremanje, pečenje, ukuhavanje, oblizivanje, malo nedužne krađe i trbobolje, bezbolne batine i nove bilježnice, plač nove djece po kućama i bijele pelene na užetu.
I tako svake godine.
◙
Majka je uvijek govorila da djeci iz drugih sela ne pričamo o tome.
Druga sela bila su drugačija, imala su željeznicu, i više automobila, ljudi su odlazili na posao u Grad a djeca su gledala televiziju, oni su imali Doktora, kojeg smo uglavnom trebali za porode i prehlade, poneku gripu, i bili su užurbani i zabrinuti i šutljivi. Sretali smo ih ponekad na sajmovima, ili kad bi došli u lov u naše šume, kad bi svratili u Gostionicu poslije pecanja, i uvijek bi nam pokvarili raspoloženje.
Djeca iz drugih sela bila su drugačija od nas, nosila su drugačiju odjeću i igrala druge igre, i gledala nas smrknuto i postrance. S njima su uvijek bile Majke, koje bi ih užurbano odvlačile do štandova i u nakrcane automobile.
Na školskim natjecanjima oni su pobjeđivali iz povijesti i fizike, ali mi smo ih nadmoćno tukli u plivanju, trčanju, bacanju kugle i biologiji. Bili su nenadmašni u pravljenju zbirki: kamenja, okamina, fotografija, projektila, živih i mrtvih kukaca, knjiga, ubrusa, marki, otisaka prstiju, srušenih zvijezda i novinskih isječaka. Tu im zaista ništa nismo mogli.
◙
Mislim da mi je bilo sedam godina kad je Starica počela zavijati.
Majke su odjednom izašle na pragove i stale nas dozivati. Nevoljko smo pozavršavali svoje igre i lijeno se uputili kućama, šutirajući lišće, prašinu i lopte i vukući mlađe sestre za kike i uši; neke majke su već stajale na cesti, neke su već prašile turove, najednom je odasvud dopirao nezaslužen plač i bunt i ljutitost.
Očevi su smrknuto obavljali svoje poslove i očima nas upokoravali.
Sljedećeg dana, s užeta su nestale sve pelene.
Nismo se više smjeli igrati u šumi, niti na jezeru, niti na Glavnoj Livadi, niti ispred ili iza Škole, do koje su nas vodile majke, ujutro jedna za sve iz susjedstva, popodne bi svaka došla sama i brižno pogledom prebrojila svoje, okupila nas i odvela doma.
Kod kuće smo bezvoljno gulili krumpire, vješali kobasice, perušali kokoši, preslagivali zalihe, tukli se od dosade i dosađivali starijima svojim cendranjem i pitanjima. Starije sestre su stisnule usnice i zacrvenjenih očiju nešto se međusobno došaptavale, a starija braća su grizla olovke, lupkala nogama i zvjerala za ocem.
Starica je urlala sve glasnije.
Nakon tjedan dana mi najmlađi smo napokon naučili brojati. Znali smo izbrojiti braću i sestre, kuće u našoj ulici, koke u dvorištu, klupe u školi, korake do svog praga i broj dana koji su prošli.
Promijenili smo svoja pitanja od “Zašto?” u “Koliko još?” “Uskoro,” nespokojno su odgovarali.
Nakon trideset i šest dana, Staricu smo četrnaest puta vidjeli, jednom kod Izvora, triput kod Velikog Jezera, dvaput na rubu šume, jedanput na Glavnom Trgu, jednom kod Crkve, pet puta na Glavnoj Livadi i jednom iza Škole. Više nije zavijala, nego je tiho stenjala, zgrčena i sjajnoga pogleda.
Nakon što smo osamdeset i osam puta prešli tristo dva koraka (ukupno 26576 koračaja) od praga do škole i nazad, osamdeset i osam puta prebrojili i bili prebrojeni u zbiru od sto jedanaest (četiri razreda, u prvome dvadeset i pet, u drugome dvadeset sedam, u trećem isto, u četvrtom trideset dvoje), nakon što smo milijun puta uzdahnuli, i milijardu puta osjetili rub kože, kao da će puknuti, četrdeset i petog jutra zbroj je bio sto deset.
U mojem razredu, u šestoj klupi, dvanaesta stolica bila je prazna.
◙
Nije dugo prošlo, i tih se dana nismo više sjećali. Nismo više morali u školu u skupinama, nisu nam branili da se igramo gdje hoćemo, nisu nas više brojali, svi učenici u mom razredu pomaknuli su se za jedno mjesto i niti jedna stolica više nije bila nezauzeta. Nepotrebnu klupu su negdje pospremili i nikad je više nismo vidjeli.
Ponekad samo, kad smo se igrali skupnih igara, netko bi nedostajao da ulovi, ili brani, ili čuva, netko bi bio višak jer je već bio manjak, netko bi se osvrnuo za nekim i malo se naježio od pomisli da možda nije tu.
Sve češće smo se dozivali i naučili smo sva imena i nadimke.
I opet su došli snjegovići, i jaglaci, i lubenice, i kesteni, nova su djeca naučila hodati, brbljati i igrati se, novi su prvaši dobili prve torbe i udžbenike, novi parovi izmijenili poljupce a stari prstenje, i opet pelene i haljine i smješkanje, tu i tamo pogreb, bez naricanja i uz tople i utješne suze.
Sve do moje dvanaeste godine.
◙
Sad smo znali što nam je činiti, čim smo začuli zavijanje okupili smo mlađu braću i sestre, pokupili im igračke i otrgli ih od igre, otrli suze i poveli kući. Majka je već nemirno navirivala preko praga, susjede su hitale po svoje, velika braća i sestre kretali nam ususret. Očevi su mrko dovršavali poslove.
Izvadili smo nezavršene vezove, prašnjave zdjele, poderane stolnjake i rasparene čarape, izvukli neulaštene svjetiljke i žlice i noževe i svijećnjake, momci su prionuli na drva, na bačve, na vreće i potrgane police, maleni su se komešali i smetali i prtljali se pod noge, i koža je bila napeta i naježena i ljepljiva od raširenih zjenica.
“Zašto?” upitah majku.
“Gladna je,” odgovori. “Umorila se.”
“A što ako uzme nekog od nas?”
“Morat ćemo vas dati.”
Osjetih zrak koji mi obavija noge; težinu šake u krilu; obujam tijela na stolici. Gustoću koja će se preklopiti ako ustanem i ako me ne bude.

Za dva dana vidjeli smo je pored trgovine. Pohlepnim žarkim pogledom je pretraživala naše glave, premicala ga preko udova, provlačila ga do najmlađih i vukla do najvećih. Utiskivala sam se u odjeću i stiskala malog brata iza susjedovog najstarijeg sina, protezala koračaj do sjene i zida između dvorišta i unutrašnjosti Škole.
Dani su zjapili pred nama. Uglovi su postali značajni, drveće prisno. Pitala sam se, da li drvo osjeća granu koje nema, koju smo slučajno slomili? Da li sve osjeti kad ga nema, da li trava zna kad je kosimo, da li boli kad spaljujemo, režemo, ubiremo, koračamo? Da li sve osjeća da je “ja”? Da li sam ja isti “ja” kao moja trešnja, moja mačka, moj brat? Ako mene ne bude, hoće li neki “ja” i dalje biti moj “ja”? Ili samo ja mogu biti ja?

Desetog dana je počela stenjati.
“Zašto nas mama i tata moraju dati?” upitala sam stariju sestru.
“Zbog svega,” odgovorila je. “Starica brine o svemu: o vremenu, o urodu, o plodnosti, o svima. Tako je oduvijek.”
“A što ako uzme mene?”
“Možda neće,” rekla je i pogladila me po obrazu.

Naučila sam što sve nestaje u jednom danu: hrpica cjepanica, koje su nekad bile deblo, koje je nekad živjelo u našoj šumi; tuce jaja, koja su nekad bila u našim kokošima, u njihovim skrovištima, i koja neće postati pilići; četvrt boce rakije, koja je nekad bila plod naše šljive, čije koštice nisu stigle u zemlju i neće izrasti u male šljivice, na koje se nećemo penjati. Ponekad četvrt odojka, koji je živio u našem svinjcu i volio da mu donesem pečene jabuke; ponekad koka koja više ne nosi jaja; o janjcima nisam smjela ni misliti.
Ali mene to nije boljelo. Nije žarilo kao kad me uštine brat, nije sijevalo kao kad razrežem čelo na rub ograde, nije trgalo kao kad stari zub ne daje mjesta novome; samo je bilo teško, u prsima, blizu utrobe...

Dvadesetprvog dana je umukla.
“Sad će,” rekla je majka.

Gdje ću biti ako me ne bude?
Kamo će otići moje ja ako nestanem? Gdje će biti moje noge, kamo ću s rukama, hoće li boljeti ili će biti bešćutno, ili teško; hoće li moj ja nestajati malo-pomalo, ili će sijevnuti, ili ugasnuti? Ali gdje će biti?
Dani su se nijemo prostirali. Nisam se usuđivala brojati. Gomilala sam trenutke u kojima jesam, utiskivala stražnjicu u jastuk na stolici, lakomo žvakala vruću pogaču, pohlepno prodirala očima u lice svoje majke koja će me dati ako Starica zatraži. Tražila sam se u braći i sestrama i ponekad vidjela svoju obrvu, ali malo deblju, svoju petu, ali ogrubjelu, svoj zatiljak, ali kosmatiji, i od svih njih zajedno opet nisam bila ja.
Uvečer nisam htjela leći. Izjutra nisam imala volje ustati.
Mrzim čekati.

Moje ja se stanjilo, postalo tanka nit od grla do utrobe do koljena do stopala. Oko njega je bila debela opna mog tijela, bolno mesnatog, neizdrživo prisutnog, nesnosno vidljivog.
Neću.
Ne ja.

Majka je klizila periferijom moje prisutnosti, bešćutno zaposlena, bezobzirno zabrinuta, beskrajno šutljiva. Otac je mrko zamicao iza besmislenih poslova. Moje tanko ja vijugalo je između zidova i sjena i lijepilo se za tuđa tijela dok ne bi skliznulo u moje.

I onda je jedno dijete nestalo.
I to nisam bila ja.
◙

Pospremila sam se u skrovište u deblu stare jabuke u dvorištu iza slomljene ograde. Drugi dio sam stavila u zbirku ispalih zuba u škrinji na tavanu, ispod jastuka i dekice koju su načeli moljci. Dio sam zapisala u bilježnicu iz matematike, na preostalih dvanaest stranica, a dio u finu novu tekicu, za koju nitko ne zna. Jedan dio ima najmlađi brat, kojeg sam naučila svoje tajne, i koji zna da sam u staroj jabuci i kako me napipati. Jedan dio čuvam za svog muža, i nadam se da ću ga ubrzo naći.
Imam već skoro sedamnaest godina, i znam da mene više neće uzeti. Svejedno, nekako nemam volje nekome sve dati. Jedan dio može nestati, ali to neću biti ja.

Uvijek mi je bilo sumnjivo što nam baš to prešute u bajkama... A male curice, ako zbilja nisu princeze ili bar tajkunuše, i nemaju baš jasne predodžbe o prinčevskim brakovima.

I možda baš u takvim situacijama vrijedi izreka "Svako zlo za neko dobro": jer ako su ti roditelji u ne baš idiličnom braku, rano razviješ zdravu skepsu. I nepovjerenje prema prešućivanju.

Što je bilo dalje priča fotografkinja Dina Goldstein u ovom nadahnutom foto eseju "Pale princeze":

Kad su se upoznali, ona je bila zgodnička sisata plavuša, a on dobroćudni zavodnik tipa Williama H. Macyja (jesu li to oni Beta +? Koji su zavodljivi, a ipak i ubračljivi?). Ona se zapalila, a on se zapalio što se ona tak jako zapalila pa ju je iz zgodničke promovirao u lijepu sisatu plavušu. Danas je ona umjetna plavuša obješenih sisa, a on simpatičan zadriganac obješenog trbuha. I još su skupa (30+ godina i dva prekrasna sina kasnije); i još uvijek se gledaju i ponašaju kao da je ona lijepa sisata plavuša, a on dobroćudni zavodnik tipa Williama H. Macyja.

E, TO vam je ljubav. Psiholozi vele da nam se sviđaju ljudi koji podržavaju sliku kakvu želimo imati o sebi. A volimo, valjda (jerbo ne pročitah niš o tome, dakle: osobno mišljenje), one koji je podržavaju čak i onda kad više blage veze sa stvarnošću nema... Mislim, moja frendica dobro zna kak izgleda i koliko ima godina, uopće joj nije problem to priznati u npr. ženskom društvu, svakodnevno ustajati pola sata prije muža da bi se utegnula i podbočila steznikom i osvježila šminkom... A vjerujem da nekim krajičkom uma zna i kak on izgleda, kao i on sam, ali to junački prihvaća, iako još uvijek voli zafulirati zgodnim sisatim plavušama. Onak, sportski samo; spreman na šalu i povratak doma.

I tak, s obzirom da su beskrajno simpatični u tim svojim bezazlenim (samo)obmanama, i svi mi drugi ih podržavamo. I kad god moja frendica zavapi zbog šlaufa oko trbuha ili obješenih cica i očnih kapaka, ja mrtvo hladna velim: "Nije istina. Izgledaš super. Bar 15 godina mlađa!" A ona se nasmiješi, onak, pomalo cinično, pomalo zahvalno...

I nitko ne postavlja logična pitanja, jer su odgovori svima poznati. Ali ovdje, na Iskrici? Kako je moguće da su svi ti krasni ljudi, besprijekornog moralnog i tjelesnog lika, spokojni i blaženi u svojoj mudrosti o tajnama života i sreće (male stvari i velika slova), prave (i krive) ljubavi, dostojanstveni i dobrohotni, redovito i multiorgazmički poševljeni, dakle, zaista se pitam, kako je moguće da su takvi divni ljudi SAMI? I baš na ovome sajtu koji vrvi njihovim suprotnostima: ružnima, nemoralnima, agresivnima, zatucanima, glupavim prostacima, zlobnicima, ljigama, zlonamjernicima i nedojebancima? I tko su zapravo ti drugi? Kad su SVI oni prvi? (Osim nas tri, naravno.)

Ako sad napišem odgovor na ta logična pitanja, logično je da nikome neću biti draga... U stvari, već sam ga i napisala, pa i nisam, tak da mi može biti svejedno. Ali ipak neću, jer ljudi bolje uče kad nešto moraju sami zaključiti. Nego, postoji tu i treće logično pitanje: kako ljudi koji međusobno podržavaju tako nelogičnu sliku jedni o drugima očekuju ostvariti uspješnu vezu? Ili to uopće ne očekuju? Nego samo malo laprdaju da bi im bilo lakše u životu... Hm. Da, ako je tako, onda je stvarno bezobrazo razbijati im iluzije...

Jer, možda im se posreći kao ovim mojima opisanima gore. Možda. Iako mislim da to nije samo i isključivo stvar sreće.

Napisah neki dan u jeku rasprave o nomenklaturi "Kad sam bila mala imala sam pišicu; kad sam zadjevojčila - pičku; a kad ostarim imat ću vaginu. Kad umrem - samo prašinu." A na to besmrtna The Baba doda: "A u virtuali, dragulj među nogama".

Uistinu, nomenklatura je važna utoliko što je veći raspon ekspresivniji. Evo, mislim da bi zbilja bilo zgodno nekoga otjerati "Ma idi ti lijepo u vaginu mile matere!" Očuđujuće. Iako sumnjam da bi mi verbalni šok bio cilj kad bih posegnula za ovim izričajem. A mislim da bi "jajnici mile matere" još bolje izražavali želju za nepostojanjem osobe kojoj ga upućujem.

Sudionica ove rasprave se definitivno ubraja među one koje nas o svojoj ??? redovito i iscrpno izvještavaju (Babo, stvar ukusa u nomenklaturi. Meni je draža jedna, a tebi i tvojima druga. Štogod ja imala među nogama, dosad nije bilo prigovora :)
Autor: Cococh-Anel | 01.08.2011. u 19:45 | opcije), a podjednako su joj dragi i izvještaji o njenim analnim djelatnostima (vidi danas). Svejedno, jako je bitno da je pička "vagina" ili "međunožje", a sranje, valjda, "defekacija" ili "velika nužda".

No dobro, zapraf nisam raspoložena za jezikoslovlje, nego me zanima ta virtualna dragocjenost sasvim svakodnevnih pički. Jerbo, iako pička nije sapun da se troši, nije bogami ni cijela osoba; tak da su mi sumnjive sve one koje joj pridaju prekomjernu pozornost, bez obzira na nomenklaturu. Naime, nesigurne žene su sklone pobrkati pojmove i misliti da nečija želja da uvali svoj organ u njen organ podrazumijeva i želju da uvali svoj život u njen život. Što najčešće nije tako. Mislim, nema ničeg lošeg u tome što bi muškarci najčešće "htjeli pičke", jerbo od nečega treba početi. Bolje pičke nego pozajmicu u čvrstoj valuti. A samouvjerena od nesigurne žene se razlikuje po tome što njegovo zanimanje za ostatak svoje osobe ne mora iskalkulirati (ne)dodjeljivanjem pristupa spomenutom dijelu: jerbo ne ovisi (samo) o tome.

E, a zato nesigurne gutaju samopomoćne priručnike i idu na raznorazne, uglavnom ezoterične, tečajeve, jer je vlastitu (ne)zanimljivost lakše pripisati vanjskim utjecajima (od karmičkih do muško-šovinističkih) nego sebi. Ipak, pička nema da omane, ako je dovoljno ističeš, uvijek netko dođe pitati za nju... Pitanje je samo hoće li ostati. I na tome se sjebu: ako da, ne ostane; ako ne da, možda ostane, a možda i ode. Zdrav razum nalaže "Ne daj!" I tako te sasvim svakodnevne pičke u virtuali postaju "dragulji" koje treba platiti nečim: Porukama? Divljenjem? Poezijom? Kako kome, pretpostavljam...

I ne pišem ja ovo zbog tih "virtualnih dragulja", sretno im bilo i dabogda im netko platio koliko (ne) vrijede, nego zbog nas koje imamo i pičke, i vagine, i paučine i prašine. I svejedno smo cijele i cjelovite. Pišem ovo i zbog svih onih koje su bile "pičke", kao i ja s 30, jer ili nismo znale biti ništa drugo, ili nam se zaista život odvijao prema poželjnosti spomenute... A i zato jer je tada bilo vrijeme da odradi svoju funkciju: privlačenje, ljubav, prokreaciju, suživot...

Cure moje drage, svima nama s vremenom pička postaje samo organ koji može ili ne mora donositi zdravstvene probleme. A s njima i psihološke. Evo, ja sad gutam hormone koji mi sjebavaju cijeli organizam elem da ne bih imala još gorih nevolja kad jajnici potpuno odustanu od svoje funkcije; od koje sam ja kao cjelovita osoba odustala još prije 20 godina. OK, možda sam imala sreće što sam uvijek bila dovoljno privlačna da se netko nudi i zato se nisam odveć poistovjećivala s urednim radom svojih prokreativnih organa, niti ih smatrala presudnima (= draguljima) u svojim međuljudskim i/ili ljubavnim odnosima... A možda sam bila i dovoljno pametna da primijetim upozorenja kad prolupa neka starija od mene zato jer ne zna ništa drugo nego biti pička... Svejedno.

I zato mi je svejedno kako je tko naziva: ponekad je "pička", ponekad "vagina", ponekad "neimenovana" - ali uvijek se podrazumijeva.

Muškarci dragi i nedragi: bješ'te od one kojoj je pička dragulj! Jerbo će vas odrati. Dat će vam je kao reklamni letak s navodnim popustom ako kupite neku pizdariju koja ne vrijedi koliko košta...

Uostalom, sve su to pizdarije... I svi mi na kraju prelazimo u prašinu.

Umjesto foto-ilustracije:


Kaj ne kužiš nijanse? ccc... Pa u trećem osnovne smo hihotali na te Buckine izraze, i prerasli smo to valjda... ako Bucka hoće u klub starijih, onda mora i odrasti i naučiti se izraziti
Autor: Cococh-Anel | 01.08.2011. u 19:26 | opcije

prerasla kurac?
bravo-sjedi 5
Autor: -rozmarinababa | 01.08.2011. u 19:29 | opcije

Uredi zapis

03.08.2011. u 14:42 | Editirano: 03.08.2011. u 14:51 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar

...pesimisticko futuristicki ''presek'' iz perspektive tvojih godina, rekao bih.

Hormonalno mladim muskarcima ces iznuditi gadljiv izraz lica... da li si imala u vidu i tu ciljnu grupu ?

Autor: Vladan40 | 03.08.2011. u 15:19 | opcije

Vega, vidim opet sam ti inspiracija. Tebe još nekaj muči u vezi mene i moje 'prašine'? To mi je kompliment :) I ne očekuj honorar za reklamu.

Autor: Cococh-Anel | 03.08.2011. u 15:23 | opcije

A to s hormonima ti nije pametno. Ja ih nikad ne bih uzela. Priorda je naše tijelo pripremila na godina, a još kad se i u glavi stvari poslože, ne treba dodatna kemija.

Autor: Cococh-Anel | 03.08.2011. u 15:25 | opcije

Vladane, danasnji mladici bas i nisu neki izbiraci...moras vidjeti ovih mojih 80 % potencijalnih od otprilike 19, 20 do 35 godina...nema nikakvog gadjenja...a ja 63

Autor: juicy-mama | 03.08.2011. u 15:28 | opcije

Jooj, moram ti još i ovo reći: podsjećaš me na one stare slinavce koji su me kad sam bila mlađa uvjeravali: zakaj nedaš, misliš da ti je p... od zlata? E, da, meni je moja od zlata, najvredniji mi je dragulj. A ti svoju obezvređuj. Jebate, pa ti uopće zapravo ne držiš do sebe!

Autor: Cococh-Anel | 03.08.2011. u 15:29 | opcije

Nijedan me nije pitao, stara, kaj si na hormonima ili na cemu si...eventualno pitaju, os se j...t...

Autor: juicy-mama | 03.08.2011. u 15:29 | opcije

Vladane, precizno sam navela ciljne skupine.

Autor: vegavega8 | 03.08.2011. u 15:31 | opcije

Kokoško, precizno sam navela da ovaj tekst nije za tebe i tebi slične.

Autor: vegavega8 | 03.08.2011. u 15:31 | opcije

Juicy, to ti je zato jer si u glavi ostala mlada, pa ti i tijelo izgleda puno mlađe. Ne poznam te, ali vidim slike.

Autor: Cococh-Anel | 03.08.2011. u 15:31 | opcije

Juicy, nadam se da si iz tih upita naučila da pička nije dragulj.

Autor: vegavega8 | 03.08.2011. u 15:32 | opcije

Vega, onda briši dijelove gdje se moj nick spominje.

Autor: Cococh-Anel | 03.08.2011. u 15:32 | opcije

Kokice, ja jesam na hormonima vec vise od 10 godina, ali ne mislim da je to nesto bitno...najsmjesnije mi je kad mi netko kaze, a eto, zasto si ti mladjahna, zato sto si na hormonima...ko fol...mozda zbog osteoporoze, mozda zbog srcanih bolesti, ali ne onoga, kako se ja osjecam, prposnom ili ne

Autor: juicy-mama | 03.08.2011. u 15:35 | opcije

Dok nam ti objašnjavaš kaj imamo među nogama, odoh ja na kupanac :) uživajte

Autor: Cococh-Anel | 03.08.2011. u 15:35 | opcije

Juicy, tvoja stvar. Ako ti odgovoraju, super! Ja ih ne bih uzela. Kao što ne uzimam niti druge lijekove. No, to već i vrapci znaju :)) ajd pozdrav

Autor: Cococh-Anel | 03.08.2011. u 15:37 | opcije

Uopce ne radim filozofiju o bilo kojeg svojeg dijela tijela...kao, uf, kako imam divnu kljucnu kost...ajmo je nazvati ljubica...:)))

Autor: juicy-mama | 03.08.2011. u 15:37 | opcije

Već jednom precizno izrazih da ne dopuštam da mi kokoši određuju pravila; jebo se ne smatram kokoškom. A ni pičkom. Iako je imam, a ne ona mene.

Autor: vegavega8 | 03.08.2011. u 15:38 | opcije

Ljudi ne uzimaju lijekove, dok im ne zatrebaju...svatko, tko ima luksuz ne uzimati lijekove, niti ih ne treba...onog casa kad vise ne mogu bez njih...filozofija se mijenja, nema uvjerenja...s uvjerenjima nemres izlijeciti upalu pluca ili sto drugo...samo to

Autor: juicy-mama | 03.08.2011. u 15:40 | opcije

Ali bazični primitivizam ne priznaje ništa osim svoje "pravovaljanosti", juicy. Uostalom, ova kokoš je već jednom pisala kako svoju djecu osutu iz nepoznatog razloga pušta na plažu među ostalu djecu, čije majke izražavaju "primitivno" zgražanje... Dakle, tu prestaje dijalog, a počinje sprdanje.

Autor: vegavega8 | 03.08.2011. u 15:42 | opcije

Međutim, juicy, ne slažem se s tvrdnjom "svatko, tko ima luksuz ne uzimati lijekove, niti ih ne treba..." - dobro je poznato da većina psihičkih bolesnika ne smatra da treba lijekove i zato ih ne uzima. A okolina trpi posljedice. Njima su baš guba, nažalost :-((

Autor: vegavega8 | 03.08.2011. u 15:49 | opcije

No, jednoj od "draguljašica" mogu zahvaliti što konačno počinjem opraštati svojoj majci: koja se udala za pedera. Iz neznanja uzrokovanog propustima njenih roditelja. I kad je skužila da je peder (jerbo je policija došla da ga hapsi - to je '50-ih bilo kažnjiov djelo), zapitala se koliko je sama skrivila njegov pederluk. Sasvim logično pitanje (nije nimalo, ali to onda nije bila službena verzija - onda je homoseksualnost bila "bolest" koju je "prava žena" morala moći izliječiti.) na koje nije našla zadovoljavajući odgovor. I zato je postala superpička. I zato se meni pičke gade. Ne moje. Žene-pičke. Osobito one bez legitimnog razloga.

Autor: vegavega8 | 03.08.2011. u 15:54 | opcije

I zato recimo TT-jku nikad neću zajebavati koliko zajebavam kokošku. Jer mi je TT-jkina slabost jasna. Kokoškina jednostavno odvratna.

Autor: vegavega8 | 03.08.2011. u 15:55 | opcije

Ne mojA (pička).

Autor: vegavega8 | 03.08.2011. u 15:57 | opcije

Uredi zapis

03.08.2011. u 16:00 | Editirano: 03.08.2011. u 16:14 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar

Ah, da, sad sam se sjetila: nemreš. Jerbo ne znaš kojeg si spola :-((

Autor: vegavega8 | 03.08.2011. u 16:01 | opcije

znaci dosla sam na red ili je ovo prica o necemu drugom ?

Autor: Korizma | 03.08.2011. u 16:04 | opcije

i ne vidim razloga da se ljutis na djevojcice Djeca nikad nisu voljela svadje odraslih...

Autor: Korizma | 03.08.2011. u 16:06 | opcije

Ovo je sajt za punoljetne osobe seksualno izraženih skolonosti, Korizma. Infantilni hermafroditi nedefinirane seksualnosti su nuspojava koju mogu podnositi dok mi ne zapara oči. Iako mi se uvijek gade. Možda nepravedno sa stajališta logike, ali ne i sa stajališta prirode: jer ne pridonose. I nisu prirodni.

Autor: vegavega8 | 03.08.2011. u 16:10 | opcije

Osim toga, djevojčicama nije mjesto na internetu. Uopće, nigdje. Naročito ne na Iskrici.

Autor: vegavega8 | 03.08.2011. u 16:11 | opcije

Uredi zapis

03.08.2011. u 16:16 | Dodaj komentar

Imam vremena... Na godišnjem sam :-))

Autor: vegavega8 | 03.08.2011. u 16:18 | opcije

Fatamorgano, pročitaj Uvjete korištenja Iskrice.

Autor: vegavega8 | 03.08.2011. u 16:18 | opcije

mozemo se onda loptati vega..i to je bolje od svadje...:))

Autor: Korizma | 03.08.2011. u 16:20 | opcije

ipak imam jedan prijedlog!?Moze?!

Autor: Korizma | 03.08.2011. u 16:21 | opcije

Uredi zapis

03.08.2011. u 16:23 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar

Nisam dijete da bih se loptala... ali sam uporna heteroseksualna žena jasnih moralnih i seksualnih opredijeljenja.

Autor: vegavega8 | 03.08.2011. u 16:24 | opcije

uf cekaj malo,ne vidjeh jesi mi odgovorila..?Moze li jedan prijedlog?

Autor: Korizma | 03.08.2011. u 16:28 | opcije

Dodaj komentar

Uredi zapis

03.08.2011. u 16:37 | Dodaj komentar

hehehe...

Autor: marta-marta | 03.08.2011. u 16:37 | opcije

Ne može.

Autor: vegavega8 | 03.08.2011. u 16:37 | opcije

Pasivno je agresivna.

Autor: marta-marta | 03.08.2011. u 16:38 | opcije

Draguljče naše malo :-))

Autor: vegavega8 | 03.08.2011. u 16:38 | opcije

Dodaj komentar

Uredi zapis

03.08.2011. u 16:40 | Dodaj komentar

Btw, najebale smo ako joj kakav mali anđeo iz ormara kaže da ode s iskrice.

Autor: marta-marta | 03.08.2011. u 16:42 | opcije

Uopće nisam zabrinuta - takvi uvijek idu "na bolje mjesto" ;-))

Autor: vegavega8 | 03.08.2011. u 16:43 | opcije

A sudeći po naslovu...mogla bi.

Autor: marta-marta | 03.08.2011. u 16:43 | opcije

Prizmu?:)

Autor: marta-marta | 03.08.2011. u 16:43 | opcije

Ma daj, promijenit će nick i to ti je to. Jer da je za raj, već bi davno u njemu bila/bio.

Autor: vegavega8 | 03.08.2011. u 16:44 | opcije

Kaj prizma još postoji? Netko mi je rekao da su to zgasili.

Autor: vegavega8 | 03.08.2011. u 16:44 | opcije

Ma..nisam mislila na suicid.Nego na ritualno brisanje.Ono..zbog Vege.

Autor: marta-marta | 03.08.2011. u 16:44 | opcije

Nemam pojma.

Autor: marta-marta | 03.08.2011. u 16:45 | opcije

Pa čuj, ovdje sam ti ja nešto poput Svetog Petra... samo što nisam sveta. A to bi pod hitno trebalo ispraviti!

Autor: vegavega8 | 03.08.2011. u 16:45 | opcije

..a daj..odispat..pišem koment na editirano..puff..hakiranje :)
..e meni je najfora kad metne fotku izgladnjelog djeteta pa kraj toga veću fotku Rambo mačke sa strojnicom, sa neke porno stranice..
..ne kužim te asocijacije, da me ubiješ...:)

Autor: Mimsy | 03.08.2011. u 16:45 | opcije

Nego...kako je počelo ovo danas?

Autor: marta-marta | 03.08.2011. u 16:46 | opcije

Mimsy, kak tvoja kriza identiteta? ;-))

Autor: vegavega8 | 03.08.2011. u 16:46 | opcije

Dodaj komentar

Na nju sam pomislila kad mi je martin sin prstima iscrtao leptira po leđima, ondje gdje sam se počela guliti; od ruksaka, valjda, ili zida na koji sam se naslanjala prije večere. Sjetila sam se onda kako sam voljela dodire po leđima, bakine, tople i samo za mene, da me uspavaju, uspokoje... I da je pisanje po leđima jedna zgodna tehnika učenja stranog jezika: jedan učenik crta drugome po leđima (slova, figure), a ovaj pogađa na stranom jeziku što je to. I sjetila sam se kako to rijetko koristim zadnjih godina - ljudima je neugodno. Odvikli smo se od dodira.

A sjetila sam se i svoje prijateljice Marine, s kojom sam se mazila po leđima na plaži prije dobrih 30 godina, jednostavno zato jer nam je to bilo ugodno i jer smo bile prisne. Danas ne bismo. Iako smo stare i obje trbušaste. Već čujem komentare "ocvale lezbe". A onda, kad smo bile lijepe i mlade i nimalo lezbe, nije nas bilo briga. I voljele smo se dodirom, ne riječima, doživljajima, ne tumačenjima; ali riječi i tumačenja su postali presudni. I više je ne mogu voljeti. Ni ona mene, jer zna da ja više ne volim nju.

Sva su ta sjećanja bila trenutak, a Rujnakica i njene priče u njemu. Jer takav dodir osjetim svaki put kad pročitam njenu priču, a nisam ih sve pročitala... Trebalo bi. Jer Rujankica čuva ono što se već isfucalo u filmskoj sintagmi (Henryja Jamesa mase baš ne poznaju) "Doba nevinosti". Užurbano, bojažljivo, u prolazu, Rujankica vadi taj trenutak iz nekog tajnog medaljona i uspoređuje sliku sa sadašnjom; brzajući dalje, pred razlikama. Nasmiješena jer sličnosti još uvijek ima.

Rujankica ne koristi velike riječi, ni rijetke, ni neobičnu sintaksu; ne piše o velikim ljudima, ali mali o kojima piše nisu sitničavi i nisu moroni: jednostavno su ljudi koji su u nekom trenutku, u nekom odnosu, bili posve otvoreni, prema svemu - boli, radosti... Ne znam što bih još dodala: boli i radosti.

Kaže Rujankica: "Godine su nanizale događaje i pratimo ih sa strane, neobavezno. (...) Nabrojati baš sve svoje ljubavnike za mene je nepotrebno. Reći kako su svi bili ludi za mnom bilo bi djetinjasto. Tvrditi kako imam veeeliku životnu školu bilo bi pretenciozno. Ali znam ponešto o pokretu."

Volim to njeno "sa strane". Tako nepretenciozno. I tako gipko.

Kad bismo se Rujankica i ja upoznale, vjerojatno u prolazu, na nekom kolodvoru, vjerujem da bismo se rukovale stidljivo i brzo. I ne bismo rekle ništa veliko i važno.

Ali na leđima bih sigurno osjećala toplinu.

Nikad nisam vodila dnevnik; nije da nisam pokušavala, ali nije mi išlo: ako bi mi se napisano svidjelo, žarko sam željela nekome pokazati, pa onda i jesam, i tak to više nije bio dnevnik, bar ne po onoj definiciji "zapisi intimnih razmišljanja i doživljaja". A po nekoj drugoj definiciji, npr. "zapisi dnevnih događaja" (jela, kakala, umila se, odjenula, otišla u školu, pisala test...) jednostavno mi nisu bili zanimljivi.

Međutim, moja gimnazijska prijateljica je godinama vodila dnevnik, sasvim diskretno, ne pokazujući ga, bar ne meni. Ne bih ni znala da ga vodi da nismo jednom zajedno otišle na ljetovanje pa sam vidjela da svake večeri nešto bilježi u tekicu, koja potom netragom nestaje. Pitala sam što je to, a ona je lakonski odgovorila "Dnevnik". OK, nisam ustrajala, ali bila sam radoznala.

I dovoljno diskretna da ne kopam. Ni riječima, ni po stvarima. Ali, pazi vraga, jednog dana tijekom tog ne baš skladnog ljetovanja, dotični Dnevnik osvane baš na MOJEM krevetu! A nigdje nikog... Kratko sam pregovarala sa svojom savješću, ali radoznalost je bila jača: otvorila sam ga. Nasumično. Pročitala samo jednu jedincatu stranicu.

Koja je bila o meni. Prepuna negativnog naboja.

Šokirano sam ga zaklopila, ostavila točno ondje gdje sam ga i našla i ostatak ljetovanja odolijevala upitnim pogledima svoje prijateljice, koja je postupno epilogizirala u poznanicu, a zatim samo kolegicu s istog faksa. I godinama sam samu sebe kažnjavala zbog ovog prijestupa naravoučenijem koje sam iz njega izvukla: kad čitaš tuđe dnevnike, budi spremna pročitati i nešto što ti se nimalo neće svidjeti.

Međutim, nije mene toliko mučilo to što je ona napisala, koliko moja vlastita indiskrecija, moja slabost pred izazovom... Mislila sam da sam bolja osoba. No, kad sam "izdržala kaznu" zbog toga, pojavila su se nova pitanja: je li se taj Dnevnik baš sasvim slučajno našao na mojem krevetu? Nije li vjerojatno da ga je ona sama ondje ostavila, računajući na moju slabost i to zbog svoje slabosti da mi u facu veli što misli? Otkud svi oni upitni pogledi kasnije?

Danas sam uvjerena da mi je Dnevnik ostavljen NAMJERNO. A uvjerena sam i u fundamentalnu licemjernost svih dnevnikopisaca: vjerujem da se svaki od njih nada bar nekom radoznalcu poput mene, ako već ne slavi Ane Frank, po mogućnosti NE posthumno. Jer tekst je medij komunikacije. Za intimu, onu istinsku, zatvorenu prema nepredvidljivim pogledima, ostaju samo misli ili intiman razgovor s nekim intimusom.

Web 0.2 sa svojim blogovima (riječ potječe od web + log, a ova druga znači "dnevnički zapis") konačno je potvrdio opravdanost moje skeptičnosti. Blogovi sad pomalo izlaze iz mode, ali prije 10-ak godina bili su glavni krik, izazivajući zgražanje i/ili zbunjenost raznoraznih kulturologa, psihologa, sociologa i inih -loga: otkud ta potreba da se ogolimo pred totalnim neznancima?

Odgovor trenutno nije moja tema, nego tvrdnja da ta potreba oduvijek postoji, još od altamirskih crteža. Kao i tvrdnja da ono moje naravoučenije od prije 32 godine još uvijek stoji: kad čitaš tuđe dnevnike, budi spremna pročitati i nešto što ti se nimalo neće svidjeti. Možda je početna motivacija svakog dnevnikopisca zadržati trenutak, omogućiti nekoj novoj sebi da mu se vrati, ali ima tu i te otvorenosti prema nepoznatim očima, ima tu i gorljive taštine u nadi da će te oči biti udivljene... Ili šokirane. Ali, ponekad nisu. Ponekad su ravnodušne. To je najgore.

Weblogovi prepoznaju našu potrebu za povratnom informacijom i zato omogućavaju komentiranje. S kojim se razni dnevnikopisci vrlo različito nose: neki se zgražaju kad reakcije ne odgovaraju njihovim očekivanjima (tj. nisu udivljene), neki vesele kad su podudarne njima (tj. jesu udivljene), neki uživaju u nepredviđenima, a neki se osjećaju poraženima kad ih uopće nema... Ali, odgovorno tvrdim, SVI MI KOJI PIŠEMO LOGOVE želimo reakcije. I učimo kako s njima izaći na kraj.

Jedna od strategija dobivanja poželjnih reakcija jest ulizivanje: odeš na tuđi blog (točnije: na MNOGO tuđih blogova) i ostavljaš sladunjave komentarčiće, benigne, neutralne, pohvalne, laskave... ovisi kakve sam(a) želiš. I ne odstupaš od toga. Vrlo ubrzo ćeš i sam(a) dobiti slične. I bezbrižno se uljuljkati u sebe kao Anu Frank, ali živu-živcatu. Moguća je i slična strategija ali suprotnog predznaka, tj. odeš i hračkaš elem da bi ispala kontroverzna. Pa si misliš da si nova George Sand. A možda ti je uzor Joseph Goebbels, pa ćeš mogućnosti komentiranja i bloganja iskoristiti za promidžbu sebe i zatiranje tebi nepoćudnih.

Kako god bilo da bilo, NE PIŠEŠ samo za sebe.

I zato ponavljam naravoučenije: kad pišeš dnevničke zapise, budi spremna na reakcije koje ti se nimalo neće svidjeti. Kad čitaš tuđe, budi spremna na isto.

Upitni pogledi i/ili jadikovke su licemjerje. I slabost daleko veća od radoznalosti.

Riječi su poput ukrasnog papira u koji zamatamo svoj život; koji je dar. Veći ili manji, kako kome.

Neki će se odlučiti za sjajni, neprozirni, da izgleda otmjenije, drugi za šareni, da bude veseliji, treći za reciklirani, da bude ekološki osviješten, četvrti za prozirni celofan, a neki, bogme, za one grozne vrećice kroz koje ne vidiš ni što je, ni koliko je... Svi mi to radimo, ne uvijek istim papirom, ne umatamo svoj život uvijek jednakim marom, niti podjednako brižljivo, pa ni kreativno, ponekad se potrudimo, a ponekad ne, ali svi, jamčim vam, svi sami sebi pričamo priču o svojem životu koja je zapakirana tako da nam se bolje svidi.

Za mene misle da sam tračerica jer dobro prozirem kroz riječi. Iz čiste radoznalosti, tek ponekad zlobe, ali zapravo nikad tračerski, iz druge ruke ili zlonamjerne indiskretnosti. I tako vidim: neke ljubavi su upakirane tako da ispadnu sjajne, beskrajno sretne i blažene, iako su vjerojatno bile obične, kao i svaka druga, ne baš uvijek sjajne i ne baš uvijek sretne... Uglavnom ove "ne baš" najpomnije zamatamo, da ne bodu. Srce. A ono što je sjajno samo po sebi uopće ne umatamo ni u što, samo privežemo lijepu vrpcu, gordo kao kolajnu.

Kroz teksturu i oblik "papira", koji su riječi, vidim i one koji svoj dar - život - ne cijene, koji ga traljavo omataju izgužvanim novinskim papirom i prave se da nema veze s njima, mumlajući nerazumljivosti u nadi da mu se oblik, vrijednost i (ne)smisao neće vidjeti, što nerijetko upali, osobito kod pametnijih ljudi, sklonih pomisliti da je nešto nerazumljivo zapraf tak pametno da premašuje njihove intelektualne sposobnosti; a nije. Ograničeni su s takvima znatno učinkovitiji: njima je sve što ne kuže glupo. I vrlo često jest. Iako ja mislim da niti jedan život nije sam po sebi glup, kao niti jedan dar - svakom se može naći svrha; svaki može veseliti. Ipak, prvo ga treba raspakirati, dobro proučiti i realno procijeniti.

Ali, ima i onih pretencioznih, koji znaju da njihov dar (iliti život) baš i nije bogznašto, i baš zato će se jako, jako potruditi oko ambalaže, da kompenziraju (razmjernu) bezvrijednost sadržaja: najfiniji, najsjajniji, najneprozirniji papir. Baršunaste mašne. Nevidljivi selotejp. A ispod svega kutijetina u kojoj zvecka neka sitnica, sasvim tričava. U dnu duše i potki svojih riječi, oni znaju što su upakirali; i ne pakiraju toliko da se svide sebi, nego da bi se drugima svidjeli, a onda sami sebe tek počeli podnositi. Dobiju li dovoljno udivljenja, možda smanje kutiju; ne dobiju li, sve to skupa će utrpati još i u vrećicu. Tvrdu, plastičnu, izdržljivu, neprozirnu. I neće čekati da vide što će biti ako se ikad itko potrudi sve to razmotati - jock, zbrisat će, ili će izvaditi novu vreću s novom kutijom u novom papiru... i tako unedogled.

Kad dajem darove koji nisu moj život, nego pravi darovi, nastojim izabrati nešto što će se daroprimatelju/ici svidjeti. I ako mislim da sam pogodila, najčešće mi se ne da zamatati u ukrasni papir, nego predam golo, bez ičega. Voljela bih tako i sa svojim životom. Ali, ne mogu uvijek. Ponekad mi treba bar malo celofana da bi sve to skupa nekak izgledalo... Ali mislim si, bolje da odmah vidim hoće li se to primatelju svidjeti, hoće li znati što s tim: ako ne, dobije frišku figu, zadržim za sebe! Neš ti moj dar (moj život) ponižavati držanjem na prašnjavoj polici!

Jer, uostalom, dar ne moramo dati. Zar ne?

Ali dajemo, jer darivanje veseli. Jer je potvrda da imamo nešto što se cijeni, jer se podijeljena radost udvostručuje, ali samo i jedino ako se zaista prepozna dobra namjera dara. Evo, mene više veseli plastična ogrlica koju sam dobila od srca i iskreno, bez muljaže i pretenzija, nego zlatni broš koji je trebao pokazati da darivatelj "ima", a ja ne. (Usput, ovo je istinita anegdota: zaista imam puno zlatnog nakita, ali ga ne volim nositi, opterećuje me njegova vrijednost, koncentracija da ga ne izgubim, a prije svega, jednostavno ne ide uz moj šlampavi stil. Na poslu osobito ne volim nositi vrijedan nakit, iz čiste socijalne osjetljivosti. I tako jednom davno, dok još radih na tečajevima, imam ja jedan u nekom uredskom miljeu, a tamo sve činovnice k'o božićna drvca, zveckaju i blistaju da je milina, a sve novim, žutim zlatom koje mi se ne sviđa, jerbo više volim staro i platinu. Svejedno, lijepo smo se mi slagali te mi na kraju tečaja, nakon ispita, donesu dar: aufštafirung! Sve u tom njihovom stilu... Prepoznah dobru namjeru. Zato se razveselih. I to je jedino zlato koje još uvijek nosim.)

I tak vam ja jutros gledam naslovnicu i razmatam darove koje smo na nju stavili. I nađem svašta, lijepog i vrijednog, ali i gomilu bezvrijednih, pretencioznih lažnjaka... Od kojih mi je jedan osobito zapeo za oko, jerbo je bio umotan u jutu koja teksturom oponaša lan i privezan samtastom vrpcom (ekologija + raskoš?). Glasio je "Ja sam samostalna".

Kad sam razvezala vrpcu i uklonila jutu, koja zapraf nije bila juta nego neki akril slične teksture (lažna raskoš i lažna samozatajnost), ustanovila sam da je i samostalnost lažna. Jerbo darivateljica nema ukusa ako se ne nadovezuje na moj, martin i babin: voli sve i svakoga što mi ne volimo i obratno, ne voli sve i svakoga koga/što mi volimo. Ali je pri tome i nepronicljiva (da ne kažem glupa), jerbo ne uspijeva skužiti naš ukus, pa misli da volimo one s kojima se sprdamo, da su nam dragi oni od kojih nam je muka, ali ih ne krivimo što su ogavni, jer netko i to treba biti, štaš, glavno da su ono što jesu i da se ne prave da su ono što nisu... Ne kuži darivateljica čak ni to da baba, marta i ja nismo isto biće te da imamo vrlo različite ukuse, a da naš odnos funkcionira upravo zato jer jedna drugoj ne namećemo svoje. E, a vrhunac darivanja bilo je čašćenje mu(m)ljatorice koja još nikad nije napisala ništa razumljivo osim c/p-a tuđih zapisa da je "jedna od najpametnijih" na ovom sajtu (Evo primjera pameti:

- Najrecentniji zapis: "stršljenovi. opet na istom mjestu. nakon, 6 godina. ZNATE LI IIIŠTAAAAA, POBOOOOGUUUU, ŠTO POMAŽEEE?!? ... u kućnoj radinosti?"
- Onaj prije toga: "(frula? oboa, jebote??... koji je to kiki, čovječe... nemrem vjerovati. pao mi tlak, il' me ubili valovi...
dugačka staza, kroz Koversadu... zeleni pojas, turistima nezanimljiv...)
scena, I-a, i jedina...:
na kamperskom tronošcu, u dubokoj hladovini, sjedi goli čovjek i svira flautu.
stalak sa notama i bicikl, dodaju slici dodir stvarnosti. curi, na sve strane, obilno... djetinjasti obrazi, izvijaju melodiju... tako, zelenu i neprikladnu mjestu, a opet... logičnu, atmosferi... pogled mi klizi, sad već ohrabren, objektivizmom... obla zadnjica, prosto kipi sa stolice...
savršena slika, slobode.
(usprkos zabrani fotkanja... danas ću ga, kliknuti) :)"

Itd. Ako niste ništa skužili, nije to zato jer ste VI glupi. Nije ni ona, istinabog, godinama uspješno skriva da nije pametna tako što ne piše ništa, a kad napiše, nitko to ne razumije.)

I eto, dok se nisam potrudila raspakirati tu paketinu omotanu raznoraznim slojevima, pa otvoriti kutijetinu, pa popipati da nađem sitničetinu, mislila sam da žena ima dara i ukusa. Već napravih prostora za njih u svojem digitalnom prostoru. No, kad bolje pogledah, vidjeh da je taj "samostalni" ukus čisti neukus, a s bljutavoćom zbilja ne znam što bih počela. Ipak, jedan dar sam dobila: zadovoljstvo što se nisam dala prevariti. Pa, i to je nešto, zar ne?

Ručak još nije gotov... :-((

...kao da te netko pozove da živiš u dvorcu, ali ti nikad ne mrdneš iz kuhinje. I onda, nakon recimo 10-ak godina, više ne stanuješ u dvorcu, a kad te ljudi pitaju kakav je bio, pojma nemaš. Poznaješ samo kuhinju. I zahod, valjda...

Eh, vidite, tako se ponašamo svi mi koje u odnosu sa suprotnim spolom ne zanima ništa osim seksualne komponente. Koja je, kao što i sama riječ kaže, samo DIO mogućeg odnosa. Međutim, kad postane CIJELI odnos - paaaaa, osiromaši ga. Ukine (u)poznavanje. Onemogući tijek strasti do ljubavi, rekla bih.

Skloni smo pomisliti da su seksisti najčešće muškarci te smo zato skovali simpatičnu sintagmicu "muška šovinistička svinja". "Ženska šovinistička svinja" (još) ne postoji, a po mojoj slobodnoj prosudbi, to je siguran znak ženskog seksizma. Jerbo smo se pomirile s time da nas prasci tranširaju na cice i guzice, štoviše, jako nam je čudno kad to ne učine, nelaskavo, zabrinjavajuće. Navikle smo se na to da zahvaljujući svojim istaknutim dijelovima (a same ih ističemo) dobijamo nadgradnju odnosa, kakva god ona bila, od prednosti u dugačkom redu pred nekim šalterom do dobre volje da nas se sasluša dok se jadamo zbog životnih nepravdi i nedaća. Što je OK, jer mislim da je to tak nekak u prirodi međuspolnih odnosa, počinje očima, mislim da svatko, bez obzira na spol, spontano iskalkulira faktor seksualnog sviđanja već tijekom prvih 10 sekundi nekog odnosa.

Ipak, nije li malo žalosno ako se cijeli, ponekad višegodišnji odnos, svodi na ono što se dogodilo već u tih prvih 10 sekundi?

Baš nedavno mi je jedan iskričarski "kandidat" održao cijelu govoranciju o tome kako mi žene kastriramo muškarce, koji se za nas uopće ne bi zanimali da nema mogućnosti seksa, kad tu mogućnost otklonimo i onda ponudimo utješnu nagradu - prijateljstvo. Kao, nema toga, to je poniženje mužjaštva, iskonske muškosti, poremećaj svemirskih sila i reda u kozmosu. Hm. Zar je naše muške zbilja tak lako kastrirati? A kako onda podnose svoje kolegice, šefice štoviše, susjede, djelatnice u uslužnim djelatnostima neseksualne naravi, liječnice koje ih čak i pipaju, ali bez seksualnosti u dodiru...? Priznajem, cijelog života tako "kastriram" mušku populaciju s kojom se nisam sklona pofatati, ali su mi ugodno društvo. Viš čuda, neki su i preživjeli. Bez utanjenih glasića. Ali, jako, jako, jako malo je takvih...

S druge strane, nemrem se pohvaliti da mi je izgradnja odnosa s nekim muškarcem podjednako prioritetna i/ili napeta bez seksualne komponente. I da, pomalo se uvrijedim kad osjetim da je baš ta komponenta NJEMU nezanimljiva. Dođe mi da se smjesta bacim na dijetu, tjelovježbu, manikuru, pedikuru i skrham bogatstvo na kremice protiv bora i novu garderobu. Sva je sreća što sam prelijena; i nedovoljno imućna. I što se bojim doktora, zato ni ne pomišljam na kirurgiju.

Da, to je iskreni razlog zašto uopće razmišljam o seksizmu. Jer me moj vlastiti kinjio godinama da vodim unaprijed izgubljene bitke kako bih stanovala u kuhinji nekog dvorca; ili primila nekog u vlastitu kuhinju. I ni makac odande. Jer seksizam nije u prirodi stvari, nije jamstvo reda u kozmosu i opstanka ljudskih bića - naprotiv, suprotan im je. Ali brojnim industrijama, od farmaceutske, kozmetičke do modne, donosi golemu zaradu. Plus mir da biraju političare po svojim kriterijima (pojebljive predsjednike, npr., nekastrirajuće premijerke...) i neprestano proširuju bazu potrošača na samo 50-ak godina ranije neiskoristive skupine, npr. predadolescentne djevojčice i gerijatriju. Jer seksualna privlačnost postaje JEDINA važna. A odnosi bez nje ne samo nevažni, nego sramotno poniženje.

Mislim da je u prirodi stvari da se jedni drugima sviđamo na raznorazne načine... I da je svaki dobar, i da se stalno mijenjaju, s obzirom na vrijeme, na našu dob i ciljeve. Mislim da je u prirodi stvari upoznati svoje boravište, prošetati kroz sve prostorije, skinuti knjigu s police, pročitati je, izvaliti se u krevet i spavati, ili voditi ljubav, i s vremenom, postupno, izabrati svoju najdražu fotelju i najugodniji kutak... Ali moramo održavati i sve ostale.

Čituckam razgovore žena koje bi trčale s vukovima, a sigurna sam da ni s pudlicom ne bi potrčale, koje se kuže u kemiju svih mogućih primjena, a izgorile su u svakoj, raznorazne pozitivce i dobrice oba spola koji jedva čekaju neki fajt, ali samo zato da bi navijali...

Jutros sam baš pomislila kak nema većeg egoizma nego što je "dobrota". Jer sam htjela učiniti nešto zločesto, ali nisam jer sam se uplašila da bi me koštalo više nego što sam spremna platiti, i tak sam iz čiste sebičnosti ispala "dobra". Iako nisam. Nego sebična. I mislila sam si dalje kako prave dobrote nema bez promišljenosti i spremnosti da joj se prinese žrtva, u postupcima, vremenu, nečem materijalnom, u osamljenosti, neshvaćenosti, raznoraznim neugodnostima, čak i nepovratnim gubicima, sve do gubitka života. Laprdanje o "snazi ljubavi" i "pozitivnog mišljenja" samo je protuteža istinskoj zlobi pasioniranih brbljavaca. Koje brbljači najčešće nisu svjesni, jerbo žive nesvjesno i nepromišljeno. Ne jednom mi se desilo da upoznam takvu neku dobricu/dobrotana (mislim na lokalne, bloške) i ustanovim da ju/ga zanimam samo zato jer misli da sam vrelo tračeva i gadosti. Za koje će mi rado ustupiti svoje, već unaprijed. I zato uopće znam ono što znam; iako se osjećam prljavo zato jer to znam.

Ali, isto tako se dogodilo da upoznam lokalne glupače i glupane i ugodno se iznenadim: uopće nisu blesavi! Ne, naprotiv. Samo su oportunisti. OK, priznajem, Iskrica zaista pruža opuštajuću razinu gluposti, i meni to paše... U 98% životnih situacija moram paziti da nešto ne izvalim i da nekome ne stanem na žulj. Iskrica je oaza u kojoj sam oslobođena takve koncentracije. Što opet ne znači da želim oglupaviti - ne, jednostavno se želim opustiti i biti onakva kakva jesam, ponekad bedasta, ponekad pametna, ponekad zlurada, ponekad dobrohotna, ponekad zavodljiva, ponekad mlohava stara baba... Ukratko, biti živa bez cenzure. A pri tome društvena.

I sad se ja pitam, tko to nameće imperativ prizemnosti i licemjerja na Iskričinom Weblogu? Je li to nekoliko dominantnih osobnosti, ili je to snaga bezlične mase? Je li moguće da su ljudi uistinu toliko lažni, toliko krhki u svojem egu, toliko nespremni priznati (samima sebi, prije svega) manjkavosti u svojim postupcima i samorealizaciji? Zašto netko tko očito nema nagonskog ukusa u izboru muškaraca, niti ih nagonski zna zavesti, ima sad potrebu objelodanjivati osnovne postulate najprimitivnijeg priručnika samopomoći o tome kak se to radi? I čemu uopće učiti takve stvari? Zašto ne prihvatiti da si ono što jesi - ili nisi - i postupati u skladu s tim? NITKO nije vječno zavodljiv, iako je uparivanje uvijek moguće. Međutim, zašto se uparivati s nekim s kim moramo "kemijati" vlastite nagone? Nakon 50 godina života i samostalnosti koje bi trebale donositi? Uostalom, jedan od osnovnih postulata čak i najprimitivnijih priručnika samopomoći jest da zrelost počinje onog trenutka kad smo spremni reći "What You See Is What You Get", iliti uzmi ili ostavi. I ne patiti kad ostavi. Jer je manje naporno biti ostavljen nego biti lažnjak.

A sad moram dalje kuhati. (Hobotnicu na gulaš, mljac!)

Nedugo nakon smrti mojeg muža, kad baš nisam bila psihički stabilna, a pride sam se morala naviknuti na ponovni suživot s roditeljima, pogledam ja kroz prozor i na prozoru nasuprot mojega ugledam - tigra. Glavu tigrovsku. Živu. Niš, pomislim, stvarno sam prolupala, ali proći će; valjda... I zaboravim na to. Međutim, taman kad sam to posve zaboravila, opet pogledam kroz prozor i opet ugledam tigra. Na onom istom prozoru. I shvatim, ovo je ozbiljno. Te prijavim problem majci, potpuno spremna na sve moguće metode liječenja.

A ona će: "Aha, da, susjed Taj-i-taj ima tigrića, odbacila ga je majka pa ga je on usvojio." E jebote tigar! A ja se već pomirila s luđačkom košuljom. Za osvetu sam iz tih stopa otišla susjedu, pozvonila i nepozvana izgnjavila tigrića. I onda to ponavljala sve dok ovaj nije postao tigrusina i preselio se u zoološki vrt. Tigar, ne susjed, naravno.

Opisana epizoda (a nije jedina, iako je jedinstvena) ilustrira moj odnos prema životnim nedaćama: uvijek prvo pomislim da je problem u meni. I nikad svojem umu ne vjerujem do kraja. ZNAM da je pogrešiv; i da su mu varke vrlo, vrlo uvjerljive. Zato mu dam fore za autokorekciju, a ako izostane, nastojim si nekako sama pomoći ili potražim pomoć.

Za razliku od velikog dijela hrvatske populacije, čini mi se. Osobito one južno naseljene. Da, imam negativno mišljenje o Dalmošima, ne svima, ali oni koji su ga uspjeli osporiti uglavnom sad žive sjevernije i postupaju slično meni. Za razliku od fjakastih južnjaka kojima je vječno netko drugi kriv za sve, od Mlečana, Austro-ugarske monarhije, Tita, Franje, Račana, Zagrepčana, vlaja iza susjednog brda, sve do EU, paradajz-turista i požara (koji, zanimljivo, redovito bukte baš ondje, a gotovo nikad na sjevernom Jadranu, gdje su koze i ljudi uglavnom uspjeli stati na kraj lako zapaljivoj makiji; i iskrčiti protupožarne putove).

OK, možda naši Dalmoši i nisu skrivili sve svoje nevolje, ali ne može se reći da su se baš potrudili sanirati njihove posljedice ili ih izbjeći ubuduće. Istina je da Kvarner i Istra imaju bolje prometne poveznice i nešto niže ljetne temperature, a možda je i to razlog što im mozak radi čak i kad upeče na +40, što se zadnjih godina događa i ondje... Ili su ih svi oni kraljevi, prinčevi i carevi koji su odsjedali kod njih naviknuli na pomisao da lovu valja i zaraditi i da nemreš odrapiti cijenu samo za ljepotu krajolika. Koja ti dopizdi ili od neprestanog zvizdana, ili s prvom kišom.

Da, pišem o svojem ljetovanju na Biševu. Preskupom i presiromašnom. One slike koje je marta stavila: mali zeleni tuš u obliku kantice za zalijevanje lončanica, nužnik s vapnom umjesto kotlića s npr. morskom vodom dopeljanom hidroforom, živa su istina koju smo plaćale 90 eura dnevno. Podalmatinčenoj Zagrepčanki i njenom mužu-domorocu. Ne baš glupim ljudima, jerbo su uspjeli skužiti kako izbjeći davanja državi pa su se proglasili neprofitnom, ekološkom organizacijom "Mali zeleni" te vuku lovu od raznoraznih ministarstava za to da ne rade ništa kako, jel'te, ne bi narušili autohtonost ičega na otoku, tj. ne bi pružili ama baš ništa naivčinama kao što smo marta i ja, a pride fino isfinancirali stil života koji se njima osobno jako sviđa. Nakon 7 godina postojanja spomenute organizacije na pitanje što su postigli, odgovaraju "Gosti spavaju na (nekim skupim) madracima". Koje glatko mogu promijeniti za svakog novog gosta koliko svakog prethodnog oderu.

Žalosno je što se takvoj lukavštini Dalmoš bez kontinentalnog utjecaja nikad ne bi mogao dosjetiti. A još žalosnije što se taj kontinentalni utjecaj sveo na totalnu devastaciju kako turizma na Biševu, tako i samog otoka, koji takvom otimačinom love za tri zaista prekrasne plaže, ali bez koša za smeće, zakrčene kramom kojoj se ne zna vlasnik (valjda bi država trebala i za to uvesti otimačinu u proračun, kao i za one prekrasne viške i lastovske kamene kuće čiji su se vlasnici raselili diljem svijeta pa propadaju jer ih nitko ne održava, a nitko ne može ni kupiti) odbija srednje imućnu klijentelu, a ne može privući imućniju. Ne, u tim divnim uvalama ćete vidjeti nautičke protuhe koje ne žele platiti vez i koje bez imalo skrupula u naizgled bistro more ispuštaju sadržaj svojih zahoda, komfornijih od onog u koji smo marta i ja iskrcavale sadržaj svojih crijeva, napunjenih u jednom jedinom pristojnom restoranu, a taj je u državnom vlasništvu, vjerovali ili ne.

Na cijelom otoku postoje tri koze. Pola otoka je spaljeno, navodno namjerno, kako bi se dobio vatrogasni put, ali i osiguranina. Dvadesetoro ljudi je prijavljeno sa stalnim prebivalištem na Biševu, iako ondje cijelu godinu živi samo jedna starica, koja je prestara da bi se maknula. Turistička brodska linija Komiža-Biševo ne postoji, iako vozi brodić poljoprivredne zadruge, po nepredvidljivom rasporedu. Točnije, ujutro doveze sezonce i onda čmrlji u Mezoporatu do 5 popodne, kad bi ovi doma, umjesto da zarađuje lovu i otme posao piratima koji te oderu između 50 i 100 eura za prijevoz između otoka. Nitko, naravno, ne izdaje račune... Ah, da, ako baš želiš, možeš se ujutro, u 5, odvesti brodom za odvoz smeća. Koji onda opet čmrlji u Komiži do sljedeće ture, koja je nepredvidljiva, valjda kad netko nazove i veli da više nemre trpjeti smrad.

A tko je kriv? Svi navedeni u onom ranijem odlomku; nitko aktualno uključen u zbivanja.

I sad ja smišljam sve moguće prijave, od onih financijskoj policiji do Ministarstvu zaštite okoliša... I dok ih smišljam, susretnem ženu s kojom povremeno obavljam mentalnu higijenu, jerbo sam svjesna da mi je um nesavršen i da ga povremeno treba resetirati i očistiti, kao, uostalom, i svako računalo, a ona mi kaže, "Ne, ne, ne, možda niste objektivni, dođite k meni da vidimo koliko je i što je od svega toga VAŠ problem!" Pa idem. U petak. Jer znam da sam uvijek (bar malo) i sama kriva.

S odmora sam se vratila umorna, prehlađena, bolnih leđa i udova, deprimirana... Da, da, znam, zvučim poput one blogerice koja nas počasti tekstuljkom (čak više njih, u nastavcima) za Bedecker svaki put kad mrdne dupe iz Zagreba (Čita li to itko? Mislim, te turističke vodiče? I izvještaje s putovanja u stilu školske zadaće "Kako sam provela ovo ljeto"?); viš, sad kad sam ovo napisala, pomalo zločesto, sjetila sam se jednog razgovora s tom istom blogericom, kojoj je jako važno da se nikome ne zamjeri, ali još važnije da joj nitko ne otkrije nikakvu slabost: Kaže ona "Kad pišem za blog, uvijek biram teme koje su neutralne i namjerno pišem o tome kako sam zadovoljna i sretna." Što pak implicira svijest o tome da postoje teme koje nisu neutralne i da nije uvijek zadovoljna i sretna. Upitah je koja je svrha takvog bloganja? Iskreno, fućka mi se što ću nekog razljutiti ili razveseliti zrncem svojih nevolja i nesreća... Ali, nismo svi isti.

Odlutah od teme zadane naslovom. Iako je to sasvim dopustivo, jer, uostalom, ovo je moj blog, moja prćija, mogu napisati što god me volja i uopće se ne obazirati na naslov... Ali, s obzirom da je prvo bio naslov, a tekst tek sad nastaje, nastojat ću zadržati smjer. Dakle, zadah si temu deprimiranosti i umora nakon odmora. Paaaaa, bilo je razloga zašto sam fizički umorna, ali za to mi je potrebna foto-dokumentacija, koju ima marta. Ne u potpunosti, nešto je i sasvim intelektualna spoznaja: kad ne znaš što trebaš, misliš da trebaš sve. Što se u slučaju putovanja očituje u težini i voluminoznosti prtljage. Koju treba nositi. Eeee, ako je ne želiš nositi, ili nemaš snage za to, onda imaš voluminozan novčanik. Međutim, ponekad čak ni to ne pomaže. Jerbo ljudi koji su ti već unaprijed oteli nemalu lovu smatraju da ih gledaš "s visoka" kad zahtijevaš da je i zarade. Pa onda ovisiš o milosti svoje puno mlađe prijateljice, i neugodno ti je zbog toga, i žao, jer nije ti zato prijateljica, ali... Jebiga, na takvu eventualnost jednostavno nisi računala! Nemaš kontrole.

A bez kontrole nemaš ni samokontrole, što će reći, nemaš cenzure. Možda je to svrha ljetovanja? Svesti se na ovisnost o klimatskim uvjetima, prepustiti se na milost i nemilost elementima, od kojih je za mene najzavodljiviji, a istovremeno najstrašniji, more: proguta te zaigrano i rasplesano, uopće ne primijećujući tvoju važnost. Hmda... Mrvi ono cijele kontinente. Pa tko sam (mu) onda ja?

I badave ti tvoja prtljaga, tvoje cipele i rezervne cipele, i tvoji ručnici i rezervni ručnici i oni rezervni za rezervne, i tvoje preskupe kreme i one još skuplje za nedajbože, i voluminozan novčanik, i kartice ako nije dovoljno ono što je u njemu. Ni gliser ne pomaže. Jer kad tresne o val, namjesti ti sve iznutrice onako kako godinama nisu stajale; a onda ih opet premjesti. Bez milosti. A ti vrištiš, malo od gušta što napokon ne moraš ni o čemu misliti, ali još više od straha, jer nemaš pojma što sad kad nema svrhe misliti...

Na južnom Jadranu nema svrhe misliti. Tamo nitko ne misli. Možda od klime, možda od lijenosti, a možda je sve to povezano. Biti misleća u tim krajevima je iscrpljujuć i jalov posao. I umara. Za steći otpornost treba voluminozniji novčanik od mojega, ili jednostavno udaja za Dalmoša. Pa se prepustiš, navikneš, oguglaš... Bila je jedna poput mene ondje gdje sam dobro jela. Zagrepčanka. Kaže, "Još mi nije izraslo treće oko, ali više ne boli..." Jer voli tog svojeg koji izvrsno kuha. A jebga! Bar nije debela, jer se ipak ždere. I ne može spavati. Ali je našla nekog bioenergetičara koji ljetuje na istom otoku. Još ne kuži da nema kontrole i da ništa ne pomaže.

Ništa ne pomaže. Ni ovaj moj zapis. Neće promijeniti Iskricu. Možda će dati samo malo otpora erozivnom moru gluposti i tuposti, ali nema šanse: postat će pijesak poput onoga koji mi je u svim gaćama, ručnicima, majicama i cipelama, koje sad namačem u kadici (osim cipela), a onda ću ga s vodom izbaciti u tuđu mu kanalizaciju.

...se mijenja, kao i oblik lica, tijela ili svijeta u našim očima. Sjećam se svojeg prvog, u vrtiću: odjednom me bilo više! Kao da se oko mene stvorio topli omotač koji sam gurala svojim postojanjem i kroz koji je sve prolazilo do mene, toplije nego inače. Ah, kako je spokojna bila ta zaljubljenost! Na pamet mi nije padalo da bi mogla biti neuzvraćena...

Kasnije su imale u sebi dozu okrutnosti: želju da ščepam, ili da od sebe nešto otrgnem i dam. A još kasnije su bile poput istezanja, udivljen pogled uvis, slatko naprezanje, bolan rast, sve do podrugljivosti. Koja ih je naslijedila, opako zaigrana, puna nade da nije opravdana.

U zrelosti sam počela žudjeti snagu. Tuđu, ne svoju. Htjela sam nekoga da me razjebe, opali tako da pukne moja tvrdoća, da mi pomogne izvući vlastitu meku srž. I da, te su zaljubljenosti bile jako, jako seksualne. Počinjale bi u proljeće ili rano ljeti, s prvim vrućinama. Nepouzdane i nagle, pune munja i gromova. Do jeseni bi se istutnjale i onda bih im, ponekad, počela vjerovati. Jedna takva je čak postala ljubav.

Lani je nije bilo. Ni ove godine se ne javlja. Mislim da opet mijenja lik. Kad dođe, voljela bih da bude svježa, neopterećena ljetnom omarom. Voljela bih se zaljubiti kao da ulazim u more, polako, dokono, prvo do koljena, pa do trbuha, pa do grudi, brade i onda preko ušiju. Voljela bih uroniti širom otvorenih očiju.

Nasmijana.

Dragi!

Tvoja ganutljiva nesavršenost me ozarila: uvjerila me da si živ, da postojiš. Jer ja te ne bih takvog izmaštala. Ne, u mojoj mašti čak i nemaš lik, samo prisutnost, poput mirisa smole na borovima, ljubavnog pjeva cikada…U mojoj mašti me zapljusneš, hladno, svježe kao more, a onda me obujmiš i tražiš da uronim, da se prepustim. A još uvijek sam svjesna svojeg daha; i njegove važnosti.

Ali ta tvoja ganutljiva nesavršenost je poput stijene kad se umorim: topla i pouzdana. Zbog nje se mogu opustiti, uvjerena dodirom. Ushićena čvrstom nepredvidljivošću. Spremna za dah koji nije moj, u mojem.

Tankim nogama unatoč. I ružnim gaćama, onim bijelim, običnima… I ožiljku od prišta na leđima. I hvala bogu što si skinuo čarape! I onda zagrlim tu tvoju nesavršenu običnost, i opet si samo prisutnost, bez usporedbe, živ.

Ali i neki odgovori. Moji. Mislim da bar neke zanimaju.

Krenimo, međutim, od neodogovorenih pitanja.

1) Zašto na FB-u nije bed biti pod imenom i prezimenom, bez obzira jesmo li nakeljili sliku u kaputu zakopčanom do grla ili u minimalističkom badiću, a na Iskrici jest?

2) Zašto je na Iskrici bitno isticati svoju stabilnu vezu, iako inače ne informiramo potpune neznance o svojem bračnom/partnerskom statusu sve dok to iz nekog razloga ne postane relevantno?

3) Zašto osobe koje se prepoznaju po neodgovaranju na prethodna pitanja impliciraju da bi postavljač(ica) željela znati pojedinosti o njihovom seksualnom životu, iako joj (mi) je teško zamisliti išta što bi me zanimalo manje od toga?

Pretpostavljeni odgovori:

1) FB nije primarno dejting sajt, unatoč nekim indikacijama da služi i u tu svrhu. Onamo možeš doći zbog potrage za rodbinom, bivšim šul-kolegama, poslovno... Asocijacija na faćkanje ne mora biti prva. A nezgodno je priznati da ti je do faćkanja (nekad bilo)... Nezgodno je strogo odijeljenoj i podijeljenoj prezentaciji svojeg bića odjednom dodati i seksualnu dimenziju kao dodatak npr. hot-dogu. Osobito ako nismo načisto s vlastitom seksualnošću i moralnim uvjerenjima.

2) Prvi razlog bi mogao biti odbijanje neželjenih uleta. Ali nije, jer to se radi izravno - ulet-odbijenica; igroniranje; Ignorica. Isticanje stabilne veze na Oglasnoj ploči iliti Weblogu implicira da je tih uleta toliko da im ne stignemo posvetiti pojedinačnu pozornost, jel'te... I nemojte da vam padne pamet da me još i vi gnjavite! Ali svi mi koji nismo baš novi na Iskrici znamo da veliki broj članova uopće ne čita niti Weblog, niti naše profile. Čak i ako ih čitaju, mnogima je zabrana baš izazov. Što će reći, ovime privlačimo pozornost na sebe i zapravo žicamo ulete. I pri tome dižemo tlak naivnoj "konkurenciji" koja će se zapitati zašto kod nje nije tak živahno. I još pride peremo svoju savjest i demantiramo svaku pomisao na faćkanje. Jer mi to "ne radimo"; ako smo ikad prije radili, NE VIŠE. Jel'te. Mi smo ostvarile vječni ljudski san: biti i jebene i poštene. ŽDERITE SE! ;-))

3) Jer bi im to pridalo nekakvu moć, prednost... Jer bi me mogli svesti na sebi prepoznatljivu razinu licemjerne i/ili ljubomorne žene. Jer bi im onda bilo manje neugodno priznati da mozgaju o mojem seksualnom životu.

Koji je minimalan (eto, da počnem s obećanim odgovorima). Iako se ja zbog toga ne osjećam minimalnom osobom. Osjećala bih se manjom kad bih prihvatila ponude koje mi ne odgovaraju, nego ovako, kad krpam kako znam i mogu, ali ipak uvijek po vlastitom ćefu.

I ne, meni nije neugodno što nisam anonimna ovdje (a na FB-u uopće nisam, jer meni se primarno faćka, zeza, bloga i provocira, a od "lajkanja" pošizim), jer si mislim, svi relevantni ljudi u mojem životu su odrasla, seksualna bića pa zato mogu prihvatiti činjenicu da sam to i ja. A ako ne mogu - njihov problem.

Osim toga, fascinira me iskričarska publika. Jer takvu prije nisam mogla zamisliti, a očito postoji. Zanima me kako procjenjuje, u čemu se prepoznaje, što je ljuti, što dirne... Intrigantno mi je i to što sam POLASKANA zanimanjem upravo te i takve publike, koliko god bila licemjerna, zatucana i zapravo funkcionalno nepismena, osobito zato jer znam da su neki od vas čitali i moje ukoričene uratke, ali nisu se usudili ni pisnuti, čak ni na opis seksa u kojem se događa apsolutno svaki tabu - valjda zato jer ima korice. Ali ovdje ćete graknuti i na lizanje (sladoleda). Svejedno, svaka vam čast, vaše procjene iskrenosti mojeg pisanja uglavnom su podudarne s mojima. TO znate prepoznati.

Dok sam na moru o mojoj majci brinu stručne i plaćene osobe i prijatelji. Jer imam novca za prve i duha za druge.

Moj sinoćnji blog nije bio vjerska provokacija. Samo provokacija (ne)ukusa. Ali, ako ste se našli uvrijeđenima, poradite malo na svojoj vjeri, a ne na mojem liku i djelu. Za mene se zna da vjere u božanska (pa i nebožanska) bića nemam; imam samo u sebe i svoje prosudbe. Pa kad sam sigurna, onda me niš nemre izbaciti iz takta. A kad nisam, onda može svaka sitnica.

Znate li da je na Ferenčici (tu stanicu pratim) 36.6 stupnjeva? To znači da je u mojem stanu oko 27. Još uvijek prevruće! Do lani mi to nije smetalo, liječnici i tako ne preporučuju hlađenje na razliku veću od 10 stupnjeva (više može biti smrtonosno), a moja zgrada je stara, solidna gradnja od cigle, s debelim vanjskim i unutrašnjim zidovima. Ali ove godine sam i ja starija. Jednostavno nemrem više durati. Ohladit ću se na ugodnih 25 i neću mrdati iz kuće dok ne prestane biti rizično.

Eto. Jesam li štogod zaboravila?