ljubav iz tvog pogleda zraci

hej planino biokovo,
znaj da srce pamti to
pamtit ce se i zauvik znati
kad se ante gotovina vrati

HRVATSKA ZASTAVA

oku godi srcu godi….
kad je bura isporavi
propinje se i slobodi
sva je živa sva se smije
crveni se bjeli plavi…
i nekako dušu grije

S tamburom me evo
Do mog Vukovara
Da se poklonim mojim Hrvatima
Što slobodu platili su životima

Na tornju ponositom
Zastava se ne krije
Crven, bijeli, plavi
Ponosno se vije

Vide ponos i oni prijeko
Pa škrguću zubima kad bi' rek'o
Slavonijo ne dam tvoje staze
Da te njihove noge gaze

A na ušću križ stoji
Nek se zna, ovdje počinju moji
Moji sveci i moja vjera
Bedem tu je katoličanstva cijela

Kažem Vama, vukovarci moji
Što bi bez Vas Hrvatska bila
Grudu ponosnu branili Vi ste
Da Slavoniju i Hrvatsku njima ne daste

Stih ovaj nek te razveseli,pise ti ona koja te mnogo zeli...Ta je zelja jaca i od srca moga,jer volim te vise od zivota svoga..!

Sjećaš li se Splite ponositi,
kad je domovina sokolove zvala,
sjećaš li se Dubrovniče slavni,
kad je majka sina ispraćala.
Ej, Osiječe Slavonije diko,
i Vinkovci što se niste dali.
Zar se danas ne sjeća baš nitko,
kad smo srcem pred topove stali.
Ej, Hrvati braćo moja mila,
sjetite se što smo jučer bili,
ginuli smo jedan uz drugoga,
plakali smo, a suze smo krili.
Zar su zalud Sokolovi pali,
zar je zalud mladost život dala,
čujete li plače naša mati,
suze lije zbog Hrvatskog jala.
Da li pamtiš Rijeko sestro mila,
s nama ni'ko, a protiv nas sila,
sjećaš li se Šibeniče stari,
te jeseni naša krv se lila.
Mostar pita Vukovaru brate,
daj mi reci kako si mi sada.
Kad nas vidiš dal' ti srce plače,
bole li te rane danas jače

Lijepa moja Hrvatska
Domovino mnogo suza zbog te se prolilo
kad nebude više mene sačuvaj
bar uspomene
zbog svih onih ranih devedesetih
da se ne zaborave rane devedesete

Plač djeteta, nemoć starca
duboko se u meni skriva
vapaj majke putuje do srca
sjeta u očima istinu otkriva

Kao da gledam isti film
mene prati živa slika
svugdje oko sebe vidim
kolonu tužnih prognanika

Jer svih ovih godina
ja sam dio slika tih
nosim ih u grudima
i molim se za njih

Ponos moga grada
živi baš u njima
jer rađala se tada
moja domovina

Lica blijeda, iznemogla
a bol im dušu lomi
umorna, iscrpljena tijela
hodaju u toj koloni

Pogled luta i tone u tugu
vidim strah ljudi nedužnih
branili su rodnu grudu
a stoje u koloni zarobljenih
Jer svih ovih godina
ja sam dio slika tih
nosim ih u grudima
i molim se za njih

PJESMA HEROJU

Opširniješao si kroz metke i mine
jurišao kroz kišu granata,
u očima nosio
slobodu
blistav plamen
sjajniji od zlata.
U plamenu sa hiljadu boja
slutili smo
našega heroja.

Nosio si baklju na grudima
i budio izgubljenu nadu
da ćemo se ponovo vratiti
modroj rijeci
i rodnome gradu.
U toj baklji sa hiljadu boja
slutili smo
našega heroja.

Prošao si sva bojišta slavna
i branio čast svoga naroda
čelikom si sijao prostranstva
na kojim je
nicama sloboda.
U slobodi sa hiljadu boja
dobili smo
našega heroja.

KAD SE SJETIM SUZA KRENE, ZAMIRISU USPOMENE SVAKE STOPE RODNOG KRAJA I NARODNIH OBICAJA. PREPOZNAH LJEPOTU TVOJU, STO PROBUDI LJUBAV MOJU KAD SAM S TOBOM SRCE MOJE KUCA JACE VELIKO JE.... MOJA DOMOVINA

ZA OBLAKOM STOJI PLANINA, VELEBITA VILA ZASPALA.... TU MLAD JUNAK KONJA ODMORI, VILU LJUBI PA JOJ GOVORI....JA BI TEBE VILO ZENIO U DOLINU MAJCI VODIO....STO JE U GORI LANE BEZ KOSUTE, TO BI BILA TI JA BEZ PLANINE....

....SVE JE VISE TUZNIH BURA I OLUJA, A SVE MANJE LJUDI I SLAVUJA. IMA NESTO VRIJEDNIJE OD ZLATA TO SU TVOJE RUKE OKO MOGA VRATA.....

SAMO JE JEDNO U MOM ZIVOTU VRIJEDNO DA PUSTIM SUZU S OKA JER TEBE VOLIM JA. ZIVOT MI DALA BAS KO DA JE ZNALA DA NIKAD NECE NESTAT S MOJIH USANA. HRVATSKA

ZiVoT Je BoRba i NikaD Ne MoLi,
VoLi OnoG Ko Te VoLi,
U DaNimA SreCe ZiVoTa SvoG sJeti Se DuSo Savjeta moG:
CoVJeK JeDnoM Zivi i DiSe,
JeDnom voLi i NiKaD ViSe!!

Sve moze biti nista,
nista moze biti sve,
al tesko je kad si
nista,onom ko je
TEBI SVE!

Poštujem svakoga al se nikoga ne bojim
osim dragog Boga jer je razlog sto postojim,
sto me ima i živim da dičim se imenom tvojim.
Nepokoreni grad na vratima Hrvatske stoji
klize mi suze po licu dok slušam tamburicu.
Kad prsti taknu žicu ne dirajte mi ravnicu.
Al sinovi tvoji, Slavonijo, za te paze i
nikada vise tuđe noge neće da te gaze.
Ginulo se prelagano
previše mama je plakalo,
predugo je raj na zemlji ličio na pakao.
Palili su naše sume
mi smo ih opet zasadili,
rušili su naše kuće,
mi smo ih opet izgradili.
Ubijali su moj narod al smo ostali na svom,
da branimo svoj dom jer volimo svoj dom.
I vjerni domu svom kad sokolove zove Slavonija majka,
pjevat će se rijeci ove
Ljubim svoje boje
srce slavonsko je
rakija u krvi
jer volim ljude svoje
pa svečana oda
svira svetoj zemlji roda
jer plaćena je krvlju
dok se sanjala sloboda.

I kad poželis se ravnice dođi u Vinkovce.
sve moje ceste su davno zarasle, stojim na pragu vrata Hrvatske.
Zovu te, zovu, ravni slavonske dođi u Vinkovce