ljubav traje tri godine

digao je ruku na mene. prvi put, kaže i posljednji. ali tko zna? to tako krene, zar ne? jednom, pa još jednom i tako u nedogled. digao je ruku na mene i odmah me poslije htio ljubiti.... bolesno, zar ne? a ja.... jedna pametna, obrazovana i emancipiran osoba ja sam sam plakala.... samo plakala. prazna sam... boli me... ne udarci, to ne... boli me duša....
i taj bijes u njegovim očima, poput divlje životinje... strašno..... i što je najgore od svega.... znam, osjećam da će ponovno učiniti isto....
koja agonija.....

kako znati koji je pravi?
kako? po čemu? uz jednog se osjećam sigurno, lijepo i smireno, uz drugog ludo i zaljubljeno... ali to prođe, zar?
i kako onda znati koji je pravi?

on se želi pomiriti. želi da opet budemo zajedno.... sve će biti u redu, to je bila avantura... mislim, možda i je, ali kako on ne shvaća da je negdje zaplelo, da je negdje nešto pošlo krivno jer da nije ne bih ga prevarila. istina je, on je uvijek bio tu, uz mene, ma i ja sam bila tu za njega.... ali nestalo je strasti, strasti među nama, u krevetu u poljupcima... nisam više osjećala to, to nešto....  možda strast, početna zaljubljenosti i zaluđenost prođu s vremenom, ali mislim da mora postojati neka ikskra koja se neće nikada, baš nikada ugasiti.. bar mislim? bar to ja želim i očekaujem... uglavnom, mislim da je to bio razlog zašto sam otišla drugome. s njim uživam, ne mogu ga se zasititi..... ali ne uljeva mi onu sigurnost koju sam prije imala.... i sada se pitam: što ako i sada prođe ta zaluđenost, to uzbuđenje i strastvenost? zar ću ponovo ponoviti istu stvar? ili ću se konačno uvjeriti u to da ljubav traje tri godine i da sam mogla ostati u jednoj sasvim normalnoj vezi koja je išla sigurnoj luci....? ne znam....

e.... jeb. sve se saznalo... sve. on je saznao za njega i da ga varam već pola godine....... i ono što je napavio, možda je smiješno, možda je glupo, možda je normalno, ali rekao je mojim starcima.... kako da mi ono nešto mogu zbog toga.... ali me je ubilo kad sam vidjela kako su razočarani sa mnom.... i ja sam sad sama. onaj (ljubavnik) me hoće i želi, moli me da dođem njemu, ali meni to više nije to. sve je bilo ljepše dok je bilo tajna i dok sam se morala skrivati da bi bila s njim.... sada kao da je prestala čarolija,,, nije mi to to. prvo sam molila dečka da se pomirimo, ali sad mi je baš lijepo samoj. slobodna sam.... uživam.... lakiram nokte, isprobavam novi način šminkanja, možda i promijenim boju kosu,,, tko zna... no ono što hoću reći je to da sam mislila da će me cijela ta situacija puno više pogoditi, ali nije... i sad me samo zanima jesam li ja najbezosjećajnija osoba? ili još uvijek nisam svjesna svega što se dogodilo?.. a tko zna? možda sutra odlučim plakati? da, tko to zna?

da, eto, pretpostavljam da svima jednom dođe i dan, i sat i godina da se pozabavi "definicijom života".... i da se naježiš od nelagode..... jer zaista vrijedi ono pravilo DANAS JESI, SUTRA NISI. tužno. tužno... i dok svi mi jurimo za materijalnim stvarima, za profesionalnim uspjesima, privatnim trofejima.. činjenica je da život prolazi kraj nas ili s nama. i ono što je zaista nerazumljivo da i ne razmišljamo o njemu dok se nedogodi nešto ružno, nešto strašno, možda i prestrašno.... nedavno me je mučilo zdravlje, osjećala sam se jako loše i bila sam sigurna da neću dočekati jutro.... i danima, tj. noćima nisam moga zaspati s mirom, a da ne pomoslim da je kraj.... da neću sutra ugledati svjetlost dana, da neću vidjeti obitelji i da neću živjeti "život."... taj toliko težak i zločest život. u kojem sam toliko patila i plakala i bila razočarana... koji mi je dao toliko udaraca da  još nisam niti ustala do kraja,, a sad i ovo... zdravlje koje više nije zdravlje... i u tim mojim besanim noćima i razmišljanjima u pravdu, u vjeru, u istinu, u Boga,,,,, shvatiš da si unatoč svim problemima i nedostacima sretan.... da imaš razloga biti sretan i zadovoljan i imati razloga ostati na tom životu. tek tada sam počela voljeti taj život, tek sada sam ga željela nastaviti živjeti, biti dio njega i biti u njemu... nisam još željela ispasti iz igre. ... samo sam htjela disati, i to doslovno disati i biti tu. tu gdje jesam sa obitelji i ljudima koje volim.... biti s njim... samo je to postao moj prioritet.... biti s njima.. .... i trajalo je to neko vrijeme...... i još uvijek tako mislim, osjećam, ali prvenstveno sam čovjek, od krvi i mesa. i kako je čovjeku urođeno da ničim i nikada nije zadovoljan, da uvijek želi više i bolje i da mu nikada nije dosta,  tako i meni često stvari ponovno postanu važnije od zraka, od života, od kucanja srca i od zajedništa..... i onda ...... zvuči strašno, ali  uvijek  se tada dogodi nešto ružno što me podsjeti da je život samo jedan i da nemaš drugi ... i čemu onda toliko nerviranje, tolike borbe i upornosti, čemu tolike laži i mržnje i nepravde i čemu sve ono što čini svakodnevnicu kad zapravo ničemu i ne služi... osim živciranju i nezadovoljstvu.....i kraju onoga čemu svi mi, ma koliko bili bolesni ili zdravi, bogati ili siromašni, sretni ili nesretni, tužni ili radosni, veliki ili mali,,,,,, zapravo težimo i jedino što istinski želimo jest život..... da život....  tek život koji svi imamo, koji nam je svima dan, a koji tek shvaćamo relativno::::: relativno...................... a ne možemo ga niti kupiti, niti zaraditi niti pokloniti...... tek je jedan, jedini, jedinstveni.......
 

nije mi jasno kako još nisam svjesna što sam napravila, a napravila sam stvarno svašta, pravo sranje. zar nemam osjećaja? stvarno mi nije jasno kako to mogu raditi? i što je najgore ne osjećam grižnju savjesti. on plače zbog mene, usne mu podrhtavaju, a mene to ne dira, ne dolazi do mene.... a rasplačem se na film, na vijesti, na bilo što... a ne dira me njegova bol. bol čovjeka koji je sve za mene učinio i bio uz mene u najboljim i najtežim situacijama. kako mogu biti takva? i ne znam. boli me to, to što ne osjećam da griješim. najgore je od svega što mu lažem u oči i govorima da je sve u redu, da se ne brine, a uopće ne mislim na to..... osjećam se kao čardak, ni na nebu ni na zemlji.... jer ne znam mogu li bez njega, kao ni mogu li s njim.... grozno mi je zbog toga. on ne zasluđuje da da povrijedim.... ne.... a ako mi i dođe iz guze u glavu, pitam se kako ću sama sebi oprostiti.?. kako? kako ću imati snage nastaviti s njim, gledati ga u oči, buditi se kraj njega i biti s njim, a radim ovo što radim? varam ga i lažem mu.... i varam i lažem,,,, i ne osjećam grižnju savjesti....  koji mi je vrag?