Pokonjenom konju se ne gleda u zube

Čovjek umre i ode u pakao. Prije no što ga kazne, provedu ga okolo da bi znao što ga čeka. U jednom trenutku on i njegov demonski vodič prođu pored triju ogromnih smrdljivih jama punih govana.

Jedna je jama puna aktivnosti. Svako malo se ljudi u velikim grupama pokušavaju izbaviti, ali oko jame se nalazi nekoliko demona sa vilama kojima ljude guraju natrag. Demoni su oznojeni i očito umorni.

Druga je jama uglavnom tiha. Tek povremeno pojedinac uspije promoliti glavu van, da bi u idućem trenutku bio gurnut dolje od strane mladog demona, koji inače stoji sam pored jame i zijeva.

Treća je jama apsolutno tiha. Na rubu nje je tek jedan vrlo stari demon s pohabanim rogovima, koji hrče i gladi svoje vile u snu.

Prva jama je za Židove. Oni su uvijek zajedno i pomažu se međusobno; kad god se jedan uspije popeti jedan korak iznad ostalih, on stane i pomaže svima ostalima da se popnu na njegov nivo.

Druga jama je za Europljane. Oni su vrlo marljivi, ali su vrlo samostalni i ponosni sami na sebe, tako da se svatko penje sam.

Treća jama je za Ruse. Kad god se netko uspije popeti makar korak više od ostalih, ostali ga povuku nazad da bi mu pokazali gdje mu je mjesto.

(stara ruska poslovica, pronađena negdje na bespućima Interneta)

Svake godine moramo u općinu predavati zahtjeve za nove radne dozvole. To je u ovoj idealnoj birokraciji riješeno dosta bezbolno, ispuni se jedan formular i preda s prijašnjom dozvolom. Dva tjedna nakon toga, na poštansku adresu dolazi zahtjev za podizanjem dozvole i za cijeli se poatupak plati neka sitna svota novca (koja, kad se pomnoži s brojem zahtjeva, zacijelo daje znatnu sumu, ali ostavimo to po strani u ovoj priči).

Prošle mi je godine u oko upala službenica na šalteru. Izuzetno lijepa, vitka, plavokosa i plavooka, govorila je polako i smireno. Svoje je sitne dužnosti obavljala gotovo svečanim, sporim koracima, kao da ima svoje vlastito gravitacijsko polje, ne podvrgavajući se istim konstantama kao mi, obični smrtnici. Ništa čudno da sam je zapazio, djelovala je nezemaljski. Nakon što smo sve obavili prošle godine, obojici nam bivajući (čak i međusobno!) neugodno priznati da smo zurili u nju, na njen smo račun na izlasku iz zgrade zbili nekoliko šala i zaboravili stvar.

Ove je godine trebalo obaviti istu birokratsku proceduru kao i prošle, i čim nam je stigao formular, pavlovljevski sam se sjetio mlade usporene dame u općini. Siguran sam da je i cimeru ona prošla kroz glavu. U općini nas je, međutim, dočekala neka druga djevojka. Na brzinu smo, nervozno, riješili par zavrzlama: nalijepili slike i u prisustvu službenice stavili formalni potpis. Na odlasku nisam mogao odoljeti da ne pitam što se desilo sa prošlogodišnjom djevojkom na što me cimer prostrijelio pogledom.

"To je najneobičnija priča, dragi gospodine. Vjerojatno ste ovdje bili u veljači prošle godine; da, pred otprilike godinu dana. Sjećate se, hm, kako da to kažem, da se ona nije jako brzo kretala? E, pa njeni su roditelji bili pomalo zabrinuti zbog toga. Kasnije se pogoršalo. Slali su je na preglede najboljim liječnicima, međutim, nikome nije bilo jasno o čemu se radi. Svi su nalazi izgledali normalno, osim što su bili... Hm. Vremenski usporeni. Postajala je sve sporija i sporija, u kretnji i govoru. Izgubila je posao, a, kako nije bilo jasno radi li se uopće o bolesti (neki kolege su tvrdili da se samo izvlači od posla!), odbijen joj je i zahtjev za bolovanjem. Tako se ona kretala i govorila sve sporije i sporije. Na kraju je prevežena u bolnicu i u nekom trenutku jednostavno stala. Liječnici su je proglasili mrtvom pred zaprepaštenim roditeljima, nakon što nisu zabilježili srčanu aktivnost neko vrijeme. Pokopana je u rujnu, pokoj joj duši." Djevojka se rasplakala, a ja sam se počeo ispričavati. Odmahnula je rukom i projecala: "Znate, ima nas koji misle da ona uopće nije mrtva. Zatvorena je u lijesu duboko pod zemljom, naše će joj godine prolaziti poput minuta, ali do kraja Vremena će ostati zatočena i bespomoćna..."

Budala je tko neće razumjeti
legendu o Ciganki
koja je ostala s Lunom do jutra
i u osvit zore
jecajući molila
da se uda za Ciganina.

"Imat ćeš svojeg tamnoputog muža",
reče puna nebeska Luna,
"ali zauzvrat tražim tvoje
prvo dijete s njim
jer nije izgledno da će
ona koja zanese dijete
samo da ne bude sama
to dijete uistinu voljeti."

"Luna, ti želiš postati majka,
ali ne možeš pronaći ljubavnika
koji bi te učinio ženom.
Reci mi, srebrna Luno,
što bi ti činila
s djetetom od krvi i mesa,
mjesečevim sinom?"

Ocu kože boje cimeta
rodio se sin
svijetao poput hermelinova krzna,
sivih očiju umjesto maslinastih,
mjesečev albino sin.
"Proklet bio njegov izgled!
To nije sin Ciganina
i ja to neću trpjeti."

Uvjeren da je obečašćen,
Ciganin ode k svojoj ženi
s nožem u rukama.
"Čiji je ovo sin?
Ti si me prevarila!"
I smrtno je rani.
Ode u planinu
s djetetom u rukama
i ostavi ga tamo.

Otada su noći punog mjeseca
one kada dijete miruje,
a kad ono plače
Luna se skupi i izvije
da djetetu napravi kolijevku.

(J. M. Cano, Hijo de la Luna, slobodni prijevod)

Bio je to prvi put da sam bio kod njega. On je odrastao u selu na transilvanijskim obroncima. Često je pričao o bratu i o seoskim običajima i plesu. Rekao je da mu brat dolazi u posjetu za Božić i nadao sam se da ću ga upoznati. Brat Aurelian, već i samo ime je djelovalo lijepo.

Aurelian, Aurelian iz njegovih priča. Prvi u svemu. Kad god je trebalo nešto nositi, kad god se išlo na ples. Mijenjao je djevojke kao čarape, vražji Aurelian.

Večer prije toga su on i njegova djevojka došli k nama. Moj cimer i njegova Njemica, ja i moja Bosanka, njih dvoje Rumunja. Aurelian nije došao. On mi je rekao da je Aurelian imao tešku nezgodu na skijanju ranije te godine. Nije mogao dugo sjediti. Ostao je kod kuće raditi vježbe za leđa.
Bilo je smiješno, slušali smo rumunjske pjesme sa Youtubea, njih dvoje su plesali. I pozvali da dođemo k njima sutradan.

Kad smo došli k njemu, Aureliana opet nije bilo. Otišao je kući, u Pariz, gdje studira. Ipak, svidio mi se njihov dom. Bilo je skromno ali ljudski. On je dobro poznavatelj vina. Ja ipak preferiram pivo. Strusili smo sve žestoko što je bilo u kući.

Ona je pripremila rumunjsku verziju ćevapa, posebnoga okusa. Bože, koliko je toga bilo! Rekao je da kod njih škrinja uvijek mora biti puna (i, doista, kad sam išao po pivo, vidio sam frižider pun mljevenoga mesa).

Bilo mi je žao što nisam upoznao Aureliana. On je rekao, nakon mnogo alkohola, da Aurelian više ne može raditi oko kuće, ne može pomagati ocu i materi. Da je beskoristan. Rekao je još da se čovjeku dese stvari koje zaslužuje. Aurelian je bio raskalašen, pretjerivao je. Sada više ne može obavljati svoje dužnosti. Tko će se brinuti za kuću? Tko će se brinuti za roditelje kad ostare? Tko će nacijepati drva kad zapadnu snjegovi. U noći s vučjim zavijanjima.

Branio sam Aureliana, premda ga nisam poznavao. Rekao sam da je to bila nesreća, slučajnost koja se uvijek i svakom može dogoditi. Moglo je i gore biti... Mladost-ludost. Ljudi odrastu tek kad postanu svjesni svojih ograničenja.

Ne, rekao je. Aurelian je, što se obitelji tiče, mrtav. Tko u selu više nije mogao raditi, bio je izgnan da ne bi opterećivao ostale ili ubijen. Možda, ali sada su druga vremena, rekao sam. Ta momak studira, ne mora cijepati drva. Može pomagati financijski ili kako drugačije. Bio je neumoljiv. A meni se nije dalo prepirati.

Jeo sam ćevape, od kojih mi se još više pilo. Stvarno su bili posebni, snažnog okusa. U njima je bilo snage i mladosti. U njima je bilo strasti i promjenjivosti. U njima je bilo krvnog srodstva, krvi i ubojstva. Čim sam to shvatio, ispričao sam se slabošću i nazvao taksi. Nikome nisam ništa rekao. Kod kuće sam sve povratio. Ostala mi je samo utjeha da sam na kraju ipak upoznao Aureliana.

Prišao sam joj sasvim tiho, ovlaš mumljajući tonove bez značenja. Odgovorila je na isti način.

Pitao sam je, jedva remeteći podnevni zrak, nešto, pretiho da bi čula. Odgovorila je nešto, pretiho da bih čuo. Počeli smo pričati o temama koje su nam padale napamet. S njom se nešto događalo. Zbog nečega je bila uznemirena. Pokušao sam saznati o čemu se radi. (Tu ljudi obično griješe jer pitaju. Ja sam samo nastavio govoriti.) Nije dugo izdržala: njena bol je izlazila na površinu. Usprkos mojem mirnom i monotonom glasu, ona je povisivala ton. Borila se s razumom. Lice joj se zacrvenilo, bijesne oči su izgledale strano, na čelu joj je iskočila žila. Nisam dozvolio da primijeti da se i ja uzrujavam. To ju je još više mučilo. Eksplodirala je: Njene do sad malo razumne riječi su se pretvorile u viku i krikove. Nisam dao da me smete njena erupcija. I dalje sam tjerao svoje silogizme i indukcije, posve mirnim glasom.

Malo se pribrala, ali je prihvatila dijalog, isprva tek iz zabave. Ja se nisam dao omesti. Pričao sam i dalje kao da je nema, kao da razgovaram sam sa sobom. To ju je još jednom uzrujalo i preobrazila se u drugu, neprepoznatljivu, osobu. Više nije govorila u rečenicama, njeni su dvosložni izrazi bili pomalo zastrašujući. Ali, znao sam da će tako biti. Igrao sam svoju igru, pričao svoju priču, bez obzira na tu strankinju koja me je vrijeđala. Malo mi je, ipak, falilo da se prepustim urlanju kad je opet počela vrijeđati. Ipak, izdržao sam. I taj put.

Kad se primirila, počeo sam skidati svoje ljuske, one koja je ona preda mnom već dvaput napola ogolila. Taj poticaj je urodio još strašnijim plodom. Govorili smo sve glasnije i glasnije (Jeste li kada igrali igru u kupeu vlaka kada biste samo postepeno počeli glasnije i glasnije govoriti? Probajte jednom!), sve manje i manje razumno. Indukcije su prepustile mjesto nagađanjima, traču. (Sada me je pomalo i sram...) Razum je silazio s mene poput zmijske kože. Ono što se oslobodilo više nisam bio ja. Bili smo poput dva bijesna psa koji se laju i grizu. Sve ljudsko je u nama utrnulo, kultura i civilizacija postaše tek napola snom. Predali smo se bestijalnim krikovima i uvredama, ona je neartikulirano vrištala pokušavajući me nadglasati. Tijela su nam se trzala kao fiziološke manifestacije bijesa.

Više nismo bili ni ljudi ni životinje, bili smo pregruba za cio ovaj materijalni svijet. Najbolje nas mogu porediti s kamenim strmim oštrim plažama koje su milijunima godina oblikovali more i vjetar. Umovi su nam bili boje gline. Na koncu ostane eonski sveobuhvatni krik (poput vjetra koji zviždi kroz oštro kamenje), kratki bolni jek (kada kamen udari o mekanu zemlju), i konačna tišina.

Volim future. Volim prezente. Volim perfekte. O, volim imperative!

Ali, kondicionale? Bljedunjavi su i neodlučni. U magli su. Odražavaju slabost i nemoć. Vode ka potrebama koje nisu realistične. Situacijama koje nisu ugodne. Nisu zadovoljni s trenutnim stanjem stvari. Nisu zahvalni.

Ukratko, najradije ne bih koristio kondicionale.

Svojem sinu, kažu, odlučila je mati
dati lijepo ime Aleš.

Rastao je i, kažu, napravio dobar pomak
taj momak lijepoga imena Aleš.

Mladost je, kažu, proveo ludo,
mladić lijepoga imena Aleš.

Napio se, vozio p'jan, sjebao je, kažu, povukao pištolj,
muškarac lijepoga imena Aleš.

Kažu da je naguzio pola zatvora,
taj zatvorenik lijepoga imena Aleš.

Cijelog je života, kažu, bježao od samog sebe,
čovjek lijepoga imena Aleš.

Umro je sam, kažu, i tužan, u snu,
čovjek lijepoga imena Aleš.

Nakon ove pjesmice, kažem, nije mi više lijepo,
o, to lijepo ime Aleš.

Uvijek kad ostanem sam
Sam bez sunca što krasi dan
Tad maštam o mjestu
Gdje sunce vječno sja
Gdje tuga stran je gost.

Zar postoji mjesto
Gdje da nađem sreću i mir
I ostvarim svoj san?

Uvijek kad ostanem sam
Kad lice i cvijeće tonu u san
Tad maštam o mjestu
Gdje sunce vječno sja
I njegovi zraci krase svod.

Zar postoji mjesto
Gdje da nađem sreću i mir
I ostvarim svoj san?

Zar postoji mjesto
Gdje sunce vječno sja
I njegovi zraci krase svod?

Zar ima mjesta
Gdje sunce vječno sja
Na ljude kao ja?

(D. Mlinarec i grupa 220: "Uvijek kad ostanem sam". Nikako verzija Parnog valjka, ta zvuči kao kad Rod Stewart izvodi Waitsa...)

Pecivo je slatkasto i prhko, ono je baza svega. Sjemenke sezama su smisao života na jednoj razini.

Majoneza je teška i večernja. Njom pokrivam pecivo jer je umor ugodan.

Meso je krvavo, strasno. Ono je živo i svjesno - svaki moj ugriz boli meso.

Sir je bijel i čist. On se ne rađa ni ne umire.
Salata je mlada i svježa. Pucketa od radosti pri svakom zalogaju.
Krastavci su kiseli, ali ih ima samo malo.


O, sendviču mog života!

Jer je i kršćanstvo uspjelo zbog nedostatka jake konkurencije. Doduše, i stanoviti je bradonja (neoženjen, tri banke...) hodao po vodi. Možda je u bradi skrivao balone s helijem? Prokleti hipiji i iluzionisti. Čovo u prvom stoljeću ne bi ni primijetio.

Ja ne nosim bradu. Na vodi, ali samo u horizontali, me drži mast i poneka hrid i nemam baš previše šanse za besmrtnost. A da oživim čika Lazu? Jedino mu mogu pričati o poslu. Jadnik će pobjeći iz rake glavom bez obzira.

Ali, zato mogu šutjeti i, kad mi se sprdne, plutati po vodi (sina ću nazvati Plutarh!) radi sporta, bez da dokazujem išta. Mogu piti sa ribarima i seljačinama, a da budem siguran da kasnije neće objaviti neku pripovijetku o meni. Srećom su svi obično pijani prije mene. Ali moram paziti da me pajdaši zabunom ne harpuniraju u mojem plutanju. Ovih dana postoji epidemija "lovačkih nesreća".

Da još, radi potpunosti, pridodam i jednu parabolu: y=2x^2+3x-1

Jedna ima dobar stil. Ali joj ideje nisu baš nešto. Postoji tok iz kojeg ne može izaći. Ja nemam stila, ali imam ponekad neku ideju.

Ono o čemu pišeš definira tvoj mentalni polumjer kretanja. Način pisanja odražava tvoju senzibilnost i estetiku. Ali, i jednostavna ideja može stvoriti remek-djelo. I obratno, nije svatko predodređen biti umjetnikom.

Svi se znojimo i prdimo i seremo. Svi vičemo, šutimo i plačemo. Svi maštamo o boljem sutra koje neće doći. Svi živimo, svi umiremo. (Ali ne mislimo sad na to!)

Dokle će kruzi rasti? I rastu li uopće? O čemu ja uopće pričam?

Moji susjedi su stariji bračni par, oboje imaju oko pedeset godina. Ona je lijepa žena, morala je biti prava krasotica kao mlađa, a godine su samo dodale ljepoti (dubina pogleda, blagost izričaja). On je markantan gospodin sijede kose, Clooneyevski tip, samo niži.

Dobri su ljudi: dali su nam jedan velik komad namještaja čim smo doselili, besplatno, čim su čuli da smo novi susjedi. (Donijeli smo im bocu odličnog vina i lijepu bombonjeru isti dan, ali to je bio naš izbor.) On mi je ponudio špagu jednom kad sam u podrumu vezivao novine u smotuljke za stari papir.

Kad radim roštilj, često ih vidim. Večeraju na balkonu na prvom katu. Oboje su uvijek nasmiješeni i veseli. Djeluju sretno, iako su stariji. Ne znam imaju li djece. Ne znam kakav automobil voze. Sve što znam o njima već sam napisao.

Ja mislim da su njih dvoje ili bogovi ili barem neki vrlo važni ljudi koji samo svojim dobrohotnim izborom žive skromno među ljudima poput mene.

Prvo čega se sjećam je svjetlost. Za njom je došla buka: Beatlesi s mobitela. Još bunovan u mraku, nasumce sam stiskao mobitel ne bi li Lennon umuknuo. Kad je to dostignuto, vratio sam se natrag u svjetlost.

I opet, ista buka i mrak kad otvorim oči. Mora da sam samo stisnuo "Snooze". Zericu prisebniji, ovoga puta trajno uspavljujem mobitel.

Jer čemu život u mraku i hladnoći? Ovdje pod dekom je toplo. U mojim snovima je lijepo i svijetlo. Čovjek mora živjeti u stvarnosti. Da, ali što je realno? Pola života je jedna stvarnost, pola života druga, snena.
Tko će reći što je bolje? Iskreno, i u snu i na javi smo marionete (kako ostatka svemira, tako i naše osobnosti). Popodne, kad zasja sunce, smijemo se djetinjastoj noćnoj mori koja nas je probudila u znoju usred noći. U snu, smijemo se pompoznom razumu koji nas ne napušta tijekom dana. Stay in bed, float up stream.

Svjetlost. I kaleidoskopska radnja.

Blaga svjetlost. Već je svanulo... Bože, koliko je sati? 9!? Za pola sata imam sastanak s M. Jedno od onih jutara... Woke up, got out of bed, dragged a comb across my head.

http://www.youtube.com/watch?v=4bTlZDZOj-8

http://www.elbot.com/cgi-bin/elbot.cgi?START=normal

Ako se želite izjadati nekome, ovaj će vas moj pajdaš rado (i besplatno) saslušati. Trebate znati engleski.

:-)

Blogko Blog je šetao livadom. Susretao je i u prolazu veselo pozdravljao ostale blogove. A, blogova je, hvala Bogu, bilo svakakvih: od samozatajnih do onih kojima bi naizgled jedino egzorcist mogao pomoći.

Međutim, kada biste, kao uvaženi građanin Blogistana, zastali i pogledali ga, on bi zamuknuo, problijedio i glavu utisnuo među ramena. Bilo mu je nelagodno biti u centru pažnje. Nitko nije znao zašto.

"Zašto si tako samozatajan, Blogko?" upitao je veliki Blogon. Njegov gromki glas vodio je ka pozornosti stotine bložanskih očiju. Bivajući mu sve više i više neugodno, Blogko spusti glavu još niže k zemlji i polako, sasvim polako napravi jedan korak u stranu. Zatim drugi pa treći prije nego je okrenuo leđa zaprepaštenom Blogonu.

Udaljavao se, isprva manjim i sporijim (hineći da pitanje nije bilo upućeno njemu, premda time nitko nije bio zavaran), a onda sve duljim i bržim koracima. Za par minuta su sleđa kroz sumaglicu njegove samoće dopirali još samo pojedini povici i daljinom prigušeni smijeh.