Ručkić krčkić

Sjedim zatvorena u svojoj sobi dok majstori burgijaju po njezinom vanjskom zidu. Pa prestanu, pa ih nema, ponekad 15-ak minuta, ponekad sat vremena. I tako danima. Nisu to moji majstori, nego neki koji dobiju lovu bez obzira na zadovoljstvo klijenata, a mi klijenti smo natjerani da ih angažiramo monopolu gradskih službi zahvaljujući.

Stigli su u neko čudno vrijeme, niti 8, niti 9, naravno, baš kad sam bila na zahodu. I zbog toga nesabrana kad je trebalo skloniti životinje i pozatvarati vrata da prašina ne ulazi u sve prostorije. A zatim su nestali, na dobrih sat vremena. U međuvremenu, moja je mačka odnekud promrnjaukala (zapravo, ona rijetko mijauče, taj zvuk je sličniji cvrkutanju): bila je zatvorena u kupaonici. Pustila sam je van, uvjerena da će ući u moju sobu. Ali nisam znala je li ili nije. Jer su se tad majstori vratili pa je trebalo paziti da ne porazbijaju sve što im se nađe na putu.

Kad se situacija donekle stabilizirala, sjetim se mačke: gdje je? Dozivam, gledam pod krevet, iza komoda, stolova, iza plahte kojom sam zaštitila policu za knjige - nigdje je nema. Ne javlja se. Prođe me jeza: da nije ostala u hodniku? Iz kojeg je jedini izlaz van, a vrata su bila širom otvorena, kao i izlaz na ulicu, kao i stražnji izlaz, u dvorište... Moja mačka nikad nije bila vani, osim nošena, na cijepljenje. Ne bi se snašla, bojim se. A također se bojim da bi je netko uzeo. Jer - prekrasna je.

Ne samo izgledom, nego i naravi. Minijaturna perzijanka, tzv. dimna kornjačevina, a to su one koje mijenjaju boje, potka im je šarena u svim nijansama žute, od bež do čokoladno smeđe, ali vrhovi dlake su crni, tako da izgleda kao da je obavijena dimom, svake sezone donekle drugačije šarena. Stavila bih sliku, ali nije fotogenična: miruje samo dok spava (a ni tad posve, uvijek trzne uhom, vrškom repa, ili se odjednom prevrne, izvali na leđa, protegne...), a ljupkost njenog lica, sa savršenim, sjajnim crnim nosićem (nije spljošten) između golemih zlatnih očiju, još niti jedna kamera nije uspjela dočarati kako treba. Možda zato jer treba poznavati to lice da bi se čitali njegovi izrazi, a ima ih puno...?

Ali narav... To je kod nje sasvim posebno. Ona mi je treća perzijska mačka, a u njih sam se zaljubila jer niti jedna druga vrsta ne prede tako glasno, svesrdno, niti jedna nije tako savršeno zaobljena za maženje niti tako svilenkasto i baršunasto mekana na dodir, ovisno diraš li glavu, uši, šape ili leđa i trbuh, ali niti jedna nije imala takvu narav točno po mojoj mjeri: da, volim ih zato jer su diskretne, nenametljive, prilično samodovoljne i sklone verbalizirati svoje prohtjeve, koje uglavnom upućuju jednoj osobi, onoj koju su izabrale za svoju, a to sam ja. Ova moja je sve to, plus nešto što bih nazvala smislom za humor, plus inteligencija koja se očituje ne samo u tome što sve može naučiti, nego i svakoga podučiti: i psa, i moju majku i mene. Naučila nas je što voli: maženju nogama, jer stopala ne mogu čupati, primiti i odnijeti veterinaru ili nekamo kamo se njoj ne ide; da zna aportirati, i to bolje nego šaponja, koji ne želi prepustiti ono što donese, nego moraš imati drugi štap ili lopticu - ona mi spusti mišeka u krilo ili čak točno u šaku; igri skrivača, obaveznoj prije spavanja, i da se jako, jako, jako moram prepasti kad me odjednom ubusijani; šaponju je naučila prijateljskoj podjeli teritorija i da je ne smije ganjati ako ga lijepo zamoli da je pusti u svoj, a doista ga lijepo zna zamoliti - umrmnjauče u prostor, priđe mu, pomazi se o njega, baci poleđuške i nešto mrmlja, potiho; ako ovaj mahne repom, učini po svojoj volji; ako ne, udalji se.

Zahvaljujući njoj, ne trebam sat: ona točno zna kad treba ustati, kad je vrijeme za klopu, četkanje ili igru. U kojoj me nikad namjerno nije ogrebla. U stvari, ona ne grebe: ako joj nešto nije po volji, verbalizira: urla iz sveg glasa, boljelo ili ne. Ali se ne opire. Zbrisat će ako može, ali bez agresije. Kad se igramo "strašnih igara" (napad opasnog prsta, ili - još gore! - troprsta ruka će te poškakljati po čelu) učini sve što mačka čini kad se brani/napada, svine se u "kiflu", našušuri rep, grleno reži, čak i puše, ali te opali mekanom šapicom iz koje nisu provirile kandže. Predući.

I sad zamislite da ja izgubim TAKVU mačku???

Nisam je izgubila. Tu je, ondje gdje je bila dok sam je tražila, nevjerojatno spolještena između goleme fotelje i zida u prostoru širokom jedva 5 centimetara. Kako uspije svoje 3,5 kile svesti na tako usko uopće mi nije jasno, ali sretna sam što može i što se ondje osjeća sigurnom.

Pojavila se kad su majstori otišli na gablec. Žmirkava i željna utjehe. Jer su poremetili naš ritam: nije bilo klope iz Gourmetove vrećice (moja mačka NE bi kupila Whiskas, vrag je skelil, nego ovo što je duplo skuplje!), nije bilo četkanjca, nije bilo pregledavanja vrećica iz dućana (jer još uvijek nisam ni bila u dućanu)... Njen svijet je totalno izgubljen, na nesagledivo drugo. Kao i moj, ali ja znam da će proći, iako ne i kad.

Ali bez nje... Izgubiti svijet, dom bez nje - nezamislivo!

Evo ipak jedne fotke:



I još jedne, loše, hebga!

Ponekad - zapravo često - desi mi se da nekoga upoznam i da me baš ne impresionira pojavom. Osobito ako je to netko s Iskrice, a odavde upoznajem samo one koji su već stvorili prilično dobar dojam: naravno da pohlepno biće u meni želi da sve bude naj-naj. I onda ja izgled te osobe u mislima oblikujem prema svojim pojmovima privlačnosti, a ono - ćorak. Dođe netko potpuno drugačiji. Možda ljepši, ali...

Očito nisam jedina koja tako fula. I meni su mnogo puta rekli da sam "drugačija" nego što su me zamišljali; ili bi uspjeli pregristi taj prvi dojam i onda, negdje pri trećem, četvrtom susretu odjednom bi mi udijelili kompliment: "izgledaš puno bolje nego kad smo se upoznali". Je. I ti meni.

S ljudima koje upoznajemo u kompletu tjelesnog i izričaja nije tako: jednostavno nemamo vremena ljude zamišljati drugačijima nego što jesu. I zato nemamo nikakvih očekivanja - OK su nam baš takvi kakvi su. Nema razočaranja.

Čini mi se da ljude najbolje vidim kad ih susretnem prvi put. Onda ih mogu nacrtati po sjećanju i nema frke, svatko će ih prepoznati. Uočim sve najizrazitije crte, uhvatim sve lijepo i sve nelijepo, bez oklijevanja ili milosti. Ali, nakon nekog vremena nemam pojma kako izgledaju. A ako je to vrijeme uopće dobilo priliku, zapravo su mi uvijek lijepi. Bez obzira jesam li ih upoznala naslijepo, ovdje, ili u svim dimenzijama. Jer sviđanje je sveobuhvatno. Pri prvom susretu možda najbolje vidim razmak između sjekutića, ali pri trećem dominira zavodljivi, spori glas i mačkasta postura (marta)... [Frigajte se, NEĆU nabrojati sve koje odavde poznam!]



Tak da mi je bezveze tražiti fotke ili slati svoje. Jer ću naprečac nekoga odbaciti, naprečac će netko odbaciti mene. Prerasla sam dob kad je izgled bio polazište i kotvište odnosa. U stvari, jedan od najdosadnijih, najubitačnijih Iskričara koje sam ikada upoznala bio je lijep k'o slika. I samo to. Da mi je na zidu, pogledala bih ga jednom, možda dvaput, ajd', ako sam ga platila i triput, ali više me ne bi zanimao koliko je dosadno lijep. Nemaš o takvome što mozgati.

I znate kaj je još genijalno? To što s vremenom postajemo tolerantniji prema tjelesnim nesavršenostima. Ah, kako sam patila s 40, kad su mi još uvijek najljepši bili momci u dobi između 25 i 30, a ja njima nevidljiva! Dobrom dijelu. A onima koji su me vidjeli ne bih povjerila sebe, jerbo su mi sumnjivi: ili hoće laku ševu s prezrelim komadom, ili imaju neke psihičke traume s majkom koje bih ja, valjda, trebala kompenzirati... Bar tak ja mislim. A bitno je što ja mislim. Za mene. Ali, onda sam ustanovila da su mi slatke tibice koje su prije bile eliminacijski čimbenik (volim astenike), da mi ne smetaju pomalo lopataste šake (inače se palim na ginekološki duge prste), da su ne baš idealno iskombinirane boje odjeće izazov (ah, tko nije nikad poželio biti Pigmalion/ka?), ili da je sasvim dovoljno da ima prekrasne oči... Sjećam se jednog Iskričara koji je bio prokleto savršen, kako dopisno, tako i na fotkama: LAKNULO mi je kad sam mu ispod majice otkrila opušten trbušćić! Da ga nije bilo - no deal, darling! Ne želim biti s nekim tko mi nabija komplekse.

Međutim, bez obzira kako i gdje smo se upoznali, vrijeme je na našoj strani samo ako ga spojimo s prostorom: druženje jedan naspram jedan, u intimi mojeg ili njegovog stana, ne pruža dovoljno. Ne, treba izaći van, među ljude. I vidjeti kakvi smo tada.

Jer netko tko je sa mnom pozoran, pažljiv i nadahnut vrlo lako može postati drhtavi, pijani prostak ako kombinaciji dodamo jedno, dva ili više lica; netko tko za mene ima svo strpljenje ovoga svijeta može biti nadrkani nasilnik čim se promijeni motivacija i polazište odnosa; netko tko mi je u polumraku moje sobe lijep, seksi i zanimljiv može postati sasvim prosječan u društvu mojih prijatelja, čija sam dobra svojstva već davno "zaboravila", tj. uzela zdravo za gotovo. A i obratno je moguće. Ja, koja nasamo s njim mogu biti slobodna i nesputana, mogu izgubiti svaku orijentaciju u sučelju s njegovim prijateljima, koji od mene ništa ne očekuju, ništa ne traže, ali mi ne daju niti ikakav kredit. Hoće li mi pomoći? Ili se moram sama snaći?

Ima ljudi, ima odnosa u kojima smo najbolji što možemo biti; a onda i najljepši. A za to nam ne treba ništa osim vremena. Koje je uvijek na našoj strani. Jer uvijek otkriva istinu. Ovakvu ili onakvu.

Za mene, istina je sloboda. Sigurnost. Da budem onakva kakva jesam i da znam da volim ono(ga) što jest, a ne privid.



Link

Najveći strah mlade žene jest gubitak udadbenog potencijala i upala jajnika, a starije da će postati ciljem poruge "vidi nje, noge brije, udala se nije", jerbo je uistinu smiješno uklanjati zapreke do međunožja ako ono nije poprište muževljevanja; nakon pedesete muči nas strah da ćemo svoj posljednji dah izdahnuti a) dlakave, b) neomuževljene ili c) da se nismo dobro udale, jerbo se ženin život ne mjeri po tome kako ga je živjela i koliko je u njemu uživala, nego koliko je oplodila svoj udadbeni potencijal, bez obzira na broj transakcija. (Kao i s burzovnim mešetarima, uostalom, koga briga koliko je prodavao i kupovao, nego koliko je na kraju dana zaradio.) Što gore navedenim strahovima pridodaje i strah od pogrešnog izbora, osobito u kasnijoj životnoj dobi.

Zbog toga je mene moja majka, žena visokog kvocijenta zaručljivosti ( = jebozovnost kroz pojebljivost), učila da nikad ne sjedam na kamen, metal, plastiku ili nezagrijano drvo (jajnici!) te da skupim koljena gdje god sjela sve dok me materijalnim dokazima svijesti o mojem udadbenom potencijalu i vrijednosti ne uvjere da ih treba razmaknuti; a da je dlake na nogama bolje čupati nego brijati, jerbo tako ih ne samo temeljitije ukloniš, nego se nemreš naći u gore citiranoj rugalici.

Sve dok nisam stigla do životne dobi kad mlađa žena mora osporiti stariju kako bi svoj potencijal iskoristila za vlastitu korist, a ne samo njojzi na radost, diku i kompenzaciju vlastith pogreški, sjedila sam na jastučićima čedno skupljenih nogu obuvenih u skladu s klimatskim uvjetima i sanjala o trenutku kad ću s njih počupati onih deset prijetećih dlaka koje bi skupnim naporima mogle obeshrabriti i najupornijeg ženika. A onda sam čula riječ koja se u našoj kući nikad nije spominjala, a čula se samo s televizije, na što bi bila popraćena smjernim rumenilom na majčinim obrazima i posprdnim smijehom koji bi ponekad prešao u neobuzdan bijes mojega oca: FEMINIZAM.

Iako me ta riječ podsjećala na ginekološke preglede i preparate za održavanje zdravlja i prohodnosti udadbeno konduktivnih dijelova tijela, zvučala je zavodljivo u onom svojem ružičastom F, zajedničkom i riječi "sloboda" na engleskom, koji sam tada upravo počela učiti; a sviđalo mi se i MINI iz njezine sredine, nekako usredotočeno na najbitnije u biću žene, pojedinačne žene, bez obzira na gore navedene kvocijente i potencijale te konačne ishode jednadžbi s više nepoznanica. A završno ZAM, ah, čeznutljivo "za mene"... I možda ja toj riječi i gore navedenim asocijacijama i ne bih pridavala osobitu pozornost da moja majka, višekratno zaručivana i udavana, od toga dva puta za istoga, tj. mojeg oca, očito nije realizirala svoj puni udadbeni potencijal, jer se stalno vrtila u istom krugu loših izbora. Pa mi se učinilo statistički vjerojatnim da bi taj krug valjalo proširiti i/ili temeljito revidirati.

I da, otkrila sam još nešto bitno: ORGAZAM.

I možda će sad netko reći da su moji roditelji bili zatucani (sumnjam: bili su tipični pripadnici svojeg naraštaja), i možda će netko reći da je moja minimalistička feministička orijentacija ishod sebičnjaštva kćeri-jedinice (donekle: ali ishod tog statusa su i samodovoljnost i samostalnost), da sam prigrlila feminizam jer mi gore spomenuti kvocijenti i potencijali nisu bili dostatni (pa, i nije baš tak: zaprošena 8 puta, udata jedared i jedan neformalni brak) ili zato jer sam imala loših iskustava s muškarcima (jesam; ali imala sam i jako dobrih, u podjednakoj mjeri), da mrzim muškarce (naprotiv - neke od njih volim daleko više nego što bih ikada mogla voljeti ijednu ženu; uostalom, feminizam ne treba poistovjećivati s mržnjom prema muškarcima, ali niti s apsolutnom samodovoljnošću žene), ali meni se učinilo blesavim svoj osobni potencijal i užitak podređivati procjenama drugih ljudi.

Ne baš odmah, priznajem. OK, prilično brzo sam shvatila da koljena možeš raširiti i kad ne očekuješ udadbenu namiru te da to neće presudno narušiti tvoj udadbeni potencijal ako a) nije prečesto i b) bude diskretno. Štoviše, shvatila sam da u mojem naraštaju treba i promidžba, te da MORAŠ tu i tamo raširiti koljena tak da se čuje, jerbo u užurbanom globalnom selu rijetko tko ima živaca za probijanje neprohodnih putova i istraživanje nepoznatih krajeva. A osim toga, tu je i nagrada: ORGAZAM. Čak više njih.

I dalje nisam sjedala na hladno.

Premda nisam željela djecu. Možda zato jer sam skužila da sam ja svojim roditeljima bila najveći životni zajeb, ili bar najvažnija životna ispričnica da žive točno onako kako su živjeli, a to nije bilo osobito dobro. Svejedno sam se udala, malo zato da probam i to, a malo zato jer mi je frendica (udata) rekla da tak lakše dobiješ kredit; ali i zato jer taj izbor, hvala nebesima, u ondašnje, kao ni u današnje vrijeme, nije morao biti zadnji. Možda i ne bi bio, ali faktor sreće, neuračunat u gore spomenutim jednadžbama, ipak mi je išao na ruku te sam bila pošteđena izbora razvoda, a dobila sam sućut i razumijevanje udovištva.

I vidite, danas popizdim zbog toga! Popizdim zato jer mi je DRAGO što sam bila udata, ali samo zato da mogu začepiti usta pitačima ili ovima još uvijek udadbeno potencijalnim zlobnicama i zlobnicama koji bi tako rado obezvrijedile sve moje ostale izbore samo kad bi mi falio taj jedan, u cijelom mojem životu epizodični i zapravo nevažan: brak.

Mogla bih ja uzvratiti jednako(s)mjernom zlobom i upitati sve ove presretne i presavršene zašto na Iskrici ističu veličine svojih grudi ili obujam struka (a nisu se uspjele udati), zašto im je toliko bitno da općebloško pučanstvo zna broj njihovih udvarača i odbijenaca ako ne računaju kvocijent zaručljivosti, zašto imaju potrebu obavijestiti ciljanu ženskadiju (mene, npr.) o svojim "sretnim vezama" ako ih usrećuju ove, a ne tuđa potencijalna zavist...?

Mogla bih, ali imam sućuti. I zato jer navijam za njih. Jer se nadam da će svoj život, kad se približi kraju, procjenjivati po tome kako su ga ONE živjele i koliko su ONE u njemu uživale, a ne po kriterijima nekog dripca ili potpunih neznanaca; da će otkriti radosti koje su dostupne ženi samoj, bez muškaraca, unatoč svom žaljenju za onima koje smo propustile jer nije bilo muškaraca s kojima bismo mogle podijeliti one koje su najljepše u paru; i da neće zaglaviti s bilo kojim i bilo kakvim muškarcem, iliti onakvim koji niš pod kapom nebeskom ne kuži o nama, našim radostima, našim žalostima, a čak mu je i svejedno jesu li nam noge izdepilirane ili ne i/ili mu ne pada na pamet da ih izbrije kad smo mi same nemoćne, samo zato da ne bi bile objekt nečije sprdnje; ili sažaljenja.

I ja bih voljela veličanstveno orgazmirati, i smijati se, i jesti, i dijeliti brige, i umirati s nekim tko to zna i umije. Sa mnom. Slično meni. Ali, ako ne budem mogla, ima gušta i u dlakama koje probijaju čarape, ima gušta u bezbrižnom sjedanju gdje ti se svidi, ima gušta u struku koji se bezbrižno širi i vedrini koja te širi i širi se na sve oko tebe.

Bila priča. Od sinoć tu stoji. Kažu neki, dobra je ta priča, al ja čitam, pola ne razumijem, pola mi nejasno. A još ne kupih rječnik turcizama, rijetki jer su u mojoj kulturi. Kao i inverzija. I ponavljanja kao.

Čitam tako, iz sve se snage trudim, i evo što sam pročitala:

Bio Hajro. To je onaj što u krevetu čita. Neka čita, bolje je da čita nego da u krevetu jede. I svoga ga zamrvi. Dakle, Hajro taj je bio, baš Hajro taj, i to cijeli vikend, ali nije samo čit'o, nego se rasprič'o. I prsten donio. Zakleo se na neke žene da ženiti se hoće, valjda ženom kojoj je prsten donio, ali je nije dobro izmjerio. Pa prsten prevelik za jedno, premali za drugo.

A onda ju je svašta pitao. Pitao on nju svašta, sve jako ozbiljno, a ona šuti, njemija od Njemice, jel od sreće il od nesreće znala ne bih reći.

Kad je sve ispit'o, a odgovor ne primi, razljuti se Hajro, baš hajdučki popizdi i odluči otići. Sad bi ova nešto rekla, al glas joj iz grla ne ide. Ali zato reda poredbe. Poredbi puno izreda ona, redom ih nabrojivši.

A sve jako tužno.
Tužno jako bješe, i žalosno pače.
Žalosno i tužno.
Da.

(Izgleda, ništa od svatova. Možda ih odradi andromeda?)

*Citat iz filma "My One and Only"

Ah, lako je Brangelini imati hrpu svoje djece i još pride usvajati, putovati u humanitarne misije i još pride raditi i zarađivati, a povrh svega izgledati izvrsno (iako mislim da bi Angelina stvarno trebala nabaciti koju kilu): imaju love. Još jedna usta nisu problem; još jedna osoba željna pažnje nije problem, jer uostalom, ne moraju je dati osobno, za to postoji visoko kvalificirana posluga. Lako je davati kad imaš, osobito ako ne živiš (samo) za lovu, nego prije svega za imidž; i ako je davanje ujedno i porezna olakšica.

Jednog lijepog dana obratila mi se porukom posve nepoznata Iskričarka i požalila se na loša iskustva s Iskrice, veli, upoznala se s jednim, odmah bi je ubacio u auto za sex, pa s drugim, taj bi je pritisnuo već na parkiralištu, ili su oženjeni, ili stalno pričaju o seksu, a nju seks bez obaveza ne zanima; i da kakva su moja iskustva?

Gledam ja profil, žena od 47 godina, nije tu od jučer, i mislim si, sigurno me netko cima. Pa odgovorim da ja imam potpuno drugačija iskustva, meni se obraćaju sve sami krasni ljudi, divno se družimo i zabavljamo, a imala sam i nekoliko bračnih ponuda; dakle, bit će da ona u nečemu griješi. Međutim, ova nastavlja bez hemunga, prepričava pojedinosti, pretresa sve koje je uspjela kategorizirati, tj. avanturiste i oženjene avanturiste, a ja na sve kontriram: ma, to se oni samo prave da bi ispali frajeri (avanturisti), a zapravo su željni ljubavi, a ovi drugi (oženjeni) zapravo se žele razvesti, ali im fali podstreka.

Dobro, prizna žena da možda zaista ONA griješi: "Možda ja previše gledam, ili me strah da me ne prevare ako se upustim u vezu". Smili mi se pa i ja priznam da na Iskrici uistinu ima, ali jako rijetko, i muljatora; i da bih ja takvima zabranila internet!

Eh, sad stižemo do opisa jedne njene ozbiljnije veze: muškarac, zaposlen, star 48 godina, želi ozbiljnu vezu. "Žena mu utekla s djecom", kaže moja dopisnica. I tako je on zadobio njeno povjerenje, pozvao je za vikend kod sebe, bila ona nekoliko puta, a kad tamo Starica Majka živi s njim i "naređiva mu, baci smeće, dodaj vodu, kao s djetetom". Prisjelo ovoj mojoj i kaže ona njemu, ne bi mu ona s majkom živjela. Dobro, odgovara 48-godišnjak, kupit će stan. A kako će kupiti stan, pita ona mene, kad je 10000 kuna u minusu i ostanu mu 2500 tisuće od plaće kad da za alimentaciju djeci?

Još uvijek se zezam, ali sad mi već knedla u grlu, jer sve ovo zvuči jako, jako stvarno. Pitam je zašto se nije ponudila da mu bude jamac za kredit. E, ne može, već ima svoj, u švicarcima.

I gledajte, sad ja cijelu tu situaciju promotrim bez zeke i objektivno: čovjek je ZAISTA razveden, odgovoran - plaća alimentaciju, brine o majci, nema kredita, ali je za zajedničku budućnost spreman preuzeti obavezu i ukloniti smetnju (majku) iz zajedničkog kućanstva - pa što ova hoće? On je iskričarski san snova! Pitam ja nju po čemu je ona bolja? Kažem joj, imaš 47 godina, sigurno si rastavljena i imaš djecu, a pride si i zadužena preko ušiju...

Prizna ona da je točno tako, ali bolja je zato jer radi dva posla da bi plaćala kredit i nema onda ona vremena za ljubavna gugutanja kad bi ovaj htio; pohvali se još da ima auto, da je izgradila kuću. I sad je ja sasvim ozbiljno pitam: ako sve to ima, zašto toliko radi i zašto bi ON ulazio u novi kredit za njihov zajednički život bez njegove majke, ali s njenom djecom?

Na što će ona, je, je, on bi sigurno da mu ona kuha i sprema, i djeci njegovoj, da donese plaću u kuću, a ne smije raditi, ali danas je takav posao da imamo malo vremena za sebe i tako je ona odlučila da se nikad ne veže za nekog... Ne bi se udavala, možda bi živjela s nekim bez njegove djece i roditelja, a ako je može uzdržavati, onda ona ne bi radila, posvetila bi se njemu.

Dakle, odlučila je biti poput onih muškaraca koje je osuđivala u prvom odlomku. Ili poput žena koje nismo prodiskutirale, a uvjerena sam da i njih osuđuje: sponzoruša.

A sad ajmo likovima iz ove priče dati imena: ona je Angelina, on je Brad. I sve što uz ta imena ide... Zar svijet nije lijep?

Eh, danas mi je majka loše volje... Valjda zato jer sam joj malo natrljala na nos da njena pemzija ne bi bila dovoljna za život u njenom stilu, a poput većine starih ljudi i ona je bila najdublje uvjerena da je zakinuta i da ne dobija koliko je zaslužila. A onda ju je jedna sitnica ipak malo prizemljila: činjenica da njeni lijekovi nisu besplatni; da svaki put za neki masno platim; i kad se to mjesečno zbroji, uopće nije mala svota. Ali, nikad joj to nisam rekla - danas mi je slučajno ostao račun u vrećici s lijekovima.

I sad ona traži načina da ispuca zlovolju. Pokušala se posvaditi oko usisivača - nije išlo. A onda je dobila napadaj da kako su to majstori odložili naše ogledalo, "venecijansko, kristalno", da ljudi uopće nemaju obzira prema tuđemu i td. i tsl.

"Venecijansko, kristalno, kažeš? Iz kojeg filma?" Upitam ja. Jerbo nije. Znam točno gdje je kupljeno i veći dio života smišljam kako da se bez velikih trzavica riješim kiča; ali na koncu sam oguglala i zaboravila da mi smeta, a naučila da ga je korisno imati tik do izlaza iz stana.

I sad slijedi storija o zrcalu... Kao i mnoge druge. Valjda poput onih koje su ponukale mog prijatelja da ih prepriča mojoj znanici, koju rijetko viđam pa nisam ni znala da kolaju sve dok mi jednom nije rekla "Vama sigurno nije lako sada, a bili ste tako bogati..."

Ma kad, bogati??? Ja nikad. Jest, bilo je tu priča o devet dvorkinja, dijamantnim dijademama, tvornicama i raznoraznim nekretninama i pokretninama, o zlatnicima koji se iz džepa ubacuju sirotinji kroz prozore podrumskih stanova, ali tijekom mojeg života nije se zbilo ama baš ništa od toga: mati zdravstvo, otac prosvjeta, ja zarađujem za vlastite "luksuze" od 16. godine života.

"Koliko cijeniš, toliko ćeš i imati", bijesno je zaključila priču o "venecijanskom ogledalu". I vidite, u pravu je: ono što cijenim, to i čuvam. Ovo ogledalo mi zaista neće faliti, jer ja u njemu ne vidim isto što i ona; i zapravo je preživjelo samo iz moje zaboravnosti, a možda i iz podsvjesne sućuti. Kao i njena iluzija da ima love (vlastite - ne zajedničke), utemeljena na mojem dosljednom prikrivanju računa.

I sad se ljuti. Zbog odraza. Ljuti se na sebe. Kao i ovi koji se ljute kad im veliš da su seljaci. Mislim, zakaj se ja ne ljutim kad mi netko veli da sam Zagrepčanka? Iako znam da to nije uvijek baš posve neutralna konstatacija. Jesam. Slučilo se tako i nisam to promijenila. Ne samo zato jer nisam smatrala potrebnim mijenjati, nego i iz lijenosti, ali i iz ponosa. Jer je OK biti Zagrepčanka. Bez obzira što o tome misle Splićani ili Njujorčani.

Ali nije OK biti "bogata" na tuđi račun, bio taj monetarni ili u dobroj vjeri. Ili iz sućuti. Opasno je to. Zrcala su krhka. A u vodu uvijek kapne kap istine. Prije ili kasnije.

Kad bih imala sina, odgajala bih ga kao budućeg zeta, tj. muža svojoj kćeri: dakle, kao momka kojem ću povjeriti najdragocjenije biće u svojem svijetu. Točnije, biće koje mi je dragocjeno isto koliko i on.

Pitam se koliko majki s ovoga bloga osim sinova ima i kćeri? I što bi rekle da im ova dovede nekog od naših najaktivnijih blogera i kaže "Majko, udajem se za njega!" A majka ga zna s bloga. A kći ne zna.

Eh, da sam ja majka takve kćeri... hm. Paaa, prije svega se nadam da moja kći u svojim izborima ne bi ovisila o ponudi s Iskrice. Ne, ne zato jer mislim da su ovdje (samo) nekvalitetni ženici (iako mislim da je ženika jako, jako, zanemarivo malo), nego stoga jer vjerujem da ljude treba upoznavati u širem kontekstu: nije problem što smo se ovdje upoznali, problem nastaje ako smo se SAMO ovdje upoznavali, ako smo se družili uglavnom jedan prema jedan... Problem nastaje i ako smo se upoznavali samo negdje drugdje, a nikad ovako, kao ovdje, na blogu... Ali, to je već neki drugi zapis. Kao i odgoj kćeri.

Dakle, kad bi mi kći dovela bloškog infantilca kojem su glavni aduti: frizura, motor, prepisana poezija ili (još gore!) vlastita, ali diletantski šund, linkići na glazbu moje generacije ili frajerluk u stilu ograničenog vokabulara (ono... znaš... jebiga... pičke... a u kurac...) i/ili militantnog prianjanja uz tradicionalnu ideologiju Trokuta bog-Hrvati-čvrsta ruka (moja), sve ostalo kurve i gamad, paaa, pobrinula bih se da koristi najkvalitetniju kontracepciju i da ima stan za koji ovaj ne zna. Za svaki slučaj bih joj unaprijed ishodovala vizu i sve druge potrebne dokumente za nastavak života u nekoj drugoj državi, s vrlo jasnim i strogim zakonima glede obiteljskog nasilja.

Ali, kad bi mi kći dovela za budućeg zeta npr. sina majke koja je drugoj ženi sposobna napisati "Zini da ti se popišam u usta!", znate što, zaboravila bih sva svoja liberalna načela, sve slobodarske odgojne dogme, svako uvažavanje autonomnosti svojeg djeteta i ne bih prezala ni pred čime da taj izbor spriječim: podmitila bih, ucijenila, poslala na drugi kraj svijeta, ako treba, pribjegla bih i fizičkom nasilju. Odrobijala bih ga. (Usput, ovaj izraz nije na policijskom popisu prijetnji.)

Srećom, nemam kćeri. Ni sinova. Nikad se neću naći u opisanim situacijama.

Osim ako sama budem blesava kći svoje majke. I izaberem takvoga.

Disclaimer: Ovim zapisom NEMAM NAMJERU IKOGA POVRIJEDITI.

Virtualni život je: poput mačjega, obnovljiv, i to ne samo devet puta. U stvari, vječan, u toj specifičnoj vječnosti digitalnog zapisa koji nikad samo svojom voljom ne možemo izbrisati. Ne, to ne možemo, ali se možemo revidirati, možemo se ponovno roditi sasvim drugačiji i ufati se da nas nitko neće prepoznati iz nekog prethodnog života. Ah, mačke nam zaista mogu pozavidjeti!

Jer ne samo što možemo konzekutivno proživljavati neograničeni broj života, možemo ih imati i simultano. A u svakome od njih neki svoj svijet, napučen stanovnicima po vlastitom izboru, u jednom žena i djeca, u drugom žena, djeca i ljubavnici, u trećem mi sami i fantastični prijatelji, u četvrtom smo geniji, u petom idioti, u šestom mladi, u sedmom stari, u osmom imamo nula godina... Ali u svakom od tih života nekoga dotaknemo: nekome postanemo važni.

U svakome od tih života postojimo i svojim tijelom, ovim prstima koji nas stvaraju.

I onda netko umre. Ne virtualno, nego stvarno. Nema više prstiju. Nitko ne tipka.

Za najnedavniju smrt našeg subložanina čula sam u obliku pitanja: "Je li mu prije nick bio taj-i-taj?" Tak da znamo koliko ćemo žaliti. A žalimo bez obzira, samo je stvar raspona: možda kao za susjedom s kojim bismo povremeno razmijenili pokoju riječ, ali možda smo bili i intimni, ne samo slovno i digitalno... Jesemti!

I vidite, ova druga mogućnost me apsolutno frapira: to da je u virtuali moguće da ti umre ljubavnik, a ti pojma nemaš tko je to. Zaista ne znaš: ime, prezime, adresu, kamo poslati brzojav i ima li to uopće smisla, hoćeš li nekoj obitelji provrtjeti nožem po rani ako se manifestiraš... smiješ li uopće tugovati? A tuguješ. I ne usudiš se tražiti utjehu.

Mislim da je to strašno. Mislim da je to nehumano.

(Da ne bude nesporazuma i zlonamjernih iskrivljavanja: pokojnog Mihovila ne poznajem čak ni bloški. Žalim za njim kao za susjedom: iskreno, ali ograničeno. Usrdno se nadam da mi ne bi zamjerio ovaj zapis, da bi ga shvatio u njegovoj biti - potrebi za trunčicom stvarnosti u svoj nestvarnosti koja nas ovdje veseli. Ili bešćutno rastuži.)

Ne tako davno i meni je mogao umrijeti netko virtualan a da ja nemam pojma o njegovoj stvarnosti. Nisam postavljala pitanja, nisam provjeravala, bahato sam takve postupke smatrala virtualnim šterberlukom svojstvenim virtualnim udavačama i paranoicima... Sve dok mi nekoliko ljudi iz virtuale nije postalo stvarno važno. U stvari, bili smo na nekom tulumu i razmišljali što bi bilo da nekome od nas zatreba alibi: "Da, imam ga, bila sam s rascvjetanom_ružom i gljivastim_penisom..." Možete zamisliti facu policajca koji bi to morao unijeti u zapisnik?

Sad sve pitam: tko si, kako se stvarno zoveš (ime i prezime, adresa, imena ukućana molim!), što radiš i gdje... Unatoč tome što shvaćam i cijenim maštovitost, što mi je sasvim prihvatljiva potreba za nadogradnjom nekog drugačijeg života. Ipak, RECI MI. Za svaki slučaj. A i zato da sama mogu odlučiti koliko će stvaran ili fantastičan biti naš odnos.

Ne, nemojte mi slati upite tipa "Što znaš o tom-i-tom s bloga". Možda zaista nešto znam, ali nije na meni da vam kažem. Pitajte sami. I ako ne dobijete odgovore koji vas zadovoljavaju, odlučite sami.

Kad ja budem odlučivala, od sada ću uvijek imati na umu da ću možda poželjeti otići na pogreb. I ubaciti stvarni cvijet u stvarnu raku.

Malo mi je čudan taj ponos što nekoga NISMO zavoljeli. Primijetili ste ga, sigurna sam, u prepričavanju romantičnih zgoda i nezgoda, a osobito ovih drugih: ne, nisam bila spremna; sve je bilo OK, ali to nije bilo TO; on je drag, ali ja trebam VIŠE... (Rod se može promijeniti - i muškarci se ponose nevoljenjem.)

OK, oduzmimo od ovakvih izjava povrijeđenu taštinu ako je situacija bila takva da je pripovjedač/ica zagrizla jače, a nevoljen/a manje, opet je čudno: ljubav je nagrada za onoga koji voli. Ah, pričam ovo zato jer sam i sama gorda, a voljela bih, zaista bih voljela bez imalo hemunga reći "Voljela sam ga svim svojim bićem, zbog njega sam pretumbala život, proširila pogled na svijet, prerasla predrasude, ostvarila štošta što je izgledalo nemoguće, ali - nije me volio". Tim prije što je ponekad uistinu tako bilo. I premda sam patila, a jesam, ne možeš ne patiti zbog neuzvraćene ljubavi, nisam bila nesretna: rast godi, koliko god bolan bio.

Sklopili smo oko sebe svoj udobno razmješten život, svoje neprobojne kriterije, svoje električne ograde, svoje nepropusne rukavice i sad se ponosimo koliko su učinkoviti. Uz tihi, možda nepriznati žal što je tako. Filtriramo, probiremo i da, drago nam je što smeće nije stiglo do nas ili upropastilo ovu dragocjenu mašineriju, a istovremeno, ah, kako bi bilo lijepo kad nam ne bi trebala? Kad bi neko izuzetno biće našlo put do nas...

Ovo razmišljanje je potaknuo Rujankičin jučerašnji "Filter". Ostavila sam joj nekoliko komentara koji pašu i u ovaj zapis, pa evo ih...

"Tvoj naslov me nekak strefio ravno u žicu moje osobne dileme: filtrirati, procijediti, probrati, pročistiti, uglancati i...? Kaj onda? Ili jednostavno uploviti u mulj. I kaj onda...?

Pretežni dio života postupam po prvom načelu, tj. brižljivo filtriram. I premda sam tako pronašla nekoliko dragocjenih grumenčića, bogme se nisam sačuvala ni mulja ni gnoja. Jest, mlaz vode i filterić u gadljivim prstićima ti daju neki osjećaj kontrole, ali svejedno SAMA moraš saprati ono što ti se ne sviđa s onoga što bi htjela. Pa čak i kad to činiš u rukavicama, ostaje taj gadljivi osjećaj.

Suprotna metoda: duboko udahneš i uroniš. Opet nađeš nešto. Opet ti se nekaj gadi. Samo što sad ne pereš samo filter, nego sebe cijelu. Ali sva ta žabokrečina ti više nije tak strašna kad je jednom preživiš. I više niš nije tak jako gadljivo.

Priznajem, u svojim osobnim dvojbama postajem sklonija drugoj metodi. Godinama sam sanjala muškarca kojeg sam voljela (ali i one koje nisam, a mogla sam) kako mi dolaze u kuću i sve bude super, a onda im se pripiša. A ja velim "Ne može, zahod mi ne radi, idi van!" A jebga, pišanje je isto dio ljudskosti. I nije ih fer istjerati van. Jer ni ja to ne bih voljela doživjeti u njihovoj kući; ili životu.

Možda je meni Iskrica sad, nakon svih mogućih iskustava (...) prije svega žabokrečina u kojoj se aklimatiziram na ove smrdljive, ljepljive, gadnije strane ljudskosti. I učim da ih svi mi imamo. I otkrivam koliko su i moje, a koliko nisu."

I moje su. Kad si to priznam, osjećam se slobodno, poput amfibije, mogu zaroniti, mogu iskočiti, mogu poletjeti... I mogu voljeti. Sve vas.

Danas sam gledala, satima, skupinu mladih ljudi kako polažu ispit. I našla sam meiju, čvrsto uvjerenu da je u pravu, ušiljenog nosa zabijenog u test, u prvoj klupi, odlučnu da ga riješi za najbolju ocjenu. Test mi je predala drhtavim rukama. Raznježila me. Našla sam i Anu Ivanovnu, ustreptalu od štreberluka, blijedu i željnu ljubavi, također u prvij klupi; bila je to jedna cura koja ne prati modu i očito više sluša mamu nego najbolju prijateljicu. Pognioci nije imala 50 kila i sise br. 4, ali je bila čvrsta, otresita, prizemljena i niš nije razumjela: pisala je dva testa i ja sam joj rekla da smije izaći nakon prvoga, ako treba odmor i toalet, i onda preuzeti drugi test. A ona je stajala pred vratima sve dok ih, zabrinuta, nisam otvorila i našla je ondje. Mislila je da ne smije ponovno ući dok je ne pozovem. Naravno, lanena je bila visoka i tanka, još uvijek sirova seljančica u sintetici i polučednoj, polunečednoj odjeći (heklana vestica preko prilično dekoltirane majice), ali samouvjerena, ah, ne baš sasvim, ali tko je samouvjeren na ispitu? I dojedek je bio, ulakiranih kovrča i podignutog ovratnika polo majice, posve nečitkog rukopisa i siguran da će pasti. Ladona je bila u sintetičkoj tunici, preznojena i ezoterična, lica već prilično očvrslog u neprobojnu grimasu "Ja sam u pravu i ja sam fina cura". Vidio joj se grudnjak.

Bila je tu i juicy, putena, istinski lijepa, prezrela za ovu skupinu, s bolnim prištom na potpuno obnaženim leđima. I zbog tog prišta mi je prirasla srcu, inače ne volim cure koje se razmeću svojom seksualnošću. Mai nisam našla, još niti jedna od ovih mladih žena nije toliko ni otvorena, ni preplašena. Ali, bit će ona tu negdje... Bila sam tu i ja, preširokih bokova i crvene kose, također u prvoj klupi, usredotočena na ispit; ali, kad sam ga napisala, oprezno i gordo sam odmjerila kako drugima ide. Zadovoljna sobom. I meni se ruka tresla dok sam si predavala test.

A najbolji je bio Hrvatski bog seksa: njega smo ulovili sa šalabahterom. Prepotentno je sjeo u prvu klupu, štreberski unaočalen i odjeven, sa šalcem za remenom. A nedovoljno vješt. Hebga!

I tak, kad sam ih ovako odmjerila, bez filtera, jer kad ti je jako, jako, jako dosadno zaboraviš na njega, bili su mi mili. Ne, nisu isti kao vi, ali mogli bi postati. Niste ni vi kao oni, ali možda ste bili. I bilo mi je drago što vas volim. Čak i kad vi ne volite mene.

Visoka od ljubavi, otišla sam doma i upravo završila ovaj zapis.

Volim šarene ljetne krpice, male pse, a osobito mačiće, sladoled s komadićima biskvita i smokve, volim spavati dok mi se spava i ustati bez žurbe, hodati po kući gola i ne obazirati se na zvono, volim mirišljave kupelji, ali i kožu zategnutu od soli, volim preplanuti jer nikad ne izgorim, volim ljetne noći s otvorenim prozorima, a još ako ima i crvrčaka - fijuuuuuu!, volim gledati reprize serija koje u prvoj rundi nisam gledala, a ako i jesam, ne sjećam se ničega, volim popiti čašu hladnog bijelog vina koje me odmah opije pa zaspim raznježena, volim duge kave i lijene razgovore, volim biti na blogu koliko me volja, bez grižnje savjesti jer neku obavezu nisam ispunila...

Ali ne volim ljetni blog. Iako se volim pokefati, nasmijano i neozbiljno, iako volim laprdati besmislice bez primisli i zadnjih namjera, iako imam vremena sjesti i napisati tekst na koji sam i puno kasnije ponosna: ljetni blog je koma!

Jer na njemu, valjda, ostaju ljudi isfrustrirani jer ne mogu na more, ili su već bili i sad dugo-dugo ništa, ili imaju majstore, ili ih čekaju, ili su općenito životno ukomirani, a sad imaju vremena i volje time moriti općebloško pučanstvo. Valjda to i ja radim, k vragu, imam više slobodnih dana nego financijskih i inih kapaciteta da ih ispunim drugim vrstama aktivnosti...

Ali koliko god ne volim gliteraše, katastrofičare (a osobito njihovu kombinaciju), nevješte putopisce i fotografe, nemušte pjesnike i prozaiste, zlobnike, zavidljivce i ine zlice, na njih sam već navikla (ili sam navikla na to da ih ne volim) i više mi uopće ne smetaju. Sad ne volim jednu novu blošku pojavu:

Ove koji su se odnekud ispilili i sad sve nas kritički sijeku i seciraju: te smo vakvi, te smo nakvi, a nismo onakvi kakvi bi oni htjeli da budemo. (Kakvi su oni sami, pokazuju već i te "recenzije", a kreativne dosege i dostignuća vjerojatno nećemo tako brzo dočekati; a baš me zanimaju!)

A kaj me zapraf smeta u takvim kritikama? Jer lijepe etikete osobnostima autora. NE postupcima, NE zapisima. A to je nešto što bi svatko od nas mogao promijeniti kad bi baš htio ili smatrao potrebnim. Osobnost: teško. Uostalom, zašto i bi? Naša je, možda se nama baš sviđa takva kakva jest? Čak i ako nam se ne sviđa, pa nemreš na lobotomiju svaki put kad nekome nisi po volji.

Nisam za ono "Ne vidi loše, ne slušaj loše, ne govori loše", jer lošega ima; ali daj prvo pokaži koja ti je mjera za "dobro" i "loše", pa onda odmjeravaj. Ono što se da prekrojiti.

Najtočniju dijagnozu Iskrice čula sam još prije 3 godine, a glasila je "To je psihotična sredina, a ta psihoza obuzme svakoga tko se na njoj zadrži, prije ili kasnije". Naravno, odmahnula sam rukom i pripisala izjavu psihotičnosti samog dijagnostičara: kad smo novi, kad još uvijek ne osjećamo pripadnost nekoj sredini, raznorazne osobenosti njenih žitelja ne uzimamo k srcu, budu nam zanimljive, uzbudljive, nerijetko simpatične...

A onda... Hm, krenuh iz sredine. Dakle, s obzirom na buku i bijes koje su izazvali moji nedavni zapisi pomislih da su moguća samo dva zaključka, jedan točan koji svojim šiljkom bode točno u bolnu točku, ili jedan (bar djelomično) netočan koji je u svojoj netočnosti mnogima uvredljiv. I tako se sjetih kako je meni, baš na mojoj najnedavnijoj "takvoj" kavi jedan Iskričar mrtvo-hladno tvrdio da me sigurno nikad niti jedan muškarac nije pozvao na kavu ni zbog kave, ni zbog mojeg duha, rječitosti i karakternih osobina, nego da vidi koliko sam pojebljiva. Pa me to štrecnulo: nikome se ne sviđa ostati bez neke od ugodnih iluzija. (Hehe, baš me zanima kakve bi bile reakcije da je to napisao na blogu; pod MUŠKIM nickom.)

Odlučih zato još malo promozgati i uvidjeh, ne, razlozi postojanja iskričarskog pučanstva nisu SAMO genitalni: sjetih se svoje iskričarske frendice iz Australije, koja nije mogla zamisliti "šaputanje na jastuku" na engleskome pa se ovdje dopisivala na hrvatskom, potpuno svjesna udaljenosti od cca 18.000 kilometara između sebe i šaptača... Međutim, ispalo je tako da je ona tu udaljenost nedavno prevalila i poželjela upoznati te svoje šaptače. Nije uspjela. Niti jednog jedincatog!

I onda smo ona i ja stale teoretizirati: možda su nakazni; možda su nešto gadno slagali; možda su se uplašili da će je morati ženiti... Danas mislim da to vjerojatno nisu bili razlozi, jer sam u međuvremenu popričala s kolegom s posla, mladim i jako zaljubljenim mužem, koji mi je rekao (nakon što sam mu ispripovjedila neka svoja iskričarska iskustva): "Ah, i meni dođe da se registriram. Obožavam svoju ženu, ali fali mi flert, fali mi ta igra..." I naravno da takav neće doći na kavu iako će usrdno pozivati, možda čak zakazati mjesto i vrijeme. Ali, niš od toga.

Dakle, dva razloga na -ija koje u ranijim zapisima nisam istaknula: nostalgija i (nostalgična) fantazija. Ali, hebga, opet bar neizravno genitalna motivacija!

A fantazija vrlo lako prelazi u treći razlog, a taj je patologija. Prvo mi pada na pamet naša lokalna grofulja i njene raznorazne ljubavne, ljubavničke, bračne, vanbračne, roditeljske, samoubilačke i ine dogodovštine. I apsolutno odbijanje da se ikome uživo prikaže. I njen bijes kad sam nakeljila sliku neke debeljuce na blog i pretpostavila da tako izgleda... E jebga, fakat tako izgleda, samo ja to nisam tada znala! Kad se konačno odvažila upoznati sa svojom ondašnjom najboljom bloškom frendicom i ugledala izraz lica koji je izazvala svojom pojavom, pukla je k'o kokica. Kao i njihovo prijateljstvo. I njeni bloški nickovi.

Priznajem, bila sam bešćutna: nisam uviđala razmjere samomržnje koja je motivira. Jerbo nisam mogla shvatiti da netko ne shvaća da svakoga netko može voljeti i da ljubav nije uvijek totalno plitka i površna... Da, mnogi to ne uviđaju. Možda ne bih ni ja da ne poznajem nekoliko osoba vrlo sličnog izgleda koje su u sretnim brakovima i koje su oduvijek uspijevale stvarati srdačne, tople, bliske odnose s ljudima. Ali poznajem i prelijepe kojima to nikak ne ide. Lijepa ambalaža lakše privuče, o tome nema spora; ali samo kvaliteta ishoduje vjernost.

Ipak, i u ovome primjeru ne mogu previdjeti genitalnu motivaciju: tu želju da negdje, nekome, ma koliko iluzorno, budemo privlačni. Jebga!

I sad se vraćam iskričarskoj psihotičnosti: kad uspijemo uvjeriti neku kritičnu masu ljudi u nešto što smo u početku i sami smatrali neistinom, granice između stvarnosti i fantazije, nostalgije i patologije postaju mutne: i sami postajemo psihotični. Možda su ovi moji blogovi moja intimna borba protiv te psihoze; sasvim sigurno nisu (samo) provokacija. Čak i kad jesu provokativni, prije svega nastojim samu sebe isprovocirati da virnem izvan vidokruga vlastite (možda iluzorne?) udobnosti. A da mi je gušt nagaziti neke od vas: jest. Jebiga! I to nije genitalna motivacija ;-))

Dakle, prekinula me frustrirana diskutantica pognioci, a baš me krenulo... Kao što rekoh, muža upoznah na poslu i nije mi bilo neugodno zbog toga: radila sam kao crvek, ali nitko nemre non-stop raditi. Pa smo mi ljubovali pod pauzama i poslije posla.

Nevjenčanog muža sam upoznala preko posla, ali se nismo spetljali na poslu, nego tek kad smo oboje promijenili posao. I nije nam bilo neugodno zbog toga.

Svoju prvu veliku ljubav sam upoznala na cesti. Često smo išli istim putem pa smo se počeli pozdravljati... Ni zbog toga mi nije neugodno. Svoju drugu veliku ljubav sam upoznala na tulumu, na kojem se nisam spetljala s njim, nego sam to obavila tek 10-ak godina kasnije, i nije mi neugodno, ali mi malo žao što smo toliko čekali.

Upoznala sam niz ljudi na niz načina: lako zapodjenem ili prihvatim razgovor dok čekam u nekom redu, dok se vozim javnim prijevozom ili s taksistima, dok šetam s cuckom pa netko nešto pita, i nije mi neugodno i uglavnom me veseli. Isto tako i na Iskrici. Upoznat ću svakoga tko ostavi neki ugodan dojam, bez predumišljaja i monomanskog cilja koji isključuje sve osim vlastitog ostvarenja, što god to bilo, a čini mi se da je ovdje najčešće neka ljubavna idila o kojoj se onda godinama raspreda na blogu u stilu "Ja JESAM, a vi NE, heh, kak vam je sad?!" I nije mi neugodno što sam te ljude upoznala ovdje i na taj način, postoje živi svjedoci koji su predstavljeni mojim drugim znancima i prijateljima kao "faca s Iskrice". Ali, jebiga, nisam upoznala tog nekog za produciranje po blogu... I kak mi je sad? Isto kao i prije. Možda naleti; ali nema beda ni ako ne.

I zato mi stvarno nije jasno zašto je ženi koja je bezbroj puta naglasila na blogu da je u sretnoj vezi s osobom koju je upoznala online (ne sjećam se je li to bila Iskrica ili neki drugi sajt) sad bedara priznati da ga je upoznala ovdje i da nije surfala internetom isključivo zbogradi viših ciljeva brige za betežne, sjedežne, polegnute i radne? Iako takvo priznanje ne isključuje ni to da je zbilja i neš korisnoga radila. Uostalom, i ja sam obavila oho-ho posla družeći se s vama.

A još mi nešto nije jasno: ako je zbilja istina da ste vi, drage gospoje koje tako strastveno negirate seksualnost Iskrice i Iskričara, u tako skladnim odnosima sa svojim partnerima, pa kaj vam onda smeta što si mi druge želimo isto što vi (navodno) imate? Zakaj onda ovo ne bi trebao biti sajt za traženje "komada kurca", kak pognioci slikovito naziva partnere, nego radije sajt za traženje "duhovnog" ispunjenja i utjehe? Uz puno glitera.

Ajde, nek mi netko polako i vrlo jasno objasni zašto.

Ne, nije mi namjera prozivati one koji su ovdje iz navike, iz inata, zbog ekipe, zbog bloga, zbog pitajbogakoga, zbog seksa, ljubavi, ženidbe ili udaje, niti one koji idu na kave, a isto tako niti one koji ne idu, ma nije me briga ni jeste li stavili jednu svoju sliku, ili njih 150, ili niti jednu, fućka mi se jeste li platili Premium usluge ili niste i koliko imate nickova. Danas su mi na tapetu oni koji lažu o razlozima svojeg iskričarenja. Kao ova:

Na iskrici sam, jer mi dragi nije iz Osijeka, pa se između viđenja dopisujemo. A i platila sam članarinu :), pa da ne propadnu novci. Zašto si tako skeptična i ne vjeruješ da ima i pozitivnih osoba.
Autor: gđa doktorica neimenovana kvantna mudrica | 26.08.2011. u 10:43 | opcije

Glečte, ovakva superglupost bi možda i mogla napraviti neki kvantni skok u uvjerljivost prije cca 7-8 godina, kad je Iskrica tek nastala, a kad raznorazni chatovi, messengeri, skypovi i slične komunikacijske čudotvorine nisu bile niti bogznakoliko poznate prosječnom korisniku, niti brojne. A tada je Iskrica, ako se ne varam, još uvijek imala Chat koji je radio, što danas nema. Jedino što bi iz ove izjave koliko-toliko moglo držati vodu jest da je platila pa joj je jeftinije od telefoniranja. Ali i Google Chat je besplatan, na primjer. Kao i niz drugih. A sad postoji i Google telefon (nisam još isprobala).

I kak da ja sad povjerujem da je npr. ova osoba POZITIVNA? Jerbo ili je beskrajno glupa (što je negativno), ili laže (što je također negativno). Pa me ljuti tom svojom negativnošću, poduplanom u njenom slučaju, rekla bih, a ne činjenicom da je ovdje (neka je) ili što se ovdje dopisuje s dragim (neka i to). Jerbo takvi pozitivci (po principu negativno + negativno = pozitivno, valjda?) stvaraju klimu nepoćudnosti korištenja ovoga sajta u njegovoj osnovnoj namjeni: upoznavanju potencijalnih partnera.

Partnera za bilo što, od pikada do grupnjaka. Na koncu se ovo pretvara u sajt za promidžbu jeftinih teorija, od urote do sreće u tri (kvantna) skoka, raznoraznih vjerskih skupina, sekti i udruga te izložbeni prostor nedarovitih foto-amatera i pjesmarice još nedarovitijih pjesnika i plagijatora.

I ne, možete me uvjeravati do besvjesti, ne vjerujem nikome da ovamo nije došao zbog genitalnih razloga, bilo u izravnoj, bilo u neizravnoj sprezi sa srcem i prstenjakom lijeve ruke. Zašto je netko ostao, e, to je već druga priča. A smatram da se nitko ne treba stidjeti razloga svojeg dolaska.

U slast nam bilo!

Umro je kičastom smrću, glasno, naprasno i bezobzirno, ali bar smo svi mogli pratiti bez pretjeranog naprezanja, a ne kao oni neki koji se i u umiranju moraju istaknuti sasvim novim, neprepoznatljivim oblicima patnje koji te toliko izmuče da to više ne možeš gledati, a s pogreba odlaziš s grčem jada u želucu, bez pročišćenja i zaključka, bez blagih utješnih suza, jer bože moj, svi su to morali proći, baš svi ikada rođeni osjetili su isto, isti trzaj odvajanja od sada i ovdje, samo ovaj ne, taj je morao izvesti nešto posebno tako da se svi oko njega zgrče od straha, od krivnje i nepriznatog bijesa što za tako nešto ne znaju ni jednu pjesmu koja bi ih mogla opustiti.

Umro je mudro kao što je i živio, skromno i bez velikih pomaka, štedljivo koristeći sve već postojeće osjećaje i brižljivo pazeći da ne osjeti ni jedan novi, ponosan na svoju običnost i sretan što je glatko svima prihvatljivo predvidljiva, tako da ni njegov samrtni krik nije uzrokovao neugodno zaprepaštenje nego samo kratki zastoj poslije kojeg se vrijeme preklopilo zaokupljeno recikliranjem lako razgradivih uspomena koje su ubrzo postale priče o nama, bez njega.

Utješno je spoznati da su svi osjećaji već postojali, kao i sve misli, kao i svaki djelić tvari koja nas tvori, samo drugačije raspoređeni, u neka druga bića koja su već bila mi, ali to nisu znali jer mi još nismo postojali, a mi smo sebi ipak novi, jer nam je prvi put u ovom sastavu.

Umro je otrcano kao što je i živio, ne povrijedivši nikoga svojim postojanjem, osim onih koji su od njega više očekivali, kao i od života općenito. Slava mu!