Sve i ništa

O svemu pomalo.
Dobrodošli konstruktivni prijedlozi za recepte i nikad više.

gledam pojedince kako se krevelje na blogu uz riječnik kakav je i prozivke sviju onih koji misle drugačije.
Nekada se s bloga letilo i za manje ...
RexThor vam je smetao, a ovo ... dok je neko na liniji, nije bitno kojim riječnikom i uvredama izražava svoj stav.
I nisam vidio da se itko pobunio.
Ali, da se npr Rex vrati ... kiteko i kruteko bi vas pogađalo.
Bolje da šutim ...

Zbog čega se trujete ideologijama?
Što vam dobrog nosi kopanje po prošlosti?
Što je dobro u tome što je cijeli jedan narod toliko duboko podijeljen, skoro do granice mržnje; to ne pokazuje ikakve znakove da prestane ...
Sada se već govori o mržnji.
O nadmetanju i nadjebavanju; moj Bog je bolji od tvoga, moja vojska jača je od tvoje, moja jaja više kucaju za domovinu, mi želimo dokazati da smo mi u pravu i da imamo velika jaja i još veću karu, laže se tako da je onaj barun Michausen vagina smoke prema današnjoj političkoj eliti država bivše Jugoslavije, a i svim elitama od osamostaljenja pa nadalje svake od tih država. Nisu najgori kriminal i korupcija, sprega s određenim dijelovima podzemlja (o tome bi se mogla cijela knjiga napisati; prešutni sporazum države i top 5 kriminalaca iz svake države nastale raspadom bivše Jugoslavije - ne diraj ti mene, neću ja tebe). Nije ni najgore što su zbrinuli i svoje praunuke ... Najgore je od svega posijano sjeme mržnje i djeca se već rađaju s usađenom mržnjom u genetskom programu. U Srbiji će tako klinjo od jedanaest godina po FB-u pisati kako ''jedva čeka da overi svog prvog ustašu", dok se s Hrvatske strane ore pjesme o ljepotama Neretve i plivačima iz Srbije. A u isto vrijeme Alijin okot dovlači horde Arapa prodavajući zemlju (za arapske prilike bescjenje) za kapital sumnjivog porijekla koji su stjecali još sumnjiviji ljudi - kao da mu nije dosta što su ih Turci guzili pet stotina godina, te bi sad u istom narednom periodu to trebali raditi Arapi, braća po vjeri (skoro pa kao incest dođe). Mržnja koja se gnoji i s oltara bogomolja svih vjeroispovijesti (čast izuzecima, ostali bi trebali slijediti i nastojati ponešto i naučiti od sadašnjeg pape i to se odnosi na sve vjeroispovijesti), svjedočeći poziv od Boga da oni znaju tko je za njih dobar, zaboravljajući pri tom da pričaju o Bogu koji je ljubav, koji nije strah, koji je milost i kome sav život i ne mislim pri tom samo na ljude jednako vrijedan i ima jednaku količinu ljubavi od Njega
Mržnja ...
Kada bi se samo desetina energije osvijestila koja se ulaze u tu emociju i istu tu energiju usmjerila prema kanalima ljubavi, radosti, da se barem jedna dobra stvar svjesno učini tijekom dana, da zastanemo i osvijestimo koliko smo zapravo blagoslovljeni životom, da usprkos svim negativnostima koje se događaju okružuje ljepota, da se bude zahvalan što si se taj dan probudio sposoban da učiniš nešto od dana koji je pred tobom.
Zašto da se brinu tuđe brige?
Zašto da se vode tuđe bitke?
Većina nas i s jedne i druge strane i s lijeva i desna, iz ove ili one države, prave ili krive smo sjebani. Svi imamo kredite, mali milijun obveza, još veći milijun iz dana u dan sve besmislenijih računa, djeca koja odrastaju, ovo, ono, ljubimce, fiziološke potrebe, nekoga s strane ... u istoj smo kaši.
Imamo samostalnu državu po prvi put.
A nikad nismo bili sputaniji, okovima prošlosti; kako je krenulo još malo i ista će nas stići.
Niti smo ikada bili manje slobodni.
I pri tome nestajemo ... sami sebe jedemo.
I samo bi malo se trebalo izdići, udahnuti, probati jedan dan ne gledati televiziju, ne pratiti vijesti, internet, ništa ... posvetiti se sebi, obitelji, komu god. Udisati ljepotu života ljubavlju prema onome za što smo se usmjerili za taj dan. Slijedeći će svakako biti drugačiji od prethodnih.
I da shvatimo da od mržnja, podjela i osuda zbog različitosti nema ništa.
Profitirati ćemo svi putevima mira i napretka kad izađemo što je više moguće iz vlastitih okvira razmišljanja. Da više osvijestimo sebe i našu logu i naše mjesto u društvu - što nam dobrog donosi ono što nas okružuje, što svaki dan slušamo, da se stavi na vagu svaki plus i minus ... oni koji su zadovoljni neka ne dižu buku. Oni koji nisu neka dižu, imaju pravo na to. A trenutačno svi dižu buku, strahovitu graju. Oni koji nisu mogli to slušati odlazili su i odlaze preko granice.
I trebalo bi to jednom stati.
Trebalo bi zasukati rukave i raditi. Nekako bi se i iskristalizirali ljudi kojima je stalo do napretka, a koji imaju i znanja i stručnosti da budu ti koji će donositi dugoročnu korist državi svojim znanjem. Koji su glasnogovornici zdravog razuma, čistih misli ali i srca. Ima takvih ljudi, pojavljuju se polako, tu su i spremni su.
Vrijedni smo ljudi, dokazalo se to cijelom svijetu.
Možemo puno više i puno bolje od ovoga.
Sve što treba je s ljubavlju živjeti sada.
:)

Teško je objasniti nešto
što i jest i što nije,
sve i ništa, ništa i sve.
I neke ljude. Nerijetko i samog sebe.
Odakle je uzeta hrabrost
za brisanjem programa koji nisu
pisani da odvedu nešto/nekoga u dobro?
U mimohodu duša kroz čestice svjetlosti
jednu sam više nego i inače osjetio ...
Nekako dobro poznatu. Poznatog mirisa misli
i poznatog glasa duše.
Srcem mi se nekako umorno osmjehnula.
Srcem sam uzvratio osmijeh.
Poznavao sam jednom jako dobro tu dušu.
Ispunjenu urlajućom prazninom.
Svaki pedalj cijele jedne pustinje
u zrnu pijeska.

Bez obzira kojim jezikom pričali, dokle god se razumijemo imamo zajednički jezik.

---

Ne pušim. Za ravno 364 dana i 23 sata će godina dana kako sam prestao s tom gadnom navikom.


---

Samoubojice ...
Što ih je više, to ih je manje.
;)
Dobru večer Vam želim dame i gospodo :)

Prošlo je malo više od tri mjeseca od selidbe iz Hrvatske. Nije bitno gdje sam, niti je ovo zapis o nekoj drugoj državi gdje se radi, zarađuje, gdje se ukratko normalno živi. Grad u kojem trenutačno živim vrvi ljudima i izrazito je živ grad. Odgovara mi ta mješavina nacija, rasa, nekako u slobodnim trenucima kada prošetam do omiljenog kafića na kavu mi ne daje osjećaj da sam stranac koji se doselio tu tek prije tri mjeseca. Kada bih morao ocjenjivati sadašnju situaciju, ocijenio bih je s vrlo dobar.
Razlog zbog kojeg sam otišao iz Hrvatske nije bio toliko ekonomske naravi (mada mi je prošlo ljeto jedan izrazito neugodan događaj bio onaj jezičac na vagi koji je pretegnuo na konačnu odluku o odlasku) koliko do toga da otkrijem jesam li u zadnjih par godina se pretvorio u nesposobnog, priglupog čovjeka koji nije u stanju s svoje dvije ruke zaraditi onoliko za neki pristojan život bez da se ulazi u ikakve kreditne aranžmane, minuse na tekućim računima i sl ... i da, uspio sam sebi dokazati, da nisam ni glup, ni nesposoban (sadašnji poslodavci su izrazito zadovoljni s mojim radom i slijedeći tjedan će se pregovarati o boljoj poziciji a time i većoj plaći) ... dakle stvar je ipak bila u okruženju u kojem sam se nalazio. Htio ne htio nekome moraš lizati dupe, biti u jednoj od dvije krovne stranke (između kojih i nema razlike jer i jedna i druga NAMJERNO upropaštavaju državu jer jednostavno drugog objašnjenja nema za ovo što se događa) ...
Ugl, nije bila stvar u meni.
I kamo sreće da sam prije išao kada mi se nudilo sigurno zaposlenje, a nisam. Ali, nema veze. Odavno sam negativne situacije u životu prestao smatrati porazima. Ono što sam smatrao porazom, počeo sam promatrati putokazom, skretnicom i naučio sam nekako prihvaćati s zahvalnošću to što se događalo - ono što je propalo i što je ostalo iza leđa očigledno mi nije trebalo. A ono najvrednije što ostaje kad se nadiđe ego je ono ne što si u tim situacijama naučio o drugim ljudima, nego kolik osi naučio o sebi, vlastitoj toleranciji i granicama.
Kao nagrada ostaje unutarnji osjećaj zadovoljstva i glas koji iznutra šapuće da sve ide kako treba.
:)

Test - test - test ...

Blog za dobročudne trolere i one koji se tako osjećaju i sve ljude dobre volje.

Samo pozitivno, samo ljubav!

Trolling for ya pint!

DIO TREĆI: NEOČEKIVANI OBRAT

U PRETHODNIM NASTAVCIMA:

DIO PRVI: Link

DIO DRUGI: Link


Ceremonjia ispraćaja u dim Milovih posmrtnih ostataka mogla je započeti. Malo po malo sve je utihnulo. Čak se ni ptice nisu bile čule, tišina je zavladala. Čulo se kako je u pozadini netko odušio na što mu je njih par ispod glasa ljubazno priopčilo da mu se naopči svega živog i neživog što mu je bilo u krvnom srodstvu. Mali od gljivara Vukše (mali ima tridesetišest godina i strastveno skuplja erotske anegdote te ih revno bilježi na nekakav oblak u Internet kutiji kako zove računalo, a kojih je uglavnom on sudionik) drpao je po pozamašnoj stražnjici Jagodu, njegovu tihu patnju, veselu udovicu, jer božemoj prigode beru jagode, zar ne? Mi smo se strateški rasporedili da to sve snimimo, tonski i vizualno. Četiri narikače su se raspršile. Svaka je otišla na svoju stranu lomače. Najstarija među njima (79 godina i četrnaest mjeseci) poznata samo po nadimku Peder je započela. Šakom se opalila posred čela i bolno zatulila …
Aaaaaaa, Milo moojjj, ranno moja, Miloooooo, što me 'vako mladu ostavi Miloooo – frcale su Pederove suze, samo zato jer je gospođa narikača Peder prije toga lukom namazala prste koje je mazala po očima, a u sebi molila da sve ovo prije završi, da joj plate jer je žurila da stigne do večeri na slijedeći nastavak hunskog dokumentarnog serijala o proizvodnji turšije Bazsd meg. A reklo joj da će para biti dobra; možda pretegne i za one samostojeće čarape što ih je jedared vidjela na pazarnom danu kod Vilibalde, od milja zvane Vilica.
Dok je Peder tulila, započela je i druga.
Milooo moje Miloooo, ode ti Miloooo, na pravdi boga si se izvrnijo a još mi moj cvjetak nisi oprašijoo, Milooooo – zatulila je sada i druga po starini ( 70 godina i zagubljene osobne iskaznice) Balvana (pričao vrač da je začeta na balvanu).
Kurvet'na nijedna, drž' te me ljudi, drž te me da joj oči njez'ne kroz uši ne izvučem – zarežala je umilno Nemila, a što mi nije prošlo nezapaženo jer su joj se bradavice na dojkama nakostriješile što je kod mene izazvalo malo brži protok krvi te mi je sva krv išla, jel, hm …
U to se i treća javila. Svi su je zvali teta Buksa, ali koji glas je to bio…
Miloooo, proklet da si, okote nijedan, otiš'o si a sarmu nisi prob'o Milooooo … dabogda te načvama po škini gori masiralo, Milooooo …
Četvrta,najmlađa među njima (tek u mirovinu otišla, radila kao viši vodoprivredni referent) , poznata po imenu Zaimača nije se oglašavala. Nijemo je gledala u lomaču, klečeći na koljenima a prste je u zemlju zarivala i mazala je po sebi. A onda je zaurlikala jer joj se kaljača ružno na kurje oko nasadila.
I tako su narikače svoje tulile. A u to je vrač stao ispred lomače. Izvukao je oklagiju, ritualno je digao u zrak. Opet su svi zašutjeli. Momci s upaljenim bakljama sa svih strana su prišli lomači i čekali. Čekali su tako minutu.
Užgaj gaaaaaaaaaaa – zapovijedio je vrač i tresnuo oklagijom o pod.
Dečki su se primaknuli i potpalili su. Plamen je malo po malo se širio. Odjednom se u stražnjim redovima začulo nekakvo komešanje.
Matere mi, k'o da je okren'o glavu – reče jedan.
Pizda li tebi iste te matere opet si pijo na prazan stomak – valjda mu je to upućeno od suprugine strane.
Jes', jes', pomak'o se, vidijo i ja – javi se sad drugi.
Aaaaaaaaaaaaaa – gomilom se prolomio uzvik zaprepaštenja. Čulo se samo pucketanje drva pod plamenom. A na vrhu lomače Milo se okretao. Otvorio je oči i iznad sebe ugledao vedro nebo ukrašeno tragovima chemtrailsa. Odjednom se začulo PLJOP!
Sreću li ti jebem tak'u – pomislio je Milo jer mu je nekakva ptičurina u nisko brišućem letu upravo ispalila projektil dupe-zemlja na svečanu vatrogasnu kacigu. Pridigao se i osvrnuo oko sebe. S visine na kojoj je bio ugledao je mnoštvo kako se odmiče, u strahu. Pogledao je na sebe. Kuhana jaja sletila s očiju, vatrogasni aparat mu svezan za nogu u ruci samokres.
Jeb'o te – sine Milu – živog me htjedoše užgati.
A dole, kaos se proširio masama. Narod, sada već ohrabren (ipak je to naš hrabri narod, pobijedili smo mi i Turke i Švabe i gamad od Franje Josipa i Napoleona, Franju Tahija i Josipa Broza i još tamo neke, gdje neće rulja sama srediti nekog tamo vampira pa makar im za života bio najbolji) sve je više i više rogoborio.
Od prskanja iz avijona je to.Biče rata – prozborio je valjda dežurni pacifist.
Mater li mu njegovu vampirsku na gumnu ovršim – javio se sada mali od gljivara Vukše, sveudilj misleći kako bi to bila divna erotska anegdota i ne zaboravljajući iskoristiti trenutak da Jagodu opet čopi za dupe, na što mu je ona šakom (jake su šake Jagode snaše) posred usta replicirala.
Izopčimo ga iz stranke – javi se netko s političkim rješenjem nastalog problema.
Tako jeeee – uzvratilo je njih par okupljenih oko diplomate.
Milo je sada stajao uspravno na lomači i razmišljao kako da se neozlijeđen spusti s te visine. A rulja se raspomamila.
Nečastiviiiiiiiiiii – zaurlikala je jedna.
Na fakultet šnjim –dao je prijedlog netko iz mase.
Na lomaču – javila se valjda i inteligencija na što su svi pogledom tražili da tko je to rekao da i njega usput skupa s Milom nalože.
Neman komun'st'čka – javio se antiboljševik.
Vid' ga kako stoji, da nije muško bijo bi žemsko – javila se jedna oštra oka i očigledno britka uma.
A Milu se plamen približavao i sada ga je već panika počela hvatati. Ali bio je Milo i domišljat. I spasonosna ideja, trenutak inspiracije se ukazao. Sve ili ništa, pomislio je skidajući vatrogasni aparat s sebe. Došao je na rub lomače i gledao masu.
Ma, 'ko ga jebe – samo je procijedio kroz zube i onda se bacio.
Masa je zaprepašteno gledala. A onda par metara prije nego će tresnuti o zemlju, aktivirao je vatrogasni aparat i crijevo okrenuo prema zemlji. Prah pod pritskom se odbio o zemlju i usporio njegov pad. Sletio je na zemlju kao papir. Ni Švarceneger ni Stalone ni Steven Seagal ne bi bolje zajedno smislili.
Oooooooo – ruljom se prolomio uzvik čuđenja, a i divljenja. Milo je oduvijek imao stila. A Nemila ga je gledala s divljenjem. Otresao je prašinu s sebe, zatakao samokres za pojas (i to crni) i krenuo prema Nemili … o, Bože, koji zagrljaj, koja ljubav, koji poljubac… Muški živalj je duboko uzdisao,šutke pušio tko je pušio, tko nije, preživao je slinu. Žene su šmrcale.
Dru … ovaj dame i gospodo – započeo je Milo Ženka grleći Nemilu Mužjak, vodstvo sela je bilo na okupu – šta je bilo, bilo je … zaboravimo sve ovo i vesel'mo se, pojidimo, popijmo i od sutra u nove radne pobjede!!!
To Milo, Milo, Milo Milo – rulja je skandirala, a Milo se s Nemilo tiho povukao u ložnicu na konzumaciju braka.
I tako, začula se pjesma, zaplesalo se kolo, s razglasa ringišpila treštala je Metallica … narod je opet bio sretan, a Mila su još više cijenili, jer on je sad bio junak koji je i smrt pobijedio.
A mi smo se potrpali u prometalo i pod dojmom otišli odmah montirati ovaj dragocjeni materijal kojeg još dan danas pokušavamo prodati raznoraznim tv kućama egzotičnih zemalja kao što su Federacija svetog Kristofora i Nevija, N'gorno Karabaha … biti će i na youtubeu samo dok prilagodimo titlove za mongolsko govorno područje i uklonimo sadržaj koji bi mogao biti neprikladan za djecu i one s slabijim probavnim sustavom. Do tada, svako dobro svi mi vam želimo.

DIO DRUGI - PRIPREME ZA OBRED ISPRAĆAJA POSMRTNIH OSTATAKA

U prethodnom zapisu: Link


Srebrenuška (gazdine oči i ušesa na terenu)diskretno je laktom bocnula Gorguša u području lijevog gornjeg abdomena, slomivši mu pri tom dva i pol rebra i slučajno ga rješavajući problema s crijevima. Suznih očiju Gorguš se uhvatio rukama straga za gluteuse i diskretno odjurio u obližnji šumarak. Nedugo nakon tog događaja, iz šumarka su izletjele raznorazne šumske životinje tipa jelen, životni partneri vjeverica i vjeverica, divlja svinja s osmero nejači, jato voluharica, pjegavi zeko, par sova je odlepršalo prema jugu a taman se vratile s tog istog juga, gospodinu ježu se usukala ona bodlja viška, sokol ga je zamrzio, a orao je od tog događaja slijedeći dan počeo rano letjeti te je evolucijom nastao orao podočnjakšaš endemska vrsta koju je već neka udruga proglasila raritetom i nacionalnim blagom. Ostade prazan šumarak, prazan kao šuplja državna blagajna. Mi ostali smo promatrali gospođu Nemilu kako se trza u tihim jecajima. Pozamašne grudi sad su joj već ispale iz razdrljene košulje, sunčeva svjetlost se odbijala o njihovu bjelinu. Proljetni lahor krutio je njezine roza bradavice. Kako je bila u čučanj položaju jasno su se uočavale bijele joj pamućne gačice na kojima je na području pubisa bila oslikana vještica na metli i pisalo petak trinaesti. Igrom slučaja, danas je i bio petak trinaesti, crni dan među življem i Nemilom, obasjan dodatnom svjetlošću njezinih prsa. Pogled na njih govorio je da nije imala lagan život i da joj se puno toga skupilo u prsi. Rubovi njezinih gaćica zorno su prikazivali da zbog napornih kućanskih i okokućanskih poslova nije imala vremena baviti se uređenjem takozvane bikini zone.
Ispred njihove kuće polako se formirala kolona. U tišini, jedan po jedan, ulazili su u kuću da se oproste od velikog čovjeka i još većeg polunačelnika gospodina Mila Ženke. A tako smo ušli i mi.
Lokalni vrač je već stajao s strane s gospođom Nemilom i dogovarao detalje obreda i karmina. Njegova kći, s povezom preko oka model Pirati s Kariba povezom preko oka (za one koji nisu čitali prethodni nastavak, mala si je iskopala olovkom za podočnjake oko)tiho je dijelila rakijicu i komadić sira-da je lakše pokojnika poškropiti.
Gospođo Nemila, primite iskrenu sućut naše male snimateljske ekipe – rekla je Srebrenuška, gazdine oči i ušesa na terenu.
Fala ti, moja ti – duboko je uzdahnula Nemila i pri tom su joj se prsi nadimale. A muški živalj u prostoriji trudio se muškoljeći se prikriti pojavu piramide ispod donjeg dijela trbuha na području sakralne čakre.
Znate – započela je Srebrenuška pažljio birajući riječi – mi bi da ovaj događaj zabilježimo na kamere, taj obred, naravno uz vašu suglasnost?
Biču na televiziji ?– odjednom je živnula Nemila, popravljajući kosu, a oko garavo joj zaiskrilo. Uh, Nemila,Nemila …
Aha – potvrdno glavom kimne Srebrenuška.
Utanačile su detalje. Večeras bdijenje a sutra pokop prema starinskim običajima kraja. Jajarev mali je već otišao u konkurentsko selo po kvartet narikača,a živalj se povukao da izvadi iz naftalina najbolju odjeću za taj događaj. Lokalni vrač je ostao sam s pokojnikom. Nakon što su ga lijepo obukli u svečanu odoru Dobrovoljnog vatrogasnog društva, a mi porazmjestili snimateljsku opremu i tiho ovjekovječavali te dirljive trenutke u inače mirnom životu Ćorave drage. Nakon toga vrač je na svako oko pokojnikovo stavio po jedno kuhano jaje; da mu oči na onom svijetu nisu gladne. Na područje muških organa svezalo mu opasačem brnjicu; da po onom svijetu ne dolazi u napast i neprilično se ponaša. U lijevu ruku ručna bomba,u desnu samokres, jer je poznato da đavo nikad ne spava, pa onako, za samoobranu. Na svaku nogu remenjem mu pričvrstilo Pastor vatrogasni aparat da može pjenom i prahom nečastivog te na kraju, bajaderu (mini pakiranje, recesija, kriza, nema se para, razumjeti će Onaj gore) i dvadesetipet dekagrama Franck (vacuum edition) kave na prsa – kaže vrač da Svevišnjem nije drago da mu se u kuću uđe a ništa se ne nosi. Valjda čovjek zna, taj vrač.
Desetorica najkršnijih momaka Ćorave drage obućenih u narodne nošnje i lica premazanog Nivea kremom za drvosječe, već su čakijama, motornim pilama, gedorama, turpijicama za nokte i krojačkim metrom pripremali bukovu građu za lomaču impresivnih dimenzija. Deset metara u širinu, dvadeset u dužinu i petnaest u visinu. Za tu prigodu su opustošili šumarak i tako istjerali iz njega ubogog Gorguša koji nam se tiho pridružio, slomljenih rebara i praznih crijeva. Mongolski napjevi iz njegovih crijeva više se nisu čuli, Bogu i nebesima hvala. I Srebrenkuši, lakat joj se pozlatio.
Žene su već pripremale skromnu okrijepu za uzvanike. Nabadale su krmečih muda na ražnjiće (pri tome se sveudilj zlobno smijuljeći i došaptavajući znakovito pogledavajući prema kući pokojnika), već se polako vrtilo sedamnaest janjaca i dvadeset odojaka na ražnju, netko je predlagao i da vračevog vola nataknu, ali su odustali od nakane, a našlo se tu i zebrinog mesa za kotlovinu, uši nilskog konja za ujuška, i pilećih guša za uvarka, jer valja svijetu nešto i na žlicu. S strane su bile razmještene bačve, pohektolitrnjače u kojima je bilo rakije, cedevite, domaćeg zdravog soka od pizdina puzavca, crvenog, bijelog i plavog vina, a čergari su načuli za događaj pa su dovukli čergu i montirali ringšpil. U svim tim pripremama, radovima kad se dimilo sve u šesnaest, a povremeno i u dvadeset netko je zavikao da gle! Okrenuli smo glave i u daljini ugledali oblak prašine koji je polako plazio prema nama glavnom seoskom prometnicom. Bilo je to izaslanstvo konkurentskog sela (čije ime nije vrijedno spomena, pa ga i ne spominjemo) predvođenih njihovim izaslanstvom i četverema narikača okupljenih u umjetničku skupinu za njegovanje tradicionalnih običaja i konzerviranje drvenih načvi KUD Clim(b)acterial Monsters. Babe su dovukli da nariču, a a izaslanstvo je bilo tu da nagovori Nemilu i rodbinu Miloga da posmrtne ostatke pokojnika prenesu u konkurentsko selo jer je pokojnik kao navodno korijene vukao od tamo a na račun stričeve žene iz osmog mu braka koja je bila od tamo, a stric se tamo preselio, što zbog dječijih doplataka, što zbog boljeg tv signala.Naravno,da su ovi to s krajnjim gnušanjem odbacili i poslali izaslanstvo natrag u njihovu prćiju. Ostale su samo babe narikače.

TO BE CONTINUED

Slika1: KUD Clim(b)cterial Monsters (na zamolbu zamaglili smo lica)

DIO PRVI - POLAZAK I DOLAZAK


Na blogu dobrog našeg peempee-a spomene dobra naša pamela007 ljude iz kutije. I namah se sjetih događaja kojem sam prisustvovao u svrhu snimanja dokumentarca za produkcijsku kuću a za koju sam radio za simboličnu naknadu od 13.457,36 kn netto, polumjesečno (slovima: stotinuisedamnaesttisućakunanulalipa okruglo), taman da imam za nove čarape i konačno da odmrznem one ćevape što sam ih jeftino kupio rabljene na buvljaku za sedamnaest kuna po kilogramu (brojem: 9,59 kn netto), a uoči Dana kurjih očiju. Štono bi se reklo, uklizala mi sjekira u med. Dakle, snimali su se običaji jednog kraja za neku emisiju a koju je gazda producentske kuće mislio prodati nekoj od glavnih dalekovidnica kod nas, ali bi se to putem kabalske teve (tv program specijaliziran za područje kabale) emitiralo Boguhvala i šire-navodno dobaci signal i do N'gorno Karabaha. Išlo nas je u starom Mini Morrisu desetero; sva sreća da su Šabo, Gorguš, Haarpmajster,Čirvajz i Gazap (tehnički asisenti-čitaj nosači kabala i žderači lokalnih specijaliteta i alkoholnih napitaka) bili tjelesno, a donekle i umno zaostali pa su taman, naredani kao Eva sardine s povrćem, nadasve lijepo pristajali u prtljažni prostor. Opremu za snimanje dokumentarca nosili smo u Thula&Vril krovnom kovčegu. Ostatak od nas petero smo se udobno porazmještali po automobilu. Srebrenuška (snimateljica) se ugnjezdila straga između Kvante (tonska obrada) i Kvinte (narator-inače muca, ali ima lijepu boju glasa), braće blizanaca od koji je jedan bio muško a drugi žensko. Žilka (režiserka i vođa ekspedicije) je sjedila za upravljačem, a ja na mjestu suvozača (predsjednik komiteta za zajebanciju, dizanje morala i otvaranje konzervi). Srećom put nije bio dugačak, ali je bio isprekidan iritantnim napjevima mongolskih narodnih pjesama iz Gorguševih crijeva, što je, osim što nam je tjeralo suze na oči, predstavljalo nemilosrdan i brutalan atak na naša nježna oflaktorna čula, te smo stoga svako malo morali se zaustavljati i zračiti. Time smo ujedno spriječili da u prtljažnom prostoru ne eskalira sukob u teže nerede na nacionalnoj osnovi jer je Čirvajz u djetinjstvu bio strastveni ljubitelj Sandokan petardi, a koji je napjeve tumačio kao grubu i neumjesnu šalu na račun svog teškog djetinjstva.
I da, konačno smo stigli. Imali smo zadatak u dva dana posnimiti i pozabilježiti običaje Ćorave drage i njezinih žitelja. Sama Ćorava draga je brojila sedam dimnjaka i tristotine i četrdeset i pet što živih što mrtvih ljudskih stvorenja što nam ni dan danas nije jasno. Njih je sve skupa vodio moderan bračni par-gospodin Milo Ženka i gospođa Nemila Mužjak Ženka. Taman smo se namjestili da snimimo prve kadrove pejzaža, kad se tihom dragom prolomio krik užasa, patnje i boli. Stočno blago je umah zameketalo, zamukalo, zaroktalo, zarzalo, zakokodakalo, mačke su se nakostriješile, a tridesetogodišnja kći lokalnog vrača si je iskopala oko olovkom za podočnjake (tako nešto) taman kad je preko Youtubea usvajala novu tehniku mazanja očiju od visažista svjetskog glasa Karminea Bureta, okariniste, transvestita i počasnog člana Udruge za tetoviranjem naliv-perom Penis Panda. Ne treba spominjati da se Lešy, pas maskota sela pasmine avlijaner, uplašio, otrgao s lanca i prema zadnjim informacijama do današnjeg dana se nije vratio.
Umro je gospodin Milo Ženka, polovica seoske vlasti. Krik koji se nemilo probijao rascvjetalim krošnjama (i šamarao užasom mušku živalj po mošnjama), bio je krik gospođe Nemile Mužjak Ženke, bolje i druge polovice općinske vlasti (a gospođa Nemila je oku bila mila, ali o tom po tom). Izletje iz kuće, kao na raketni pogon, izleti, kod Mačavog bunara, na koljena pade. Kose ruse čupa, košulju razdrljila, namah joj grudi izletješe …

Oooo, Milo moj, što me mladuu ostaviiii … bez djece, koče da me čuuuvva, Miloooo, rano prerano iskrvavljena, vratiii mi se, Miloooo, a diii si, a šta si … a andre a agasiii, Miloooooo mojeeeee ….
Plač se prolamao Ćoravom dragom, tuga je prekrila nasmijana lica življa, što živog, što neživog. Stočno blago mukom zašuti … jedino se još tiho uholišem, okolišem a bogami i nosolišem začula tihi napjev Gorguševih crijeva.


(u slijedećem nastavku pročitajte nesvakidašnji obrat, kao i običaj ukapanja posmrtnih ostataka među žiteljima Ćorave drage)

Pitoreskno i ubavo mjesto Pašćarevina crna nalazilo pri donjim Sodomitima pri vrhu postnizinske depresije nadmorske visine dvjestodvajsedam metara, ali pri minusu uz razumnu kamatu od samo 49,99 postotnih poena koje je revno, svakog trećeg petka u tekućem i pri punom mjesecu skupljao gušavi Smole uveseljavajući pri tom lokalni živalj i domaću živad šaltajući nožnim palcem gusle u svih deset rikverc oktava. Sve bi možda pri tom prošlo nezapaženo da se tu pukim slučajem zbog onemogućenog prijevoza (lokalna derišćad nagurala komade avokada u ispušni sustav prometala)nije našla voditeljska zvijezda Andro Jama koji je netom završio intervju s zvijezdom lokalnog poduzetništva Jurcom koji je voljom sela prešao u Amiše i providnošću božjom i uz pomoć reptilijanaca osnovao Amiš telekom koji je u samo prvoj godini ostvario strelovit rast korisnika tako da sad broji cijelih deset korisnika. Zbog tehničkih poteškoća, A. Jama (84) mi je putem morža glasnika ovisnika o teškim ljepilima i jagodici bobici prenio intervju, a koji je morž prenio meni uz pomoć moržeovih znakova, te nakon dešifraže, podastirem transkript intervjua u obliku kakovom jest:

A.J.(84): Jurce, do'ar dan i do'rodošli u emisiju Pouzdano. Kakoste jeste?

Jurca (69): e dbrdn, šmrklj, kašlj, pljucccc … aj rak'jetine kume moj prava domača, ko onomad šta se rad'la ne ovo šta s' po stranjskim dučanima kupuje pod domaču lozu, a bogme nit' loze, a još manje boze hoargahahahahaaa grljkrjh kašlj hračččč pljuccc, izvin'te opet izgleda dobijo sidu…

A.J.: Ništa, ništa Jurce, nedajte se ometati ni smetati, ipak smo pri vašem ambaru … rec'te nam, to s Amišom kako je to započelo?

Jurca: taj dan sam se taman vračo iz lova na točkaste praprčknjaše, beštija je to, ružna ko da ju je nečastivi ljut radio, ali zdrava za jist i za mušku snagu, vid' mene kaki sam k'o od stjene odvaljen, jest da me malo sida opet muči, ali prođe ona zato jer jeden te polukrznaše bolivijskin nindža beštekon, baba ostavila a ona to zamrčila ka je čistila dveri onog tiranina masonskog nekrsta Franje Josipa nekog… i veliš kume moj Amiš oti moj obrt …

A.J.: Da, kako da ne, ali više ne, zbog toga smo upravo pri vašemu ambaru …

Jurca: I tako ti ja kume moj, u mladžim dan'ma sazidžo kuču sebi, dveri napravijo lipše nego u tog satana u kojeg mi baba rmbač'la, napravijo da u kuči bude sve na propuh, zimi puše toplo, liti ladno da nije vručo, iđe svit dalje nečemo se drva više sikirom maljat i to ložit i sve ti ja napravijo tako mlad, sam kop'o temelja, sam ziđo, čača me natiro, reko Jurce rđovino nijedna samo gledaš Cuj'nu Zdenku u one joj sisurine šta je svin muškima pri selu zavrtila glavon pa od muke rakjetinu ljušte misto da zemlju kopaju, pa i meni, i vid' me di sam sad, em baćva se rasušila, em sve na zemlji propade… i šta ću ti ja moj Andro, nego pravac njemačka … jedanaest godina sam imo, a več sam bio razvijen ko pravo muško, priko granice kad sam prolazijo tilo me vratit veli švercan nekaku raketu, kad ono ono znaš koje argroraghahahaa hraččč kašljkhmmkašljj pljucccc smije se oni i ja š njima k'o kad mi to jedina igračka bila i tako ti kume moj onomad ja pravac nječka ona napredna bila zapadno, štutgarte radio i bijo ja tamo po njemačkoj radijo dvajsedam sati dnevno i vratijo se kuči ovdi s markama pun maraka ko ilijino pašče buha argagrorghahahaha kaaašljššljljlj pljuccccc, izvini pravo me trese ova sida …

A.J.: samo vi dajte Jurce, zanimljivo, zanimljivo …

Jurca: i sam ti u god'nu izidžam i kuču i ogradu i oti ambar di smo sad a vid mi kuče kako se sjaji neznaš jel mjesec bijeli ili sivi soko argrorghahahahaa … i i zjapi kučerna tako, pitan čaču da šta sada, kuča nit struje imade ni ženskog čeljadeta u njoj…veli čača da mrš u varoš nek razvuku šnjuru za struju i pustu nam svima struju i usput kako žemsko dovuci …i ja ti tako požurim al polako u varoš, i bogme dao para u varoš nekakom čati, i reko da ostanem par dana uzejo sobu u nekaki hotel i da vdin po varoši ženksog šta čeljadeta, a moj Andro kad san ja to vidijo, to sve ko nekrst se oblači i živi vidijo sam ja u njemačkoj taki časopis sve su ko iz tog časopisa i još sjedi usrid bila dana u kafani i puši cigare i čitave se namazale, ko bi u selo taku dovejo od sramote a mrzilo bi me se da ko Cujo idem do Čeha da tamo nađen ženu ko što je on Zdenku, ona sa sisurnama reko sam ti, jesam li … vratijo se ko pokislo pašče u selo, došla struja,u kuči propuh radi a kuča prazna pa spavo u garaži sve mi muka bilo…

A.J.: Mislim da gledateljstvo ni približno neće moći zamisliti užas koji ste prolazili …

Jurca: ma ko živ može taku muku zamislit Andro moj, kume moj … i gledo ja jednom talavizor kad tamo daje neki tekom talavon,daje Internet i nekaki kompjuktor da se gleda svašta na nakom internetu … i svidlo se to meni i pravac ja sutradan za varoš, potpiso ugovor na trinajst godina i eto ga i đavlu i bogu, došo neki kamijon ispalo njih deset iz kamijona, razvlači nekake šnjure po selu, velim ti ja ima šnjure od struje, a oni kaka ta šnura ovo je posebna šnjura nekaka svjetla šnjura da oti Internet i talavon za čuti ide kroz nju, a tanka nekak šnjura i dovukli oni meni to u kuču namontirali taj kompjuktor i pokazo ovaj nešto gugla se zove pita da šta mi triba reko ja da oču vidit ima li di pristojna ženska čeljadeta, upiše on u tu guglu pristojno žensko čeljade i izbaci nekako iskricu, nije iskrilo iz kompijuktera nego se tako zove to misto, ja tamo a tamo mašala žena, raspametijo se ja…

A.J. I?

Jurca: i našo se ja s nekima, ono fine na sliki a opet kad kafu da pijemo došlo obučeno k onekrst ko iz časopisa, pravo sam bijo tužan zbog toga…al ne lezi vraže, pročulo se po selu i svi tili kompjukter kod kuče ko da gledaju nekakv sport argrorghahahahaaa kahhhhljššššš pljuccc… i padne ti men napamet da ja odem u varoš i raspitam se kako da otog svog kompjuktora njima šnjuru spojim do kuče i neki mali a po licu mu bubuljica ko da su ga baje izjele i naočale na nosu svako staklo ko dno boce debelo da kupim od njega nekaki svič i kupijo svič za malo para a on mi nacrto kako to pospijiti sve i eto kume moj tako ti nasto Amiš telekom …

A.J.: Ali zašto baš Amiš telekom?

Jurca: ma blesav svjet odi u selu kod nas ne zna šta se sve po svitu događa i da su nekaki gušteri uzeli vlast i siju ratove, a oni se meni obračaju ti ljudi gušteri kroz kompjuktor, oni mi govore šta da činin jedino sam se miša počjeo bojati, i tako i bilo nekako, onomad ja da ču ti kume moj u ambar da vidim kako mi rakjetina, a ono miš tamo pravi pravcati miš, usro se ja da neču nikad tako života mi i bris kroz selo ko da bižin od komun'stičke nemani deren se A miš! A miš! A cilo selo sad misli da san u Amiše prešo i to samo zato jer jedini iman ja anbar u selu… al zato njih deset mi plača sto ojra misečno za interneta i još ga ja jednon misečno kobajagi pokvarim da nema slike ništa i onda kao popravim svima za još dvajst ojro po glavi korisnika, eto t ga moj Andro ….

A.J.: Eto dragi gledatelji, bio je to Jurca, specijalno za emisiju Pouzdano.

ispadneš iz štosa glede pisanja blogova - nije da nema tema o čemu bi se moglo pisati i previše ih je, ali nekako ... teško je u riječi uobličiti osjećaj kada zagaziš na neko tlo i osjetiš da si pronašao davno izgubljeni dom, kada si jedno s toplinom koja izvire iz tla, zrakom od kojeg imaš osjećaj da lebdiš, a svakim gutljajem vode kao da natrag dobijaš onu iskonsku, davno izgubljenu snagu ...

Kao da je jučer bio onaj polumrak
gdje su gola i mirna tijela razvlačila
nedosanjane snove začete jednom
među kišnim kapima proljeća.

Kao da je jučer bila ona tišina
koju je polumrakom razvlačio plavičasti dim
one zajedničke cigarete poslije
u praskozorju jednog ljetnog dana.

Kao da su jučer bili oni mirisi
jedne kasne jeseni, vlažne boje na sivim pločnicima
i sjeta poljupcima utisnuta
na oronule zidove jednog starog haustora.

Kao da je jučer bio onaj smijeh
kojim smo tupili oštre zube zime,
odmicali vrijeme i svijet oko nas
pretvarajući trenutak u zvukove blještavu svjetlost sreće.

Kao da je bilo jučer, sve to
i proljeće i miris zemlje, ljeto i svježina mora,
jesen i kišni zrak, zima i ples vatre …
dva srca i jedna priča, utisnuta u vječnost beskraja.

Izgleda da se najbolje (b)ludilo za vrijeme cara Franje Josipa ... kakva Jugoslavija, kakvi bakrači.
Živjela Monarhija!!!