Ručkić krčkić

600 MINUTA S TAJANSTVENOM_TIPKACICOM




Iskrica je potaknula mnoge ljubavi, brakove, pjesme, priče, romane, ali i skandale. Neupitno najoštriji konkurent Facebooku u Hrvatskoj a i šire, od Europe do Australije, ovaj je portal postao važan dio hrvatske kulture. Zapitali smo se tko su ljudi s Iskrice, tko su oni zbog koje je posebna? Odgovor smo odlučili potražiti kod nezaobilazne blogerice pod nadimkom Tajanstvena_tipkačica, od milja prozvane TT, popularne zbog svojih trominutnih blogova kojima animira društvo tijekom cijelog dana. Proveli smo s njom 10 sati učeći o tajnama virtualnog života.

Kad smo u 7 ujutro pozvonili na vrata skromnog stana, otvorila nam je užurbana punašna žena srednjih godina, sivkastoblijedog tena i nepočešljane kose, s mobitelom u ruci. Rukom nas je pozvala da uđemo, izvikujući u telefon "Ma ne, to ti je ona samo pod drugim nickom, čekaj, došli su mi novinari, budem je ja cimnula s onog mojeg rezervnog kad stignem. Idem sad, nemam vremena, čujemo se! Eh, da, javi i njoj neka dođe komentirati... Da, pod pauzom, dobro..."

U sobi je blještao laptop s Iskricom na ekranu, naravno. "Sad samo čitam što se pisalo noćas, nisam se ulogirala", objasnila nam je TT. Brzo je sklopila kauč na razvlačenje i ponudila nas instant kavom. Kroz pritvorena vrata nazirala se spavaća soba. "Tu su mi kćeri", rekla je. Vrlo se ponosi djevojkama. "Ambiciozne su", kaže. "Jedna želi biti frizerka, a druga proučava tursku kulturu." Jesu li i one na Iskrici? Samo se tajanstveno nasmiješila.

Dok smo mi pili kavu, TT je munjevito tipkala SMS-ove i prelistavala iskričarske blogove, istovremeno se češljajući i pripremajući djeci doručak: mramorni kolač iz Konzuma i Cedevita. Za 15-ak minuta smo već bili pred njenom ustanovom (podaci poznati redakciji). Sa zanosom nam je pričala o svojem poslu: "Volim kad je sve čisto i uredno, volim nositi kutu, volim rad s kemikalijama... Ali najviše volim to što ima jako puno slobodnih računala", nasmijala se, ulazeći u prazan ured. U hipu je ispraznila koš, sprejem dezinficirala radnu površinu, uključila kompjutor i krenula u akciju. "Tako možeš imati koliko hoćeš profila a da te ne prokuže", objasnila je. "Laptopovi su najbolji, oni su na wirelessu, ne treba ti uređaj za mijenjanje IP adrese."

Divili smo se kako brzo skače iz jednog profila u drugi i tipka jetke komentare. Ima mišljenje o praktički svakoj temi i svakome uspijeva ukazati na nedostatke.

MI: Čuli smo da ste vrlo aktivna lobistica na Iskrici?
TT: Da. Netko mora, a većina se ne želi zamjerati, boje se promoliti nos da ne dobiju po njemu... Gluposti! Pa ovo je VIRTUALA: tu nema mjesta za one koji to ne shvaćaju. Evo, pogledajte ovu vegu, znam joj ime i prezime, izguglala sam je, sve što piše o sebi, sve je istina. Pa što će njoj onda virtuala? Što takvi imaju raditi ovdje? Zašto ona ne živi svoj život tamo gdje se živi kako ona živi, a ne ovdje, gdje dođeš biti netko tko nisi, živjeti neki drugačiji život, igrati se, podjebavati, ne?
MI: Jeste li ikada uživo upoznali nekog s Iskrice?
TT: Nisam luda! (Smije se, ali se naglo uozbilji.) Takve koji hodaju po kavama i roštiljima i onda se još hvalisaju na blogu treba iskorijeniti. To nije poanta virtuale, u virtuali treba sve biti kao na filmu, znate kako se ono kaže, larger than life ili tako nekako, svi su ljepši, važniji, imaju veće kuće, aute, bolje se provode... Što će mi nekakvo smeće iz svakodnevice?
MI: Kako vi usklađujete svoj stvarni život s virtualnim.
TT: Vidjet ćete (Smije se.)

Iz hodnika se čuju koraci pa TT brzo gasi računalo i izlijeva izuzetno smrdljivu tekućinu na prozorsko staklo. "Tako će brzo opet van", šapće nam. U ured ulazi muškarac poznat javnosti, iznenađeno nas pogleda, a onda klimne našoj Iskričarki i kaže, "Aha, danas je onaj vaš dan."

Do otprilike 11 TT je marljivo koristila računala u nizu ureda, a onda nas je povela u park i iz torbe izvukla svoj prijenosnik i užinu (također mramorni kolač i ostatak jutarnje kave u termosici). "Sad ću ja njima malo zapapriti jednim trominutnim", veselo namiguje. U tren oka istipka naslov koji ironizira neki drugi, zalijepi komentar s nekog trećeg, ulogira se i sa svog smartphona i zapodjene virtualni razgovor. Komentari samo pršte, a ona se prebacuje s jednog stroja na drugi i potiče. Čim uoči da je napetost splasnula, logira novi lik za komentiranje ili piše novi zapis. Međutim, pauza je ubrzo gotova, a TT na brzinu šalje SMS-ove kolegama i kolegicama lobistima kako nastaviti dok se opet ne dokopa nekog kompjutora.

"Najbolje mi je u noćnoj smjeni", kaže. "Onda mogu dati sve od sebe, zatvorim se kod IT-ovaca i samo šibam s jednog stroja na drugi. Ako mi se da, naravno. Uglavnom mi je dovoljan još samo jedan rezervni nick da razvijem temu."

MI: Kako kreirate svoje virtualne likove?
TT: Uglavnom tako da ismijavam neki drugi virtualni lik. Jasno, uvijek sam prepoznatljiva, jer ja imam karaktera, imam kičmu, a ne kao neki ljigavci.
MI: A privatni kontakti? Jeste li u njima otvoreniji?
TT: Zašto bih bila? Ovdje svi hoće neku romansu, avanturu, a ja se pravim teško osvojiva. Ne NEosvojiva, ali... (Namiguje.)
MI: Kako vaš suprug gleda na vaše aktivnosti na internetu?
TT: Nema on što gledati, nismo se vidjeli godinama, osim na MSN-u.
MI: Jeste li se ikada zaljubili u nekoga s Iskrice?
TT se snuždi. - Ah, bilo je i toga, ali samo na početku, dok sam bila neiskusna. Okrutan je to svijet i nema smisla biti iskren. Ovdje je najvažnije da drugi budu ljubomorni, a ne da stvarno nešto počneš.
MI: Čuli smo da se bavite i političkim aktivizmom, da se zalažete za prava vjerskih manjina, intelektualno zakinutih, a osobito za prava majki u virtualnom svijetu?
TT: Da, da, ali ne zapravo, nije me briga, neka se svatko bori sam za sebe, meni samo idu na živce ovi koji o svemu i svakome imaju neko mišljenje, pa onda po blogu razvlače neke svoje rasprave, nekakve "argumente"... Pa nismo u Saboru!

Do 16 sati TT je napisala još 12 blogova i sakupila ukupno 481 komentar. "Zna biti i bolje", rekla je, "ali danas me vi malo dekoncentrirate". Na poslu je ostala sat vremena duže jer se neočekivano ispraznio jedan ured s dva računala. "To pišem u prekovremeno!", veselo je uskliknula, skidajući još uvijek besprijekorno čistu kutu.

MI: I kako ćete provesti ostatak dana?
TT: Ako cure nisu ništa skuhale, donijet ću nešto gotovo iz Konzuma i onda na Iskricu. Neću se odmah ulogirati, moram vidjeti što se pisalo dok me nije bilo. Onda ću nazvati nekoliko svojih da dogovorimo strategiju za dalje. Ako dođe marta-marta, zabava je osigurana! Ta žena mi stvarno ide na živce, nikad ne znaš kad će doći, a bez nje, vege i babe je dosadno, moram napadati neke bezveznjake, a ti se odmah uvrijede i odu. Glupani!

Ostavili smo našu Tajanstvenu_tipkačicu pred zgradom u Novom Zagrebu, zapanjeni koliko energije izvire iz te inače sasvim skromne pojave. Iz ovog hektičnog radnog dana izvukli smo važnu pouku: ne sudi knjigu po koricama! Jer, knjige su out: sad je in virtuala, u kojoj je sve moguće.

Misliti bez postupanja, naime. Inače, misliti može biti vrlo konstruktivna, pače ugodna i korisna aktivnost.

Evo vako: nazovem ja maminu prijateljicu, općenito skloniju mišljenju nego postupanju, ali je tijekom desetljeća što se znamo nekoliko puta postupila na svoje i naše zadovoljstvo, stoga joj ponudim neku majčinu ostavštinu koja bi joj mogla koristiti. Besplatno. Samo da dođe po nju. Ne znam kolika je točno vrijednost te ostavštine, ali znam da bih je mogla prodati, samo mi se ne da, ja bih da to sve odjednom izađe iz kuće, bez puno zivkanja i cjenjkanja.

Kaže ona meni "Baš sam vas mislila nazvati!" Pa zašto nije? Što ju je to točno spriječilo? A u glasu joj osjećam radost zbog toga što joj nešto želim dati, a ne oduzeti onu čuvenu "energiju" o kojoj se ovdje naveliko piše...

Nazovem ja i drugu, ta nije naša prijateljica, nego moja (očito bivša) spremačica, koja je u trenutku kad to nije ni najmanje trebalo, tj. odmah nakon majčinog pogreba, bezecirala što si ona želi. I zato joj to nisam htjela dati. Ali, sad je prošlo neko vrijeme, ja vidim da mi to ne koristi i zato ću joj dati; iako bih mogla nazvati Reto centar i riješiti se svega u jednom cugu. E, i ta me "mislila nazvati"... Ali nije, jebiga. Nije. Prije svega zato jer više nisam stalna mušterija. A njoj se ne da raditi samo teške poslove, koje godinama nije radila u mojem stanu, ona bi ovo što sad radim ja, besplatno: brisala prašinu i usisavala podove. Drvenina, prozori, hopsanje po lojtri - jock. Osobito ako nije dvaput tjedno, pa uredna plaćica.

I tak, ljutim se... Mislim, smrt jedinog bliskog srodnika ipak nije neka beznačajna epizoda u životu preživjelog, zar ne? Treba ljude nazvati; ili biti gad, čuvati svoju "energiju" i ne javljati se uopće. Ako te nazovu, pošteno reći "Slušaj, meni je to teško, nemam pojma kak bih s tobom, što trebaš, mogu li ti ja to dati"... Tak ja učinim, kad sam na rezervi. Ili potpuno prazna. A ne "misliti". Ili čak potpuno zaboraviti, kao jedna meni (još uvijek) draga osoba, koja se živo začudila kad sam ispričala kak mi je šrinkica rekla nek si prekontroliram šećer, da uopće ne bi bilo čudno da sam dobila dijabetes od stresa - "Od kakvog stresa?", upitala je začuđeno. E pa jebemti!

Znam ja da ljudi u načelu misle dobro. Ali fakat bih voljela da ponekad dobro i učine. Iako ne nosim svoje osjećaje na čelu, na rukavu, ili preko cijelog tijela: ne signaliziram ih bojom, niti suzama, niti riječima.

"Topografija ženskog uma određena je položajem kuhinje. Kuhinja je središte iz kojeg se žena širi i osvaja druge prostore. Kreće od kuhinjskog stola, i ma kako daleko se protegne, nosi sa sobom resku aromu začina. I kad joj svijet ne prija, prati trag mirisa i vraća se onamo otkuda je krenula. Kad se posvadi s mužem, žena se zatvori u kuhinju; kad treba utjehu, sjedne za kuhinjski stol, pred kolač ili kavu. Kad razmišlja, stoji pred otvorenim hladnjakom. Kad stvara, miješa sastojke u umu onim istim mentalnim pokretom kojim umijesi smjesu za tortu.

Žena bez kuhinje je kao selo bez gostionice."

Napisah ovo davne 2008. godine. A ne znam kako, od tada sam uspjela izgubiti svoju kuhinju, a tako i svoju gostionicu: postala sam brza, s nogu, u pokretu. U svemu.

Ali sada, kad sa sebe ljuštim taj brzi život - jer mi ne prija, jer je bio mučan, bezukusan i neveseo - prva prostorija u mojoj kući koju sam uredila jest kuhinja. A u njoj se jutros zbila mala revolucija:

Propuh. Divan, svježi propuh u šest ujutro! Svjetlost. Ptice podivljale u dvorištu. Skuhala sam kavu, jedinu koja je mirisala tako rano, druge su se razbudile tek oko osam, uzela Murakamija, onog koji mi nije lovio pažnju kad sam ga kupila oko Božića, sjela uz prozor i čitala, čitala... I sve je bilo dobro, osim stolice: iako je starinska, s naslonima za ruke, hm... nije prava. A fotelja viška, iz nekog seta namještaja koji je odavno epilogizirao, čami u hodniku.

Odoh po nju. Uvalih se. Jastuk pod leđa, noge na stolicu. Murakami u rukama, kava na stolu. Mačka pored nogu, pas na pragu. U primozgu sumnja: tko je vidio fotelju u kuhinji?

Možda nitko. Ali je dobra. Treba tu biti. Usrećuje me.

I kao što vrhunski kolač nikad ne ispadne takav iz pukog recepta, nego iz nekog sastojka kojeg se drugi nisu sjetili, tako je i moja kuhinja ispala baš kako mi treba.

"U kuhinju uvodiš najbolju prijateljicu; sestru; duhovnu majku. Nekoga s kim razmjenjuješ recepte – ne nekoga tko te bahato podučava, ili ih krade. One, s kojima uz puna usta i blaženi nos, tupkanje noža po dašćici i šištanje pare, postaješ “mi”, na časak izdvojen od svih 'njih'..."

I ovo napisah davne 2008.; a i to sam u međuvremenu smetnula s uma. Ne, nisam uvodila u život bahatnjake i lopove, nego nisam uvodila nikoga.

A prije toga... bilo je svakavih. Muškaraca. O njima sam razmišljala pekući palačinke, negdje oko 10, još uvijek je bilo svježe i zračno u mojoj kuhinji. Nisam se zaljubljivala u one koji bi mi prijali. Ne, mene su usrećivali naporni. To je ona sreća kao kad guliš svježu krastu s koljena. Dolazili su u moju kuhinju gladni ne mojeg bića, nego hrane koju bi im ono moglo dati i onda se skloniti u zapećak: moje erotičnosti, izazovnosti, pokornosti drugima nepoznate. Bujali su kao tijesto s kvascem dok sam ih hranila, a ja sam to voljela, priznajem. Samo, nitko nije hranio mene.

B. me u kuhinji prvi put poljubio. Lakomo, gotovo nasilno, bijesan što mu oko nogu laje mali pas, šaponja još uvijek pun glista, stalno je povraćao. Šaponja i on su sad stari. Ja se ne osjećam tako.

Prisjećam se ponoćnog pomfrita s mužem, u onoj davnoj kuhinji, isto udobnoj, isto s foteljom nadomak, u dijelu koji smo zvali "blagovaonicom", ali zapravo je bila kuhinja: srušili smo zid. Nikad nismo probili vrata izravno na terasu, moralo se proći kroz spavaonicu. On me zaista volio. Najbolje što je znao. Ja tada nisam znala voljeti. Šteta što nije poživio dok naučim.

Sjećam se I. koji je razbio tanjur s graškom jer smo se posvadili usred ručka i onda mi opalio pljusku. Jedinu u mojem životu. Iselila sam ga 2 sata nakon toga. Nitko mi nije toliko osnažio kao on: da, MOGU prekinuti kad je prenaporno. Aleluja!

Tko će sad doći u moju kuhinju? Hoću li mu povremeno prepustiti fotelju? Vjerojatno. Vjerojatno će i sam imati dobrih recepata. I bit će mu važno da u njima uživam. Kao i meni da on uživa u mojima.

A meni onda ništa neće biti teško. Zaista.

"I ja sam, kao i svaka žena, promijenila nekoliko kuhinja. U mojoj današnjoj, još uvijek miriše ona bakina, premda iz moje pećnice nikad ne ispadne onakva mirisava čarolija kakvu bi izvukla njezina pregača. Tu je i ona mamina, ali poboljšana, modernizirana, i puno brža, s manje kalorija. I ona moja jogunasta, u kojoj sam svladala kajganu i smislila vrhunsku pizzu. I ona, u kojoj bih se srela s onim koga sam voljela, iza ponoći, na putu od radnoga stola ili kupaonice prema krevetu; pa bismo sjeli, ogulili krumpir, i zadovoljno prženjem zapahnuli cijelu kuću. I ova, u kojoj volim sjediti uz knjigu, dok na štednjaku tiho krčka nešto o čemu ne mislim... I u kojoj, kada mi dođe, sjeckam, i miješam, i lupam, i smišljam, i ukuhavam, i kombiniram, i stvaram, sve najbolje što znam, sve najbolje što sam našla, sve najbolje čega se sjećam, i sve od čega sam živa, i sita, i gorda, i što volim..."

(2008. godine, esej za emisiju "Riječi, riječi, riječi" 3. programa Hrvatskog radija)

Sinoć me čopila čežnja za satarašem: jelom koje volim, a nikad ga nisam sama spravila. Majka bi se ponekad smilovala, ali rijetko. I tak, dođe me meni sinoć, ja na Coolinariku, piše: jednostavna priprema. Hm. Da, jednostavna, ali traje - treba sve to narezuckati, pa krčkati, pa nadzirati... Nema veze. Moja kuhinja je na sjeveroistočnoj strani, uvijek ugodna, uvijek prozračna. Kupila sam i lijepu trakastu zavjesu, s perlicama, intenzivno zelenu. Lijepo je sjediti uz nju dok potiho zvonca i blago leluja. A sa štednjaka - miomirisi!

U jednom trenutku mi prostruji mislima, ima li smisla toliko truda za jedan sataraš za jednu osobu? Oko ponoći. Na samom kraju dana. U već jako kasnoj etapi jednog pristojno dugog života.

Ima. Jer je za mene. Baš samo za mene. Koliko toga inače činimo samo za sebe? Premalo, rekla bih... Puno toga radimo za roditelje, za djecu, za prijatelje, za novce, za mir u kući, za budućnost, za očuvanje dobrih odnosa i zbog navike, tradicije, nerazmišljanja... Ali baš samo za sebe? Tu i tamo neki ponoćni sataraš. Ili kičasta zavjesa u kojoj uživam, zbog koje sam se popela na vrh-vrha lojtre, a bojim se visine, užasavam pače, a nisam to učinila kad mi je curio vodokotlić; valjda zato jer je štednja vode za nešto/nekoga ipak više nego za mene.

Primjećujem da ljudi nekak teško uspostavljaju tu vezu između sebe i svojih postupaka. Kaže meni student "Donio sam VAM knjigu" - svoju knjigu je SEBI donio, za sebe, da mu bude ugodniji i posljedično učinkovitiji rad, da u nju upiše što NJEMU treba; ja svoju imam. Prilagođenu sebi i svojoj ulozi u učionici. A kad bih tog istog studenta upitala zašto se školuje, vjerojatno bi mi ispričao neke svoje ambicije za budućnost. Premda trenutno vjerojatno ide na faks da zadovolji starce i da si ne uskrati šanse za tu budućnost. Ne za sebe. Iako da zbog sebe. Ali, ne vidi on to... Tko zna što radi baš za sebe? Ili radi li išta baš za sebe?

Kaže mi prijateljica, ona voli kuhati kad je zaljubljena; za sebe baš i nema volje. Hm. Ja SVE volim više kad sam zaljubljena, ali uvijek postoje stvari koje volim učiniti samo za sebe, isključivo za sebe, čak i kad sam zaljubljena. I učinit ću ih, kud puklo da puklo, čak i unatoč činjenici da sam u nekoga zaljubljena.

U stvari, kad se usporedim s drugima, ispada da ja puno toga činim baš za sebe: kupujem odjeću koja odražava moju narav i raspoloženja, ne onu koja je moderna i zato dopadljiva drugima; organiziram svoj prostor za svoju udobnost, praktičnost, dohvatljivost i dopadljivost, a ne za izložbu povremenim gostima ili potencijalnim kupcima; družim se s prijateljima i činim im uslugice kad je to za mene, za moj gušt isto koliko i za njihov, a ne zato da netko ne pomisli ovo ili ono... I da, onda neki kažu da sam egoistična; i žao mi je zbog toga, jer mislim da nisam, ni manje ni više od njih samih, nego sam pozorna, a oni žive za neku kulturu odnosa i za tuđa mišljenja, bar više tako žive nego ja. A s druge strane, evo, jučer mi svrati prijatelj i kaže mi "Tvoj prostor ima dušu". Ima. Moju. Jer je za mene.

I eto, podne i pet minuta. Moja savijača je gotova. I možda nekome nema smisla uključiti pećnicu na 28 celzijevaca... Ali za mene ima.

Sjećam se vremena kad su gotovo svi klinci dolazili u školu s uskim, dugačkim modricama po nogama. "Dobio si kaišem, ha?" "Ma da, uhvatio me stari da ovo ili ono...", bio je standardni odgovor. Neki su takvi dolazili bar jednom tjedno, neki rijetko, a rijetki, jako rijetki, nikad.

Danas je to zlostavljanje djece.

Živo sumnjam da naraštaji onih koji su odgajani kaišem i pljuskama znaju svoju djecu odgajati bez njih. Vjerujem da većina prošverca pokoji udarac, ali onda se u školu nose duge hlače.

Baš prekjučer sam se sjetila Igora, kojeg je otac kod nas doma do krvi izlemao kaišem zato jer mi je donio neki erotski strip. Onaj crtani, onog nekog jako poznatog Francuza, ma, potpuno bezazleno... Ali, njegov otac me volio; a volio je i moje roditelje. I nije htio riskirati da me njegov sin pokvari ili da on ispadne popustljiv.

No, s druge strane, ja sam dobila kaišem kad sam starcima sva ponosna ispričala da bih mogla postati manekenka: vratila sam se kući iz škole i dok sam tražila ključ, u haustor je ušao neki striček i rekao mi da sam jako lijepa curica, da bih mogla biti manekenka. I onda me išao izmjeriti, osobito između nogu. Nije mi se to svidjelo, rekla sam mu da neću biti manekenka, u međuvremenu sam pronašla ključ i uletila u stan, zalupivši mu vrata pred nosom. Ali, ipak mi vrag nije dao mira pa sam se pohvalila starcima. I dobila za to: zašto razgovaram s nepoznatima?

Da, trebala sam znati da su odrasli nepoznati opasnost. Nisam znala kakva. Nisam ni trebala znati. Ali, s druge strane, kad si u nevolji, kažu ti "Obrati se odrasloj osobi". Pa ti sad znaj kako kada.

Što se pimpača tiče, bilo ih je u izobilju na svakoj plaži. Onih dječjih. I curice su bile gole, vrlo malo ih je nosilo gaćice. Tek kad bi im grudi propupale do pristojnog grudnjaka (a dječjih nije bilo na tržištu u vrijeme kad bih ih ja mogla zatrebati), onda dvodijelni. Dan-danas se čudim zašto se djevojčice prekrivaju tim ogromnim mokrim krpama jednodijelnih badića... Ali, štaš, druga su sad vremena. Onda smo čak vjerovali da je sunce zdravo.

Pedofilija je moda: baba-roga suvremenosti. Ne znači to da je ne smatram najgorim mogućim zločinom protiv ljudskosti, najgorim mogućim iskorištavanjem druge osobe; ne, to znači da je smatram logičnom posljedicom stava da je dijete PREDMET koji smo stvorili zato da zadovoljava naše potrebe.

A po toj definiciji djeteta, pedofilija je i svako oblikovanje djeteta po unaprijed zacrtanom modelu - milom ili silom, vabljenjem, kaznama, uskratom ljubavi kad nije onako kako bismo mi htjeli ili obasipanjem novcem, pažnjom ili darovima kad nam se povinuje - svako neprihvaćanje stava po kojem je dijete samostalni entitet, možda stvoren iz našeg egoizma, iz naše potrebe da se genetski produžimo ili da nekome damo najbolje od sebe, ali bez obzira na to, osoba koja ima svako pravo sterat nas ukurac i odvojiti se od nas, ići bilo kojim smjerom, a ne samo i isključivo onim koji smo mu namijenili, koji bi NAS usrećio. Za mene, to je isto najgori zločin. Gotovo jednako opak kao susret s odraslim neznancem koji ima zadnje namjere. I koji će nas vjerojatno ubiti, doslovce. Kao i naši roditelji, ovakvi, kao ovi opisani, koji će nas također ubijati: sporom i bolnom smrću.

A uopće se neće osjećati kao zločinci. Mislit će da su sjajni roditelji, jer im je tako jako stalo do nas: zapravo isto onoliko koliko im je stalo do njih samih. I jest. Sve dok ne bude ili-ili. Znam. Prošla sam to. Sad nedavno, kad mi je majka bila na samrti i nije htjela u dom, htjela je da ja dam otkaz i brinem o njoj. Pitala sam je "Mama, što si uvijek govorila, što ti je najvažnije na svijetu?" (Odgovor je glasio: "Tvoja (tj. moja) sreća".) Odgovorila je: "MOJA SLOBODA!" Misleći, zapravo, na svoju komociju. Jer umiruća osoba više nema slobode.

Moja je majka zločinački i podmuklo ubila mnogo mene: mnoge osobe koja sam mogla biti. Ova koja sam sad osjeća se zlostavljanom, iskorištenom i oštećenom. U mnogim, mnogim aspektima. U drugima, osjeća se prekaljenom, snažnom i slobodnom. Kao da sam preživjela ratni logor; ili pedofila.

I zato mislim da jedan mali piša iznad zdjelice s doručkom nije bit problema. Nego ovo drugo: tko gleda, kako gleda i što se usuđuje vidjeti. I zašto.

Oćul' se okomit na Ame? Neću, žemska sam, a i ona je, nema smisla... To je za muškadiju koja se uporno prepoznaje u njenim riječima.

Oćul' na indijanca? Neću, ne čitam ga, nemam se za što uloviti; uostalom, mislim da on o sebi misli puno lošije nego što ja mislim o njemu.

Oćul' na Đuru? Neću. On već ima indijanca za to.

Oćul' na samu sebe? E, to bih mogla, ali ne da mi se. Uostalom, drugima je to veći gušt neg' meni.

A što ću onda, jadna li sam i bijedna, kako ću do puno komentara? Jel' da nešto prosto kažem, ha? Ali onak, vrckasto, da ne ispadne jako prosto, nego ležerno prosto u smislu "nekomplicirano"? Viš, to bi bilo dobro, ali ima ih koji to rade bolje neg' ja, možda se obrukam...

Čitam sad tu nešt' o popularnoj kulturi, pa veli:

Popularno je konkretno. Dakle, ne valja napisat tak da se ne kuži na koga misliš, nego da svi kuže da misliš na tog na kog misliš, pa i taj da kuži, a da pri tome nitko ne mora puno misliti.

Doslovno je. Dakle, ak napišeš da je netko moron, onda je moron, a ne da se sad misli da bi to moglo imati neko "preneseno značenje" po kojem možda i nije moron, nego nedajbože superioran autoru/čitatelju.

Ironija je zabranjena ak oćeš puno komentara.

Popularno je jednoglasno, tj. ima da se vidi što autor(ica) misli i da je to ispravno mišljenje; svatko tko dođe izraziti neko drugo, ima da zna da je njegovo pogrešno, pa onda nek vidi što će - oćel' se svadit' il' će priznat'.

Kaže još, popularno je ikoničko. To dolazi od "slika", ne pravoslavna vjerska slika bogorodice. Znate ono, taj-i-taj je ikona popularne kulture... E, od toga.

Možda najbolje da stavim neku sliku onda? Ikoničku? Općeshvatljivo prepoznatljivu?

Ajd' da probam!



Hm, ova bi mogla bit preveć konotativna... Možda ova:



Ali meni je ova najbolja!



Valjda bum sad malo bila popularna, ha?

Pišite, komentirajte! (© Vinslet ex Leah_)

Jučer sam zavidno gledala slatku tufnastu pamučnu vesticu na svojoj studentici. Došlo mi je da je pitam gdje ju je kupila, a onda sam skužila, to na njoj još prolazi, i to jedva, a na meni? Hm. Mogla bih se praviti da mi je to camp image. (Koliko ljudi uopće zna što je camp?!) I onda sam skužila: dopizdilo mi je biti odrasla!!!

Što znači da odrasla jesam, i to već dugo. Predugo: u djetinjstvu nisam podnosila takve slatke oblekice, koje mi je mati stalno kupovala, jer se nisam osjećala slatko, nego gorko, ogorčeno i ljutito. A odbijanjem slatke robe, slatkih riječi i svega slatkog osim slatkiša, to sam joj i govorila.

I kasnije u životu mi je sve to slatkasto i/ili sladunjavo bilo odbojno, iako više nisam bila ni gorka, ni kisela, samo pomalo ljuta, a to sam uvijek, i opora. Osim u nekim situacijama, onima koje sam odredila da su OK za podjetinjiti, onak, pomalo samoironično, a uvijek kontrolirano... Da, tako to rade odrasli. A sad mi je dosta: i sad bih slatko!

Na Iskrici podjetinjim, ali po onim svojim starim, dječjim navadama gorkog žaljenja što svijet nije bar malo slađi. Ne onak slatko, zaigrano, zaokupljeno igrom, bez osude i bez zamjeranja kad mi presuda nije u korist - pa, igrat ćemo se opet, zar ne? Nego je to igra koju igram odsutna duhom, pomalo turobno, bez pravog zanimanja za sudionike i pravila. Onako kako se igraju odrasli.

Neki dan sam prijateljici rekla da odrasteš negdje do tridesete - ako do tad nisi, nikad ni nećeš. A negdje oko pedesete to prestaje biti šarmantno, djetinjastost onda više nije slatka, nego iritantna nezrelost. Fore koje su bile guba kad su ispadale iz usta petnaestogodišnjaka postaju prizemno blesave, tufnasta obleka žaljenja vrijedan anakronizam, a nekad seksi rasporci i dekoltei čisti očaj.

Ali, negdje oko pedesete i odraslost postaje antipatična. Do pedesete bismo trebali naučiti i podjetinjiti, za sebe, kad nam treba. Bez zadrške. Bez samokontrole. S užitkom. Kao kad njupaš nešto fino slatko.

Oderala sam sa sebe skramu navike. I valjda se zato opet osjećam kao dijete, a ZNAM da to nisam. Nemreš odrasti samo tako: traje to, teško je. Nemreš ni podjetinjiti: i to traje. I gorko je.

Muku mučim s prostorom! I to s viškom prostora. Da, svi misle, ah, da ja imam toliko prostora, ja bih ovo ili ono... Ma bi, šipak! Čovjek treba onoliko prostora koliko odgovara njegovoj naravi, ni više, ni manje: za manjak ne znam, ali višak prostora znači i višak stvari, višak troškova, višak briga...

A onda, u tom napetom dijalogu sa samom sobom, zapitam se: Zašto bih manje? Imam ovoliko: zašto ne bih bila u CIJELOM tom prostoru?

Onda onaj moj skučeniji Ja kaže: Zbog love. A ovaj razvaljeniji stane nabrajati na što sve trošim - a ne bih morala! - i ustanovi se da bi love bilo kad bi se prenamijenila.

Do majčine smrti prostor me nije zaokupljao: bio je tu, bio je takav kakav jest, kad bi nešto crklo, dala bih popraviti i kvit. I bilo mi je udobno: svega imam, sve je nadohvat, smješteno ondje gdje pronalazim bez razmišljanja. Što ne znači da je to najbolji razmještaj. Evo, danas si mislim, trebala bih pozvati nekoga tko me uopće ne poznaje da mi kaže kako bi on/ona sve to razmjestio/la... Jer ja iz navike jednostavno ne znam.

(Hehe. Jučer bio majstor popraviti vodokotlić. Mrdao, mrdao, smrdao, i dalje curi. Ja velim, ne može tako, već sam drugom majstoru dala 300 kuna, kotlić je koštao 200, vode je otišlo na hektolitre, ne smijem ni misliti koliko je to u novcu, sad ću platiti vama, ali samo ako zbilja sve štima i ništa ne curi. Počne on meni o tvorničkoj greški na kotliću [to je i onaj prije]; ja velim, OK, ajmo kupiti drugi kotlić, ali vi ne izlazite odavde dok kotlić curi... Ma jooooj, šteta je, ovaj je novi... A ja, dok je on mrdao po WC-u, čistim ormare i zato se popnem na lojtru; i paz' što ugledam: vodokotlić na ormaru! Novi! [da, postoji priča zašto je nov i zašto na ormaru, trenutno nebitna] I tako smo spasili zahod. Stavili stari-novi, novi-novi spremili za nedajbože, niš ne curi i to su prednosti velikog stana: ne moraš u dućan, osim ako zaboraviš da već imaš.)

Nego, htjedoh ispričati poučnu priču, a onda me odvukle tekućice... Dakle, ja imam prostor koji mi je prevelik. ZNAM da mi je prevelik, da toliki ne paše mojim potrebama i mojoj osobnosti. Međutim, zato jer sam oduvijek živjela u prevelikim prostorima, ne znam koliko mi je dovoljno: ne znam koliko manji treba biti onaj manji. Da, nakratko sam živjela u dvosobnom stanu od 45 kvadrata i to mi je definitivno premalo: da nije bilo roditeljskog stana kao dislociranog skladišta, ne znam kako bih preživjela. S mužem sam bila u obiteljskoj kući, dakle - opet više nego dovoljno. Vrta zapravo previše (nakon prvobitnog osuđivanja susjeda koji su svoje vrtove betonirali, došlo je i meni da učinim isto). Koliko je mene u mojim predmetima?

Jučer sam zaista očistila dva ormara: prijateljica je odnijela tri velike vreće (one za komadni namještaj iz Kike), čudom se čudeći zašto imam 20-ak crnih suknji (zato jer svaka ima neku manu: za pronaći savršenu - a jesam! - treba eksperimentirati), ridajući nad ljepotom haljina u koje ne stanemo ni ja, ni ona (da, do prije 5-6 godina nosila sam broj 34, ah, jebemti usporeni metabolizam, klimakterij i antipatiju prema tjelovježbi i dijeti!), ushićena suknjom koju sam kupila na maturalcu u Parizu, a na maturalce se išlo u 3. razredu, dakle, kad sam imala 17 godina... Srećom, pasala joj je patetična večernja haljina od krute crne svile s baršunastim, sitnim-sitnim crnim cvijetnim uzorkom i ona metalik plave boje u kojoj sam zavela, ah, tako puno njih... Obje od mamine krsne kume iz Amerike, obje za MAMU, koja ih nije smjela nositi zbog komunjarske uravnilovke, ali ja jesam, uslast jesam. Bila sam sretna što su moje drage krpice pronašle novi dom! I što ću ih još uvijek povremeno viđati :-)). Ostalo je još za ekipu iz Reto centra, poslagano na 2 kreveta. A još me čekaju 2 ormara i 2 komode.

Sad su me odvukle krpice... A ovoliko koliko ih ja imam NITKO ne treba. Ali, lijepo ih je imati. Lijepo je imati vlastiti muzej vlastitog odrastanja, muzej mode, muzej odmaka od mode, muzej promjena svojeg tijela, ukusa... Ne, ja ne fotografiram, apsolutno nikad ne nosim foto-aparat, za silu možda škljocnem mobitelom; ali svaki komad moje robe je natopljen sjećanjima. I možda ih ne trebam, ali ih volim.

Kad cijelu ovu dilemu pretvorim u novce, za 30-ak tisuća kuna mogla bih i dalje koristiti cijeli prostor, zagrijan, klimatiziran, manje natrpan, organiziran po pravilima moje udobnosti, a ne kretanja invalidne i inkontinentne majke. Međutim, stan prodajem: ako uložim tu lovu, nikad je neću vratiti, ni prodajom, ni eventualnim uštedama. Mogla bih pregraditi dio stana i živjetu samo ondje, vrlo udobno, za cca 20-ak tisuća kuna, ali ni to nikad neću vratiti, a ne znam koliko će trajati. A ne znam koji bi to točno dio bio, jer svi mi se na ovaj ili onaj način sviđaju. Usput, ja NEMAM ni 20 ni 30 tisućica na lageru, za nedajbože ili za home improvements: morala bih se koječega odreći da ih stvorim. Ali, nije nemoguće.

Moja bivša šrinkica mi je stalno ponavljala da se ja bojim uspjeha: da stalno samu sebe svodim na mjeru koja mi ne odgovara. Hm... Istina je to. Biti uspješan podrazumijeva velika odricanja i veliku osamljenost. Nikad nisam uspjela odrediti koliko mi uspjeha treba; a sad ne znam koliko mi je neuspjeha dovoljno.

Bojim se da ću si odrediti premalo. Po oba kriterija.

Tako dugo se nisam imala prilike nasititi da više uopće nisam gladna. Doslovno i metaforički. Kuhinjski i iskričarski.

Vidim, broje se klikovi na profil, broje se uleti... Tj., indijanac broji naglas, a drugi (pretpostavljam) u sebi. Za sebe. I ja sam brojala. Nekoć. I imalo se što izbrojati: moja prva vegavega8 je imala preko 100.000 klikova na profil za cca 6 mjeseci, poruke su se rastezale na desetke i desetke stranica Arhive (nisam zabilježila, a ne pamtim koliko), uleti su se brojali u minutama od logiranja, a ne danima... I kaj je ispalo od svega toga?

Nekoliko prijateljstava (aleluja, za njih sam uistinu zahvalna Iskrici i njenim božanstvima!), nekoliko avantura, nešto snova, nekoliko priča i pjesama, nešto neugodnosti i prilično nezdrava navika.

Imala sam i nekoliko muških profila, koji su također bili popularni. Ali, nisam imala morala zavlačiti te sirote žene koje se toliko žele ponadati! Niti homiće, koji su (unatoč, ili baš zbog, unapetitlih nicka, analno intoniranog ["seros"]) bili spremni izuti cipele pred mojim vratima, pokorno se javiti Mami, donijeti joj darove i onda (mi) raditi što god poželim... I da, uglavnom su bili 50-godišnjaci, u "sretnom braku". Bilo mi je žao i njihovih supruga.

Trenutno imam i profil jedne 20-godišnjakinje, čija popularnost ne jenjava unatoč činjenici da gotovo nikad nisam logirana pod tim nickom (Ali ima sliku! I fakat je zgodna! I njoj Iskrica da da se igra ove igre s pitanjima, a meni, pravoj vegavegi8, čiju je sliku upoznala s bloga i zato zna da je u profilu lažnjak - jock! Unatoč činjenici da mi na naslovnici vrti pok. Jima Morrisona, živućeg Clinta Eastwooda i još pokoju manje ili više poznatu facu koja zasigurno nije član.).

Iz svih tih profila i posljedičnih iskustava mogu zaključiti sljedeće: ponuda je bofl. Ima i dobrih, ali pronaći ih je stvar sreće, upornosti i dobrog tajminga.

Ljudi koji ovamo dođu kao da unaprijed obezvrijeđuju sami sebe; kao da se unaprijed obilježavaju kao "robu s greškom". I onda ne vjeruju da bi ih netko doista htio, ili tu svoju grešku guraju u prvi plan. Upoznala sam puno ljudi uživo (za razliku od stare terijerke, nisam vodila brojčanu evidenciju), a među njima je bilo ljudi koji se zaista mogu svidjeti, koji su OK, privlačni, simpatični, ma, u svakom slučaju bih im mogla naći neku svrhu i mjesto u svojem životu, iako ne uvijek one za koje su se kandidirali, ali onda PLJUS - Kaj si ti luda??? Ne vidiš moju GREŠKU???

Ja nisam došla s takvim predumišljajem: nisam došla naći nekog određenog, nego Nekog tko bi se uklopio u što god, u kakvu god prazninu imam u svojem životu. Nisam mislila da sam zbog toga bofl, nego da sam praktična i suvremena, informatički pismena i osviještena osoba. Al jebga, badava meni moje mišljenje, ako prevladavaju druga i bitno drugačija!

Trebalo mi je vremena (i profila, i brisanja profila) dok nisam skužila da moj stav nije pogrešan, nego manjinski. U međuvremenu sam bila Ljubazna: odgovarala na svaku neprostačku poruku i vodila "uzbudljive" dijaloge u stilu "Kak si?", "Dobro, a ti?", "Isto dobro. Kaj radiš?", "Niš specijalno, a ti?", "Ni ja. Kaj si danas ručala?"... uffff! Ili u stilu "Ja bih ti ga ovak..."; pa mu ja velim OK, ajde, kaj onda? I onda on nemre smislit dalje. Pa obriše profil. I uleti mi na drugi profil s istom šablonom i opet ostane bez teksta.

Blog mi je dugo ispunjavao čekanje na spore pevetaše, a onda postao zapravo jedina svrha mojeg iskričarskog postojanja. Ne, većina ljudi na blogu mi se ne sviđa ništa više nego većina pevetaša, ali ovo je JAVNI prostor: odgovornost za razvoj zbivanja je manja. A moš i jednostavno doći, sjesti, šutjet, gledat i mislit si svoje. Na peveteu ne možeš.

Sad ovo sa slikama... Ma ljudi moji, ma kakve su to poze??? Ta obnažena kilava poprsja, ti motocikli kao metarfora potentnog kurca, ti auti pred seljačkim kućama, te sunčane naočale kao simbol kompleksne i tajnovite naravi??? Ma tko bi to htio?!

Ali, valjda tih koji bi htjeli ima dovoljno. Jer marketing uvijek cilja najbrojniju skupinu.

Ja sam manjinska. Kao i većina manjina, naučila sam šutke podnositi nepravde i uporno ih otklanjati od sebe. Ne očekivati instant-rješenja i očigledne uspjehe. Tu i tamo naglas popizditi. Ali ne previše. Jer etničko čišćenje nije svojstveno samo politici: svugdje vrijedi ono "Ako ti se ovdje ne sviđa, a ti potraži sreću negdje drugdje".

Haug. I have spoken!

Ona je dobra kuharica, dobra majka, spretna domaćica, dobra prijateljica, najpametnija u svojoj firmi... a nije ništa od toga; osim možda ovo zadnje. Jer joj je IQ zbilja zašao u područje genijalnosti.

Mislim si to tako dok čistim pečenu papriku od one tanke, vanjske kožice (paprike još nisu za pečenje, ili ja nisam kupila prave, nije mi se dalo do placa) i prisjećam se kak smo ih jednom čistile zajedno, kod nje doma, i isto je teško išlo, a onda je ona rekla da se to ne čisti. Ne čisti se i kvit! Osporih tvrdnju, a ona onda upogoni tešku intelektualnu mašineriju da ospori moje osporavanje. I prisjetih se kako sam onda popustila, pomislih da bi ona zbilja mogla biti u pravu, možda ja postupam po navici, nikad promišljenoj, a ne ona...? Ne, nije bila u pravu. To se čisti.

I danas sam opet razmislila ima li smisla guliti tu tanku kožicu, ili jednostavno zviznuti tih 6 pečenih paprika u smeće, a onda sam zaključila da se treba potruditi, nešto će ipak ispasti dobro, pa što onda ako ne bude sve? Jer, nikad nije sve...

A odrastanje se zaista počinje zbivati kad shvatimo svoju posvemašnju nevažnost u općem poretku (ako postoji!) stvari; ili u kaosu stvari, ljudi, pojava, ako poretka nema.

Sve se svodi na to želim li ja jesti neoguljenu papriku. Ako ne želim, ogulit ću je; ili baciti. Naravno, ako mi nije jako važno što će netko misliti o mojim kulinarskim vještinama: ljudi tak i tak misle svašta. Sretneš nekog koga nisi vidjela 10 godina i vidiš da on(a) o tebi misli iz nekog davno prošlog života, da si toj osobi junakinja, gnjida, opasnost ili sreća, neko biće koje možda nikada nisi bila, a ako jesi, već odavno nisi, i kaj sad, treba li to (opet) postati? Iako to ova(j) misli već cijelo desetljeće. Sretneš nekoga koga viđaš svaki dan i odjednom spoznaš da te uopće ne pozna, da ne misli o tebi, da si mu/joj samo poticaj, zrcalo, pokus u pokušaju da se svidi sebi... I kaj onda?

Paaaa, možda mi se svidi to što oni misle: možda poželim biti takva. Ali ne moram. Željeti nije isto što i morati.

Jer, ako nisam važna u općenitosti stvari, ljudi, pojava, ako se život jednostavno sklopi nad mojim nepostojanjem kad nestanem, a upravo se to desi, unatoč svim deklaracijama žalosti, gubitka, nenadoknadivosti, desi se, život ide dalje, drugačiji i ravnodušan prema utjecajčiću koji smo na njega možda imali, a možda i ne, možda smo ga jednostavno puštali nek struji, i to je dobro, životu je sve dobro, i zato je ovo najbolji od svih mogućih svjetova, uistinu i bez ironije, da, krenuh reći, ako nisam važna u tome što je dobro ili loše u nekoj općenitosti, ne znači da meni, u mojem životu, u mojem nedjeljnom ručku, partikularnost oguljene ili neoguljene paprike ne znači ništa: može mi biti fina ili ne. I zato je glupo jesti nefinu papriku jer me ponižava pomisao da sam kupila pogrešnu, ili je loše ispekla, ili da sam lijena, i to ne stoga jer mi je to teško priznati samoj sebi (a jest!), nego zato jer živim kao na pozornici, kao da me stalno netko gleda i procjenjuje jesam li uspjela ili nisam ostvariti svoje želje... Kao da ih MORAM ostvariti! Pa, moje su. Ne moram. Bilo bi mi drago da mogu. Ali zbilja ne moram.

Meni moja nevažnost pruža silno olakšanje. Je li to sloboda? Nemam pojma! Valjda, na neki način, i jest. Znam da moje postojanje neizbježno stvara frikciju s drugim postojanjima, znam da se njihove želje nerijetko suprotstavljaju mojima... ali im prepuštam slobodu da se ljute zbog toga; da pojačaju trenje; da me natjeraju da se preusmjerim na prohodnije putove. Ili da se sukobimo izravno, želja o želju. Pa što bude! A ne mora biti ništa. I nije važno.

Dozvoljavam im slobodu da odgurnu moje želje. Da ih stave na poček. Da ih prepuste zaboravu. Moj cijeli stan, dakle - moja svakodnevica - bili su oblikovani po potrebama (ali i željama!) moje majke: zahod s invalidskom daskom i rukohvatima; šizoidno organizirana kuhinja da bi se ona po njoj kretala sa svojom hodalicom; u prvoj ladici predmeti koje je ona koristila, a moji noževi za sir u zakutku špajze... Dala sam joj to, a nisam morala. Dala sam joj jer sam mislila da ima manje života nego ja; i da meni nije toliko važno; i jer bih zbog uskrate sama o sebi morala misliti drugačije - lošije! - nego što mislim sada. A to mi je važno: to što mislim ja SADA. Ne što misle drugi.

I imala sam izbora. Ništa od toga nisam morala. Posljedice bi bile drugačije. Te drugačije nisam željela. Možda pogrešno? Možda kukavički? Je li to SAD uopće bitno?

Kad baš ništa ne bi bilo važno, ne bi bilo Taj Mahala, ne bi bilo Kipa slobode, ne bi bilo knjiga koje su me mijenjale... Hm. I bih li znala da mi to nedostaje? Vjerojatno ne. I zato ne bi bilo važno: ta borba pojedinca da potraje i kad nestane. Nevažna je.

Ali ukus moje današnje paprike nije. Meni, danas. Važan je.

A djeci moje bivše prijateljice je isto tako danas važno to što je ona mislila da mora biti sve naj-naj i onda nije bila mnogo od toga, a najvjerojatnije čak ni ništa od toga; ne znam, ostavila sam je, dobra prijateljica nije bila. Nego osoba koja misli da sve mora biti u skladu s onim što ona želi misliti o sebi: i zato slijepa za sve što nije, što nisu drugi, i za sve što drugi jesu, a ne uklapa se u njenu koncepciju. Njena djeca su zato naučila da ljubav znači statirati u životu neke mnogo važnije osobe nego što su ona sama, a da su želje moranje. Gadno! Uskratila si je izbore; one gore spomenute frikcije; i slobodu da odustane. I njima. Donekle. Odrast će one, njene kćeri. Valjda ne prekasno.

I shvatit će da nisu važne; kao što nije ni ona. Ali kožica na pečenoj paprici jest.

Kad se heterići žene uz treštanje glazbe i trubljenje u dugačkoj koloni nakićenih automobila, ja privatno mislim da oni čine golemu privatnu pogrešku - da ulaze u ugovorni oblik intime kojemu je istekao rok trajanja i koji ima goleme izglede propasti još prije nego što im se pokvare svi oni mikseri i zaugeri koje su dobili na dar. A ako pride zavijore i hrvatskim barjakom, mislim si, kaj sad barjak ima s tim, dajte se pojebite bez države u krevetu!

Jer, nije mi lijepo znati da živim u društvu koje ćiri u tuđe krevete; pa onda veli, u ovome je dobro, sve kak treba, pravi organi na pravom mjestu, utaknuti kak treba, bez devijacija i kratkih spojeva, a u ovome, ajme meni, ne, ne, ne, to tako ne može! A društvo viri zato jer kapital viri, kapitalu treba nesmetana prohodnost, sigurna potrošnja i upornost potrošača/privređivača. Zato seks jest općedruštveni interes.

Onaj seks koji slijeva u državnu blagajnu; onaj prokreativni, zbog kojeg smo besramno zaduženi, a zahvaljujući kojem rađamo dužnike koji će otplaćivat naše i svoje dugove. U beskonačnost. Nema tu oprosta ni otpisa! Kad bi hrvatski homići bili bogati poput kalifornijskih, kad bi imali svoj snažni ekonomski i politički lobby, onda ove današnje Pride parade ne bi bilo puko paradiranje nazovi "tolerancije" hrvatskih vlasti pred svijetom čiji kapital treba da se još malo zaduži, nego iskrena veselica ljudi kojima je zaista svejedno što tko radi u svojoj intimi i kojima je baš veselo što život uzima tako raznovrsne oblike.

Inače, da sad ponovimo elementarno gradivo:
- Homoseksualnost postoji oduvijek, u svim ljudskim kulturama i društvima, a također i u životinjskima. U nekima je prihvaćena, u drugima nije. Marginalizirana je ako homoseksualno pučanstvo nema ekonomske i/ili političke moći.
- Proganjanje homoseksualaca je podjednako racionalno kao i spaljivanje žena s madežom na licu, ubijanje crnih mačaka ili pobornika ideje da bi Zemlja mogla biti okrugla.
- Uskraćivanje zakonskih građanskih prava homoseksualcima jednako je pravično kao i svojedobno uskraćivanje zakonskih građanskih prava crncima, a kasnije židovima, na primjer.
- Kad god se gore nabrojano čini, bude to iz dva razloga: želje da se zadrže postojeći omjeri moći u društvu i zatucanosti.
- Kad god se gore nabrojano čini jednoj društvenoj skupini, niti jedna druga (osim one na vlasti) nije sigurna: možda meni netko uskrati pravo na šetanje ulicom jer sam prevalila 50.? Možda vašoj djeci uskrate pravo nasljeđivanja nekretnina jer ste im podarili gen za klempave uši? Možda im zabrane razmnožavanje jer se ustanovi da su prelijeni?

Tko zna! Bumo vidli. Jer, ništa od ovoga nije privatno. Sve se vidi.

Volim svoje susjede. Ne oduvijek i ne stalno, ali danas, eto, osjetih navalu ljubavi prema njima. I prema starima, i prema novima.

A ove druge sam intenzivno mrzila neke tri godine: otkupili su "naše" lijepe građanske stanove, od mojih nekadašnjih građanskih susjeda, s kojima su sve međe, razgraničenja i prijestupi bili poznati, a koji su se raselili kojekamo, i stali bušiti, čekićati, rondati, isključivati struju, vodu, plin, i tako neprestano, tri godine, malo jedni, malo drugi, malo svi uglas... A ja na početku klimakterija.

A nisu ni stari bili bezgrešni: jedna mi je otrovala psa, prije gotovo 17 godina. A sad se skrušeno umiljava šaponji. Je li oprost moguć bez kazne? Hm. Mislim da jest. Ali je lakši ako je ima. Ovu nisam kaznila ja, nego ona sama, ta njena trovačka narav koja ju je izolirala u zapuštenom kutu dvorišta i sad je sretna kad šaponja svrati i malo zapiša.

Gospođa L. i njen pokojni muž nisu imali djece pa su im sva išla na živce; tako i ja. Čak i kad sam uvelike prešla tridesetu. Gdin L. je umro prije nego što je sam sa sobom raščistio jesam li još uvijek u kategoriji omraženih ili bih već mogla postati i simpatična, a njegova gđa je poživjela dovoljno dugo da se predomisli, i u vezi sa mnom, i s djecom općenito: već godinama pričuva djecu susjedima s kata. Njih četvero.

Nepodnošljivi susjedi s mojeg kata, uvijek u pravu, uvijek mudri, štedljivi, časni i pošteni, prozirni tako da je moj prijatelj nakon mise zadušnice za moju staru uzviknuo "Pa oni su duhovi!", pomalo su se stopili sa zidovima u kojima pretežno prebivaju, potpuno beskorisni i nezanimljivi, a ipak se svi ugodno iznenadimo kad onako blijedi i tihi ipak izrone na danje svjetlo, kad ustanovimo da su još uvijek živi...

Nepodnošljivi novi susjedi su konačno uredili svoje stanove i izrodili svoju djecu. Kolica su još uvijek kod ulaza i smetaju, ali moje tijelo je naučilo njihove pozicije i uspješno ih izbjegava i po mraku. Veći klinci više ne parkiraju bicikle gdje stignu. Oni koji su provalili u moj tavan i u njemu ostavili svoje stvari samoinicijativno su ih iznijeli; nikad nisam doznala tko je to bio. Da su me pitali, vjerojatno bih im dopustila da ga koriste. Ah! Nisu znali...

Susjeda preko puta, koja uvijek ima neku zlobnu primjedbu sročenu kao pitanje ("Niste na poslu? Dobili ste otkaz? U penziji ste?"), ona s dva retardirana sina, konačno je ostala bez pitanja; možda i zato jer mi je onaj njen funkcionalniji sin jednom prišao, pred njom, zagrlio me i izjavio "Susjedica! Vi ste moja najdraža susjedica!" A hebga... I meni je on onda postao draži. Susjed preko puta s dvorišne strane, onaj bez noge koji mi je popravljao po kući, ah, on je ostao i bez druge noge. Ali hoda, na protezama, kao da ima obje i povremeno se ponudi da mi donese neku sitnicu s placa. Na lojtru više ne može.

Kad mi počnu pričati o svojim aktualijama ili tračati druge, pojma nemam o čemu se radi; a mislim da mi upravo zato i pričaju. Od takvih stvari, pamtim samo one koje imaju veze s psima i mačkama.

A danas se jedan psić vratio iz dalekog svijeta. Skupa s mojim susjedima. I baš mi je bilo drago! Iako ih dugo, dugo, dugo nisam voljela.

*Naslov američkog filma iz 2011. (a NE francuskog filmskog pokreta); režiseri: Shari Springer Berman, Robert Pulcini

Film je o filmskoj seriji An American Family, koja je postala pretečom današnjih "reality" programa, a izvorno je zamišljena kao dokumentarac u stilu antropoloških studija obitelji u primitivnim društvima, kakve je provodila Margaret Mead. Dakle, ovaj film je fikcija o nečemu što nije imalo namjeru biti fikcija, a onda je izazvalo silne dvojbe nije li sve što je u nekom javnosti dostupnom mediju ipak fikcija...

Ovaj film (fikcija) prikazuje kako se snimala serija An American Family (dokumentarac); a zato jer je ovaj film fikcija, dopušta si naglasiti činjenicu da je snimljeni dokumentarni materijal o toj američkoj obitelji uglavnom bio ubibože dosadan sve do razvoda glavnih protagonista, mame i tate Loud (hehe, zgodno ime: "loud" znači "glasno", ali može značiti i "vulgarno"), kojem je - prema filmu - malo pripomogao i producent dokumentarca.

Međutim, meni zanimljiviji dio je prikaz motivacije obitelji Loud za snimanje serije: taština. Prvo i prije svega. Njih su, kakti, izdvojili iz niza drugih, sličnih, ali ne tako zanimljivih obitelji... Pa tu je onda pozivanje na doprinos znanosti, u inicijalnom razgovoru s gđom Loud, diplomandicom sa Stanforda, spominje se Margaret Mead; ali ona se dvoumi - gdje su granice privatnosti? Gdin Loud se ne dvoumi: on hoće na TV! Iako kuburi s lovom, hoće, i to za badave!

(Kužim ja to: tak je bilo i s mojom familijom kad su mojeg pokojnog mačka zapazili dok se izležavao na prozoru i ponudili mu/nam da snima reklame. Htjeli smo! NAŠ MAČAK na televiziji! Doduše, nama su platili, ali i mi bismo pristali besplatno.)

Zatim: samopouzdanje i povjerenje. Mi smo OK, zašto nas ne bi snimali? A kad baš i nismo savršeni, to će izrezati, zar ne?

I tak su oni iz role u rolu preskupog filma bili OK, sve dok nisu skužili da filmaši najviše trzaju kad nisu OK po standardnim TV mjerilima obiteljskih fikcionalnih serija: da se najviše pale na Lancea, sina-homića (navodno prvi homić koji je javno istupio na televiziji), na čarke oko odgoja djece i muževljevog izbivanja iz kuće... Pa su to pojačali. Svjesno? Nesvjesno? Montažom?

Granice privatnosti se drastično pomiču. (Svjesno? Nesvjesno? Montažom?) A u obitelji se ne zbiva ništa što se ne zbiva i u susjednim obiteljima, ne samo u Americi: djeca su lijena i sebična, zaokupljena snovima o slavi, ili ljubavi, ili sreći; majka je sredovječna i nesigurna, otac isto; on švrlja, ona ga kažnjava riječju, djelom i uskratom (seksa i poštovanja). I tak sve do kraja: braka i filma. Onog dokumentarnog.

A onda premijera: 10 milijuna gledatelja svakog tjedna kritizira na sav glas! Njih, Loudove! Njih, osobe. Njih, obitelj.

A Margaret Mead kaže "Nisu bili spremni za to da će ih gledati kao OSOBE, a ne kao kulturalnu pojavu". I da za sve to skup treba skovati neko novo ime, jer je važno, važni novi oblik medijske ekspresije...

Danas ga imamo: REALITY SHOW. Ne "snimka istine".

Jer ne možemo biti istiniti ako znamo da nas gledaju? Hmmm?

Trebalo bi i za ovo naše, ovdje, na Iskrici i blogu, smisliti neko ime. Jer je važno. Novi oblik medijske ekspresije. I ne samo to: novi oblik življenja kroz medij, rekla bih.


Link

Navodno nisam prebolja niti jednu. Ali sam često bolovala kao dijete: beskrajna ležanja s temperaturom, upale pluća, gripe... Sad mi liječnici kažu da su to sigurno bile te "nepreboljene" dječje bolesti, ali bez tipičnih simptoma, bez osipa. Sad je i tak svejedno.

Važno je to da sam kao dijete puno čitala. I idealizirala pisce: divila sam se umovima koji su toliko zanimljivi, mudri, zabavni, prodorni da mi zapravo uopće nije krivo što moram biti kod kuće, da ne želim natrag u školu prije nego što pročitam ovu knjigu, uh, kad bih bar mogla još onu... Možda su mi zbog toga svi oni sasvim obični, sasvim svakodnevni dječaci oko mene bili onak, dosadnjikavi? Nit' su bili pisci, niti junaci.

A onda je došlo vrijeme kad sam se imala prilike družiti s piscima, s tim divnim stvorenjima zbog kojih sam se radovala bolovanjima. Ajme! Sitne dušice koje se grebu za telefone i nabijaju račune interkontinentalnim pozivima, tašti pauni repova podvitih pred moćnicima, grabežljivci, novca, duša, vremena, divljenja. Uh! A knjige im DIVNE.

I zato sam odlučila: ili-ili - ili djelo, ili čovjek. NIKAD zajedno. Dan-danas lažem prijateljima da sam pročitala njihove stihove, priče ili romane. Nisam i neću, ako želim da ostanemo prijatelji. Jer, gadno je to: onda djelo razočara. Ili obratno. Jako rijetko ne razočarava ništa i nitko. (Ali, dogodilo se, eureka!)

Međutim, to prijateljevanje s piscima je tak-i-tak samo jedna od dječjih bolesti - nisu oni za to. Pisci, naime. Nisu za prijateljstva. Ne mogu biti. Za pisanje je potreban odmak.

Ali, ne lezi vraže, stvore se blogovi; pa Facebook. I sad opet ta dilema, osoba vs. djelo, uvid u jedno plus uvid u drugo, ili izbor? Srećom, većina blogova je čista katastrofa, tak da osobno upoznavanje može samo poboljšati dojam. Ali FB je druga priča.

Ondje sam škilja: pravim se da me nema, ali čitam što rade moji frendovi. Čitam i čudim se: vjeroučiteljica u izazovnoj haljini slikom, likom i riječju obavještava svoje pučkoškolce o vjerskoj obnovi; oštrovida oštroumna pjesnikinja svakodnevno stavlja ljigasta jutarnja nadahnuća i dijeli prokuhane mudrosti; društvena aktivistica je tak aktivna da valjda tipka obavijesti o svojim aktivnostima u hodu, skoku ili letu; moje kolegice s faksa su ocvale matrone koje se smatraju mladima jer su konačno sasvim podjetinjile uz svoje učenike, kojima je neugodno zbog njihovih djetinjarija. Nemrem to izdržati duže od tri minute!

I nemrem se s tim ljudima naći bez booka, face to face.

Srećom, nitko od njih ni ne smatra da bi trebalo: na Booku smo, zar ne? Sve znamo.

Žalibože ako je to sve. Hvalab(l)ože što znam da nije sve. To je samo plošni crtić našeg postojanja. U koji se neki do kraja užive.