preko vode do slobode

Jucer u Lisinskom hrvatska premijera - homage divnom covjeku.


Link

Upravo proglasena u zemlji hrvatikanskoj
Na zagrebackom aerodromu minuta parkiranja je 27 kuna
Zelite li doci po nekoga tko je sletio i ceka vas ispred aerodromske zgrade, udjete kroz rampu, stanete na kratko, ubacite kofer u prtljaznik, izljubite se ili rukujete za dobrodoslicu, za to veliko zadovoljstvo platite 27 kuna i odvezete se.
Jedna minuta. Ili tri. Ovisno o duljini poljupca.
2 sata garaze u Camdenu (centralni London) je 10 funti. Prvih deset minuta besplatno. Kao uostalom u vecini garaza na svijetu.
U svim gradovima. Na svim aerodromima.
Naravno, cijena od 27 kuna je za sat vremena. Jer svatko normalan zeli na aerodromu provesti sat vremena i piti prelosu i preskupu kavu bas tamo. I platiti 27 kuna za parkiranje.
Jos jednom, dobro dosli u Apsurdistan.

Rucak
Ponovo odgledati debatu zizek peterson (peterson je HOT)
NE potpisati peticiju za produljenje radnog vijeka jer je svaki pokusaj reforme penzionog sustava beskoristan
(O tome mogu nadugacko, ali ne ovdje i ne sad)
Sjediti u vrtu i uzivati u svom prvom vrtlarskom pokusaju.
Vjezbati (kao svaki dan - kako kaze u ponudjenim odgovorima “vjezbam svakodnevno”)

A cijelo vrijeme imati na umu zizekovu misao:
Nemoj se zaljubiti u svoju patnju. Nikad nemoj pogresno misliti da je tvoja patnja dokaz tvoje autenticnosti.

WOW
Uzivajte u danu.

Postoji li nacin da se napravi neki novi weblog na iskrici koji recimo
1) ne bi bio ekskluzivan
2) koji bi koristili neki prosjecni ljudi
3) u kojem bi se pisalo eto tako malo ni o cemu. Nepretenciozno.

Ja bih bila zainteresirana tu i tamo nesto na takvom blogu napisati.

Link

https://www.sciencealert.com/event-horizon-telescope-first-image-photo-of-b
lack-hole-news


Link



Real time konferencija za tisak
Prva slika crne rupe

Kao i vecina vas, gledala sam video zapis sa zagrebackog aerodroma i djevojcicu koja je sa svojim roditeljima poletjela na lijecenje u Ameriku. Roditelji su bili vidljivo uzbudjeni i iscrpljeni, a Mila, s maskom na licu, vrlo je sabrano odradjivala svoju zadacu putovanja. Digli su je ranom zorom iz bolesnickog kreveta, poveli na put, ona je bez cendranja i zanovijetanja, na majcinim i ocevim rukama lijepo rekla svima bok i otputovala. Nemam rijeci.
Odnosno, imam, puno rijeci najveceg moguceg divljenja za mlade ljude koje je Mila osvojila na lutriji roditeljstva. To su ljudi s karijerama, s jos jednim djetetom, koji su bez razmisljanja svoje zivote polozili na oltar roditeljstva, najnesebicnije, najplemenitije, najcovjecnije.
Nisu pokleknuli, nisu se predali, imaju jedan jedini cilj u zivotu: spasiti Milu. Puno je dobrih ljudi pomoglo, puno se topline slilo oko djeteta, ali roditelji su ti koji su se pokazali velikim ljudima.
Svaki bi roditelj trebao biti takav, zar ne? Ali znate i vi, znam i ja, da to nije tako. Ekstremni slucajevi bacanja cetvero djece kroz prozor samo su to, i upravo to, ekstremni slucajevi o kojima novine pisu na naslovnicama. No koliko je nepoznatih, presucenih, nedokumentiranih slucajeva roditeljske nebrige, sebicnosti, nezainteresiranosti, oziljaka na dusi koje nam roditelji od prvog dana zivota prouzrokuju, a mi ih nastavljamo nositi kroz zivot boreci se s osjecajem nedostatka samopouzdanja, nepoznavanja ljubavi, vidljivih i nevidljivih trauma i duboko zapretene tuge.

Ovi su roditelji zasluzili da Mila ozdravi, zeljena, voljena, da se oporavi od fizicke bolesti i da odraste u dobro ljudsko bice, na kredit svima. Tko god je negdje gore, tamo, bilo gdje, neka se pobrine da tako i bude.

ostatak nije toliko vazan
Trebam dobar uvod u pricu.
Kao na primjer
Krhka plavusa na kraju stola dosla je iz Orlanda u Avignon uciti francuski kako bi mogla upisati skolu za kamenoklesara.

Ili

Izasavsi s dosadnog sastanka zabunom je usla u muski wc i ugledala par najljepsih smedjih ociju kako je izbezumljeno gledaju iznad pisoara

Ili

Taman je mislila da ce morati naci prenociste u gradu jer joj je zadnji brod za otok otplovio pred nosom, kad se iz hrpice ljudi na molu izdvojio sasvim neugledan covjek i ponudio da ce je prevesti kamo treba svojim brodicem.

Eto, to bi bili dobri poceci

A ne “uclanila se na iskricu i tu su joj se javljali neki pa je medju njima izabrala Jednog”
Gdje je drama? Gdje je faktor iznenadjenja? Gdje je uzbudjenje dobrog pocetka? Nastavak inako nije vazan. Moze biti zivjeli su sretno do kraja zivota ili bas nista, ali pocetak.... ah uzbudljiv pocetak. To mi treba.

Kad je nakon 2 godine od pokretanja clanka 50 Ujedinjena Kraljevina trebala prestati biti clanicom EUropske Unije. Kao unionist, bila sam u shoku kad se to dogodilo. Vec je i pozitivan rezultat referenduma bio nemio dogadjaj, ali nije zvucao tako neumitno finalno. Parlament ga nije trebao prihvatiti, ali je, pa je onda mozda mogao biti i drugi referendum kad se ljudi osvijeste, ali do toga nije doslo.

Nakon dvije godine pregovora sutra bi sluzbeno trebalo prestati clanstvo UK u Europi.
A u medjuvremenu je na svjetlo dana izasla sva glupost, nesposobnost, castohleplje i vlastoljublje ljudskog roda, ovaj puta utjelovljenog u sacici prevrtljivih i tvrdoglavih politicara. Na kraju je i sama May kovertirala ostavku koju ce aktivirati ako joj deal deal prodje.

Ne razumijem tu zenu. Bila je protiv izlaska iz Unije pa se ipak uhvatila u provedbu prvog i najgoreg razvoda u njenoj povijesti. A na kraju trke ne koci je onaj od kog se razvodi vec njeni vlastiti partneri kod kuce. Sad je spremna odstupiti, ali pod uvjetom da uspije. I u povijest udje kao ona koja je rastavila, konacno, sluzbeno, otok od kontinenta.

I sad cete reci - pa sto nas se to tice? Daleko je zemlja Engleska, boli nas dupe za Uniju.

A i mi smo ta Unija jer smo za nju glasali, i krajem svibnja cemo opet biti pozvani da glasamo, unija od koje imamo vrlo opipljive koristi i stete, cije direktive prenosimo u svoje zakonodavstvo, u cijoj nam Irskoj i Njemackoj rade rodjaci i susjedi, iz cijih strukturnih i investicijskih fondovaj dolazi novac od bogatijih za razvoj siromasnijih, ciji ERasmus program obrazuje stotine mladih iz nase zemlje, a sad nas jedna clanica napusta i nije svejedno hoce li nas, kad i kako napustiti.

I naravno da za clanstvo u Uniji niste glasali. Ali je glasala vecina. Glupa vecina? Isto kao i u UK. I sto cemo sad?
Nista. Tapkati za srecu, blagostanje, uspjeh, karijeru, ljubav, novac...i sasvim opravdano misliti da nas se ovo ni najmanje ne tice.

Ovim putem od srca zahvaljujem svima koji su mi cestitali Dan zena rijecju, pjesmicom ili porukom.
Mislim da sam svima zahvalila ponaosob, kako i prilici, osim onome tko mi pise, cestita, zeli mi svako dobro i tako redom i drzi me na ignore.
Ovim putem, dakle, prvenstveno zahvaljujem takvima.
Hvala

Danas je dan zena pa mi muz kaze da mu ne trebam opeglati kosulje. Mogu sutra
Kako je to lijepo od njega. Kad bi bar dan zena bio svaki mjesec barem jednom

Ti si moja zvijezda sjajna
Ti si moja ljubav bajna
Ti si ceznja mog zivota
Ti si letva moga plota
Sve bih svoje tebi dao
Samo kad bih tebe znao

Ali ako ti to ne bi
Onda znas kaj? Daj odjebi

Mmmmmm krasna pjesmica
Sama sam je smislila
Nadahnuce je doslo izvana, ali interpretacija je moje intelektualno vlasnistvo

Rekla bih ,hvala ti boze za male milosti, ali u boga bas ne vjerujem. Vjerujem u dobro koje se dobrim vraca, a ako se bas i ne vrati dobrim, samo da nije zlo. Prilicno sam bogobojazna za osobu koja ne vjeruje.
I tako mi se evo jucer i danas dogodile neke male milosti koje mi zivot cine ugodnijim i, usudim se reci, sretnijim na trenutak.

I sad se moja genetski predodredjena katolicka bit pita je li uputno veseliti se malim stvarima i u njima besramno uzivati? Postoji li neka gomilica srece od koje ce se to okrhnuti kao dlijetom komadic kamena? I tako malo, po malo, kvrc po kvrc, hoce li ta neobnovljiva gomilica dostajati kad bude potebno puno srece za neku ozbiljniju stvar? Necije zdravlje? Sreca nekog najdrazeg i najvaznijeg, a tko je moja najveca sreca? Trosim li gustajuci u ovom danu neke kredite koji ce se odbiti od velikog uloga pa ce mi se to jednom vratiti necim pregroznim i nepodnosljivo teskim?

Eto kako se male milosti ne primaju rado i ne uziva se u njima onako kako bi trebalo. A valjda bi trebalo

Osvanuo jos jedan groundhog day Jucer sam zaspala s Grlicem i probudila se s njim. I naisla na divan kraj jedne neispricane price o odlascima i zivotu koji stane u kofer .
Knjiga je odlicna. Najradije bih ostala jos malo u krevetu i citala , ali moram spustiti svoj zivot s ormara, u njega staviti ponesto robe i krenuti na put. Nastavit cu citati u avionu.

Zivot jednom stavljen u kofer iz njega se vise ne vadi. Rajko Grlic, “Neispricane price”

Nakon puno prijedjenih kilometara, nakon posjeta Parizu, Londonu, Dubrovniku i Osijeku , Nijeveuimenu danas planira obici i glavni grad Hrvatske. Planom je predvidjena setnja centrom grada, inspekcija fasada i spomenicke bastine, obilazak trznice na Dolcu, kratkotrajno zaustavljanje u srdacnom razgovoru s kumicama, posjet knjizari, kupovina najnovije knjige poznatog hrvatskog filmskog rezisera, kratkotrajno svracanje u javnu instituciju ( postaja MUPa u svrhu prijave izgubljenog dokumenta —za nadati se da je otvorena za takvu vrst transakcije) te na kraju nesto dulje zaustavljanje u jednom od ugostiteljskih objekata u gradu u svrhu dijeljenja omiljenig nacina provodjenja vremena mnogih Zagrepcana po kojem je grad postao poznat kao najveca europska kavana na otvorenom -dakle ispijanje subotnje kave alfresco.
Pridruzit ce joj se poznati i uvazeni predstavnik hrvatskog pravosudja (dosad neosudjivan i uglavnom bez mrlje u karijeri i privatnom zivotu) te jos nekoliko osoba uglavnom nepoznatih javnosti koje se slucajno zateknu u setnji gradom, a s kojima se nada zadrzati neko vrijeme u ugodnom neformalnom razgovoru. Izvjesce o toku i rezultatima posjeta Zagrebu slijedi.