Izvan pameti

Proljece u punom sjaju pored mora donosi mirise soli, joda i etericnih ulja svjezih pupova mediteranskog bilja. Svi se rastrce traziti sparoge koje tako rado jedemo na sve moguce nacine. Branje sparoga je skoro kult medju ljudima srednje i starije dobi. Zanimljivo je vidjeti ljude kako setaju sa busenima tih podebljih zelenih stabljika u ruci i polako koracaju trazeci sljedeci razlog za saginjanjem.
Cijela ta prica sa sparogama imam nekakvu bezvremensku dimenziju i nista toliko ne podigne ljude na noge i upali nekakvu tihu strast u ocima kao ta jednostavna biljka. Razmisljao sam o seoskim festama, Novogodisnjim proslavama, svadbama i inim dogadjajima, ali branje sparoga ima nekakvu magicnu moc da ljude potjera u prirodu i svi se prema tom cudnom sportu odnose bezrezervno s postovanjem i dobrohonoscu. Nikada u svom zivotu nisam cuo bilo koga da je i jedu rijec, a kamo li recenicu, rekao protiv branja i jedenja sparoga.

Nije kod svih ljudi isto, ali nekako mislim da je najromanticnoje doba zimsko doba. Zima nas nekako skupi i u osjecajnom smislu. Lijepo se je zguriti pod poplunom s knjigom u ruci, dok se salica toplog caja pusi pored uzglavlja. Nakon nekog vremena citanje dosadi i tada bi bilo lijepo lezati pored tijela drage osobe.

Lijeno se priviti uz toplo tijelo zimi nije isto kao i strasno se priljubiti u proljece.

Osim dnevne problematike i nekakvih planiranja najcesce vezanih za materijalnu sferu nismo skloni razmisljati o tome kakav trag ostavljamo u prostoru i vremenu. Sto bi taj tag i mogao biti? Primjerice, muskarac se sagne da zaveze cipelu, a starica nedaleko od njega pomisli na to kako je nekada slicna muska straznjica bila stisnuta medju njenim bedrima. A sada je to samo proslost.... Razmisljajuci umom mlade osobe, to moze biti pomalo bizarno, ali je zaista moguce da nekoj nasoj sugradjanki i takvo sto padne na pamet.

Ima nas koji nismo obdareni fizickom ljepotom, imamo li pravo gledati lijepe ljude i razmisljati o tome mozemo li biti i ostati zajedno s takvom osobom? Ako mi je ljepota znacajna kod partnera(ice), zar moram lagati sebe i misliti kako ljepota nije bitna? Ili, ako sam lijepa, da li samim time imam pravo biti drska, omalovazavati i igrati se tudjim emocijama? Smijem osjecati zadovoljstvo u tome da mamih uzdahe i sirim zjenice onih s kojima razgovaram?

Jedna od zaista cudesnih stvari na ovome svijetu jeste biljni svijet. Znam da su biljke zive, ali mi je tesko pojmiti zivotnost necega sto se ne krece. Krosnja stabla na blagom vjetru u mojim ocima tom zivom bicu daje zivotnost. Grane se njisu, lisce treperi, cuju se sumovi. Ne znam kako se stablo tada osjeca.

Promatrajuci ljude oko sebe, mogu povuci paralelu da je sum vjetra koji se cuje kad isti prolazi kroz krosnju jednak efektu koji razgovor ima na ljude. Kad ljudi medjusobno razgovaraju, tada emocije koje govornik iznosi neminovno izazivaju reakcije u slusaocu. Mozemo primijetiti reakcije slusatelja kroz mimiku i pokrete.

Proljece u pravom smislu rijeci osjecam tek sada, u zrelijoj dobi. Jos uvijek je hladno, ali su dani duzi i sunce jace grije. Zaista je prekrasno osjetiti kako se lice vedri cim pomolim nos izvan zatvorenog prostora.

Zaista volim otvorene prostore, voznju motorom gdje osjetim vjetar, tlo mi se mice pod nogama i prizori se smjenjuju jedan za drugim. Mozda sam poked pomalo melankolican zbog toplog juznog vjetra, ali ga (proljece) svejedno volim jer mi nekako razbline ostricu uma i utiske primam bez da ih imam volje obojati vlastitim sjecanjima i stavovima.

Nekako sneno, pusam da mi prizori, zvukovi i mirisi prolaze postojanjem i kao da strepim da ce mi upravo sljedeci utisak probuditi nekakvo sjecanje i da cu ponovno upasti u nekakvu pricu koja je ne znam ni sam kako dospjela u skladiste mojeg uma.

Rano proljece, sunce visoko na nebu i ljudi koji setaju centrom grada. Nekako u polu snu, krecu se prema zadanom cilju, ali im misli setaju ispred koraka i ne vide druge oko sebe. Lica govore puno, cesto trpka i zabrinta, rjedje vedra i otvorena. I nismo navikli hodati otvorenih lica, bez obzira sto nam je to lakse i ugodnije.

I sto se desi? Prodje jednostavno mlado bice, samo po sebi neiskvareno. Lice je meko, pogled pomalo zbunjen, kosa neuredna, a odjeca lezerna. Nakon toga zrela zena cvrsta koraka, jasnog pogleda, ali s laganim grcem na licu. Negdje kasni.

Zanima me gdje se izgubi dijete u zeni i kako se to desi? Sazriju brze od nas, muskaraca i ostanu tako jasne i odredjene, cvrstih stavova. Steta, nekada bi trebalo malo premotati film unatrag i pokusati poci drugim putem na raskrscu. Cisto probe radi...

Nekad mi se dogodi da sam posebno raspolozen za promatranje zena u dubokom smislu. Bez obzira na godine, promatram njihovu zenstvenost i osjecam njihovu rodnost i potrebu da budu voljene, mazene i pazene.

Najcesce rade kao trgovkinje, na salterima banaka ili slicnim mjestima, gdje se moramo sresti po prirodi njihovig posla i moje potrebe za uslugom od odredjene institucije.

Svejedno ispred mene obicno stoji, ili sjedi zena. Posebno bice, muskarcima cesto nedokucivo i misticno. Tada kao da osjeti da promatram taj dio osobnosti i medju nama potece nekakav poseban fluid. Ja se potrdim ostati otvoren, ali vrlo ljubazan i suzdrzan, ali svaki sljedeci susret sadrzi dio tog sjecanja i nekako imam osjecaj da je osmjeh koji vidim na licu zene siri i iskreniji...