zapisi mjesečarke

...cijelu godinu bildam živce za ovaj mjesec...dvije trećine već prošle još nekih tjedan dana...već čujem olakšanje kako izlazi iz mene u obliku dubokog ahhhhhhhhhhhhh...jednostavno previše rođendana i blagdana...ko da je polovica ljudi koje poznajem rođena u prosincu, pa dobro moram razumjeti da se ljubavne strasti ko i kod drugih životinja tako i kod nas dvonožnih sisavaca strast i požuda neobuzdano bude istodobno s proljećem...ali kud pametnima ideja da dva možda najveća pardon najveća praznika smjeste u jedan jedini mjesec u razmaku od 5 dana u jedan tako hladan mjesec? jedna dobra stvar za anonimne i ne tako anonimne alkoholičare jest dobar izgovor da budu u blaženom deliriju bar pola mjeseca....no usput blagoslovljen božić i sretna nova godinama svima koji ovo čitate a može i svim drugima onako usput;-)

....i prođ ovaj dan...još jedan u nizu koji je počeo neznanog datuma a tako i valjda završava...stvarno se ponekad osjećam ko mjesečar...prema dokazima i mrvicama koje ostavljam svojim putem prolaženja zaključujem da sam morala živjeti....ali ko da ne mogu razabrati sa kim gdje i kako...nema ničeg u mojoj prošlosti i budućnosti na što bi se mogla osloniti, na što bih mogla ukazati kao jednu konstantu ako želite oslonac u prošlosti i za budućnost...ko da se vrtim ko zvrk u krug u krug u krug...ponekad mi se čini da sama sebi uskraćujem kontakt s drugima...ko da imam fobiju od dodira, dodira s tuđim dušama...činim, vjerojatno nesvjesno sve da sabotiram bilo kakvu mogućnost zbližavanja...baš sada dolazim do zaključka da zapravo tako uživam u sigurnosti...tako znam da tako nitko neće doprijeti do mene, neće me povrijediti...a ja mogu ostati u tom blaženom međuzemlju...samo, glasni krici usamljenosti prijete mom vakumskom balonu sigurnosti i pukotine već nazirem...pokušavam ne drhtati jer se bojim da i najmanji pomak može značiti kraj...i bol...opet...
Mjesecu, prijatelju izgubljenih i usamljenih