(8) Da se ne zaboravi... Konjic

Konjic
Grad Konjic smjestio se upravo na zaokretu rijeke Neretve iz visokih brda i šuma prema Jadranskom moru. On je značajno mjesto na željezničkoj pruzi i magistralnoj cesti Sarajevo-Konjic-Mostar-Jadransko more (luka Ploče). U gospodarskom pogledu Konjic je sjedište vojne industrije, metalne industrije i ima kontrolu nad sustavom hidrocentrala na rijekama Neretvi i Rami. Zbog takve ekonomske snage, Konjic je bio vrlo važan za svaku stranu u ratu 1992.-1995.
Povijest kršćanstva u tome kraju još nije dovoljno istražena. Franjevci dolaze u konjički kraj krajem XIII. stoljeća, a za kralja Tvrtka I. (1335.-1391.) grade samostan i crkvu u Konjicu. U XV. stoljeću samostanska crkva postaje župnom, a to znači da je Konjic već tada rimokatolička župa. S dolaskom turskih osvajača počinje islamizacija konjičkog kraja. Progone se kršćani, a 1524. godine katolici su ubijani, a njihova tijela bacana u Neretvu. Ista sudbina pogodila je i konjičke franjevce, koji su također, nakon što su pobijeni, bačeni u rijeku Neretvu.
U XIX. stoljeću počinje jače naseljavanje Hrvata na plodne pašnjake uz Neretvu, a 1876. godine u predgrađu Konjica, Orašju, obnavlja se konjička župa. U prvom svjetskom ratu župu pogađaju nevolje neimaštine, gladi i epidemija pa pučanstvo iseljava u inozemstvo. U drugom svjetskom ratu župa i cijeli konjički kraj teško su stradali. Župa Konjic izgubila je 493 vjernika, uoči rata imala ih je 5363. Crkva je sagrađena 1895. -1897., ali je poslije obnavljana; 1975. uz nju su dograđene tri vjeronaučne prostorije. Današnji samostan je podignut 1939.-1940. godine, a u njemu je u novije vrijeme bio uređen lijep i bogat muzej. Svi njegovi eksponati su prije početka rata sklonjeni na sigurno mjesto i sačuvani. Uz franjevački samostan izgrađen je i samostan Školskih sestara sv. Franje, koje u svojoj kući drže žensku stručnu školu i dječji vrtić.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Konjic broji 43.878 stanovnika, od čega Muslimana - Bošnjaka 23.815 ili 54,27 posto, Hrvata 11.513 ili 26,23 posto, Srba 6.620 ili 15,08 posto, ostalih 1.930 ili 4,39 posto.
Odmah po višestranačkim izborima 1990. godine dolazi do nesuglasica između SDA i HDZ, jer je pobjednička stranka podijelila radna mjesta i resore u općinskoj vladi i administraciji na štetu Hrvata i u nerazmjeru s rezultatima izbora. Kada je počela srpska agresija na Konjic, u svibnju 1992. godine, Muslimani - Bošnjaci i HVO zajednički se brane, ali kad su zaposjeli vojne objekte "Zlatar" i "Ljuta", s mnogo teškog i lakog oružja i municije, dolazi do incidentnih situacija u preraspodjeli ratnog plijena. Napetost pojačava ubojstvo jednog i ranjavanje drugog pripadnika HVO-a na kontrolnom punktu u Ostrošcu (općina Jablanica). U studenom, u Parsovićima, većinski muslimansko - bošnjačkom selu, boravi Alija Izetbegović. Oko 150 pripadnika Parsovačke brigade Armije BiH odlazi u općinu Hadžići, na proboj "obruča" oko Sarajeva; gine ih oko 60.
General Sefer Halilović iz štaba vrhovne komande Armije BiH 29. siječnja 1993. šalje Naredbu br. 111 komandantu IV. korpusa Armije BiH, generalu Asifu Pašaliću. U njoj general Halilović upozorava na "ostvarenje velikohrvatske politike" Isti štab 13. ožujka 1993. godine za predsjednika ratnog predsjedništva triju općina: Konjic, Jablanica i Rama/Prozor potvrduje dr. Safeta Ćibu, liječnika kirurga-ortopeda.
U selu Jasenik živjelo je daleko više Muslimana - Bošnjaka nego Hrvata. Na prijevaru su muslimansko - bošnjačke vlasti uhitile oko 70 Hrvata, pozvavši ih da 13. ožujka 1993. godine dođu po humanitarnu pomoć. U Konjicu zasjedaju predstavnici Armije BiH i MUP-a BiH te donose dokument o procijeni stanja u općinama Hadžići, Jablanica i Konjic, u odnosu prema Hrvatskom vijeću obrane (HVO). U dokumentu "Vojna tajna - strogo povjerljivo" 16-8/8-62/93. kaže se da se odnosi pogoršavaju između dvije strane i da treba ojačati obrambene linije prema Hrvatima i osigurati punu kontrolu prostora te s time svime upoznati Aliju Izetbegovića, koji je boravio u New Yorku na mirovnim pregovorima. Može se zaključiti da je tada napravljen globalni plan napada na Hrvate u općinama Konjic i Jablanica . A da je to tako posvjedočit će podaci o progonima Hrvata, njihovima izgonima sa svojih ognjišta i o brojnim masakrima nevinog civilnog stanovništva hrvatske nacionalnosti.
U selu Kostajnica, s 99,9 posto hrvatskog stanovništva, Muslimani - Bošnjaci Ismet Gabela i Sakib Boloban iz vozila u pokretu bacaju ručnu bombu na tri hrvatske djevojčice, i jednu od njih ranjavaju. Bilo je to 20. ožujka 1993., a isti dan je u Konjicu eksplozivom dignut u zrak automobil jednog Hrvata. Dan kasnije dr. Safet Ćibo zabranjuje Hrvatima da se oglašavaju na Radio-Konjicu. Dekretom smjenjuje Vesnu Bektašević, glavnu i odgovornu urednicu radija, Hrvaticu. Nakon dva dana počinje blokada područja cijele općine Konjic, tako da Hrvati ne mogu niti ulaziti niti izlaziti.
U većinskom hrvatskom selu Gostovići 23. ožujka 1993. godine pripadnici Armije BiH su uhitili i razoružali pa potom ubili trojicu pripadnika HVO-a. Vojnik Armije BiH Sjedo Hakalović je rafalom iz automatske puške ubio uhićenog i nenaoružanog pripadnika HVO-a, a ranio jednu ženu hrvatske nacionalnosti. Istog dana u Seonici, Nusret Šećibović, vojnik Armije BiH snajperskim hicem u leđa ubio je vozača sanitetskog vozila Dragana Vujičevića (1963.) dok je pokušavao osloboditi zatočenog liječnika dr. Mladena Krezića. Toga dana u selu Vrci, pretežito hrvatskom, ubijen je Marinko Džidžić (1945.) dok je sjedio u svojoj kući, te Ivan Stanić (1935.), Stoja Kožul (1935.) i Ana Kožul (1929.). U Žitačama toga je dana život izgubio Ante (Nika) Krešo (1935.), pogođen hicem u leđa.
Istoga dana poubijano je i nekoliko pripadnika HVO-a. U Žitačama su Hazim Kozić, Hamza Ćosić, Enes Kozić, Dževad Ćosić i drugi pripadnici Armije BiH, ubili Matu (Stjepanova) Stjepanovića (1966.) ispred njegove kuće; na tijelu je imao tridesetak prostrijelnih rana. U selu Gostovići, u kući svoje tetke, Jele Rajić okrutno je ubijen pripadnik HVO-a Zvonko (Pere) Đopo a njegova tetka je teško ranjena i sada je stopostotni invalid. Toga dana su još bezobzirno pobijeni Ivan (Antin) Andrić (1966.), Mirko (Stjepanov) Đopo (1960.) i Ivan (Matin) Andrić (1970.). Što zaključiti iz činjenice da je toliko ljudi pobijeno istog dana gotovu istoga sata u raznim selima općine Konjic? Teško je tvrditi da ovi zločini nisu bili planirani.
Orlište
U selu Gorani ubijen je Jozo (Ilijin) Jurić (1931.) dok je sjedio u kući. Istoga dana se zbio i napad na konjičko selo Orlište koje pripada župi Podhum-Žitače. Svih 22 stanovnika ovoga sela su Hrvati, okruženo je muslimansko -bošnjačkim stanovništvom. Hasan Halaković zapovjednik brigade "Neretvica" Armije BiH, naredio je da se selo napadne i da se svi Hrvati razoružaju, a koji to odbiju, da se pobiju. Mjesto je ubrzo i zauzeto jer nitko nije pružao otpor, a poubijani su: Ivan Kostić (1907.), strijeljan je u vlastitoj kući, a njegova žena Janja (1913.), ispred staje, a staja i stoka su zapaljeni, Branko Kostić (1937.), civil, prostrijeljen je rafalom u leda i glavu, a Janja Kostić (1913.), je potpuno paralizirana, najprije teško ranjena u lice te nakon četiri dana, pošto nije dobila pomoć, umrla. Selo Orlište je oplja
čkano a potom spaljeno. Preživjelo stanovništvo je protjerano. Osim komandanta brigade Hasana Hakalovića, za taj zločin su osumnjičeni i Mirsad Barjaktarević, zapovjednik akcije, te vojnici Muhamed Buljina, Hamza Ajanović, Samir Barjaktarević, Muharem Mravović i neki drugi zločinci. Kuće su pljačkali i palili i neki civili Muslimani - Bošnjaci.
Buščak
U selu Buščak, od 136 stanovnika iz popisa 1991. godine, bila su 72 Hrvata. Tu su pripadnici Armije BiH 13. ožujka 1993. na okrutan način ubili vojnika HVO-a Miroslava (Josipova) Majića (1968.). Pozvali su ga na kavu i ubili kada je došao; razlupali su mu glavu i prosuli mozak, na čelo mu nožem urezali slovo "U" htijući na taj način reći da je ustaša. Tijelo i glavu su mu zgnječili nakon više prostrijelnih rana iz vatrenog oružja. Za njegovu smrt su osumnjičeni braća Nijaz i Himzo Hondo, Miroslavovi susjedi, te Nihad Kulenović, zvan Svirač, Halid Čajdin, zvan Tito, i drugi.
Sutradan, 14. ožujka 1993., napadnuto je selo Buščak i tada su ubijeni Branko (Jakovov) Majić (1963.) i Slavko (Ljubanov) Majić (1959.), oba pripadnici HVO-a. Ubijeni su u kući Jakova Majića. Kada je selo osvojeno, hrvatske kuće su opljačkane i spaljene, a sve hrvatsko stanovništvo protjerano. Za ta zlodjela su osumnjičeni Muharem Mravović, voditelj akcije napada, Jusuf Hadžajlić, Mujo Mustafić i Safet Jug, kao organizatori, te sudionici Bajro Čohodor, Mujo Alić, sa sinovima Sakibom, Salemom i Ibrom, Ramiz Habibija, Nijaz Habibija, Fikro Šoljić i drugi.
Trusina
Strahovit zločin dogodio se u selu Trusina u konjičkoj općini u župi Podhum/Žitače 16. travnja 1993. godine. U Trusini je prema popisu stanovništva iz 1991. godine bilo 309 stanovnika, a od toga 155 ili 50,16 posto Hrvata, 152 ili 49,19 posto Muslimana - Bošnjaka i 2 koja se nisu izjasnila. Oko osam sati ujutro krenule su postrojbe Armije BiH pod zapovjedništvom Zulfikara Ališpage zvanoga Zuka, Hasana Hakalovića i Seida Padalovića na Trusinu. Selo brani samo sedam pripadnika HVO-a, svi rođeni u tom selu. Okruženi vojskom Armije BiH dobili su ultimatum: "Vi ste opkoljeni, neka se pripadnici HVO-a predaju i odlože oružje, a mi selu i pripadnicima HVO-a garantiramo sigurnost". Tome su na kraju dodali: "U protivnom, razaramo selo i sve u njemu - rok jedan sat." Ultimatum je prihvaćen, vojnici HVO-a odložili su oružje, a tada su na njih nasrnuli vojnici Armije BiH, tukli su ih čim su stigli, a potom ih zavezali i strijeljali.
Obećanje je tako prekršeno, a podmuklo su ubijeni slijedeći pripadnici HVO-a: Nedjeljko (Marko) Krešo (1953.), Pero (Cmiljko) Krešo (1961.), Stipo (Pero) Ljubić (1961.), Milenko (Stipo) Mandić (1961.), Željko (Slavko) Blažević (1965.), Ivan (Andrija) Drljo (1971.) i Zdravko (Ivan) Drljo (1962.). Ante (Tade) Anđelić (1972.) poginuo je početkom napada boreći se; bio je teško ranjen, krvario je, nije mu se mogla pružiti pomoć. Armija BiH nije dopustila prilaz sanitetskom vozilu i zbog toga je umro.
Pri napadu na selo Trusina vojnici postrojbi Armije BiH pucali su na žene koje su u naručju držale djecu pa je ranjeno troje mališana i jedna žena. Napadači su bili u crnim uniformama, s crnim trakama povezanim oko glave i trakama oko rukava.
Poslije ubijanja pripadnika HVO-a, vojnici Armije BiH na okrutan način pobili su 15 civila, među kojima tri žene. Civili su ubijani na mjestima gdje su zatečeni: na njivama, u kućama, pred stajama, a neki su strijeljani pred očima svojih najmilijih. Tako su živote izgubili: Jure (Ante) Anđelić (1926.), Andrija (Ilija) Drljo (1947.), Franjo (Ilija) Drljo (1942.), Ante - Tunjo (Joze) Drljo (1936.), Ivan (Pero) Drljo (1939.), Kata (Ivan) Drljo (1937.), Kata (Mićo) Drljo (1918.), Tomo (Andrija) Drljo (1926.), Anđa (Juro) Ivanković (1936.), Ilija (Ante) Ivanković-Grgić (1926.), Cmiljko (Mirko) Krešo (1940.), Ivica (Jure) Krešo (1935.), Velimir (Andrija) Krešo - Veljko (1934.), Stipe Mandić (1923.) i Branko (Andrija) Mlikota (1925.).
Počinitelji ovog zločina su pripadnici postrojbe Zulfikara Ališpage, poznatog kao Zuka, iz postrojbe Nezima ef. Halilovića, zvanog Muderis, glavnog konjičkog imama, te pripadnici brigade "Neretvica" zapovjednika Hasana Hakalovića. Hrvati Trusine prepoznali su svoje susjede među pripadnicima tih postrojbi Armije BiH: Sejdu Hakalovića, Muharema Mravovića zvanog Mrav, Zejnila Gostovčića, Šaćira Poturovića, Hazima Poturovića i Seada Padalovića. Među počiniteljima zločina bile su i dvije ženske osobe; Sanela Variščić te Merima Šabić zvana Lola, koje su poznate kao mučiteljice Hrvata pripadnika HVO-a u logorima. Bavile su se ucjenjivanjem i pljačkom hrvatskih kuća.
Selo Trusina je uvijek bilo mirno, u njemu nije bilo nikada nikakvih sukoba ili napetosti među stanovništvom. Ono je dalo pet katoličkih svećenika, u njoj je rođen dr. Pavao Anđelić, svjetski priznat arheolog i povjesničar. U njemu je rođen i fra Gabrijel Tomić (1935.), bosanski franjevac i župnik Podhum/Žitače, župe u kojoj je i njegovo rodno selo. Kao župnik Trusine tek je 2. svibnja 1993. godine saznao za zločin počinjen u Trusini, a sve zbog vrlo stroge informativne blokade i izolacije. Kada je čuo za zločin u rodnom selu, pošao je u Trusinu i o tome dao izjavu:
"Trusina je s Klisom srce doline Neretvice i taj je smišljeni zločin očito imao poslužiti kao krvavi primjer svim drugim selima, što ih čeka ako ljudi ostanu u svojim kućama. Nakon zločina odselilo je i pobjeglo više o dvije trećine hrvatskog pučanstva doline Neretvice. Kad sam to 9. srpnja 1993. spomenuo izvjesnom Jusi, jednom od isljednika vojne muslimansko - bošnjačke policije i pitao ga zašto to napraviše nedužnim i starim ljudima - što je Alijinoj državi kriva starica od 80 godina da je ubijaju pred sinom i nevjestom, a nakon toga i njih dvoje, odgovorio je da su to učinili zločinci s kojima imaju pune ruke posla. ‘Nisam znao da Armija BiH u svojim redovima ima takvih zločinaca’ odgovorio sam mu. ‘Sram bilo te komšije Muslimane - Bošnjake koji nisu zaštitili svoje komšije Hrvate pred zločincima, već su ove, izgleda, vodili od kuće do kuće...’
I neka se zna, koliko je meni poznato, još nijedna međunarodna organizacija - ni UNPROFOR, niti Crveni križ, nije ušla u ovo selo koje je nakon toga potpuno opljačkano i spaljeno, a ubijene su kasnije ukopali uz kuće gdje su ubijeni. Do danas ni ja kao župnik, niti bilo koji župljanin, nije mogao ući u ovo spaljeno selo...
Muslimani - Bošnjaci su se različito odnosili prema nama. Čujem da su u mome selu, Trusini, susjedi pokazivali kuće onima koji su činili masakr. Želio bih da to nije istina jer je iz istoga sela za vrijeme Drugog svjetskog rata pokojni Omer Poturović spasio moga oca Ivu da ga partizani ne ubiju. U Gornjim Višnjevcima su komšije ipak dobro zaštitile svoje susjede Hrvate, da se ne dogodi zlo. Tako je bilo i u Slavkovićima, Dobričevićima. Tim ljudima treba iskreno zahvaliti...
Zašto ovdje ne spomenuti i zapovjednika 45. brdske brigade gosp. Hasana Alakovića (Hakalović - opaska autora). Sreća za Vrčane što·su se njemu predali. On ih je i kao vojnike i kao pučanstvo i te kako zaštitio. Sve bi bilo još tragičnije da je na njegovu mjestu bio netko drugi. On je prema njima bio vrlo korektan. I druga su se sela njemu predala 7. srpnja 1993. Uz svu patnju koju doživljavamo, ipak se moramo zahvaliti ovome zapovjedniku, kao i njegovu pok. ocu Mušanu, njegovoj majci, braći i Muslimanima - Bošnjacima u selu Gornji Višnjevci. A također i dijelovima Armije koji su bili pod njegovom komandom, iako i među njima ima lopova, pljačkaša, zločinaca, spremnih na svako zlodjelo. Pogazili su i obeščastili svetinje, križeve, svete slike, kipove u selima Krtići, Ljesovnja, Kukšije. Sve tri župne crkve (u Žitačama, Obrima i Solakovoj Kuli) i župni stanovi još imaju krov i četiri zida, ali unutra je sav namještaj pokraden, uništen, srušen, obeščašćen"
Jukići
U Jukićima, 17. travnja 1993., stradali su muž i žena, Stjepan (Dane) (1922.) i Anica (Ante) (1922.) Jukić. Oni su mučeni, zaklani, glave su im odrubljene, njima su zločinci igrali nogomet, a potom su spaljeni. U selu Ovčarima pripadnici Armije BiH upadaju u kuću, zarobljavaju Petra (Mile) Grgića (1947.) i ispred kuće ga strijeljaju. Bilo je to 18. travnja, a na isti dan u selima na ulazu u Konjic, iz pravca Sarajeva, Galjevo i Borovac, upadaju postrojbe Armije BiH i okrutno ubijaju Matu Azinovića i Apoloniju (Nikole) Azinović. Nju je ubio Muharem Habibija.
Bjelovčina
Ubijanje Hrvata ne prestaje u konjičkoj općini. U selu Bjelovčina pripadnici Armije BiH upadaju 20. travnja 1993., kolju dvoje civila, bračni par, Matu (1930.) i Ivku Soldo (1931.). Dan kasnije iznad Donjeg Sela muslimansko - bošnjačka vojska zarobljava i podmuklo ubija Zorana Kuljanina (1969.), pripadnika HVO-a. U Konjicu 20. travnja 1993., pripadnici Armije BiH ispred njegove kuće strijeljaju Mirka Ivankovića (1942.) iz Trusine i Marija (Ilija) Kovača (1975.).
Vrca
U blizini sela Vrca 22. travnja 1993. Armija BiH se zločinački iživljava nad hrvatskim civilima. Ivan (Pere) Stanić (1935.), civil, strašno je mučen. Njemu su odsječene obje ruke, zatim je zaklan i onda je u njega ispaljen rafal. Ubijena je Stoja Stanić (1935.), Anuša Kožul (1929.), Kata Kaleb, zvana Malezuša (1910.) i bračni par Srba, Đoko (1918.) i Petra Ristić (1918.), svi civili. Zločinci su njihovi susjedi, pripadnici Zukine vojske, zvani Koka, Struja i Deba te Zijo Lepara. Oni su masakrirali do smrti Staniće i Anušu Kožul, a Safet Gagula iz Baždarevića zaklao je Katu Kaleb, Đoku i Petru Ristić. Istog dana pripadnici Armije BiH u selu Podorašac u njegovoj kući zarobljavaju i ubijaju Mladena (Vlade) Jurića, pripadnika HVO-a. U istom selu i istog dana maltretiraju i okrutno umaraju čestitu staricu Dragicu Zovko (1921.) vješanjem u njezinoj kući. Njezin sin Ljubo Zovko jedan je od čelnika HDZ-a i HVO-a.
U Zagrebu, 25. travnja 1993., nakon dvodnevnih razgovora Mate Bobana i Alije Izetbegovića, predstavnici Hrvata i Muslimana - Bošnjaka potpisuju zajedničku izjavu o prekidu svih sukoba između HVO-a i Armije BiH.
Radešine
U rano jutro 25. travnja 1993. godine iz sela Radešine, koje je bilo u okruženju, izvukli su se svi Hrvati civili i pripadnici HVO-a. UNPROFOR je tražio da se predaju pripadnici HVO-a i da se tako prekinu borbe s Armijom BiH. Tada je UNPROFOR garantirao vojnicima HVO-a sigurnost i zaštitu kao i nesmetan prijelaz na teritorij pod kontrolom HVO-a. Prema tome dogovoru krenula je kolona civila i vojnika iz Radešina. Njih je prevozio UNPROFOR, ali ih je predao postrojbi "Akrapi". Armija BiH više od 70 pripadnika HVO-a odvodi u logor, u selo Čelebići, a 190 civila vode u Ostrožac pa potom vraćaju u Čelebiće.
Kada se UNPROFOR povukao prema Mostaru, pripadnici Armije BiH su navalili na zarobljene pripadnike HVO-a, maltretirali ih, sakatili, mučili su sinove pred očevima i očeve pred sinovima, premlaćene su odmah strijeljali "da se ne bi oko njih gnjavili", kako je izjavio jedan pripadnik Armije BiH. Nakon takvih tortura okončali su život: Željko Azinović (1965.), Stjepan Pandža (1942.), Branko Rajić (1937.) i Luka Matković (1928.).
Mještane Radešina u logoru Čelebići ekstremisti Armije BiH su maltretirali, jednom čak i dvogodišnju djecu, a i starce. O tome je zapisnik napravio Međunarodni Crveni križ. U tome logoru je umoren Marijan (Marijana) Pandža (1943.), pripadnik HVO-a, domobran iz Radešine. U Radešinama je, prema popisu 1991., živjelo 116 Hrvata, 114 Muslimana - Bošnjaka i dvoje Srba. Po ulasku u selo, vojnici Armije BiH su sve kuće i gospodarske zgrade najprije opljačkali, a onda zapalili. Osim toga, oni su opljačkali katoličku crkvu i župni ured, potom ih zapalili, a groblje devastirali.
Mrkosovci
Svibanj mjesec 1993. godine posebno je težak za katolike i Hrvate općine Konjic. U selu Mrkosovicima l. svibnja ubijeni su Cvitan Knežević (1933.), pripadnik HVO-a, i Ilija Ilić (1918.), civil. Ubio ih je njihov susjed Hikmet Lipovac, pripadnik Armije BiH, po nalogu zapovjednika Hasana Hakalovića i šefa njegove službe sigurnosti Jusufa Hadžajlije, bivšeg agenta KOS-a. Ubijeni Cvitan i Ilija bili su dobrostojeći domaćini i dok su ležali u svojoj krvi, pripadnici Armije BiH pljačkali su njihovu vrijednu imovinu.
Žitače
Ujutro 2. svibnja 1993. počeo je opći napadaj na selo Žitače, sjedište katoličke župe, u kojoj je tada župnikom bio fra Gabrijel Tomić. Župa je 1991. godine brojala 1.700 vjernika. Postrojbe Armije BiH su upale u selo i masakrirale civile kao i vojnike HVO-a, koji su branili vlastite domove. Župnik fra Gabrijel Tomić je svjedočio da je s još deset civila morao napustiti župnu kuću i crkvu, da poslije deset dana nije mogao zaspati, a da još uvijek ne zna tko je sve ubijen i da su, prema nekima, stradala 24 mještana, prema drugima 26, a prema trećima 27. Crkva Sv. Ante Padovanskoga i župna kuća su obeščašćeni, devastirani i opljačkani. Drveni kip sv. Ante je obezglavljen kao i kip malog Isusa, crkveno rublje i zlatni kaleži su odneseni, slupane su postaje Križnoga puta, prozori porazbijani. Razoren je i Dom Sv. Ante Padovanskog.
Ranjenog i iscrpljenog pripadnika HVO-a Davora (Vinka) Ilića pronašli su pripadnici Armije BiH: umorili ga 11. svibnja 1993. godine. Pri kopanju rova za Armiju BiH ubijen je Slaven (Vinka) Kolar (1968.), a bio je kao ratni zarobljenik evidentiran kod Međunarodnog crvenog križa. Armija BiH trpi poraze od HVO-a kod Zaslivlja, Zabrde i Turije, ali je uspjela zarobiti tri hrvatska vojnika. U znak osvete oni su Zlatku Trlinu (1970.), Anti (Ivana) Banoviću (1954.) i Jozefu (Jozefa) Brevniku (1947.) odrezali uši i noseve, a potom ih izrešetali rafalima. Masakriranja i ubojstva vojnika HVO-a je naložio Fikret Prevljak, viši časnik Armije BiH.
Čelebići
U selu Čelebići pripadnici Armije BiH zarobljavaju Marka (Mate) Marića (1920.), vojnika HVO-a, pred njegovom kućom ga maltretiraju i strijeljaju. Mučili su i njegovu ženu Matiju, koja je u listopadu te godine pobjegla. Iz logora u Jablanici 28. svibnja pripadnici Armije BiH odvode Grgu Turića, pripadnika HVO-a, i ubijaju ga iznad sela Gornja Višnjevica. U selu Gorani 12. lipnja pripadnici Armije BiH ubijaju civila Jozu (Ilije) Jurića (1931.) u njegovoj kući.
Početkom srpnja dolazi do velikog egzodusa Hrvata iz doline Neretvice preko planine Bokševica. U zbjegu 6. srpnja 1993. pripadnici Armije BiH zarobljavaju civile, maltretiraju ih i strijeljaju: Jelku Buzuk iz Kostajnice, Emiliju Mijić s Falanova Brda, Šimu Merdžo iz Obara i Katu (Ilije) Blažević (1941.). Na tom križnom putu preko planine Bokševice preminuo je Anđelko Stojanović. U selu Sutlići, 20. srpnja, u staji je masakriran civil Stjepan Stanić (1940.). U logoru "Musala" u Konjicu Armija BiH je umorila Srbina Bogdana (Đorđa) Žiraka (1945.) , pripadnika HVO-a, koji je bio reprezentativac bivše Jugoslavije u streljaštvu. U selu Pokojištu 4. kolovoza 1993. ekstremisti Armije BiH su Petra Jozića (1938.) živog oderali i tako ga usmrtili.
Donja Orahovica
Selo Donja Orahovica je bilo gubilište četvorice civila i to Joze Ružića (1928.), njegova brata Stanka Ružića (1932.), Pere Skočibušića (1939.) i Mate Šimića (1923.). Ranjeno je sedam civila. Zločinci u Donjoj Orahovici nosili su oznake "DIB", oko rukava natpis "Vojna policija", a pripadali su diverzantsko-izvidačkoj brigadi iz Zenice. U izvršenim zločinima su sudjelovali i "Crni labudovi", specijalna postrojba Armije BiH, "Laste", specijalne postrojbe Centra službe sigurnosti iz Sarajeva i pripadnici brigade "Suad Alić" iz Konjica, čiji je zapovjednik bio Mithad Prkić, zvan Mitke.
Susjedi, pripadnici Armije BiH, u selu Oteležani 9. rujna 1993. zarobljavaju i ubijaju Šimuna (Joze) Banovića (1966.), maloumnika, smrskavši mu glavu kamenom. U istom selu je 14. rujna zarobljen, zatočen i prilikom kopanja rova ubijen Jozo (Blaža) Stanić, pripadnik HVO-a.
Trešnjevica
U selu Trešnjevice vojnici Armije BiH upadaju u kovačku rarionicu Blaža Kozarića (1903.), izvode ga ispred nje i ubijaju. Starcu od 90 godina su kovačkim čekićem smrskali glavu. Zarobljenog i zatočenog vojnika HVO-a Zorana (Ivana) Miloša vojnici Armije BiH okrutno su umorili. U istome selu 12. siječnja 1994. godine, umoren je i Janko Radoš, koji je dugo bio u kućnom pritvoru.
Ratni predsjednik Konjica dr. Safet Ćibo 3. listopada 1993. godine dolazi u franjevački samostan u Konjicu i gvardijanu fra Zdenku Karačiću priopćuje da se iz grada moraju odmah iseliti svi fratri, časne sestre i 108 Hrvata prema priloženom popisu. Sutradan je krenula izgnanička kolona Hrvata prema Jablanici na čelu s fra Zdenkom Karačićem. U Jablanici su svi strpani u zatvor i tu bili desetak dana. Prije nego su pušteni da otputuju u Mostar, za njihovo oslobađanje intervenirali su papa Ivan Pavao II. i hrvatski ministar vanjskih poslova dr. Mate Granić. O trpljenju Hrvata u Konjicu svjedoči gvardijan fra Zdenko Karačić:
"Mi smo se stalno uzdali u Boga, ali moram reći da je bilo pokušaja i da nas se zaštiti. Na početku muslimansko - bošnjačke agresije Alija Izetbegović je naredio konjičkom MUP-u da nas policajci čuvaju i oni su to zbilja činili. No, ubrzo se vidjelo da njegova autoritet slabi, da ga mnogi ne slušaju i da je MUP oslabio, ostao je bez ljudi i bez vlasti. Jednom nam se ponudio za zaštičenika i glasoviti Zuka, zapovjednik elitnih muslimansko - bošnjačkih jedinica koje su počinile mnogo zlodjela. Hrvatima je jako teško u Konjicu i okolnim selima. Izvrgnuti su silnom pritisku, a Muslimani - Bošnjaci ih na sve načine prisiljavaju da se isele, u njihove domove nasilno se useljava Muslimane - Bošnjake protjerane od Srba, a po selima vršljaju mudžahedini i svojim sabljama pred očima ljudi izvode smrtonosne opasne igre. Prema našim spoznajama u konjičkom zatvoru se nalazi oko 300 Hrvata i oni su izloženi silnom mučenju. Goni ih se na prisilni rad, silom im uzimaju krv, na njihovoj koži gase cigarete itd. Nama je na početku bilo omogućeno da ih posjetimo, ispovijedamo i pričešćujemo, a poslije je to bilo zabranjeno.
Kako stradaju Hrvati u Konjicu i oko njega? Spomenut ću najprije slučaj koji se dogodio 3. rujna 1993. godine kada su Muslimani - Bošnjaci teško premlatili roditelje, oca Iliju i majku Maru, našeg subrata fra Vinka Bebeka. Iako teško izranjeni ostali su živi. Sutradan, Muslimani - Bošnjaci su pretukli oca i majku, Stanka i Ružicu, opet našeg subrata fra Drage Ružića. Otac je podlegao ozljedama koje su mu nanesene, a majka je bila teško ranjena u nogu, sedam dana nitko za nju nije znao. Sada smo je poveli sa sobom pa je odmah po dolasku prebačena u bolnicu u Tomislavgradu, gdje je drugi put operirana."
U Konjicu pljačkane su kuće Hrvata i sva njihova imovina. Kuće su paljene, a ljudi su zatvarani bez suda. U gradu je u zatvorima bilo, s područja općine Konjic, zatočeno oko 500 pripadnika HVO-a i preko 400 civila. Od zatvorenika je u više navrata prisilno uzimana krv, što su potvrdili i predstavnici ICRC-a, (Međunarodnog Crvenog križa), a izvršilac je bio Emir Kovačić po nalogu dr. Ahmeda Jusufbegovića. Zatočeni Hrvati su morali kopati rovove i razminiravati terene, a služili su i kao živi štit u borbama. Čak ih se prisiljavalo da pale hrvatske kuće i gospodarske zgrade. Na području općine Konjic za Hrvate je bilo formirano 13 logora, a u Čelebiću je bio i specijalni logor za žene u kojem su iste bile silovane. Općinski odbor prognanih i izbjeglih Hrvata općine Konjic je l. ožujka 1996. godine uputio pismenim putem tužitelju ITCY. (Međunarodnog suda za ratne zločine na području bivše Jugoslavije) u Haagu, kaznenu prijavu protiv poznatih počinitelja zločina u konjičkoj općini. Njih se tereti za kaznena djela protiv čovječnosti i međunarodnog ratnog prava po Ženevskim konvencijama iz 1949. godine, kao i zbog zapovijedanja i izvršenja genocida nad Hrvatima općine Konjic tijekom 1993. godine. Krivična prijava podnesena je protiv Alije Izetbegovića, dr. Safeta Ćibe i njihovih suradnika.

Uredi zapis

07.04.2009. u 9:33   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

(7) Da se ne zaboravi... Uskoplje/Gornji Vakuf

Uskoplje (Gornji Vakuf)
Na putu iz srednje Bosne prema moru preko Bugojna, može se krenuti kupreškom visoravni do Livna, prema Splitu ili Uskoplja ramskom kotlinom do Jablanice, prema Mostaru i Jadranskom moru. Taj geografski položaj sadašnje općine Uskoplje daje joj specifičnu geostratešku ulogu u ratnim prilikama. Stoga je za sukoba između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka na tom području došlo do žestokih borbi, ubijanja, stradavanja i uništavanja imovine. Hrvatima je taj grad bio jedini siguran put iz srednje Bosne prema Jadranskom moru, a Muslimani-Bošnjaci svim silama nastojali su osvojiti ga i tako stvoriti prirodni put za prodor prema osvajanju zapadne i južne Hercegovine i izbijanju na Jadransko more.
Na području srednjovjekovne bosanske župe Uskoplje kršćanstvo je rano prisutno, još u antičko vrijeme. Kraj se zvao Uskoplje prema "uskom polju", koje dominira njime, kasnije se ono zove jednostavno Skoplje, Gornje i Donje. Od kraja 19. stoljeća osmanlijske vlasti grad islamiziraju u nazivu pa se zove Gornji Vakuf (Gornje Skoplje), a na putu iz Bugojna prema Travniku je Donji Vakuf (Donje Skoplje). Na području Uskoplja bilo je šest ranokršćanskih bazilika, a jedna od njih je bila u Oborcima kod samog Uskoplja. Hrvati se na ovom području javljaju u 6. i 7. stoljeću, primaju kršćanstvo. O tome svjedoče starohrvatske crkve i groblja, koja su nastala na temeljima kasnoantičkih ili odmah uz njih. Najstarija do sada poznata starohrvatska crkva je na Grudini, u Čipuljiću, i starohrvatsko groblje uz nju. Naslanjaju se na ranokršćansku baziliku iz 4/5. stoljeća, a arheolozi je smještaju u period od 9. do 11. stoljeća.
Godine 968. hrvatski kralj Mihajlo Krešimir udario je na bosanskog bana, a borbe su se vodile u župama Plivki, Luki i Uskoplju, pa je to prvi povijesni spomen Uskoplja. Bosanski ban Stjepan II. Kotromanić 1322. godine u Milama izdaje ispravu, darovnicu knezu Vukoslavu, među svjedocima navodi vlastelina Hrvatina Vučkovića s braćom od Uskoplja.
U doba bosanske srednjovjekovne države u Uskoplju se snažno osjeća djelovanje benediktinaca, dominikanaca i franjevaca. S osmanlijskim osvajanjem Bosne, Uskoplje postaje jedna od najopustošenijih oblasti. Dolazi do sve većeg opadanja broja katolika. Godine 1516. u nahiji Uskoplje je bilo 725 domaćinstava, od kojih 72,55 posto kršćanskih i 27,45 posto muslimansko-bošnjačkih. Već 1550. godine u Uskoplju je 977 domaćinstava, od kojih je 45,65 katoličkih i 54,35 muslimansko-bošnjačkih. Katolici se ili iseljavaju u Dalmaciju ili prelaze na islam. Progoni kršćana su grubi i sve češći. Muslimani-Bošnjaci 21. travnja 1557. godine ubijaju šestoricu ramskih fratara, koji su pastorizirali i Uskoplje. I u 17. stoljeću nastavlja se progon katolika pa su 1653. Osmanlije sasjekli nekoliko ramskih franjevaca, a samostan spalili. Godine 1695. opet su pobijeni ramski franjevci, a samostan im je ponovno spaljen.
Kako slabi Tursko Carstvo, tako se popravljaju i prilike u Bosni. U Uskoplje se počinju vraćati izbjegli katolici pa se u 18. stoljeću osniva katolička župa Uznesenja Marijina. Ona ima svoje matice (knjige rođenih i vjenčanih) od 1796. godine. Od toga vremena franjevci trajno borave u skopljanskoj župi. Godine 1796. podignuta je u mjestu Voljice kućica za župnika, a vjerojatno početkom 19. stoljeća odatle je središte župe premješteno u samo Uskoplje (Gornji Vakuf). Župna crkva se podiže 1869. godine, a zbog trošnosti 1928.-31. izgrađena je nova. Crkva je renovirana iznutra 1963., izgrađeni su glavni i dva pobočna oltara i propovjedaonica, a prezbiterij je obložen mramorom. Zagrebački slikar Josip Bifel 1976. postavlja veliki mozaik posvećen Gospi, Put križa je djelo slikara Slavka Šohaja, J. Marinović je 1987. izradio kip Gospe u bronci, a 1970. nabavljene su nove orgulje sa 17 registara. Bosanski franjevci su 1852. godine osnovali prvu pučku školu u Uskoplju i dulje vrijeme sami je vodili.
Župa Uskoplje/Gornji Vakuf imala je sve više vjernika prirodnim priraštajem i doseljavanjem iz južne Hercegovine i Dalmacije. Godine 1762. imala je 1.435 katolika, 1813. godine 4.120, 1877. g. 2.747, 1935.g. 4.750 i 1974. g. 6.789. Od dijelova te župe nastale su župe Bugojno, Rostovo, Skopaljska Gračanica i Bistrica. Na popisu stanovništva iz 1991. godine u općini Gornji Vakuf/Uskoplje živjelo 25.181 stanovnik. Od toga je Muslimana-Bošnjaka l4.063 ili 55,84 posto, Hrvata 10.706 ili 42,51 posto, Srba 110 ili 0,43 posto., a ostalih 302 ili 1,19 posto. Rat je umnogome izmijenio demografsku strukturu u skopljanskom kraju. Mnogo Hrvata je otišlo u izbjeglištvo, neki su iselili, čak u Ameriku i Australiju, svojim rođacima. S druge strane muslimansko-bošnjački izbjeglice iz Jajca, Donjeg Vakufa i drugih bosanskih krajeva bježali su pred srpskom agresijom u skopljanski kraj.
Srpska agresija na Bosnu i Hercegovinu ujedinila je u početku Hrvate i Muslimane-Bošnjake u zajedničkoj obrani domova. No, ubrzo su se počeli osjećati napeti odnosi između hrvatskog i muslimansko-bošnjačkog naroda u tim krajevima, prvenstveno radi posljedica srpske agresije i narušavanja demografske strukture uslijed velikog hrvatskog izbjeglištva i dolaska na ovo područje iznimno velikog broja Muslimana-Bošnjaka protjeranih od Srba. Već tijekom lipnja 1992. godine javili su se prvi incidenti između hrvatskih i muslimansko-bošnjačkih postrojbi. U njima je bilo nekoliko poginulih i ranjenih vojnika na obje strane. Posljedica tih napetosti i incidenata je da se grad Gornji Vakuf/Uskoplje podijelio na dva dijela; hrvatski, koji se naziva Uskoplje, i na muslimansko-bošnjački dio, koji zadržava naziv Gornji Vakuf. Sve do danas grad je ostao podijeljen na dva dijela: ulica u središtu grada ih razdvaja. U kolovozu 1992. godine srpski agresor pokušava za svoje ciljeve iskoristiti sukobe između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka. Srbi topovima napadaju to područje s obližnjeg Vukovskog polja, a tenkovi osipaju jaku vatru sa Sivera. Srpski agresor izveo je jak napad i na grad, 23. rujna 1992. godine, te pričinio veliku štetu na gradskim zgradama. Postrojbe Armije BiH pokušavaju zauzeti komunikaciju Bugojno-Gornji Vakuf/Uskoplje-Rama/Prozor-Jablanica da bi došli do Mostara i onda krenuli na jug, prema Neumu. Jači sukob između Armije BiH i HVO-a izbio je 23. listopada 1992. godine; i tada je bilo dosta mrtvih vojnika na obje strane.
Nagomilane napetosti između postrojbi HVO-a i Armije BiH dovele su do rata u noći 10./11. siječnja 1993. godine. Obje vojske pale kuće i gospodarske objekte, zarobljuju vojnike i odvode civile drugog naroda. Armija BiH je 15. siječnja 1993. u selu Lužani napravila stravičan zločin. Vojnici su masakrirali Vinka Šapinu (čak su mu i oči izvadili). Postrojbe Armije BiH pokušavaju zauzeti hrvatska sela uz komunikaciju prema Bugojnu - Pavić Polje, Vilić Polje, Ploče, Trnovaču. Pale sve do čega mogu doći. Muslimansko-Bošnjačka vojska nemilice granatira hrvatski dio grada, a hrvatska strana uzvraća. Grad gori, borbe bijesne. Dana 5. veljače izgorio je Dom. sv. Ante Padovanskog; mučki je ubijeno pet mladih hrvatskih vojnika.

Bistrica
U selu Bistrica 17. siječnja 1993. godine dogodio se užasan ratni zločin. Iz vatrenog oružja ubijena je Hrvatica Ruža Kvasina, civil, a druga dva civila Hrvata -Stipo Škraba, 56 godina, i Ivica Škraba, 54 godine, odvedeni su u dio sela zvan Smajići. Njihove kuće su zapaljene i do temelja uništene. Nakon 15 dana civil Ante Ivaković je otkrio leševe Ivice i Stipe Škrabe. Isti dan i on je ubijen iz muslimansko-bošnjačkog snajpera. Predstavnici UNPROFOR-a preuzeli su leševe, napravili obdukciju i izvijestili da su leševi izmasakrirani.
Prema iskazu svjedoka I.K., danog u Splitu 29. lipnja 1993. godine, očevidac ubojstva Ruže Kvasine je njezin sin, koji je vidio ubojice u uniformama s oznakama Armije BiH. On je čuo kako su dva vojnika pitala njegovu majku gdje su joj djeca. Poslije toga jedan je vojnik Armije BiH ispalio rafal u pokojnu Ružu, ukupno 17 metaka. Svjedok izjavljuje da je sin Ruže Kvasina pucao u majčinog ubojicu i usmrtio ga, a drugi je napadač pobjegao.
Ubojica Ruže Kvasina zvao se Smajil Prokić, a svjedok izjavljuje u svom iskazu da je zapovjednik muslimansko-bošnjačkih snaga u Gornjem Vakufu bio neki Agić, kojemu se ne sjeća imena, ali zna da je prije rata radio u općinskom sekretarijatu za narodnu obranu. U selu Bistrici zapovjednik je bio Nihad Idrizović, inače prijeratni trgovac. Prema svjedoku, Idrizović je rođen u Bistrici 1954. godine.
Svjedok nadalje govori da su istog dana iz Bistrice odvedeni Stipe i Ivica Škraba, a poslije toga su zapaljene njihove kuće. Pripadnici Armije BiH tom prigodom su bili obučeni u uniforme HVO-a. Leševi Stipe i Ivice Škrabe bili su izmasakrirani, smrt nije nastupila od metka, što je utvrđeno i u bolnici u Gornjem Vakufu. Po tijelu su bile modrice i krvni podljevi od udaraca tupim predmetom.
Bojska
U selu Bojska, sjeverno od Gornjeg Vakufa/Uskoplja 7. veljače 1993. godine ubijeno je više hrvatskih civila. U jednoj šumici pored sela izmasakrirani su Ilija (Franje) Okadar i njegova sestra Pavka (Franje) Okadar. Otac Franjo Okadar (1907.) i sestra Finka uspjeli su pobjeći i privremeno se skloniti u kuću Dragana Franjića gdje su ih muslimani-bošnjaci pronašli i ubili 21. veljače 1993. godine. Nakon usmrćivanja, tijela oca i kćeri su izmasakrirana. Svjedok tih ubojstava, D.F., uspio je pobjeći. Prema jednom dokumentu, pisanom Finkinom rukom, sestre Pavka i Finka Odakar su bile silovane već 7. veljače.
U siječnju 1993. godine Hanefija Prijić, zvan Paraga, sin Fazlije, dolazi u Bojsku. Prije toga stekao je naslov hrvatomrsca. S njegovim dolaskom u Bojsku počeli su nestajati Hrvati u kanjonu Bistričke rike, točnije na mjestu Guser, na razdvajanju puta prema rudniku Radovan. Na toj lokaciji nestali su: Rafael Žilić iz Travnika, Ante Đepina iz Travnika i Mijo Milić Jerkin iz Krupe, općina Uskoplje.
Rodbina Mije Milića u susretu s Abidom Pokvićem iz Krupe moli ga da se raspita za njihova rođaka. On o tome razgovara s Paragom i od njega donosi poruku za rodbinu: potražit ću Miju živa ili mrtva. Nakon deset dana pronađen je leš Mije Milića skupa s nekoliko leševa Talijana na lokalitetu rudnika Radovan. Dok je bio prohodan put kroz kanjon Bistričke rike, pojedini Hrvati su se žalili na zlostavljanja i pljačku, a kao počinitelje navodili su Paragu i jednu žensku osobu, koja ga je obično pratila. Hanefija Prijić, Paraga, prije rata bio je stalno nastanjen u Gornjem Vakufu, radio je kao zidar.
O događajima u Gornjem Vakufu svoju izjavu je dao i pripadnik Armije BiH H.K., rođen 12. listopada 1970. u Jajcu, Musliman-Bošnjak. Završio je osnovnu školu u Gornjem Vakufu, služio bivšu JNA u Rijeci 1989./90. kao vozač, poljoprivrednik po zanimanju, pripadnik 317. brdske brigade Armije BiH - vozač sanitetskih kola. U borbama oko Gornjeg Vakufa uhićen je 22. prosinca 1993. godine. Po njegovim riječima ključnu ulogu u sukobu Hrvata i Muslimana-Bošnjaka u siječnju 1993. godine u Uskoplju odigrao je Faruk Aganović, zvan Jupi. U to vrijeme 317. brdska brigada Armije BiH brojala je 2200-2300 ljudi, a iz Jajca joj se priključilo 500-600 izbjeglih vojnika Armije BiH. Safet Heljić, komandant Štaba teritorijalne obrane u Gornjem Vakufu, proglasio je opću mobilizaciju, jer je promaknuta vijest kako HVO ima namjeru zauzeti Gornji Vakuf i potom očistiti etnički sve te prostore.
Do travnja 1993. izbijaju pojedinačni incidenti između HVO-a i Armije BiH, a krajem travnja napetost je doprla do usijanja. U svibnju 1993. godine kroz grad prolazi konvoj humanitarne pomoći od 13 kamiona za Fojnicu. Konvoj je predvodio gvardijan franjevačkog samostana u Fojnci fra Nikica Miličević, kojeg će kasnije u njegovu samostanu ubiti pripadnici Armije BiH. Gvadrijan fra Nikica Miličević prethodno je u Uskoplju s predstavnicima muslimansko-bošnjačkih vlasti dogovorio slobodan prolaz konvoja kroz područje pod nadzorom Armije BiH. Protivno tome Armija BiH je zarobila 14 vozača kamiona, fojničkog gvardijana fra Nikicu Miličevića, gornjovakufskog župnika fra Vinka Tomasa i dvije časne sestre.
Svjedoci I.M.M., A.K.J. i I.S.P. opisali su kako se dogodila ta otmica. Bio je to konvoj humanitarne pomoći Kruha sv. Ante, humanitarne organizacije Franjevačke provincije Bosne Srebrene. Armija BiH je zaplijenila svih 13 kamiona humanitarne pomoći s 136.700 kilograma hrane, 2.500 šteka cigareta te veće količine tehničkog ulja i maziva. Armija BiH zarobila je, sa svećenicima i vozačima, i više civila; ukupno ih je bilo 23 . Od civila su oteli 40.000 DEM i drugih vrijednosti u visini također te sume. Vozači su bili u zatvoru, neki u samicama, tučeni su i ponižavani, nazivani ustašama, prijetilo im se da će nestati. Prije maltretiranja, vojnici su vrijeđali zarobljenike, psovali im ustašku majku i govorili kako će svi Hrvati za godinu dana prijeći na islam i da će im djecu "poturičiti". Nadalje su zarobljenike prisiljavali da obavljaju islamske vjerske obrede, nagonili ih da se klanjaju i prstima kopaju sebi grobove jer su prijetili da će ih sve poklati.
Kod vojnih i civilnih institucija vlasti hrvatskog naroda u Bosni i Hercegovini podnesena je krivična prijava protiv Gorana Čišića, načelnika 317. brdske brigade Armije BiH, nazvane i "slavnom", Fahrudina Agića, zvanog Pajo, zapovjednika 317. brdske brigade Armije BiH i svih pripadnika 317. brdske brigade koji su sudjelovali u otmici konvoja humanitarne pomoći Kruha sv. Ante u Gornjem Vakufu. Njihova krivica je što su civile strpali u zatvor, a prevozili su humanitarnu pomoć, što su ih mučili na svirep način, što su ih ponižavali, opljačkali, silili ih da golim rukama kopaju sebi grobove.
Do žestokog sukoba između HVO-a i Armije BiH u Uskoplju došlo je 4./5. srpnja 1993. godine, kada su spaljena hrvatska sela Rostovo i Sebešić, a potom od Hrvata počela se čistiti sela Milići, Ponir, Krupa, Bistrica, Batuša i Pajić Polje. Selo Milići je imalo oko 80 kuća, s oko 300 stanovnika. Akciju čišćenja je predvodio Goran Čišić. Svi Hrvati su protjerani, kuće su im opljačkane i popaljene. To se dogodilo u kolovozu 1993. godine. Selo Ponir je bilo s 50 kuća i oko 150 stanovnika, a prognali su ih ljudi Gorana Čišića. Dan poslije čišćenja Milića i Ponira, protjerani su i Hrvati iz Krupe, koja je brojila 150 kuća, s oko 500 stanovnika. Bilo je i to djelo Gorana Čišića i njegovih ljudi.
Bistrica je bila selo s 1.713 stanovnika od čega 781 ili 45,59 posto Muslimana-Bošnjaka i 914 ili 53,35 posto Hrvata koji su posjedovali preko 150 kuća. Muslimani-Bošnjaci su očistili selo od Hrvata, uglavnom su to bili ljudi Gorana Čišića s domaćim Muslimanima-Bošnjacima, a bilo je to krajem rujna 1993. godine. Hrvatski dio sela je opljačkan i popaljen, a time je rukovodio Alija Abazović, koji je bio vozač Gorana Čišića. Batuša je predgrađe Gornjeg Vakufa s 58,58 posto Muslimana-Bošnjaka. Hrvate Batuše, njih 282 je protjerao Goran Čišić s domaćim Muslimanima-Bošnjacima. Pajić Polje, selo s 851 stanovnikom od Hrvata, njih 695 je očistio Faruk Aganović, uz pomoć 50 ljudi Gorana Čišića, krajem kolovoza ili početkom rujna 1993. godine. Gospodarski i stambeni objekti Hrvata su najprije opljačkani, a zatim spaljeni.
U tim sukobima muslimansko-bošnjačke postrojbe su granatirale crkvu Marijina Uznesenja u Uskoplju. Toranj je bio srušen, vidljiva je rupa od granate na svodu crkve. I u Sebešiću je crkva granatirana. U Bistrici je crkva Sv. Terezije bila sagrađena za Drugog svjetskog rata, 1942. godine. Dr. fra Ljubo Lucić ovako opisuje uništavanje crkve u Bistrici:
"Ušli smo u crkvu u Bistrici i jedva prolazili kroz nered. Mnoštvo gipsanih zavoja porazbacanih po podu i obješenih o lustere, o svašta na što su se mogli zakačiti. Puše nekakva vjetrina i ljulja ih sablasno kao u horor-filmovima. Vjetar kotura prazne limenke razbacane svuda po opustošenoj crkvi. S desne strane vide se tragovi paljevine. Na tlu su velike slike-platna, pogažena i nakvašena. Brončani Gospin kip ima gips na glavi: netko joj je razbio glavu pa je zamotao gipsanim zavojem! Zjapi prazan tabernakul. Razbijen. Drugi brončani kip (sv. Ivana) je bez glave. U prostoru ispovjedaonice ljudski izmet. Kor pun razbacanih gipsanih zavoja. Na fasadi župne kuće povelik natpis: `Za vas ovdje nema nafake’. U župnom stanu tragovi razvaljenih kauča i spaljenih madraca. U jednoj sobi vide se ostaci paljevine. Župnik (koji je ovdje bio prije godinu dana, a sada opet došao s nama) reče kako mu je onda komandant rekao kako nije znao da je to župnikova kuća, da je znao - dopustio nebi da je zapale. A on zna tko ju je spalio.
S nama je po devastiranoj crkvi hodao jedan dječak iz susjedstva. Rekao je da mu je ime Ibrahim i da će ubuduće čuvati crkvu "jer je ona Božja". Na fasadi piše: ‘Slavna 317. Brigada G.V. Bistrica boj. Armija BiH. Naslikan je i grb brigade. ‘Nećeš dugo biti šehid’ - piše nad crtežom mostarskog starog mosta. Župnik je razgovarao s jednim susjedom koji se očito stidi svega što je počinjeno. Kaže da su sve počeli oni HVO-ovci što su došli iz Hercegovine i iz Rame, a onda su uslijedili odgovori. Doznajemo od župnika da su HVO - vojnici zapalili tridesetak kuća u Bistrici. Dječak koji je s nama bio u crkvi kaže: `Ovaj vamo skino crijep, Hajrić’.
Na fasadi jedne kuće piše: ‘Ne diraj muslimanska’.
Krećući dalje, vidjeli smo da dimnjaci traju, jer jedino oni strše iznad srušenih krovova i zidova."
Konvoj Bijeli put
Iz Zagreba 10. prosinca 1993. godine, pod visokim pokroviteljstvom predsjednika Rrepublike Hrvatske dr. Franje Tuđmana i uz pratnju predstavnika Katoličke crkve i Islamske zajednice, kreće veliki konvoj humanitarne pomoći nazvan Bijeli put za Novu Bilu i Bosnu Srebrenu. Trajao je 14 dana, a u Novoj Bili dočekan je sa suzama radosnicama i s do neba velikim "Hvala"!. Konvoj su pratili državnici, veleposlanici, crkveni velikodostojnici, medicinari, humanitarci, novinari, kulturni i javni radnici, a svih njih s vozačima bilo je 143. Bolnica u Novoj Bili bila je na izdisaju, ranjenici su umirali jer nije bilo osnovnih lijekova i medicinskog pribora. Glad je opasno prijetila Hrvatima cijele Lašvanske doline.
Početnoj koloni vozila putem preko Splita pa dalje preko Tomislavgrada priključivali su se novi kamioni i novi suputnici. Konvoj su predvodili gospoda dr. Slobodan Lang i Herman Vukušić. Na Pavlovici, pred Gornjim Vakufom zaustavili su ih pripadnici Armije BiH i tu su u hladnom prosincu probdjeli dva dana. Zastoj je nastao zbog muslimansko-bošnjačke ucjene, premda su bile pribavljene sve suglasnosti muslimansko-bošnjačkih vlasti čak i u Sarajevu. Napokon se nekako krenulo dalje i konvoj je stigao u Novu Bilu 20. prosinca. Svi su odahnuli, a Novobiljani su bili oduševljeni, jer je stigla toliko željena pomoć i jer su osjetili ljudsku solidarnost na djelu. Valja zabilježiti da su predstavnici civilnog dijela UNPROFOR-a odigrali sramotnu ulogu. U Novu Bilu došli su iz Kiseljaka, prijetili su ljudima iz konvoja.
Konvoj se 22. prosinca 1993. vraćao iz Nove Bile. Kada je izlazio iz Gornjeg Vakufa i prolazio posljednje kuće, pred kamione su iz obližnjih kuća istrčali ljudi u maskirnim uniformama s oznakama Armije BiH i iz automatskog oružja otvorili rafalnu paljbu po kamionskim kabinama. Naoružani su nasrnuli na krhke i goloruke humanitarce, zlo na dobrotvorce, kako zapisa fra Franjo Grbenar, župnik iz Nove Bile. Na licu mjesta poginuo je vozač Ante Vlajić, rođen 1934. godine, iz Splita, a tri sudionika Bijelog puta su ranjena. U spomen na taj tužni dan u župnoj crkvi u Novoj Bili svakog 22. prosinca slavi se sveta misa za pokojnog Antu Vlajića. Jedna ulica u Novoj Bili, ona koja vodi s magistralne ceste prema župnoj crkvi, nosi njegovo ime.

Uredi zapis

06.04.2009. u 16:32   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

(6) Da se ne zaboravi... Jablanica

Jablanica
Područje općine Jablanica smješteno je na koljenu rijeke Neretve. Grad Jablanica je važno prometno čvorište, kroz njega prolazi željeznička pruga i magistralna cesta Sarajevo-Konjic-Mostar-Ploče. Od Sarajeva Jablanica je udaljena 82 km, a od Mostara 46 km. To je izrazito planinsko područje s nalazištima poznatog jablaničkog kamena.
Na početku svoje vladavine, ban Stjepan II. Kotromanić (1322.-1353.) osvaja te krajeve i oni ulaze u sustav bosanske srednjovjekovne države. Konjički franjevci pastoriziraju katolike na području jablaničke općine, a u Konjicu je osnovan franjevački samostan u XV. stoljeću. S turskim osvajanjima katolici postaju manjina, a tek polovicom XIX. stoljeća iz južne Hercegovine, dolinom Neretve, počinju se vraćati. Od matične župe u Konjicu godine 1917., nastaje nova župa u Jablanici. Prvi svjetski rat, zatim glad i epidemija smrtonosne "španjolske" gripe usporili su prirast hrvatskog pučanstva. Drugi svjetski rat bio je posebno krvav na jablaničkom području. Bilo je mnogo ubijenih, poginulih, ranjenih i nestalih. "Bitka za Neretvu" bila je vrlo značajna, poznata i po borbi za ranjenike. Uspomena na te borbe njegovala se u Muzeju revolucije (komunističko-partizanske) u Jablanici, koji je danas u rasulu, a u vrijeme ratnog sukoba između Hrvata i Muslimana - Bošnjaka - bio je zatvor za Hrvate.
Nakon prvih višestranačkih izbora, održanih 1990. godine, na kojima su većinu glasova dobile političke stranke SDA i HDZ, Stranka demokratske akcije, kao vodeća politička stranka, nije poštovala pravo predstavnika srpskog naroda i nije im dopustila da sudjeluju u konstituiranju lokalne izvršne vlasti. Ni Hrvati u tome nisu bolje prošli jer su najveći dio mjesta u izvršnoj vlasti i općinskoj upravi preuzeli Muslimani - Bošnjaci. Zbog toga je dolazilo do manjih nesuglasica.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine u 33 naseljena mjesta općine Jablanica živjelo je ukupno 12.691 stanovnik, a od toga 9.099 su Muslimani - Bošnjaci ili 71,69 posto, Hrvati - 2.291 ili 18,05 posto, Srbi - 504 ili 3,97 posto, a 797 ostali ili 6,28 posto. Površina općine je 289 km2, gustoća naseljenosti je 44 stanovnika na jedan km2 .
Srpsko ratno zrakoplovstvo 1992. godine u dva navrata raketira prostor Sovićkih vrata na kojem pripadnici HVO grade put nazvan Put spasa. Pred kraj te godine, pripadnici lokalnih postrojbi Armije BiH u selu Sovići presreću i pljačkaju kamionske konvoje koji idu Putem spasa prema Sarajevu i srednjoj Bosni. Ekstremisti iz tih postrojbi, na kontrolnom punktu u selu Ostrožac, ubili su jednog vojnika HVO-a, a jednog ranili. Nepoznata naprava eksplodirala je 12. prosinca 1992. godine uz vanjski zid katoličke župne crkve u Jablanici, sagrađene 1917. godine. Od eksplozije su popucala stakla triju prozora, a manje su oštećeni oluci i fasada crkve.
Od tada rastu napetosti između Hrvata i Muslimana - Bošnjaka. Njih povećava predstavljanje javnosti tzv. Vance-Owenova plana, koji dijeli Bosnu i Hercegovinu na deset provincija. Još uvijek donekle tolerantnu atmosferu bitno narušava akt Predsjedništva BiH u ožujku 1993. godine s potpisom Alije Izetbegovića, kojim se za predsjednika općina Konjic, Jablanica i Rama/Prozor imenuje dr. Safet Ćibo, a smjenjuju se dosadašnji predsjednici u Konjicu i Jablanici, iako su bili Muslimani - Bošnjaci, zato što su surađivali s Hrvatima. Dr. Safet Ćibo rođen je u Konjicu, njegova supruga u Jablanici. Radio je u Konjicu kao liječnik, kirurg-ortoped. Novi predsjednik dr. Safet Ćibo obraća se radijom pučanstvu i kaže: "U Bosni živi samo jedan narod, to su Bosanci islamske, pravoslavne i katoličke vjere". Ti događaji unose veliku pomutnju medu hrvatsko stanovništvo koje osjeća da mu se pokušava osporiti pravo na nacionalni identitet. Javlja se i polarizacija među vojnim formacijama na tom području (HVO i Armija BiH). HVO se povlači na sjeverozapadni dio općine Jablanica htijući tako izbjeći latentnu opasnost sukoba s postrojbama Armije BiH, u čije redove se mobilizira sve više ljudi sa strane, prvenstveno velik dio muslimansko - bošnjačkih izbjeglica iz istočne Bosne. Vojne postrojbe Hrvata, HVO, povlače se, a civilno stanovništvo bježi na sigurnija područja.
Nagovještaj otvorenih sukoba između Muslimana - Bošnjaka i Hrvata u Jablanici bio je događaj 13. travnja 1993. godine. Tada je zatvoren kontrolni punkt Armija BiH u Jablanici: Hrvati nisu mogli ni ući ni izaći iz grada. Prvi oružani sukob između postrojbi Armije BiH i HVO planuo je 16. travnja 1993. u neposrednoj blizini Jablanice. Tada su Muslimani - Bošnjaci uhitili oko 400 Hrvata, i smjestili ih u "otvoreni logor". Hrvati zauzimaju Soviće, a Muslimane - Bošnjake smještaju u jedan zaselak tog sela; nitko nije maltretiran.
Dok su vojnici HVO-a 19. travnja 1993. pretresali muslimansko - bošnjačke kuće, jedan je pripadnik lokalne postrojbe Armije BiH ubio dvojicu vojnika HVO-a. Tada je došlo do žestokog oružanog sukoba. HVO-ovi vojnici spalili su sve muslimansko - bošnjačke kuće u Sovićima i Doljanima, kao i dvije džamije. Civilno muslimansko - bošnjačko stanovništvo seli se na područje općine Gornji Vakuf i u Jablanicu, a zarobljeni vojnici Armije BiH su u zatvoru.
Tada muslimansko - bošnjačke vlasti Jablanice uhićuju prvu skupinu Hrvata i zatvaraju ih u spomen - objekt Muzej u Jablanici. Hrvati koji su ostali pod vlašću Muslimana - Bošnjaka izvrgnuti su velikoj torturi. Svima su isključeni telefoni, pretresaju se njihovi stanovi, oduzima im se pokretna imovina, u njihove stanove useljavaju se Muslimani - Bošnjaci izbjeglice. Za Hrvate se formiraju dva logora na području općine Jablanica, jedan u gradu, u Muzeju, drugi u selu Ostrošcu. U Ostrošcu su zatvarani hrvatski civili i iz Konjica i iz Jablanice. U travnju i svibnju 1993. godine Hrvati su potpuno eliminirani u selima Donja Jablanica, Krakovo, Žuglići, Šabančići, a nešto kasnije i u Ostrošcu.
Ti nemili dogadaji prouzročili su sastanak političkih predstavnika Hrvata i Muslimana - Bošnjaka; dogovaraju se o miru, o prekidu sukoba između dvije vojske. Mate Boban i Alija Izetbegović 25. travnja 1993. godine potpisuju u Zagrebu zajedničku izjavu o prekidu svih sukoba između HVO-a i Armije BiH.
Doljani
Napetosti i sukobi između Hrvata i Muslimana - Bošnjaka dosežu vrhunac užasnim pokoljem i ubijanjem hrvatskih ljudi, paljenjem i pljačkom hrvatskih domova u Doljanima, selu općine Jablanica, s većinskim hrvatskim stanovništvom. Doljani su doživjeli stravičnu tragediju krajem srpnja 1993. godine, kada su postrojbe Armije BiH napale ovo selo i privremeno ga osvojile počinivši stravičan pokolj. Doljani su u popisu stanovništva 1991. godine imali 1.049 stanovnika: 708 Hrvata ili 67,49 posto, Muslimana - Bošnjaka 326 ili 31,07 posto, ništa Srba, a ostalih 15 ili 0,14 posto. Doljani su 12 km udaljeni od Jablanice (zapadno), a u njima je sjedište župe sv. Ilije proroka, koja pripada vrhbosanskoj nadbiskupiji i nju obslužuju bosanski franjevci.
Župa Doljani nastala je 1882. godine, župna crkva izgrađena je 1892.-93. godine, a obnovljena 1910. Budući da je crkva bila u trošnom stanju, 1973. godine je podignuta nova, prema projektu arhitekta R. Mandića. U sklopu nove župne crkve podignuta je i vjeronaučna dvorana, a godine 1989-90. građena je nova župna kuća, koja još nije dovršena. Župa Doljani imala je 1895. godine 754 vjernika, 1935. 1.583, a prije domovinskog rata oko 1.000 vjernika. Župnik je za tragedije u Doljanima bio fra Vlado Koštroman, rođen 1939. godine u Bjelavićima, općina Kreševo.
Združene muslimansko - bošnjačke oružane snage su 28. srpnja 1993. godine ujutro opkolile Doljane. Bili su to pripadnici 44. brdske brigade IV. korpusa Armije BiH, pripadnici MUP-a BiH iz policijske stanice u Jablanici, pripadnici poznate "Zukine vojske" i naoružana skupina Muslimana - Bošnjaka iz sela Jelačići. Oko 10 sati združene snage, među kojima su bili i Behrem Beća, Ismet Eglenović zvan Pegla, Amir Halihodžić, nadimkom Prpa, Jusa Kevrić i drugi, počeli su oružani napad na osobe hrvatske narodnosti i svu njihovu imovinu. U selu je bila nejaka postrojba HVO-a, koju su sačinjavali mještani, a koji nisu bili profesionalni vojnici, nego domobrani koji su branili svoje kuće i živote. Pred užasnom spoznajom da će biti pobijeni, ljudi su bježali na sve strane. Bježao je i župnik fra Vlado Koštroman, u automobilu, koji je pogođen sa šest metaka, jedan je okrznuo župnika i drugi ranio jednu osobu na stražnjem sjedalu.
U tom oružanom napadu na Doljane ubijeno je i masakrirano osam civila i 33 pripadnika HVO-a, domobrana. Muslimansko - bošnjačke snage su odvele preživjele mještane Hrvate u logor u Jablanici, zvan "Muzej".
Zločin muslimansko - bošnjačke vojske u Doljanima otkriven je l. kolovoza 1993. godine kada su selo oslobodili vojnici HVO-a. To je područje posjetio i Miljenko Lasić, brigadir HVO-a, koji je poslije iznio svoje dojmove o stratištu. "Ono što sam svojim očima vidio na Stipića livadama i što sam čuo od ljudi koji su se izvukli iz Doljana, nadilazi, čini mi se, sve dosadašnje zločine koje su Muslimani - Bošnjaci počinili na području Hercegovine. Tamo smo naišli na 17 masakriranih tijela koja su tu bila najmanje dva dana. To je bila skupina civila i vojnika koja se uspjela probiti iz sela, ali je iz zasjede sačekana i pobijena. Nad mrtvim tijelima muslimansko - bošnjački vojnici su se potom iživljavali, većina je lubanja razmrskana tupim predmetima, vađene su im oči, rezane genitalije, sječeni udovi, a neka tijela su djelomično i spaljena. I to im nije bilo dovoljno za njihove niske strasti i bolesne mozgove, nego su pojedine leševe još i minirali, kako bi i oni koji budu kupili leševe također nastradali" - kazao je brigadir Miljenko Lasić, zapovjednik zbornog područja HVO-a jugoistočne Hercegovine.8
Pred predstavnikom Komisije za ratne zločine HR HB, Mirza Ovnović, sin Ragiba, policijski rezervist iz Jablanice, rođen 1961. godine i otac šestoro djece u zapisnik je posvjedočio da su ga Merso Munikoza i Rafik Kevrić pozvali da sudjeluje u napadu na Doljane. Po njegovom svjedočenju, policijske postrojbe i postrojbe 44. brdske brigade Armije BiH krenule su prema naselju Krkača-Doljani pod zapovjedništvom Sene Munikoze, Edina Bešića, Senada Džina i Enesa Kovačevića. Po selu su pucali tromblonima i minobacačima. On svjedoči da je u Krkači-Doljani ubijen Ivica Tomić iz Jablanice i da je tu ranjen Ivan Žarić, zvan Maran. Ranjeni Maran je odveden u ambulantu u Jablanici, dobivao je infuziju, ali jedna žena, Muslimanka - Bošnjakinja, iščupala je crijevo infuzije koju je primao i nakon toga je umro. Mirza Ovnović priznaje da je i on sudjelovao u pljački kuća u Doljanima.
Prema podacima Komisije za ratne zločine HR HB osam je poginulih civila u Doljanima: Ruža Čolić (1921.), Igor Lebo (1978.), Iva Pavlović (1930.), Anica Ripić (1934.), Martin Ripić, (1933.), Nedjeljko Soldo (1933.), Andrija Stipanović (1931.) Pava Stipanović (1942.). Ti civili su mučeni pa ubijani, ženama je rasparan trbuh, jednom muškarcu je na pola odsječena glava, drugi je zaklan. Pripadnici postrojbe HVO-a iz Doljana, njih 33, smrtno su stradali na razne načine; neki su poginuli izravno u borbi, drugi su ubijeni iz zasjede, a najveći dio je mučen prije strijeljanja, neki su nastradali od eksploziva, neki su bili goli ili u gaćicama pa ime se po tijelu vide tragovi udaraca. Nekoliko vojnika je kastrirano, skoro svima je ispod tijela postavljena mina zvana "kašikara" da bi stradali oni koji ih budu pokapali. Svjedoci iznose da je Slavko Stjepana Vrljić, rođen 1968. godine, pripadnik bojne "Mijat Tomić", nudio Jusi Kevriću, pripadniku Armije BiH, da mu poštedi život, u zamjenu za svoj ugostiteljski lokal i osobni automobil. Na tu ponudu on je odgovorio da može birati između pojedinačnog metka i rafala. Na livadici Žabljak, tik do šume, Ismet Eglenović Pegla, ubio je Antu Ivana Žarića, rođenog 1965. godine, pripadnika bojne "Mijat Tomić" Hrvatskog vijeća obrane.
Na području općine Jablanica smrtno je stradalo više hrvatskih civila pod nerazjašnjenim okolnostima. Pero Antunović, rođen 1912. godine, iz mjesta Ustirama, općina Prozor, bio je zatočen u logor "Muzej" i tu je umro, a razlozi nikada nisu objavljeni. Jozo Miličević Lukin, rođen 1929. godine u Doljanima, uhićen je 28. srpnja 1993. godine u rodnom selu. Pripadnici Armije BiH su ga zatočili u logor "Muzej", gdje je preminuo 19. veljače 1994. godine uslijed loših uvjeta smještaja i nedostatka hrane koju su mu sustavno uskraćivali logorski čuvari. Andrija (Ante) Rogić, rođen 1945. godine, stanovao je u Donjoj Jablanici, gdje je i ubijen tijekom svibnja 1993. godine. Ubili su ga pripadnici Armije BiH. Pero Šarić, Hrvat, također civil, rođen je 1910. godine, u Grabovici, općina Mostar, gdje su pripadnici Armije BiH počinili strahovit ratni zločin. Njega su vojnici Armije BiH uhitili i zatočili u logor "Muzej" u Jablanici. Tu je, nepoznato kojega datuma, umro iz nepoznatih razloga.
U Doljanima je živjela i Anica (Jurina) Šitum, rođena 1913. Nju su 28. srpnja 1993. uhitili vojnici Armije BiH i doveli u logor "Muzej" u Jablanici u kojem je preminula 28. siječnja 1994. godine. Logorske vlasti i čuvari sustavno su joj uskraćivali hranu. Uvjeti u logoru bili su vrlo loši pa je i to uzrokovalo njezinu smrt.
Među osumnjičenima za zločine u Doljanima su i komandant IV. korpusa Armije BiH general Arif Pašalić, komandant jablaničke 44. brigade zvane "Neretva", Enes Kovačević, zamjenik komandanta brigade, Senad Džino, načelnik ABKO Edin Bešić, zapovjednici bataljuna "Glogošnica", Ekrem Kevrić i "Sovići" Džemal Ovnović, Emin Zebić, zapovjednik Stanice javne sigurnosti i njegov zamjenik Ahmet Salihamidžić Cicko. Kao ratni zločinac osumnjičen je i Behrem Bećir - Beća, koji je rođen u selu Jelačići, općina Jablanica, 1944. godine, nastavnik tjelesnog odgoja, oženjen, otac četvoro djece, poznati planinar, alpinist, pred početak rata direktor Osnovne škole "Suljo Čilić" u Jablanici. On je predvodio, 28. srpnja 1993. godine, diverzantsko-terorističku akciju 44. brdske brigade Armije BiH iz Jablanice, gdje je u stravičnim ratnim zločinima većina žrtava masakrirana.
Posebna je odgovornost za pokolj Hrvata u Doljanima dr. Safeta Ćibe, ratnog predsjednika općina Jablanica, Konjic i Rama/Prozor. Unatoč masakru u Doljanima i toliko hrvatskih žrtava, dr. Safet Ćibo uputio je, zajedno s komandantom 44. brdske brigade Armije BiH Enesom Kovačevićem, čestitke sudionicima akcije. Čestitka je upućena tog kobnog 28. srpnja u večernjim satima u Dnevniku lokalne CTV-Jablanica, kojega je organizirala press-služba 44. brdske brigade Armije BiH. Pohvaljuju se svi sudionici akcije "oslobađanja" Doljana - pripadnici 44. brdske brigade i MUP-a Jablanica. U tom Dnevniku se dalje govorilo da se proširio prostor Republike Bosne i Hercegovine, da su borci za deset minuta rastjerali ustaše, da su u svemu poštovali ratna pravila i da civile nisu dirali. Hrvat M.Z. svjedoči da posjeduje dnevnik press-službe 44. brdske brigade Armije BiH, kojeg je snimio na video kasetu 28. srpnja 1993. godine navečer oko devet sati.
Kao što rekosmo, jablaničke muslimansko - bošnjačke vlasti su u poznatom Muzeju revolucije napravile logor za zatočene hrvatske civile i vojnike.
S područja sela Doljani nakon masakra u "Muzej" je dovedeno 350 hrvatskih civila i vojnika, a u njemu je već bilo još toliko uhićenih Hrvata. Medu novouhićenim Hrvatima bilo je 58 djece, 10 trudnica, a s njima su bile njihove majke, bake i djedovi. Uhićenici su bili smješteni u predvorju Muzeja s granitnim pločama i na stubištu, bez grijanja, imali su malo pokrivača, stalno su bili izvrgnuti ratnoj opasnosti. U podrumu zgrade bila su 62 zarobljenika HVO-a. Svako jutro oni su morali ustati u tri sata i pješačiti više od šest sati do Pisvira da bi prisilno radili. Prema brižno pripremljenom planu, 31. listopada 1993. godine, zatvoreni pripadnici HVO-a zaskočili su dvojicu naoružanih pratilaca, koje su razoružali, vezali žicom, začepili im usta i ostavili ih pokraj puta. Tom prilikom skupina od 22 zatočena pripadnika HVO-a uspjela je pobjeći. U zatvoru su se pojavile uši, žutica, svrab (scabies) i brojne kronične i akutne bolesti.
M.Z., jablanički Hrvat, u svome pismenom iskazu od 19. ožujka 1994. godine opisuje stanje u gradu, teški položaj Hrvata u njemu, svoj prisilni rad i napokon uhićenje. Na dan Male Gospe, 8. rujna 1993. godine, on je s bratom i još nekolicinom Hrvata u Jablanici uhićen. Izjavljuje da su neki iz skupine uhićenika davali novac da bi izašli iz zatvora i u tome su uspijevali. On opisuje kako su iz zatvora u selu Butorović-Polju, općina Konjic, dovedeni u jablanički zatvor Hrvati, od kojih je jedne večeri jedan ranjen, a drugi zadavljen. Jedno vrijeme zatvoreni su Hrvati bili smješteni u crkvi u selu Drežnici, gdje su tučeni i mučeni. Jednog dana skupina mladića Muslimana - Bošnjaka ušla je u crkvu i uništila sav crkveni inventar, sva vjerska znamenja i sve predmete.
"Neočekivano, 4.11.’93. godine, nas sedam odvode u zatvor u Muzej, a 14.11. pridružuju nam se i ostali iz Zukine baze u Donjoj Jablanici. Za vrijeme boravka u Muzeju, četiri mjeseca, nikad nisam izašao vani. U sali nas je ukupno bilo 21. a prostorija nije imala prozora, tako da nismo znali kad je dan, a kad noć. Većinu vremena smo morali ležati, jer nije bilo prostora za hodanje. Zatvorski režim bio je vrlo strog. Tijekom 24 sata smo tri puta po dvije minute puštani u WC, a u međuvremenu sve potrebe rješavali bismo u sali. Posjeta je bila dopuštena svakih 15 dana, samo najužoj rodbini. Hrana je bila užasna, nedovoljna i jednolična" - tako svjedoči M. Z.
Sažetak o stradanju Hrvata s područja općine Jablanica

ubijenih Hrvata s područja općine Jablanica je 69, od toga je 15 civila, a sedam žena,
ranjenih civila - l8,
zatvorenih civila u logoru "Ostrožac" - 75 ,
zatočenih civila u logoru "Muzej" - 350,
djece u logoru "Jablanica" - 69,
silovanih žena u logoru "Muzej" - dvije,
muškaraca vojnih obveznika, u logoru "Muzej" bilo je 85, a od njih je 48 kasnije proglašeno vojnim ratnim invalidima radi surovog i neljudskog ponašanja.
umrlih u logoru "Muzej" je šest ,
zatočenih civila u "Jablanici" - 623,
zapaljenih kuća u Doljanima je 50, devastiranih 206, zapaljenih javnih objekata 11, devastiranih javnih objekata sedam,
broj zapaljenih kuća u selima Mrakovu i Žuglićima te u Jablanci 55,
prognanih Hrvata je 2.100,
crkva Sv. Ilije u Doljanima je izrešetana i demolirana, a tako i župna kuća.

Uredi zapis

06.04.2009. u 14:27   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

(5) Da se ne zaboravi... Travnik

Travnik
Na početku Lašvanske doline smjestio se grad Travnik, jedan od najbolje očuvanih srednjovjekovnih gradova u Bosni. Njegova okolina je naseljena još u davnoj prošlosti, a za ispirališta zlata na rijeci Lašvi znali su Kelti, Iliri i Rimljani. Na ovo područje kršćanstvo dolazi u petom ili šestom stoljeću. Sam grad Travnik spominje se prvi put 1463. godine u pisanim dokumentima, a u prigodi prolaska kroz njega sultana Mehmeda Osvajača (Fatiha) s vojskom prema Jajcu, u koje se bio sklonio posljednji bosanski kralj Stjepan Tomašević.
U doba bosanske državne samostalnosti Travnik je u posjedu moćnog vojvode Hrvoja Vukčića Hrvatinića. Nedaleko Travnika bio je franjevački samostan, koji postoji sigurno 1385./1390. godine kada ga spominje fra Bartolomej Pizanski, koji je nabrojio 39 tadašnjih franjevačkih samostana u Bosni. S dolaskom turskih osvajača, crkva i franjevački samostan su srušeni, župe je nestalo, a vjernici su pobjegli.
Za turske vladavine Travnik se razvija kao trgovačko obrtničko središte, u njemu se podižu hanovi i džamije, a od XVII. stoljeća on je sjedište bosanskog vezira, o čemu svjedoče i vezirski grobovi u središtu grada, spomenici potekli iz carigradskih radionica. Uz Alibegovu džamiju svakako je najznačajnija Sulejmanija ili u puku nazvana Šarena džamija, izvedena u dvije etaže i oslikana.
Župa Lašva spominje se prvi put u buli kralja Bele IV. 1244. godine, a u njoj se navode posjedi bosanske biskupije "u župi Lašvi kod triju crkava". Župa Lašva je bila naselje na području današnjeg Donjeg Doca, predgrađa grada Travnika, od njega udaljenog dva kilometra, rijekom Lašvom nizvodno. U Donjem Docu podignuta je nova crkva 1853. godine. Nju su darivali: zvonom gradonačelnik Travnika Ahmedbeg, misnicom udovica bana Josipa Jelačića, slikom sv. Petra nepoznatog talijanskog majstora iz XVII. stoljeća Ivan Kukuljević Sakcinski, hrvatski književnik. Iz te župe razvile su se župe u Travniku, Gučoj Gori, Bučićima, Brajkovićima, Ovačarevu i, u novije vrijeme, u Novoj Biloj.
U Travniku je stolovao turski vezir, sultanov namjesnik, pa su fratri često u njega dolazili, a najviše da bi plaćali razne poreze (danak) ili tražili potvrde svojih povlastica. Stoga sutješki, kreševski i fojnički gvardijan odluče u blizini Travnika sagraditi samostan, da bi imali gdje noćivati, a ne potucati se po hanovima. Tako se tokom 1857. godine počeo graditi franjevački samostan u Gučoj Gori, u kojemu je jedno vrijeme bila i franjevačka gimnazija. Crkva i franjevački samostan su doživjeli tragičnu sudbinu 1945. godine kada su partizani zapalili velebni vjerski kompleks i kada su u požaru izgorjele arhiv, knjižnica, umjetničke zbirke, crkveno ruho, oltari i orgulje. U posljednjem ratu u Bosni i Hercegovini crkva i samostan su opet doživjeli tragediju kao i većina sakralnih objekata u travničkom kraju.
Travnik je kulturni i obrazovni centar Lašvanske doline. Njega je u literaturi ovjekovječio nobelovac Ivo Andrić i sam rođen na njegovom širem području. U njemu je nekoć bila glasovita travnička gimnazija vrhbosanske nadbiskupije, koju su vodili isusovci. Travnički kraj je poznat po razvijenoj industriji tekstila, kože, odjeće, po preradi drveta, i nadaleko poznatom specijalitetu travničkom siru.
U geostrateškom i geopolitičkom pogledu Travnik je iznimno važno čvorište. Poznato je da onaj tko "posjeduje" grad Travnik i prijevoj Komar taj vlada prometnicom prema Bugojnu i Jajcu s jedne strane, a s druge dolinom rijeke Lašve putom prema Zenici i Sarajevu. Zato su se na tom području vodile krvave borbe za hrvatsko-muslimansko-bošnjačkog ratnog sukoba. Osim toga razloga, Armija BiH je nastojala oružanom silom osvojiti Lašvansku dolinu i time zaokružiti muslimansko-bošnjački teritorij, ali su se Hrvati oduprli toj brutalnoj agresiji na svoj povijesno - životni prostor.
Demografski gledano, travnička općina je bilježila blagi rast ukupnog stanovništva u posljednja tri desetljeća. Prema popisu stanovništva 1971., brojila je 55.822, 1981. 64.100, a 1991. godine 70.747 stanovnika. U tome razdoblju zabilježen je blagi pad udjela Hrvata i Srba u ukupnom broju stanovništva, isto tako blagi rast Muslimana-Bošnjaka i skok "ostalih" s 2,0 posto u 1971. na 7 posto u 1981.te 7,1 u 1991. godini. U strukturi stanovništva po nacionalnoj pripadnosti po popisu iz 1991. Muslimani-Bošnjaci su najbrojniji s 31.813 ili 44,96 posto, zatim slijede Hrvati s 26.118 stanovnika ili 36,91 posto, Srbi s 7.777 ili 10,99 posto i "ostali" s 5039 stanovnika ili 7,1 posto. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine grad Travnik je imao 19.041 stanovnika, od čega 7.373 Muslimana-Bošnjaka ili 38,72 posto, 6.043 Hrvata ili 31,73 posto, Srba 2.131 ili 11,19 posto, "ostalih" 3.494 ili 18,34 posto.
S početkom srpske agresije (u suradnji s JNA) na Bosnu i Hercegovinu 1992. godine ratni je vihor prvo zahvatio sjeverozapadni dio travničke općine. S planine Vlašić u više navrata srpski agresor je dalekometnim oružjem gađao Travnik, a posebno hrvatsko selo Paklarevo. U svibnju 1992, godine srpska pješadija masakrirala je na Vlašiću trinaest osoba. Selo Paklarevo gađale su srpske granate 28. lipnja 1992. godine s dvije rakete "Luna". Kada je koncem listopada 1992. srpska vojska zauzela Jajce, ubrzo su pala sela Karaula i Potkraj. U selu Brajković od srpskih granata poginulo je osam osoba.
S padom Jajca, Donjeg Vakufa i neprekidnim progonom nesrba iz sjeverozapadne Bosne mnoštvo Muslimana-Bošnjaka slilo se na područje općine Travnik i u potpunosti izmijenilo etničku sliku stanovništva. Od tada se pojačava muslimansko-bošnjačka napetost prema Hrvatima. Daljnjem zaoštravanju napetosti pridonio je događaj od 20. listopada 1992. godine kada su na kontrolnom punktu Armije BiH ispred "Medrese" u Travniku pripadnici Armije BiH pucali na zaustavljeno vozilo HVO-a. Ubili su Ivicu Stojaka, zapovjednika travničke brigade HVO-a, a teško ranili Zvonka Gašu, načelnika HVO-a. Puščanu vatru otvorio je "major" Semir Terzić, zvan Tara, zapovjednik 7. muslimansko-bošnjačke brigade, a s njim su pucali i njegovi vojnici, medu kojima je zapažen Enes Aličić, koji je po automobilu pucao s udaljenosti od dva-tri metra.
O tome događaju 30 minuta poslije obaviješteni su kapetan Hasan Ribo, zapovjednik štaba Armije BiH u Travniku, i general Jasmin Jaganjac, te Fikret Ćuskić, zapovjednik 17. krajiške brigade. Nitko ništa nije poduzeo i zločinci nisu kažnjeni. Mučki, iz zasjede, u Docu, na raskrižju puta Travnik-Guča Gora, 17. ožujka 1993. godine ubijeni su Ivo Jurić, rođen 1972., iz Maljina i Zoran (Vesko), Matošević, rođen 1967. g. Oni su bili u odorama vojnika HVO-a i čekali su neko vozilo da ih prebaci u Guču Goru. Ubili su ih pripadnici Armije BiH, među kojima je bilo Arapa, rafalima iz automatskih pušaka. Dok su ležali na asfaltu mrtvi u njih je iz neposredne blizine ispaljeno još nekoliko rafala. Oni su ubijeni u vrijeme savezništva, dok još nisu počeli ratni sukobi između HVO-a i Armije BiH na travničkom području.
U travnju 1993. godine napetosti između Armije BiH i HVO-a se zaoštravaju. Vojnici Armije BiH u gradu pale nekoliko zastava bosanskohercegovačkih Hrvata, što izaziva negodovanje. Nakon toga incidenta postrojbe travničkog HVO-a napuštaju grad Travnik.
Ispred svoje kuće na Kalibunaru broj 98 ubijen je, 5. travnja 1993. godine, Krešo Skočibušić. Ubijen je snajperskim hicem. Uoči Uskrsa, a u predvečerje 9. travnja 1993. godine, u Travniku počinje opći progon Hrvata, a to čine pripadnici MUP-a i Armije BiH. Posebno se ističe specijalna "Mečetova policija". Njoj je, naime, na čelu Ismet Kurtešević zvani Meče, rođen 1957. godine, vlasnik kafea "Grozd". Uz njega to čine Izo Trbojević i njegov brat po nadimku Nane, vlasnici kafea "Kod Naneta" u Travniku. Kurtešić sad boravi ili u Zagrebu ili u Njemačkoj. Tada je uhićeno i u tvrđavu na starom gradu zatočeno sedamdesetak viđenijih Hrvata iz Travnika, od kojih su neki pretučeni. Tada su zapaljene i sve hrvatske zastave istaknute u Travniku.
Sredinom travnja 1993. godine trojica vojnika Armije BiH, iz "Krajiške brigade", oko 18,30 sati u selu Rudnik Bila, općina Travnik, nasilno su ušli u kuću u kojoj je živjela jedna Hrvatica rođena 1940. godine. Prijetili su joj noževima, psovali njene svetinje i pretresali kuću. Oduzeli su joj sav novac pod izlikom da je to za "Hasinu vojsku", a potom su je dvojica silovali. Napadači su bili u dobi od oko 30 godina, kuću su napustili oko jedan sat nakon ponoći; poslije toga žena je napustila i kuću i selo.
U noći 20. travnja 1993. godine oko 10,30 sati dvojica "Mečetovih policajaca", od kojih je jedan bio učitelj, pozvonili su na vrata stana Zvonka Gaša u Travniku, na Trgu Republike broj 12. Supruga Zvonka Gaše, Danica je krenula da im otvori, ali je kroz vrata ispaljen dugi rafal iz automatske puške i Danica je smrtno pogođena.
Miletići
Od 24. travnja 1993. godine počinju dani stravičnih zločina nad Hrvatima u travničkoj općini. Kulminacija zločina Armije BiH nad Hrvatima bila je 8. lipnja, kada se dogodio niz masovnih zločina. U selu Miletići, općina Travnik, 24. travnja vojnici Armije BiH masakrirali su petoricu Hrvata. Jedan svjedok to ovako opisuje: "Bilo ih je oko 50 kad su došli u selo Miletići. Među njima je bilo mudžahedina, ali i domaćih Muslimana. Prisilili su Hrvate da se okupe kod staje Srećka Pavlovića. Nas Hrvata bilo je oko 40, od čega pet vojno sposobnih muškaraca. Sve su nas povezali konopcem, a onih pet vojno sposobnih odveli su na stranu. Nas preostalih 35 (žene, djeca i starci) odveli su u selo Mehurići. Smjestili su nas u ‘Savića kuću’ gdje smo proveli dva dana i dvije noći. Nakon toga su nam dopustili da se vratimo u svoje selo gdje smo vidjeli ubijenu onu petoricu, koju su odvojili od nas, a to su:
1. Anto (Stipo) Petrović (star oko 50 godina); 2. Frano (Mijo) Pavlović (star oko 30 godina) ; 3. Stipo (Jozo) Pavlović (star oko 45 godina); 4. Tihomir (Jozo) Pavlović (star oko 19 godina); 5. Vlado (Zorko) Pavlović (star oko 19 godina). Pripadnici Armije BiH su mrtva tijela Hrvata ostavili u kući čiji jevlasnik Ivo Pavlović. Mrtva tijela su položena licem prema podu, a na vratu mrtvog Frane Pavlovića vidio sam tragove davljenja konopcem. Nakon nekog vremena (27.4.1993.) pripadnici UNPROFOR-a evakuirali su civile, Hrvate, mještane sela Miletići, do mjesta Nova Bila. U selu Miletići su protiv svoje volje, a na zahtjev pripadnika Armije BiH, ostala četiri muškarca i dvije žene. Kad su pripadnici Armije BiH početkom lipnja 1993. godine u selo Miletiće doveli zarobljene Hrvate, mještane sela Maljine, prisilili su i preostalih šest Hrvata iz Miletića da napuste selo".
Selo Miletići je bilo većinsko hrvatsko naselje, a danas u njemu nema ni jednog Hrvata. Prema popisu stanovništva 1991. godine u njemu su živjela 83 stanovnika, od čega 55 Hrvata ili 66,26 posto, 25 Muslimana-Bošnjaka ili 30,12 posto, a ostalih 3 ili 3,6 posto. Zločin u Miletićima bio je stravičan. Stipi Pavloviću su izvađene oči, a Frano Pavlović je nađen s glavom u posudi punoj krvi. Dvojica su zadavljena lancima. Zločinci su im vadili krv, a potom ih tjerali da tu vlastitu krv piju. Zločine u Miletićima, uz pomoć većeg broja vojnika Armije BiH, počinili su Tahir Jašarević, sin Dade, iz sela Fazlići u općini Travnik i Hamid Malenković iz sela Mehurića, koji je ranije radio u knjižari "Svjetlost" u Travniku. Ovu akciju je odobrio zapovjednik 2. bataljuna 306. brdske brigade Armije BiH Bahrudin Kumro, a o svemu tome sve je znao Esad Sipić, zapovjednik brigade, koji je u jesen 1995. godine bio u Službi sigurnosti 7. korpusa Armije BiH.
U svojoj kući u selu Rudnik-Han Bila 24. travnja 1993. godine oko 21 sat silovana je K.B. Tri vojnika Armije BiH upala su u njenu kuću, za jednog se zna da je bio iz Mehurića, i poslije silovanja natjerali su jadnicu da im skuha kavu i pripremi večeru. Taj nasilnički čin trajao je punih šest sati. Krajem mjeseca travnja u selu Jankovići hitac iz snajpera oduzeo je život Frani Pliškiću. Franu Stojaka, 13 svibnja 1993. odveo je pripadnik MUP-a BiH Suad Šabanović, sin Asima iz sela Purići, u upravu rudnika mrkog uglja. Što se s Franom dogodilo nitko točno ne zna, ali je jedan drugi pripadnik MUP-a nakon dva sata dovezao Franov leš u prtljažniku automobila "zastava 101".
Početkom lipnja 1993. godine počinje strahovito stradavanje Hrvata u travničkoj općini. Vojnici Armije BiH 3. lipnja počinju masovno uhićivati muškarce Hrvate i odvoziti ih u nepoznatom smjeru vozilima Armije BiH. Svjedoci su prepoznali pripadnike postrojbe Armije BiH zvane Kojoti, koji su bili odjeveni u crne uniforme, a na glavi svaki od njih nosio je crni šešir.
Neposredno pred oružani napadaj 3. lipnja 1993. isključen je dotok vode i električne energije hrvatskom pučanstvu u selu Polje. Vojni napad na selo počeo je u večernjim satima, a medu napadačima prepoznati su i Muslimani-Bošnjaci iz sela Polja. U tome napadu ubijene su najmanje četiri osobe hrvatske nacionalnosti i to:
1. sin Lucije Anić; 2. Mirko Dujmušić, rođen 1944. godine; 3. sin Slavka Munetića, oko 18 godina; 4. Jozo Rojnica, rođen 1933. godine. Tada su u selu Polje zatočeni mnogi Hrvati. Neki su u zatočeništvu proveli i do 40 dana.
Hrvatsko civilno pučanstvo sela Peševići kod Turbeta našlo se pod vatrom postrojbi Armije BiH 5. lipnja. U tome napadu ubijena je Vedrana Prčinlić, petogodišnja djevojčica, hrvatske nacionalnosti. Napadnuto pučanstvo se povuklo iz sela, a u njemu je ostao starac Nikola Družetić, rođen 1907. godine. Nema nikakvih vijesti o njegovoj sudbini.
U najtežim danima sukoba između dva naroda na travničkom području UNPROFOR je bio otvoreno sklon Muslimanima-Bošnjacima. Konkretno, jedan svjedok ovako opisuje događaj 6. lipnja 1993. godine: "Svjedočim da je UNPROFOR prevozio muslimansko-bošnjačke vojnike s jednog na drugi borbeni položaj, a naše ranjenike nisu htjeli prevesti, iako ih je bilo osoba u kritičnom stanju. Da, prevozili su, za vrijeme napada, naoružane Muslimane - muslimansku vojsku - a s jednog položaj na drugi! Gledao sam kako istjeruju naše ljude iz sela i kako iz svojih transportera iskrcavaju naoružane Muslimane-Bošnjake. U samom centru Travnika iz kasarne Armije BiH u transportere UN-a ulazili su naoružani Muslimani, a potom su bili prevažani na Vilenicu (planina) i u muslimanska sela Turiće i Bijelo Bučje. Britanske snage UNPROFOR-a su bile te koje su u svojim transporterima prevozile muslimanske vojnike.
UNPROFOR za nas Hrvate nije ni mario. S Muslimanima su surađivali. Kad je UNPROFOR prevezao Muslimane-Bošnjake dolje ispred hotela, Britanci su gledali kako Muslimani pucaju iz snajpera na naše izbjeglice. Bilo je između 2.000-3.000 izbjeglica. UNPROFOR-ov transporter je stajao i ništa nisu poduzimali, a pucalo se s muslimansko-bošnjačkih položaja na kolonu izbjeglica. Bilo je i mrtvih. Ivo Žepina (star oko 70 godina) ranjen je snajperom u trbuh, njegova sestra je ranjena u prsa, a njegova unuka je ubijena. Snajper je pogodio i zapovjednika policijske postaje Velimira Matića. Nastala je panika tako da nismo uspjeli ni mrtve ponijeti, a kamo li ih pokopati".
Sve žešći su napadi postrojbi Armije BiH na pučanstvo u hrvatskim selima ili u onima u kojima ima i Hrvata. Stoga hrvatsko pučanstvo napušta svoje kuće i odlazi u zbjeg. Tako je 8. lipnja, 1997. Hrvata sela Postinja, gdje ih je bilo preko 13 posto, krenuli u zbjeg. Pri bijegu u selo Maljine na njih je otvorena puščana paljba i tom prigodom su ubijeni:
1. Mara Balta, rođena oko 1930.; 2. Franjo (Vinka) Pušelja; 3. Tomo Pušelja, rođen oko 1930.; 4. sin Nikole Jurčevića, zvan Buco. Maljine-Bikoši
U travničkom selu Maljine prema popisu stanovništva iz 1991. godine živjelo je 1.483 stanovnika, a od toga 984 ili 66,35 posto bili Muslimani-Bošnjaci a 495 ili 33,37 posto Hrvati. Selo je smješteno u podnožju planine Vlašić, poznatog zimskog izletišta. U ranu zoru 8. lipnja 1993. godine postrojbe Armije BiH napale su civilno stanovništvo hrvatske narodnosti i uništile njihovu imovinu. Žene i djeca su zarobljeni i odvedeni kao taoci u muslimansko-bošnjačko selo Mehurići. Tog dana je u Bikošima, zaselku sela Maljine, strijeljano trideset hrvatskih civila. Vojnici Armije BiH su poslije strijeljanja obilazili jednog po jednog strijeljanog Hrvata i ispaljivali u njih nove metke. U tome je jedan vojnik Armije BiH sam sebe ranio i nastala je zbrka u kojoj je sedmorici Hrvata uspjelo pobjeći s mjesta zločina. U blizini prostora pod kontrolom HVO-a jedan od tih bjegunaca, Vlado Pušelja, sin Andrije, nesretno je poginuo. U Bikošima su ubijeni:
1. Anto Balta, Franjin; 2. Ivo Balta, Nikin; 3. Jozo Balta, Franjin; 4. Luka Balta, Matanov; 5. Nikica Balta, Franjin; 6. Bojan Barač, Zvonkov; 7. Davor Barač, Zvonkov; 8. Goran Bobaš, Nikin; 9. Niko Bobaš 10. Pero Bobaš, Mijin; 11. Slavko Bobaš; 12. Srećko Bobaš, Franjin; 13. Božo Đaković, Antin; 14. Dalibor Janković, Stipin; 15. Stipo Janković, Franin; 16. Slavko Kramar, Mijin; 17. Franjo Martinović, Nikin; 18. Anto Matić, Mijin; 19. Tihomir Peša, Dragin; 20. Ana Pranješ, Dragina; 21. Zdravko Pranješ, Antin; 22. Bojan Pušelja; 23. Davor Pušelja; 24. Ljuban Pušelja, Antin; 25. Predrag Pušelja, Kazimirov; 26. Jakov Tavić, Ivin; 27. Mijo Tavić, Ivin; 28. Stipo Tavić, Perin; 29. Ivo Volić, Jozin.
Pod zaštitom IFOR-a i uz nadgledanje UN-ovog ureda za humanitarna pitanja te uz sudjelovanje predstavnika sve tri strane u Bosni i Hercegovini, u srpnju 1997. je počela ekshumacija žrtava masakra i genocida u Maljinama-Bikošima. Ekipu za ekshumaciju činili su Berislav Pušić, član Ureda za razmjenu, predstavnici srpske i muslimansko-bošnjačke strane Dragan Bulajić i Amor Mašović te Robert Kirschner, patolog i član stručnog tima za ekshumacije UN-a, Jean Daniel Bieler, voditelj Odjela za izbjeglice i humanitarna pitanja UN-a i dr. Marija Gajanović-Definis, specijalistica za sudsku medicinu splitskog KBC Firule; koja je i vodila postupak ekshumacije.
Ta ekipa je bila na licu mjesta 10. srpnja 1996. godine s vrlo jakim osiguranjem IFOR-a. Svi članovi ekipe bili su vrlo iznenađeni kada su vidjeli da je mjesto masovne grobnice prekriveno naslagom smeća, vjerojatno da bi se prikrila grobnica. Pri ekshumaciji, sin koji je u tome sudjelovao prepoznao je svoju majku. Prema izjavi Berislava Pušića čuđenje je izazvala činjenica da je od devet pronađenih tijela sedam bilo bez glave. Svi su pred tom činjenicom zanijemili, a Dragan Bulajić je izjavio: "Hvala Bogu da samo Srbi nisu ratni zločinci. Ima i Muslimana". Berislav Pušić je izjavio da preživjeli svjedoci nekih masakra u Lašvanskoj dolini govore da su mudžahedini ubijali ritualno. 0 tome ritualu svjedočili su u više navrata. Tako svjedok preživjeli P. izjavljuje: "Morali smo sjesti u krug i gledati kako se čovjeku siječe glava. Nakon toga se odrubljena glava stavlja na tacnu i dala drugoj žrtvi koja će tek doći na red da ljubi tu glavu. I tako u krug."
Muslimansko-Bošnjačka strana je tri godine prikrivala zločin u Maljinama-Bikoši. Na njihovo izričito protivljenje daljnja ekshumacija je obustavljena. Razlog tome je što su bili uznemireni "islamski humanitarci", a to su najvjerojatnije izvršitelji zločina iz islamskih zemalja, koji su se i nastanili u neoštećenim hrvatskim kućama. Bio je to potez da se proces ekshumacije odgodi i da se privremeno prikriju zločini počinjeni nad Hrvatima.
Napad na selo Maljine-Bikoše izveden je 8. lipnja 1993. oko 3,30 sati dok su ljudi mirno spavali. U napadu su sudjelovale jedinice Armije BiH iz sastava 3. korpusa Zenice. Bila je to operativna grupa "Bosanska Krajina" sa sjedištem u Travniku, a zatim su u tome sudjelovale 306. brdska brigada, l7. krajiška brigada, 7. muslimansko brigada, odred "El Mudžahid" iz Zenice i MUP Travnik. Tim postrojbama zapovijedali su ili su na drugi način odgovorni za počinjene zločine:
Enver Hadžihasanović, komandant 3. korpusa Armije BiH u Zenici, (1997.) sada brigadni general na funkciji načelnika Glavnog štaba Armije BiH. Ima veliki ugled u vojsci i Stranci demokratske akcije (SDA). Vojnicima je obećao ratni plijen za osvajanje hrvatskih sela kuću na području općina Travnik, Vitez i Busovača. Odgovoran je za počinjene zločine kao zapovjednik navedenih postrojbi.
Đemal Merdan, sin Saliha i majke Jilduze, rodene Aganović, roden 1950. godine u Busovači, nastanjen u Zenici, major bivše JNA, a u vrijeme zločina bio je zamjenik zapovjednika 3. korpusa Armije BiH sa sjedištem u Zenici. On je zajedno s zapovjednikom Hadžihasanovićem. donosio ključne odluke o zločinačkim akcijama nad Hrvatima u selu Maljine, odnosno zaselku Bikoši. Osim toga je izravno zapovijedao i bio nazočan u napadačkim akcijama na Hrvate na području Guče Gore, općina Travnik te općina Vitez i Busovača.
Mehmed Alagić, bivši potpukovnik JNA, roden 1947. godine u Sanskom Mostu, zapovijedao je operativnom grupom Bosanska Krajina. Poslije je bio brigadni general na funkciji zapovjednika 7. korpusa Armije BiH. On je izbjeglica iz Bosanske Krajine u Travnik i tu je brzo vojnički napredovao od zapovjednika vojarne preko zapovjednika 17. krajiške brigade i zapovjednika oružane grupe Bosanska Krajina do zapovjednika 3. korpusa Armije BiH. Osobno je vodio vojne akcije protiv hrvatskog pučanstva u selima općina Travnik i Vitez, a odgovoran je za zločin počinjen u Maljinama-Bikoši. Sada je predsjednik općine Sanski Most.
Esad Sipić je rodom iz sela Šiprage u općini Kotor Varoš, vojno lice bivše JNA, s činom starijeg vodnika, a u zločinačkim operacijama protiv Hrvata bio je zapovjednik 306. brdske brigade Armije BiH. Kao vodnik bivše JNA sudjelovao u srpskoj agresiji na Sloveniju i Hrvatsku. Planirao je i osobno rukovodio akcijama na Guču Goru, Pješčaru i Brajkoviće, a odgovoran je i za strijeljanje Hrvata u Bikošima.
Tahir Čamdžić je rodom iz sela Mehurić, bivši oficir JNA, zapovjednik l. bataljuna 306. brdske brigade sa sjedištem u selu Krpeljići, a zapovijedao je bataljunom pri napadu na selo Maljine.
Bahrudin Kumro bio je zapovjednik 2. bataljuna 306. krajiške brigade sa sjedištem u Han Biloj. Zapovijedao je bataljunom pri napadu na selo Maljine te je uvelike odgovoran za počinjeni genocid nad tamošnjim Hrvatima.
Ferid Tarakčija je rođen 1959. u Maljinama a po zanimanju je inženjer metalurgije. Bio je zapovjednik jedne čete l. bataljuna 306. brdske brigade, sada je član Izvršnog odbora skupštine općine Travnik. Njegova četa pod njegovim vodstvom sudjelovala je u genocidu nad Hrvatima u selu Maljinama i u etničkom čišćenju tih prostora.
Fikret Čuskić je rodom iz Banja Luke, major bivše JNA, zapovjednik 18. krajiške brigade, sada brigadir na dužnosti načelnika štaba 7. korpusa Armije BiH. Planirao je i rukovodio borbenim akcijama, sudjelovao u donošenju odluka o napadima na hrvatske prostore u Gučoj Gori i odgovoran za zločine u Maljinama-Bikoši.
Asim Karačić, zapovjednik 7. muslimansko-bošnjačke brigade iz Zenice, sudjelovao je sa svojom postrojbom u napadu na Hrvate sela Maljine-Bikoši i odgovoran za strijeljanje zarobljenih vojnika HVO-a i civila Hrvata u Bikošama. Direktno odgovoran za genocid nad hrvatskim pučanstvom Guče Gore.
Semir Terzić je rođen 1958. u Travniku, Žitarnica broj l, po zanimanju profesor sociologije, bio je jedan od zapovjednika u 7. muslimansko-bošnjačkoj brigadi. Bio je pripadnik "Patriotske lige". Formirao je specijalne postrojbe MOS-a (Muslimansko-Bošnjačkih oružanih snaga) u Travniku, kojima je glavni cilj bio etničko čišćenje grada. Izravno je odgovoran za ubojstvo Ivice Stojaka u Travniku. Odgovoran je za napade na Hrvate sela Maljine-Bikoši i strijeljanje zarobljenih vojnika HVO-a i civila Hrvata. Obavljao je dužnosti u 306. brdskoj brigadi kod zapovjednika Sipića kao pomoćnik za moral i vjerska pitanja, a tu dužnost je obavljao i u 37. lakoj brdskoj brigadi. Sada je na dužnosti sekretara Sekretarijata za obranu općine Travnik s činom majora Armije BiH.
Abdul-Adhim Muktauf, sin Mehmeda, rođen 1939. godine u Basri u Iraku, a nastanjen u Travniku i oženjen Travničankom. Bio je vlasnik videoteke "Palma", a organizirao je dovođenje mudžahedina u Lašvansku dolinu. Za lipanjskih krvavih događaja u Lašvanskoj dolini bio je zapovjednik ekstremnog odreda "El Mudžahid" sa sjedištem u Travniku. Vodio je svoj odred u napadu na Hrvate sela Maljina, njegovi vojnici su strijeljali zarobljene vojnike HVO-a i hrvatske civile u Bikošama.
Abu Ajam je bio zapovjednik u odredu "El Mudžahid", a direktno odgovoran za strijeljanja zarobljenih Hrvata u Bikošama. Osobno je izjavljivao kako njegovim odredom zapovijeda sam Alija Izetbegović.
Asim Fazlić rodom iz sela Karaule, općina Travnik, bio je 1993. načelnik MUP-a u Travniku. Pripadnici njegovih policijskih stanica u Mehurićima i Maljinama izravno su sudjelovali u napadu na Hrvate sela Maljine i strijeljanju tih istih u Bikošama. On sam nije vodio te akcije, ali ih je odobrio. Policijsku karijeru počeo je u Travniku kao obični policajac, potom je u Zagrebu je završio Višu školu unutarnjih poslova, a zatim Fakultet kriminalističkih znanosti. Prije rata bavio se švercom, osobito automobila.
Uza spomenute izravne izvršitelje navedenih genocidnih zločina, još su sudjelovali Isak Aganović, rodom iz Mehurića; stanoviti Bašić, prognanik iz sela Oborci u općini Donji Vakuf, pripadnik 2. muslimansko-bošnjačke brigade, koji je bio nastanjen u kući lugara Zdravka Zelića u selu Postinje i još mnogi drugi.
Odgovornost snose i politički i vjerski službenici toga područja i to:
Muhamed Ćurić, predsjednik općine Travnik, radio je na provedbi etničkog čišćenja hrvatskih sela i dijelova grada Travnika, često je direktore firmi pitao "imaš li ustaša u firmi" i ako je bilo Hrvata, oni su poslije toga otpuštani. Planirao je akcije etničkog čišćenja u Gučoj Gori, odobrio genocid u Maljinama-Bikoši.
Halid Genjac iz Visokog, liječnik u Domu zdravlja u Travniku, jedno vrijeme i direktor te ustanove. Specijalnost mu je ginekologija. Za nemilih događaja bio je predsjednik SDA u Travniku. S predsjednikom općine Ćurićem planirao etničko čišćenje i progone tamošnjih Hrvata. Znao je za zločine u Gučoj Gori i Maljinama ali nije poduzimao ništa protiv izvršitelja tih genocida.
Nusret efendija Abdibegović, iz Travnika, Žitarnica broj l, a na dužnosti je travničkog muftije (vjerski voda u rangu katoličkog biskupa). Sudjelovao je u donošenju važnih političkih i vojnih odluka u Travniku. Bio je i imam glasovite Šarene džamije Sulejmanije. Iz redova SDA optuživan da je prisvajao novce prikupljene za Armiju BiH u inozemstvu. Direktno sudjelovao u etničkom čišćenju Hrvata, a predlagao je da se u franjevačkom samostanu u Gučoj Gori osnuje islamski centar.
Podovi
Selo Podovi je također bilo na udaru snaga Armije BiH 8. lipnja 1993. godine. Oko šest sati ujutro upale su postrojbe Armije BiH i počele pljačkati sve do čega su mogli doći. Podovi su većinsko muslimansko-bošnjačko selo, a opljačkali su sve hrvatske kuće, četiri su zapaljene, a u ostale su uselili Muslimani-Bošnjaci. Nakon napada, od 175 u selu su ostala tri Hrvata, od kojih je Ivan Barač ubijen, a druga dvojica zatočena u samom selu pa prebačena u Brajkoviće i s 35 drugih zatočenika, proveli su u zatočeništvu 75 dana.
O stradanju Hrvata sela Podovi, Podstinje, Maljine i o ubojstvu većeg broja uhićenika u Bikošama postoji više iskaza svjedoka očevidaca. Mi ovdje donosimo iskaz muškarca Hrvata, rođenog 1940. godine, koji se nalazi u arhivi Komisije za ratne zločine Herceg-Bosne:
"8.6.1993., utorak, oko četiri sata ujutro, začula se pucnjava iz artiljerijskog naoružanja. Ja sam bio u selu Podstinje, inače sam iz Podova, otkud se narod iselio već prije pet dana (petak), a samo su se muškarci zadržali da hrane stoku i paze kuće. 8.6. i oni koji su ostali u Podovima i Podstinju, otišli su u Maljine i Guču Goru.
Izašao sam iz kuće a s prve linije je došao moj bratić i rekao da se svi povlačimo prema Maljinama. U Maljine smo stigli u rani osvit (nas oko 40, svi muškarci). Iz Maljina su već svi otišli i povukli se, a nas su Muslimani zarobili odmah čim smo stigli u selo, bili smo okruženi.
Na putu od Podstinja do Maljina ima ranjenih, ali i ubijenih.
1. Tomo Pušelja, rođen oko 1930.; 2. Franjo Pušelja (Vinkov), oko 25 godina; 3. Mare Balta (Matina žena), rođena oko 1930.; 4. Jurčević, zvani Buco (Nikin sin), oko 25 godina. Ja sam bio u ambulanti na previjanju kada su njih pobijali. U toku napada se čula vika Muslimana-Bošnjaka među kojima je bilo dosta Mudžahedina, vikali su: ‘Tagbir braćo’ i ‘Alahu egber’, a Mudžahedini su bili maskirani i govorili arapskim jezikom.
Iz ambulante nas je dovezlo na kamionu, nas osmoro, a našim doktoricama, Ljubici Pušelja i Kaći, ne znam kako se preziva, nisu dozvolili da idu s nama u Bikoše, a potom u Mehuriće gdje su se nalazili i ostali Hrvati iz okolnih sela.
Iz ove grupe koja je bila vođena u Mehuriće izdvojena je jedna grupa mladića, vojnika i starijih civila, a i jedna djevojka, njih tridesetak. S tom grupom smo se sreli u Poljancima od kuda su nas sve vratili nazad za Bikoše. To je sve moglo biti oko devet ili deset sati.
Jedan vojnik, naoružan i uniformiran, nije Mudžahedin, pričao je naški, i još jedan s njim, koji je poslije bio ranjen, pitali su: ‘Znate li što je dženet?’, a kad mu nismo odgovorili, jer ne znamo, on je rekao: ‘Znat ćete sada!’ Prijetili su da će nas pobiti, da ovo nikada neće biti Hrvatska i Herceg-Bosna. Stigli smo na Bikoše, na cesti (asfaltu) pored jedne stare male kućice (štala). Idući tako u koloni jedan od naših ljudi koji je imao (bolest) padavicu on zajaukao je. Kako je on zajaukao, tako je po nama zapucano. Njih možda osam do deset Muslimana-Bošnjaka, jer je svako od njih vodio nas pet. Začulo se sa svih strana po cesti jauke i zapomaganja naših ranjenih ljudi, a jedan je tražio pomoć (Bojan Barać, star oko 20 godina), ali mu nitko nije uspio prići i pomoći. Jedan od tih Muslimana pucajući se ranio. Pucnjava je prestala dok su se oni okupili oko tog ranjenog Muslimana-Bošnjaka. Ja sam ranjen u rame dok sam bio ležao - u plećku, ali na sreću lakše.
Primijetio sam u tom metežu i gužvi četvoricu naših ljudi kako bježe, a i ja sam krenuo za njima. Svi smo skupa pobjegli preko livade pa ne znam što je bilo s ovom grupom na cesti... ...Tog istog dana 8.6. oko podne, u Postinjskom polju pored vodenice, sjeli smo da se odmorimo, nas petorica, koji smo pobjegli. S ceste se začula pucnjava, vikali su nam: ‘Predajte se, opkoljeni ste!’ Dvojica najmlađih od nas pet su preko vode pobjegli, a mi (nas trojica) jer smo bili ranjeni, nismo mogli pobjeći i predali smo se.
Dvojicu su nas odveli na previjanje, a ja sam ostao s njima pored vodenice; njih je bilo desetak od kojih znam i prepoznajem: Salko (s Lagera, star oko 30 godina, Rašidov sin), Suljan (sin Bajre, star oko 25 godina, on je govorio ostalima da me treba ubiti) i Nail (oženjen na Lageru od Seide), njih dvojica su skupa zahtijevali od ostalih da me ubiju, ali drugi nisu dali da me udare kundakom i da mi se približe. Znam i ostale, ali im ne znam imena. Pitali su me za oružje u selu, za miniranje, ali me nisu udarali. Naredili su mi da zovem ovu dvojicu što su pobjegli da se predaju, ali oni su već bili pobjegli.
Od vodenice smo otišli do Zvonka Baraća kuće da vide da se nisu tu sakrili. Tu je pristigao jedan nepoznati milicionar u pratnji jednog doktora (za kojeg oni kažu da je doktor), on je upitao tko je zarobljen. Reče mi: ‘Ustašo, priznaj gdje vam je oružje i gdje su vam minska polja!’ Pritom mi je cijelo vrijeme držao nož pod vratom, a ostali su stajali i gledali. Ja sam rekao da smo oružje predali, a tražio je moje osobne dokumente, predao sam mu ih na pregled. Poslije tog pregleda odveli su me u selo Mehuriće u školu, gdje sam zatekao većinu stanovništva iz sela Maljina, Podova, Podstinja i Orašca, 280-300 muškaraca, žena i djece u školskoj fiskulturnoj dvorani, gdje je zadržan taj narod 17 dana, sve do razmjene 24.6.1993. U međuvremenu su me nakon četiri dana odstranili kao vojnog zarobljenika, do dolaska predstavnika Crvenog križa, koji su nam dali neke kartice. Dva puta su nam davali hranu, bili smo pod ključem, puštali su nas po potrebi u WC, bili su korektni prema nama.
Ariz iz Podova je pravnik na pilani u Novoj Bili, on nas je ispitivao o stanju u selu, u vojsci, rekao: ‘Na, pa pišite.’ Četiri dana smo bili u nekoj šupici, bilo nas je 15, a pušteno nas sedam. Ostale su odveli u KPD Zenica. To su:
1. Mijo Pušelja; 2. Željo Pušelja (sin Mije); 3. Božo Pušelja (Mijin brat); 4. Njihov bratić Ljuban; 5. Mirko; 6. Veso Balta iz Postinja; 7. Drago Jurić; 8. neki Baja iz Maljina. Ostale, iz druge šupe, ne znam, osim Zdravka Peše. Njih je bilo oko 14, ali se nismo mogli vidjeti."
Ovaj iskaz je pisan 18. listopada 1993. godine. Ovnak
Istočno od grada Travnika je selo Ovnak, a 8, lipnja 1993. snage Armije BiH i travničkog MUP-a napale su Hrvate i njihovu imovinu u njemu. Tada je ubijen Stipo Kafandar, rođen 1917. godine, a ostalo stanovništvo, koje je nastanjivalo 23 obiteljske kuće, protjerano je u Novu Bilu. Stipo Kafandar ubijen je u vlastitoj kući iz vatrenog oružja, a pokopan je u Ovnaku 12. lipnja 1993. Armija BiH je zapalila dvije hrvatske kuće, a u pet su se uselili. Sve ostale kuće su provaljene i opljačkane kao i sav stočni fond sela.
Grahovčići
Zločici Armije BiH i travničkog MUP-a nastavljaju napade istog dana i u selu Grahovčići u općini Travnik. Opet je napad počeo u jutarnjim satima iz više pravaca, a ubijena su četiri civila Hrvata i to:
1. Stipo Ćuturić, rođen 1928. godine, sin Dragana, teški bolesnik. Ustrijeljen je rafalom iz automatskog vatrenog oružja u vlastitoj kući, pokopan na Ovnaku 12. lipnja.; 2. Ana Ćuturić, rođena 1927. godine, Stipina supruga, ustrijeljena je također rafalom iz automatskog oružja u vlastitoj kući, a na tijelu su bili vidljivi tragovi nasilja. Pokopana je na Ovnaku s mužem 12. lipnja 1993. godine. 3. Nepoznata starija žena, pokopana na Ovnaku 12. lipnja; 4. Nepoznati muškarac, civil, ustrijeljen rafalom iz automatskog oružja, nađen u jezeru Grahovčići.
Selo Grahovčići je hrvatsko naselje s 1.215 stanovnika prema popisu iz 1991. godine, od čega 1.209 bili su Hrvati, koji su živjeli u 200 obiteljskih kuća. U selu nisu živjeli Muslimani-Bošnjaci, niti jedan! Svi preživjeli su istog dana oko 12 sati, pod stalnom vatrom pješadijskog naoružanja vojnika Armije BiH uspjeli evakuirati u Novu Bilu. Pri evakuaciji bilo je poginulih i ranjenih. Izvlačenje Hrvata iz sela Grahovčića do Šarića Kuća u Novoj Bili, u razdaljini od oko tri kilometara, trajalo je puna tri sata. Vojnici Armije BiH u Gragovčićima zapalili su 23 hrvatske obiteljske kuće, razorili gospodarske objekte, opljačkali imovinu i odveli cjelokupni stočni fond.
Dolac/Bila
Selo Dolac Bila je također istočno od grada Travnika i na njegovo hrvatsko pučanstvo i imovinu napali su pripadnici Armije BiH također 8. lipnja 1993. godine. Tada su ubijena dva Hrvata:
1. Jadranko (Pero) Kurt, rođen 1973. godine; 2. Franjo (Srećko) Brkić, rođen 1970. godine. Oba su pokopana na groblju Gradac. Hrvati su živjeli u 65 kuća i svi su prognani u Novu Bilu. Zapaljeno je 11 obiteljskih kuća, a ostale su provaljene i opljačkane. Bogat stočni fond je također opljačkala Armija BiH.
Čukle
Selo Čukle je na popisu stanovništva 1991. godine imalo 1.348 stanovnika, 934 Hrvata ili 69,28 posto, 375 Muslimana-Bošnjaka ili 27,81 posto, 18 Srba ili 1,33 posto i 21 ostalih ili 1,55 posto. I na njega su 8. lipnja navalile postrojbe Armije BiH i travničkog MUP-a. Oko četiri sata ujutro počeo je napad, a ubijeno je devet civila i deset vojnika koji su bezuspješno branili selo. Ubijeni su civili:
1. Vinko (Markov) Janković, rođen 1933. godine, ubijen u kući, a pokopan blizu ugostiteljskog objekta vlasnika Luke Galića; 2. Tomo (Jozin) Stojak, rođen 1936. godine, ubijen u selu, a pokopan kao i Vinko Janković; 3. Dragan (Markov) Marijanović, rođen 1924., ubijen u selu, pokopan na njivi 40 metara od kuće Marinka Peše; 4. Ivo (Fabijanov) Lauš, rođen 1942., ubijen u selu, pokopan ispod kuće Drage Tadića-Karagana; 5. Franjo (Jozin) Stojak, rođen 1928. godine, ubijen u selu, mjesto pokopa je nepoznato; 6. Berta Kozina, Ivina supruga rođena 1933. godine, ubijena ispred vlastite kuće, sahranjena pored jedne staje; 7. Nepoznati stariji muškarac, sijedih brkova i sijede kose, ubijen u selu, pokopan ispod kuće Mate Kozine; 8. Mara Gazibarić, Perina supruga, rođena 1925. godine, ubijena pred vlastitom kućom, suseljani su je unijeli u nju, a vojnici Armije BiH su potom sve zapalili; 9. Ivo (Lukin) Galić, rođen 1938. godine, ubijen kod vlastite kuće, mjesto pokopa još nepoznato.
Ubijeni hrvatski branitelji u Čuklama: 1. Fabijan (Ivin) Lauš, rođen 1961. godine, nađen ustrijeljen rafalom na Ovnaku, gdje je i pokopan 12. lipnja 1993.; 2. Zlatko (Stipin) Marijanović, rođen 1955. godine, ubijen u blizini sela, pokopan iznad rezervoara za vodu; 3. Drago (Ivin) Erić, rođen 1958., ubijen u selu i pokopan iznad rezervoara za vodu; 4. Pero (Ivin) Kozina, rođen 1956. umro na nepoznat način, ne zna se ni gdje je pokopan; 5. Pero (Ivičin) Kolenda, rođen 1964., ubijen u selu, mjesto gdje vječno počiva nepoznato: 6. Nepoznat mladi muškarac, nižeg rasta, plave kose, ubijen u selu, pokopan ispod kuće Mate Kozine; 7. Branko (Dragin) Mrkonja, rođen 1967.; 8. Miroslav (Stipin) Kozina, rođen 1967.; 9. Anto (Matin) Stojak, rođen 1972.; 10. Kazimir (Matin) Kozina, rođen 1967.
Ostali dio hrvatskog pučanstva bio je zatočen u zaselku Gornjim Čuklama, u selima Brajkovići, Šušanj i Mehurići.
U Čuklama su tada spaljene 32 kuće, u 11 kuća su se uselili Muslimani-Bošnjaci, a sve ostale su provaljene i opljačkane, gospodarski objekti isto tako, kao i cijeli stočni fond sela. Strahote hrvatske tragedije u selu Čukle u travničkoj općini 8. lipnja 1993. godine opisala je žena hrvatske nacionalnosti u svojem iskazu od 2. rujna 1993.:
"Mjesec dana prije napada muslimanskih snaga na selo Čukle, Hrvati, mještani, nisu se smjeli slobodno kretat. Barikade su bile postavljene na putu prema Travniku i Zenici. Muslimani iz Čukla, tj. Gornjih Čukla, zadnji mjesec dana nisu htjeli ni da razgovaraju s nama, okretali su glave od nas. Hrvati Čukla, zbog nesigurnosti i straha za svoje živote, iseljavali su se mjesec-dva prije napada muslimanskih snaga.
Ujutro 8.6.1993. oko četiri sata počeo je napad muslimansko-bošnjačkih snaga. Bila sam u skloništu, s I.E., njegovom suprugom Z.E i susjedom A.G.. Od pucnjave nismo mogli izići iz skloništa.
To mi je uspjelo tek oko sedam sati. Stali smo bježati prema šumi. Naišli smo na susjede, Muslimane-Bošnjake, ali sada u uniformama Armije BiH. Bili su namazani po licu blatom i bojama. Imali su crvene i crne trake preko čela. Sa mnom su bili i moj muž B., A. G. , Z. E. , M.M. , S. L. i M. L. (stara oko 80 godina), te braća Miroslav i Drago Lauš. Iznad Gornjih Čukla, koje Muslimani-Bošnjaci nastanjuju, na mjestu zvanom Ušice, presrela nas je muslimanska vojska medu kojima je bilo i stranaca; bradati, povezani oko glave, u maskirnoj uniformi, nisu pričali.
Ti vojnici su nas postrojili za strijeljanje. Našla sam snage da kažem da nismo krivi. Prolazeći kroz šumu, moj muž je nagazio na minu koja mu je otkinula dio noge. Zamolila sam Omera Lukovića da prebacimo mog muža do bolnice. On je samo okrenuo glavu. Naoružana muslimanska vojska nas je natjerala da idemo ispred njih. Muž mi je ostao, onako ranjen, da leži u šumi iznad sela Gornje Čukle. Kad smo se udaljile kojih 100 metara od njega, čula sam pucanj puške.
Muslimanska nas je vojska dotjerala u Gornje Čukle (muslimanski dio) oko sedam sati navečer. Tražila sam nekog od komšija Muslimana, da nam pomogne, ali nikog nije bilo. 2atvorili su nas u kuću Marinka Peša. Tu sam zatekla I.S. i njegovu ženu M., te R.G. U toj kući su mi vojnici oteli 200 DEM. Naizmjenično, dva po dva, uniformirane osobe su nas ispitivala. Prijetili su nam da ćemo biti pobijeni, da ćemo u pola noći zaspati za sva vremena. Spominjali su Ahmiće i šta su ‘naši’ radili. Rekli su: ‘Sve ćete to vi platiti’. Oko pola noći su nas izveli ispred jedne garaže, postrojili uza zid. Bilo nas je deset. Htjeli su nas strijeljati. Iza nas se čuo govor, glas: `Bit ćete svi pobijeni, svi ćete zaspati.' Uza zid smo stajali oko 10-15 minuta.
Poslije toga su nas zatvorili u garažu veličine dva puta dva metra. Na deset u garaži dva na dva metra. Tu smo bili ostatak noći i cijelo jutro, sve do sata iza podne. Kada su otvorili garažu, donijeli su kruha i vode. Jedan pripadnik Armije BiH, održao nam je govor: ‘Sve ćemo ubiti i oteti hrvatsko, ubiti i pola kila teško muško hrvatsko dijete’.
Oko pet popodne izveli su iz garaže dvojicu mladića, braću Miru i Dragu Lauša. Odveli su ih malo dalje od garaže. Z.E. je vidjela kako je Drago odjednom pao, a Miro je počeo bježati. Mi u garaži čuli smo pucanje. Ubijeni su.
U garaži smo ostali do šest sati kada je pred garažu stigao kombi. Rečeno nam je da idemo kombijem do sela Ovnaka. Na Ovnaku, ispred kavane, izveli su nas iz kombija i postrojili. Uključili su kasetu, njihovu muslimansko-bošnjačku molitvu. Nešto su opet čekali. Jednom od Muslimana u policijskoj uniformi (plava uniforma) obratila sam se, moleći ga da nam pomogne, da nas ostave u životu. Rekao je: ‘Redajte se na Ovnaku’. Pripadnici Armije BiH (njih pet) su nas postrojili za strijeljanje. Nakon razgovora tog policajaca s zapovjednikom Mujom iz Brajkovića, bili smo spašeni od strijeljanja. Njihovo zapovjedništvo iz Ovnaka nije nam dozvolilo da se vratimo svojim kućama. Pitala sam gdje ima ‘našeg’ naroda da idemo tamo. Rečeno nam je da ima kuća Joze Markovića. ‘Možete ići u tu kuću’ - rekli su nam. U kući sam zatekla još 80 Hrvata, svi su mi bili poznati. To su ljudi iz sela Šušanj.
Neki od zatočenih su pošli s Ovnaka u Zenicu kod rodbine. Ja sam u Ovnaku ostala, skupa s tri žene, još mjesec dana. Sa mnom su bile : A.G. , R.G. i M.M. U vrijeme zatočeništva u kući Joze Markovića domaći Muslimani su noću dolazili maltretirati nas. Odvaljivali su vrata, opkoljavali kuću, dolazili u kuću s noževima, psovali majku ustašku. Nakon mjesec dana, nas tri smo pobjegle u Zenicu. U Zenici sam bila daljnjih mjesec i pol."
Brajkovići
Sela Dolac Bila, Čukle, Grahovćići, Miletići, Konjevići, Mišonica, Novo Selo, Orašac, Podovi i Šušanj pripadaju rimokatoličkoj župi sv. Martina u Brajkovićima, a nalazi se na području travničke i zeničke općine. Župa je nastala 1879. godine odvajanjem od župe Guča Gora. 1991. godine brojila je oko pet tisuća vjernika. Brajkoviće su napale postrojbe Armije BiH i travničkog MUP-a takoder 8. lipnja 1993. godine. To selo je prema popisu stanovništva 1991. imalo 521 stanovnik, 498 su bili Hrvati ili 95,58 posto. U tom prvom napadu su ubijena četiri civila:
1. Luca Barbarić, stara oko 70 godina, izgorjela u svojoj kući; 2. Stjepan (Markov) Bobaš, rođen 1926., ubijen kod vlastite kuće, pokopan u neposrednoj blizini; 3. Marko (Perin) Josipović, rođen 1934., ubijen kod vlastite kuće, pokopan u neposrednoj blizini; 4. Alfonz (Jozin) Matković, rođen 1933. godine, invalid bez noge, ubijen u selu Grahovčiću, pokopan na Ovnaku 12. lipnja 1993.
Poginula su tri muškarca koja su branila selo:
1. Pero (Matijin) Matković, rođen 1970. godine, ubijen u blizini sela, nije pokopan; 2. Anto (Matin) Klarić, rođen 1946. godine, ubijen kod vlastite kuće; 3. Marijan (Nikin) Barić, oko 40 godina, ubijen na Pješčari.
U kući Lovre Šimića, u selu zatočena je 21 osoba, a zajedno s njima još deset Hrvata iz sela Čukla, dva iz sela Podova kao i bračni par Šimić, vlasnici kuće. Bilo je ukupno 37 zatočenika, od čega je 29 zatočenih hrvatskih civila razmijenjeno 16. kolovoza 1993. godine. Tri muškarca su proglašena ratnim zarobljenicima, odvedeni u Zenicu i zatočeni u zatvoru “KPD Zenica". Tri osobe su tražile da se smjeste kod rodbine u Zenici što im je i dopušteno, a dvije su ostale u Brajkovićima. Svi ostali Hrvati su protjerani iz Brajkovića 8. lipnja 1993. u Novu Bilu. U selu je spaljeno šest obiteljskih kuća, a u šest su se uselili Muslimani-Bošnjaci. Sve kuće su provaljene i opljačkane, kao i stočni fond.
Krpeljići
Krpeljići su većinsko muslimansko-bošnjačko selo sa 722 stanovnika prema popisu iz 1991. godine. Od toga je Hrvata 133 ili 18,42 posto, 583 Muslimana-Bošnjaka ili 80,74 posto. Pripadnici UNPROFOR-a su 9. lipnja 1993. godine, oko devet sati dovezli iz sela Krpeljića u dvorište crkve sv. Franje Asiškog u selu Guča Gora masakrirana tijela sedam Hrvata, mještana toga sela, koji su ubijeni prethodnog dana:
1. Stipo Kafandar, rođen 1948., bez jednog oka; 2. Drago Petrušić, rođen 1945.; 3. Ljubo Petrušić, rođen 1932.; 4. Rudolf Petrušić, rođen 1933.; 5. Drago Volić, rođen 1934.; 6. Vlado Volić, rođen 1959., mučen prije umorstva; 7. Niko Sluganović, rođen 1949..
Pripadnici UNPROFOR-a su tijela masakriranih Hrvata zamotali u deke i pokopali u crkvenom dvorištu. Postrojbe Armije BiH su stalno pucali na crkvu i samostan pa su pripadnici UNPROFOR-a oko 17,30 sati radi sigurnosti evakuirali sve civile koji su se tu bili sklonili i odveli ih u Novu Bilu.
Po iskazu svjedoka pisanom listopada 1993. godine napad na Krpeljiće počeo je "8. lipnja 1993. ujutro oko tri sata. Pucalo se, padale su granate na sve strane, stakla su na kućama pucala, čuli su se povici ‘Allahu ekber’". Svjedokinja govori da je vidjela pred svojom kućom tijelo susjeda Drage Petrušića kako leži na leđima raširenih ruku. Bio je pogođen metkom u glavu. Dragu Petrušića ubio je Džemo Grabus, star oko 35 godina, zidar. Svih sedam ubijenih u Krpeljićima su se bili predali, a potom su ih njihovi susjedi Muslimani-Bošnjaci ubili.
O tragičnoj sudbini Hrvata u travničkim selima Orašac, Ovnak i Čukle svjedoči muškarac, Hrvat, rođen 1954. godine. On je izjavio 9. siječnja 1997. godine u Vitezu između ostaloga i ovo:
"Početkom lipnja 1993., Muslimani nas pojačano provociraju. Napose se ‘iskazuju’ Rešed Delić, Safet Delić, Mujo Ridžić i drugi. Kobnog 8. lipnja 1993. godine, dolazi do napada Armije BiH, u jutarnjim satima iz pravca sela Bukovice, Travnika, Maljina, Mehurića, Kljaka i Zenice, pod vodstvom Mehmeda Alagića, zapovjednika 3. Korpusa Armije BiH. Istog dana 8.6.1993., padaju Guča Gora, Brajkovići, Grahovčići, Čukle, Orašac, Podovi, Mišanjica, Maljine, Radonjći, Bukovica. Hrvati ovih naselja preživljavaju patnje, progone, ubijanja, masakriranja i protjerivanja. Strijeljani su mještani sela Orašac:Jako Peša, star 65 godina i supruga mu Manda, stara 60 godina; Mara Gazibarić, stara 70 godina; Srećo (Stijepe) Marijanović, star 14 godina (njemu su potom odrezali glavu); Franjo (Joze) Stojak, star 65 godina; Vinko (Marka) Janković, star 65 godina; Tomo (Joze) Stojak, star 58 godina. Prije strijeljanja muslimansko-bošnjački vojnici su prisiljavali Vinka Jankovića i Tomu Stojaka da uzvikuju ‘Allahu egber’, ali oni to nisu htjeli nego su se prekrižili i molili Bogu. Ovaj zločin je zapovjedio Avdo Delić, sin Šefka, iz sela Čukle (općina Travnik), a neposredni počinitelj je Zaim Jusić, star 40 godina, iz sela Pode (općina Travnik). Potom slijede ubojstva Hrvata civila u Gornjim Čuklama, gdje su strijeljani: Drago (Marka) Marjanović, star 65 godina; Božo (Ive) Žabić, star 67 godina; Ivica (Drage) Lauš, star 55 godina; Fabo (Ivice) Lauš, star 32 godine; Pero (Ive) Kozina, star 38 godina (njega je strijeljao njegov prvi susjed Osman Softić sin Muharemov); Petar (Ivice) Kolenda, star 20 godina; Bero (Nike) Lešić, star 20 godina; Bero (Nike) Lešić, star 23 godine; Škuco (Matije) Matković, star 25 godina, kojeg su zaklali (pronađen je samo trup, bez glave).
Ovnak - Čukle
U selu Ovnak muslimansko-bošnjački vojnici strijeljaju i masakriranjem ubijaju 27 Hrvata, sve civile starosne dobi od 60-70 godina. Šimuna Ćuturića, rođenog 1903. godine, iz sela Grahovčići, prisilno odvode na Ovnak i tu ga vješaju na ‘banderu’ Prilikom progona Hrvata iz sela Čukle, muslimansko-bošnjačka vojska ubija Rudu Markovića, rođenog 1953. godine; invalida Alfonzija Matkovića, starog 65 godina - bez obje noge i Zorana Vujinića. U selu Čukle zarobili su Dragu (Ivice) Lauša, starog 33 godine; Miroslava (Ivice) Lauša, starog 23 godine; Serafinu (Pere) Lauš (rođenu Kozina) staru 54 godine; Maru (Ante) Lauš (rocđenu Stojak), staru 81 godinu i mnoge druge.
Naočigled majke Serafine Lauš, njen susjed, Musliman-Bošnjak, Jasmin (Omera) Luković, star 25 godina, izvodi Miroslava Lauša, veže ga, nožem mu zasjeca kožu iznad očiju, oko obrva. Nakon toga dovodi ga, skupa s bratom Dragom Laušem, do kuće Muharema Softića, premlaćuju ih, a potom ubijaju masakriranjem. Zapovijed za ovaj zločin izdao je Avdo (Šefke) Delić, star 60 godina, iz sela Čukle, a neposredni nalogodavci su bili Osmo (Hamida) Ridžić, star 47 godina i Omer (Muje) Luković, star 50 godina.
Još uvijek nemoguće je doći do mjesta na kojima su počinjeni ratni zločini i tako identificirati ubijene da bi se mogli dostojno sahraniti. Jedno od takvih mjesta je selo Orašac u travničkoj općini, o čemu 1997. govori B.P.;
Orašac
"...Medutim, tek kad su stigli pred selo Orašac, imali su što vidjeti. Naime, to nekadašnje hrvatsko selo je potpuno okruženo žicom. I kao u kakvom golemom logoru, na ulazu u selo postoji ‘kapija’ i na njoj stražar. U selo se može samo s posebnim dozvolama, čuli su objašnjenje. Tamošnji Muslimani su im rekli da je u selu smještena postrojba ‘El Mudžahid’ i da njome još uvijek zapovijeda 3. korpus Armije BiH kojem je na čelu Sakib Mahmuljin. Dakle, mužahedinsku skupinu tretiraju kao regularnu postrojbu Armije BiH. No, to nije sve. Mnogi, visoki dužnosnici muslimansko-bošnjačke vojske i politike često posjećuju tu postrojbu u Orašcu, organiziraju proslave i dijele priznanja. A sve se to događa nakon što su SAD prije nekoliko mjeseci baš mjesto Orašac označile kao sjedište kako su govorili, iranskih instruktora koji trebaju napustiti BiH".
U samom gradu Travniku iz pravca višekatnice u Kalibunaru, predjelu grada, vojnici Armije BiH otvaraju puščanu paljbu 10. lipnja 1993. po civilnim objektima i prilaznim putovima. U toj pucnjavi ubijen je Filip Matić, zapovjednik Vojne policije HVO-a. Iz sela Grahovčići, Čukle, Podovi, Orašac i Šušanj, (župa Brajkovići), 10. lipnja 1993. godine izbjeglo je oko 6.000 Hrvata, civila. U evakuaciji ranjeno je 36 osoba, a 21 tijelo ostalo je na području pod nadzorom Armije BiH. U okruženju je ostalo samo 120 Hrvata, a muslimansko-bošnjačka vojska ne dopušta ulazak vozilima UN-a u Maljine. U tom selu nalazi se 350 Hrvata. Preživjela trojica pričaju o strašnom pokolju i masakru u selu Maljine. Oni su vidjeli strijeljanje više od 30 uhićenih Hrvata.
Pripadnici Armije BiH oslobodili su skupinu Hrvata stanovnika sela Maljine, koji su bili zatočeni u mjesnoj školi u Mehurićima. U toj školi su bili smješteni mudžahedini, koji su zlostavljali Hrvatice. Osim što je ta skupina oslobođena, 20 muškaraca je odvojeno i oni su proglašeni ratnim zarobljenicima pa su smješteni u zatvoru “KPD Zenica".
Snage Armije BiH 9. rujna 1993. godine napadaju na prostor pod kontrolom HVO-a i to na lokaciji zvanoj Brdo. Napadači su pozvali hrvatske branitelje da se predaju. To je učinilo devet pripadnika HVO-a i četiri civila iz sastava civilne zaštite. Svih trinaest zarobljenih Hrvata odvedeno je u selo Han Bila u općini Travnik, Od tada nema pouzdanih vijesti o njihovoj sudbini. Krajem rujna 1993. godine pročulo se da su svi ubijeni u zatvoru. Zarobljeni vojnici HVO-a su:
1. Gabrijel (Johan) Albert; rođen 1960.; 2. Duško (Mile) Ikić, rođen 1944.; 3 . Nikica (Stipo) Jerković, rođen 1972.; 4. Vlado (Ante) Krišto, rođen 1958.; 5. Željko (Dragica) Lovrić, rođen 1967.; 6. Srećko (Jozo) Mišković, rođen 1949.; 7. Branko (Tomo) Petraš, rođen 1963.; 8. Niko (Dragutin) Petraš, rođen 1948.; 9. Ranko (Risto) Sukara, rođen 1969.
Zarobljena četvorica članova Civilne zaštite su:
1. Mladen (Petar) Ikić, rođen 1939.; 2. Milan (Špiro) Malinović, rođen 1953.; 3. Tomo (Dragutin) Petraš, rođen 1938.; 4. Žarko (Ivo) Stojak, rođen 1975. Od početka pa do 10. lipnja 1993. godine snage Armije BiH protjerale su s područja općine Travnik oko 19 tisuća osoba hrvatske nacionalnosti. Najveći dio protjeranih Hrvata, njih oko 12 tisuća, smještaj je našao na području općine Novi Travnik i Vitez, oko četiri tisuće. U Republiku Hrvatsku je izbjeglo oko dvije tisuće travničkih Hrvata, a u Hercegovini ih je prihvaćeno 1.322 od čega 829 u općini Čapljina i 503 u općini Ljubuški. U Novoj Bili ostalo ih je oko dvije tisuće. U Novoj Bili je bila franjevačka bolnica "Dr. fra Mato Nikolić", koja je prihvaćala i liječila ranjene vojnike i civile s područja cijele Lašvanske doline, a među njima bilo je i Srba i Muslimana-Bošnjaka.
U prvih deset dana lipnja 1993. godine na području općine Travnik uništene su mnoge kuće i gospodarske zgrade. U selu Guča Gora spaljeno je 100 obiteljskih kuća u vlasništvu Hrvata. U selu Putičevo spaljeno je između 70 i 80 kuća Hrvata. U selima Polje Slavka Gavrančića, Grahovik i Novo Naselje paljenjem i na druge načine uništeno je oko l50 hrvatskih kuća. U ostalim selima i mjestima travničke općine uništeno je oko 25 posto hrvatskih kuća.
Pripadnici Armije BiH u svojim napadima na hrvatske prostore u travničkoj općini teško su oštetili više sakralnih objekata te maltretirali svećenike i časne sestre. Oštećena su i devastirana skoro sva rimokatolička groblja.
Župna crkva Sv. Ivana Krstitelja u Travniku u više navrata bila je napadnuta. Najprije su 4. lipnja 1993. pripadnici Armije BiH predvođeni bratom Asima Fazlića (on je tada bio načelnik MUP-a u Travniku) nasilno ušli u župni ured i opljačkali vredniju imovinu. U večernjim satima pucali su na župnu kuću i polupali prozorska stakla i oštetili zidove kuće. Ispred župne je kuće 5. lipnja 1993. defilira jedna kolona djece koja uzvikuje "Tekbir", a njoj odgovara druga kolona djece "Allahu egber". Potom su svi skupa glasno izvikivali "Opkoli pa pokolji". Vojnici Armije BiH 6. lipnja po zapovijedi Asima Gradinčića nasilno ulaze u prostorije katoličkog humanitarnog društva Caritas u Travniku i odnose svu humanitarnu pomoć. Vojnici postrojbe "Mudžahedini" 7. lipnja provaljuju ulazna vrata crkve Sv. Ivana Krstitelja i u nju ulaze s oružjem. Izlazeći iz crkve pucali su na veliki križ postavljen iznad ulaznih vrata s vanjske strane i srušili ga. Srušivši križ, klanjali su se iznad njega, a zatim ga odvukli iz crkvenog dvorišta.
Tada je u Travniku župnik don Vinko Vidaković, koji je bio bolestan, a kapelan don Mirko Ivkić. Četiri mladića 8. lipnja nasilno provaljuju u župnu crkvu Sv. Ivana Krstitelja i pretvaraju je u krš. Župnik don Vinko Vidaković od 4. lipnja nije više tu, nasljeđuje ga don Vinko Nikolić. Umirovljeni župnik don Vinko Vidaković, časna sestra Ljubica Šekerija i tri radnika Caritasa su 15. listopada 1993. godine uhićeni. Odvedeni su u jednu kuću, časnoj sestri je skinuta krunica, don Vinku Vidakoviću je naređeno da je zgazi, on je to odlučno odbio i tada su vojnici Armije BiH repetirali puške prijeteći "Ubit ćemo te". Vezali su mu ruke. U drugoj prostoriji opet su zahtijevali da zgazi krunicu, a kada je iznova to odbio dobio je deset jakih šamara. Prijetili su mu da će mu malo po malo rezati mali prst, tukli su ga rukama i nogama, a posljedica čega su dva slomljena rebra.
Navečer toga dana jedan mudžahedin i tri domaća mlada Muslimana-Bošnjaka tukli su ga po čelu pa je dva put pao u nesvijest, a krv mu je išla iz nosa i s lica. Tražili su da zaniječe Isusa Krista, a kada je to odbio počeli su mu sjekiricom rezati uho i vrat i prijetili da će ga zaklati ako ne prijeđe na islam. Prijetili su da će ga sunetiti. Naređivali su mu da opsuje Gospu i Crkvu, a svijećom su mu pržili nos. Kada nisu u svemu tome uspjeli svezali su mu ruke straga i nekom špagom jako stegli noge. Cijelu noć je probdio tako svezan uza zid, sjedeći, a bilo je jako hladno.
Župna crkva Uznesenja Blažene Djevice Marije (Velika Gospa) u Docu, sagrađena je 1853./54., a kasnije obnovljena. Izravno je pogođena granatama s položaja Armije BiH 3. lipnja 1993. Nakon ulaska Armije BiH, župna crkva je temeljito opljačkana, obeščašćena i teško demolirana kao i župna kuća. Župnika fra Ivu Ćurka i časne sestre

Uredi zapis

06.04.2009. u 10:40   |   Komentari: 0   |   Dodaj komentar

(4) Da se ne zaboravi... Vitez

Vitez
U sred Lašvanske doline, na rijeci Lašvi, smjestio se gradić Vitez. U povijesti Vitez je malo poznat, iako se nalazi u blizini rimskoga naselja Mošunj s ostacima starokršćanske bazilike. Rimokatolička župa je osnovana 1861. godine odvajanjem od župe Guča Gora. Sadašnja župna crkva sagrađena je 1896.-1900., a obnovljena 1930. godine. U župi se nalazi područna crkvica u Dubravicama i na brežuljku Kalvarija, koju su podigli isusovci 1912. godine. Godine 1877. župa je brojila 1.707 vjernika, 1935. bilo ih je 4.256, a pred rat je imala oko 11.500 vjernika.
Prema popisu stanovništva iz 1991. godine općina Vitez je brojila 27.859 stanovnika, od čega Hrvata 12.675 ili 45,49 posto, Muslimana-Bošnjaka 11.514 ili 41,32 posto, Srba 1.501 ili 5,38 posto i ostali 2.169 ili 7,78 posto. Ukupan udio Hrvata u stanovništvu općine Vitez je opadao: 1971. ih je bilo 49, 4 posto, a 1981. godine 46 posto. Udio Musliman-Bošnjaka u ukupnom stanovništvu ostajao je na istoj razini, a Srba je opadao, 7,3 posto bilo ih je na popisu stanovništva 1971. godine.
Vitez je poznat po vojnoj industriji i to je jedan od bitnih razloga zašto su se za njega vodile žestoke borbe. Uz razvijenu vojnu industriju, Vitez je smješten u plodnoj Lašvanskoj dolini vrlo pogodnoj za razvoj poljoprivrede i stočarstva. Osim osnovne, u Vitezu je djelovala i srednja škola. S početkom rata struktura stanovništva se naglo mijenja; što su bili jači ratni sukobi, to je u Vitez sve više dolazilo hrvatskih izbjeglica i prognanika s područja pod srpskom i muslimansko-bošnjačkom vlašću. Danas je Vitez izrastao u političko, vojno i kulturno središte Hrvata središnje Bosne.
U proljeće 1992. godine rat je zaprijetio i viteškom kraju. Blizina vojnih tvornica, koje su bile u rukama HVO-a, bila je izazov za sve veće sukobe. Zato se brojne obitelji s djecom sklanjaju već početkom proljeća 1992. godine u Hrvatsku ili u neku od europskih zemalja. Do travnja 1992. godine pobjegla je gotovo trećina župljana u južni dio Hrvatske. Na Mali Uskrs te godine, predvečer, Vitez su, zajedno s Busovačom, bombardirali zrakoplovi JNA. Žrtava nije bilo, materijalna šteta je bila znatna. Pri svršetku ljeta 1992. godine vratio se veliki broj izbjeglih a došlo je nekoliko stotina engleskih vojnika iz sastava UNPROFOR-a.
Sredinom listopada 1992. godine počinju ozbiljniji sukobi izmedu HVO-a i Armije BiH. Djelomično stradalo selo Ahmići, pod još nepoznatim okolnostima (u zločinu su sudjelovali i stranci, "dobrovoljci" nekih europskih zemalja), srušene su džamije u Ahmićima i Vitezu. Nakon petnaestak dana taj sukob je prestao i nastupilo je kratko primirje. Srbi nastavljaju napade na viteško područje i osvajaju Karaulu i Potkraj. U Vitez pristižu izbjeglice iz Jajca. No, stalno su tinjale napetosti između Muslimana i Hrvata. Alija Izetbegović je svu krivnju za sukobe između HVO-a i Armije BiH prebacivao na hrvatsku stranu, a valja napomenuti da su ti sukobi u Lašvanskoj dolini u listopadu 1992. godine izbili dok su postrojbe HVO-a bile u obrani Jajca.
U ožujku 1993. godine dolazi do manjih okršaja HVO-a i Armije BiH. U mjestu Kruščica, kraj Viteza, 13. travnja 1993. pripadnici Armije BiH pokušavaju ubiti zapovjednika postrojbe HVO-a "Vitezovi" i njegovu pratnju.
Glavni sukob između HVO-a i Armije BiH na području Viteza dogodio se 16. travnja 1993. godine. Velike snage Armije BiH napale su Vitez i Busovaču. Iz svega raspoloživog oružja postrojbe Armije BiH, u 5,45 sati 16. travnja 1993., napale su uže gradsko područje Viteza. Granatama su pogođene i zgrada zapovjedništva zbornog centra srednje Bosne HVO-a, zgrada općine, pošte i mnoge stambene zgrade. U gradu se vode ulične borbe, a transporter britanskih pripadnika UNPROFOR-a oko devet sati upada u dvorište crkve Sv. Jurja Mučenika i gađa hrvatske kuće. Taj svoj potez UNPROFOR je obrazložio tako što je tvrdio da su u crkvi zatočeni Muslimani, a njih navodno strijeljaju vojnici HVO-a Viteški župnik fra Drago Pranješ oštro prosvjeduje protiv ove UNPROFOR-ove izmišljotine da su u crkvi zatočeni Muslimani, prosvjed upućuje i stožeru HVO-a. UNPROFOR je tog dana u Vitezu otvoreno stao na stranu Armije BiH, koja je napala grad. Pristranost UNPROFOR-a očituje s i u tome što je odbio prevoziti ranjene vojnike HVO-a u bolnicu.
Toga dana, nešto poslije 12 sati, postrojbe Armije BiH svom artiljerijom granatiraju dio sela Prnjavor u kojem žive i Hrvati. U tom dijelu sela nije bio iskopan nijedan rov niti podignuta bilo kakva fortifikacija, a hrvatski dio sela i pučanstva u njemu čuvalo je deset članova seoske straže. Prije toga Hrvati i Muslimani-Bošnjaci su se dogovorili da će štititi jedni druge bez obzira na slijed događaja. Poslije granatiranja u hrvatski dio sela Prnjavor ulaze postrojbe Armije BiH, idu od kuće do kuće i pucaju iz pješačkog oružja, hvataju oko 36 preostalih Hrvata i odvode ih u zatočeništvo u društveni dom, u središtu sela Prnjavor, sve osim četiri žene i jednog muškarca, koji su ostali u podrumu obiteljske kuće Pere Papića. U napadu na hrvatski dio sela Prnjavor i na hrvatsko pučanstvo između ostalih sudjelovali su:
Asim Bektaš, zvani Lepina, star oko 35 godina iz sela Počulica; Zerkić Bektaš; Muhamed Kulbegović; Jasmin Sivro; Safet Sivro, rođen 1958., iz Viteza, jedan od glavnih zapovjednika postrojbi Armije BiH na viteškom području.
U društvenom domu u Prnjavoru povećao se broj uhićenih muškaraca Hrvata; staraca, žena i djece. Boravak je bio težak, zatočenici HVO-a su spavali na golom podu, hodnik je bio bez krova. Drugog dana zatočeništva odvedeni su F.J., A.K. i P.P. te prisiljeni da kopaju grob za poginulog Antu Krištu, koji je pokopan kod kuće Drage Jurčevića. Nekoliko dana kasnije F.J., J.P. P.P. i Ž.P. odvedeni su i natjerani da iskopaju grob i pokopaju staricu Anđu Papić, rođenu 1912. godine, na katoličkom groblju zvanom Zvizda. Zatočeni Hrvati su kopali grobove i sahranjivali mrtve pod nadzorom Enke Bektaša iz Prnjavora i još jednog nepoznatog pripadnika Armije BiH. Svi zatočeni Hrvati su 21. travnja iz Prnjavora prebačeni u Sivrino Selo da bi kopali rovove za potrebe postrojbi Armije BiH.
Sela Počulica, Gornja Dubravica i Putkovići u općini Vitez postrojbe Armije BiH su osvojile i tom prilikom uništavale hrvatsku imovinu, progonile, izgonile i ubijale hrvatsko stanovništvo. Počulica je većinsko hrvatsko naselje s 90 hrvatskih i 30 muslimansko-bošnjačkih kuća. Hrvatsko pučanstvo je odvođeno u zatočeništvo, a svjedoci kažu da su domaći Muslimani-Bošnjaci bili vrlo korektni, kuhali su im kavu, zvali ih u svoje kuće. Vojnici Armije BiH koje mještani nisu ni poznavali, stalno su prijetili i vadili noževe govoreći "ovim nožem ću vas klati!" ili su se pripremali na ubojstva puškama. S minareta se oglasio mjesni hodža pozivajući Hrvate da se predaju i da im neće biti ništa loše.
Bilo je to 16. travnja 1993., a sutradan su još dovođeni uhićeni Hrvati. Susjedi Muslimani-Bošnjaci su uhićenike pazili i kradom su im donosili hranu, a posebno su se isticali Muhamed D. i Našid B. Stražar je stalno govorio: "Ovo nije dobro što se radi". Spavali su na betonu, upadali su vojnici Armije BiH i tukli uhićenike, a neki su prijetili "ustaše, sve ćemo vas poklat, j... vam majku ustašku."
Muškarci zatočeni u domu odovođeni su da pokapaju mrtvace ili kopaju rovove. Jednom su odvedeni da pokopaju ubijene svinje, jer su ih Muslimani sve pobili. Uhićenici su stalno provocirani, ponižavani, prijetilo im se ubijanjem. Ujutro 24. travnja 1993. godine dva vojnika Armije BiH ispalili su preko 100 hitaca u vrata sobe u kojoj je bilo uhićeno pet žena i deset muškaraca Hrvata. Kada su vrata otvorena i kada su upali ti vojnici, čulo se jecanje i zapomaganje, a bilo je nekoliko mrtvih i deset ranjenih.
Toga dana u toj suludoj pucnjavi ubijeni su Jozo Vidović, Ivo Vidović i Pero Papić - svi iz sela Počulice. Kada su se otvarala vrata, Ivo Vidović je još davao znakove života, jako je krvario po leđima i ubrzo je izdahnuo. Ranjeno je svih pet žena, koje su bile iz sela Putkovići. Pozvan je liječnik, došlo je i četvero-petero medicinskih radnika, ali su pomoć pružali nevoljko i polako pa je zbog njihova nemara Ivo Vidović i umro.
Svjedok navodi da su u međuvremenu došla dva vojnika zapovjedničkog držanja i ponašanja, sve su pregledali, slikali su mrtve, a od ranjenih i ostalih uzimali podatke. Jedan od njih je rekao: "Ama, trebali su ubaciti dvije bombe i stvar bi bila riješena."
Za "ratni zločin protiv civilnog stanovništva" navode se imena stanovitog Krelića, zvanog Frejzer, Senada Tahunića, Asima Bektaša, zvanog Lepina, Zekrića Bektaša, Muhameda Kulbegovića, Jasmina Sivre, Safeta Sivre, Mehina, iz Počulice, rođenog 1958. godine, Zejdina Tatarevića,Enke Bektaša, Edina Bešić, Mehmeda Alagića i drugih. Za njih se opravdano pretpostavlja da su 16. travnja 1993. godine sudjelovali u oružanom napadu na selo Počulica, zatvorili su 70 Hrvata mještana, među kojima je bilo žena i djece. Prema zatočenicima su se nečovječno ponašali, zastrašivali ih i tukli, a 24. travnja 1993. pucano je u vrata kuće u kojoj su bili zatočeni. Tada su ubijeni Jozo Vidović (1945.), Ivo Vidović (1935.) i Pero Vidović (1960.), a deset osoba je ranjeno, pet žena.
Napadi Armije BiH na područje općine Vitez se nastavljaju i 17. travnja 1993. godine. Budući su snajperska gnijezda bila raspoređena po cijelom gradu, iz njih se na sve strane pucalo pa je toga dana ubijeno pet hrvatskih civila. Granatiranje Viteza se nastavlja i slijedećih dana. Ruše se zgrade, ginu ljudi. Dana 22. travnja 1993. godine u društveni dom u Prnjavoru, među ostale zatočene Hrvate, uvedena su tri muškarca iz Zenice, koji su imali dopuštenje tamošnjih vlasti da otputuju u Njemačku. Usprkos dopuštenju muslimansko-bošnjačke vlasti njih su pripadnici Armije BiH uhitili na njihovu putu iz Zenice do Viteza. Još tijekom dana tu trojicu muškaraca izvodili su više puta na ispitivanje, a navečer su odvedeni. Stražar Mehmed Alagić je izjavio pred ostalim zatočenicima da su tri muškarca iz Zenice upućena na strijeljanje "jer su špijuni".
U svibnju l993. sukobi se nastavljaju. U selu Krušćica zapaljena je hrvatska stambena kuća. Muslimanski snajperisti pucaju po Vitezu. U sjedištu UN-a u Staroj Biloj održan je sastanak između zapovjedništva HVO-a i Armije BiH o prekidu vatre. Ustanovljena je mješovita komisija koja će nadzirati dogovoreno. Dana 22. svibnja 1993. godine snajperskim hicem iz prostora Krčevine ubijen je Milenko Buzić, hrvatski civil, a ranjeni su jedan dječak i vojnik HVO-a.
Tragično je bilo 10. lipnja 1993. godine. Postrojbe Armije BiH ispalile su na uže područje grada oko pet minobacačkih granata. Oko 20 sati i 45 minuta iz pravca područja pod nadzorom Armije BiH doletjela je granata kalibra 120 mm, dva metra od klupe na kojoj je bilo četrnaestoro djece. Taj se prostor smatrao sigurnim, zaštićenim od snajpera i tu su se redovito igrala djeca, hrvatska i muslimansko-bošnjačka. Toga dana nije bilo nijednog muslimansko-bošnjačkog djeteta. Opravdano se pretpostavlja da su upozorena da ne izlaze iz kuće jer će na to mjesto biti upućene granate. Stručnjaci procjenjuju da se radilo o navođenom projektilu.
Kada je granata eksplodirala, na licu mjesta poginulo je petoro djece, a troje je umrlo u bolnici. Poginuli su: Milan Garić (1981.), Sanja Garić (1975.), Dragan Ramljak (1978.), Velimir Grebenar (1981.), Augustina Grebenar (1984.), Boris Antičević (1983.), Draženko Čečura (1978.) i Sanja Križanović (1978.). Iza njih je ostalo osam grobova. Djeca su sedam dana ranije svojim rukama napravila klupu i stol. Sada se na tome stolu nalazi cvijeće, koje podsjeća na njihove krhke ručice, dječji nestašluk, na prekinutu dječju igru koja nikada nije dovršena.
Otac malog Borisa je 20. srpnja 1993. godine o toj tragediji ovo izjavio: "Za mene i moju obitelj bio je to neizrecivi bol, pogotovo kad se iz Mahale čuo poklik: "Evo vam Herceg-Bosne". Toga dana predvečer nedostajalo je dvoje muslimansko-bošnjačke djece, koja su se tu s ostalima uobičajeno igrala u prijepodnevnim satima, što navodi na pomisao da su njihovi roditelji znali i imali spoznaju da će granata pasti u popodnevnim satima. To su djeca Hakije Čangića, starog oko 40 godina, našeg susjeda. Bio je zapovjednik Teritorijalne obrane u općini Vitez, ali ipak to nikome nije smetalo. Isti Čengić je s mojom suprugom razgovarao na ogradi dvorišta naše kuće u momentu pada granate. Nije potrčao do koša (mjesta stradanja) nego je žurno otišao i iste večeri napustio Vitez, a da ne izjavi ni saučešće.”
Bio je stravičan pogled na tijela djece nakon eksplozije granate. Mrtva dječja tijela nisu se mogla prepoznati. Roditelji su djecu prepoznavali po odjeći i obući. Dječje dijelove tijela skidali su i sedam dana kasnije s obližnjeg drveća. Istoga dana ranjeno je dvanaestoro djece na području grada Viteza. Niti jedna svjetska TV kuća nije htjela objaviti snimke masakrirane djece u Vitezu premda su im nuđene kasete masakra, a BBC i neki drugi bili su stacionirani u Vitezu.
Sukobi se nastavljaju i 15. lipnja 1993. u selu Jardol muslimansko-bošnjački snajperist ubija civila Jozu Radmana. Dva dana kasnije od snajpera u Vitezu gine hrvatski civil, a 18. lipnja je snajperskim hicem ubijen i drugi hrvatski civil, Milenko Marković. Muslimanka Amela Zlotrg nije htjela napustiti područje grada Viteza pod nadzorom HVO- a. Nju je 19. lipnja 1993. pogodio metak muslimansko-bošnjačkog snajperista. U naselju Krtina Mahala postrojbe Armije BiH ispalile su nekoliko mina, od njih je poginuo hrvatski civil Dražen Frljić.
0 strahotama rata između Hrvata i Muslimana na viteškom području piše fra Ivo Radman: "Na 16. travnja 1993. krenula je brojna muslimansko-bošnjačka vojska na Vitez i Busovaču. Zauzela je tri hrvatska sela: Počulicu, Gornju Dubravicu i Putkoviće. Oko 180 kuća. Iseljen je na sigurnije mjesto dio Kruščice i Rijeke. Tada je zapaljeno pedesetak hrvatskih kuća. Poginulo je 46 ljudi, troje je nastalo, a velik je broj ranjen. U borbi je stradalo muslimansko-bošnjačko selo Ahmići. U prazne muslimansko-bošnjačke kuće uselili su se Hrvati, uglavnom iz 5tranjana kod Zenice, kao i oni iz rubnih krajeva župe: iz 100 kuća Donje Večerske, iz 70 kuća Gačica i iz oko 600 stanova u gradu. Do 13. srpnja 1993. popeo se broj poginulih na 120 ljudi, oko 300 ih je ranjeno, a deset osoba je nestalo. Materijalna šteta je vrlo velika. 6. srpnja pogođena je župna crkva. Na Stanici na crkvi mecima je oštećen krov i porazbijano više prozora. Župna kuća je početkom prosinca pogođena granatom. Prema vijestima, u studenom 1993. granatirana je crkva na Kalvariji".
Od granata Armije BiH 28. kolovoza 1993. godine poginuli su Rudo Korovija (44 godine) i Niko Vujica (73 godine) a prognanik iz Zenice Ivica Buhić (27 godina) pogođen je snajperom. U predjelu Brdo-Zabilje 5. rujna 1993. godine neravnopravnu borbu vode HVO i Armija BiH. Zbog toga su se morala predati devetorica hrvatskih vojnika i četiri člana Civilne zaštite. Oni su odvedeni u selo Han Bila, u općini Travnik, i tu strijeljani.
Bobaši - Kruščica
Oružane snage Armije BiH zajedno s odredom "El Mudžahedin" napale su 18. rujna 1993. godine selo Bobaši-Kruščica. U tome napadu vojnici su pucali po kućama i na svirep način ubili civila Ljubana Bobaša. Veliki dio pučanstva zatvoren je u "Crnoj kući" i tu mučen, zastrašivan, odvođen na prisilni rad i psihički ponižavan.
U Bobašima je 18. rujna 1993. godine ubijeno 15 civila. Viđen je Ljuban Bobaš kako mrtav leži na leđima. Toga dana je u "crnu kuću" u Kruščici doveden Vinko Čerkez (1926.), koji je tučen, od udaraca je krvario, a nakon sedam dana je odveden, kažu, u logor na Oparu, ali ga od tada nitko nikada više nije vidio. U Vitezu je 29. rujna 1993. godine smrtno stradalo četverogodišnje dijete.
Za ovaj zločin okrivljuju se 33 osobe, medu kojima su Nusret Dželilović iz Krušćice, Minet Akeljić, Neso Hurem, Emsud Kadirić, rođen 2. lipnja 1974. u selu Vrpolje, općina Sanski Most, sin Šefikov, po zanimanju keramičar, neoženjen, pripadnik odreda mudžahedina, Abu Aris, zapovjednik odreda, Abu Mali, zamjenik zapovjednika toga odreda, Mesud Begović iz Komara, Muhamed Bešić iz Donjeg Vakufa, Bekir Hrnjić ih Karaule i niz mudžahedina iz Egipta, Sirije, Jemena, Saudijske Arabije, Alžira, te nekoliko pripadnika 325. brdske brigade i 327. brdske brigade Armije BiH.
Selo Zabilje je smješteno l0 kilometara sjeverno od Viteza i u njega je 20. studenog 1993. godine došao Jozo Rajić (oko 76 godina). Pošao je na grob svoje pokojne supruge na katoličkom groblju i dok je palio svijeću pao je pogođen snajperskim hicem s položaja na kojima su bili vojnici Armije BiH.
Postrojbe Armije BiH u borbama s HVO-om za viteško područje upotrebljavale su i bojne otrove. Tako je 28. studenoga 1993. godine oko katoličke crkve Sv. Jurja palo više granata s bojnim otrovom. Posljedice toga je osjetilo nekoliko obitelji. Pet osoba je upućeno u Franjevačku bolnicu u Novu Bilu na terapiju, a većem broju pružena je pomoć na licu mjesta. Odrasli i djeca su poslije granata s bojnim otrovima koje su pogodile dvije kuće, osjećali vrtoglavicu, gušenje, nedostatak zraka, kašljanje i povraćanje te plakanje. Namještaj i dio suđa su uskoro promijenili boju pod utjecajem kiselina.
Dvije granate 120 mm, tipa nadražljivci-zagušljivci, su eksplodirale u kući obitelji Ivanke Garić i u blizini same župne crkve pa je to izazvalo trovanje obitelji Dragana Garića, Ilije Silića, Pere Skopljaka i Ante Mlakića. Uprava vojne policije je podnijela krivičnu prijavu vojnom tužiteljstvu HVO-a u Vitezu protiv nepoznate postrojbe Armije BiH i njenog zapovjednika.
U Vitezu su bili stacionirani pripadnici UNPROFOR-a. Kapetan Robert York, upoznat je sa situacijom; uzeli su izjave i gelere granata s bojnim otrovima radi ispitivanja.
Muslimanski snajperisti ne biraju žrtve, svakog Hrvata koji se kreće ubiju. Tako su mnogi Hrvati ranjeni ili ubijeni. Jedan od tih snajperista je 21. prosinca 1993. godine ranio župnog vikara fra Zdravka Dadića u Vitezu.
Križančevo Selo
Posebno okrutan i divljački napad izvela je Armija BiH na hrvatsko mjesto Križančevo Selo. Bili su to siloviti, topništvom podržani naleti postrojbi Armije BiH iza kojih su ostajala tijela žrtava, uništene kuće i gospodarske zgrade. Zapovjednik britanskog bataljuna UNPROFOR-a izjavio je da su vojnici Armije BiH u Križančevu Selu 22. prosinca 1993. godine ubili 74 Hrvata. Pukovnik Williams je dao na znanje da je taj podatak dobio u štabu 3. korpusa Armije BiH. On je bio u posjetu općini Vitez i tada je izjavio da se na području sela Počulica, devet kilometara sjeveroistočno od Viteza nalaze dvije masovne grobnice i da je u jednoj 38, a u drugoj osam tijela Hrvata, žrtava muslimansko-bošnjačkog pokolja.
Tog dana dozapovjednik 3. korpusa Armije BiH Džemo Merdan izdao je zapovijed "... uništiti svu živu silu, uključivo žene, djecu i starce na prostoru Novi Travnik, Nova Bila, Vitez, Busovača radi spajanja s prometnicom Vitez-Kruščica. U tu svrhu upotrijebiti sva raspoloživa artiljerijska sredstva, pješadiju, raspoloživa kemijska sredstva i sve goste u slavu uzvišenog Allaha dž.š. ... Po izvršenoj naredbi forsirati pravac Pavlovica-Gornji Vakuf uz podršku ‘S’ sa strane". Bilo je to onog dana kada je u Uskoplju/Gornjem Vakufu ubijen gosp. Vlajić, vozač kamiona humanitarnog konvoja "Bijeli put" na povratku iz Nove Bile u Split.
Pripadnici UNPROFOR-a 28. prosinca 1993. godine pokušavaju neuspješno ući u Križančevo Selo i obaviti uvid o stradanju Hrvata, ali su postrojbe Armije BiH to spriječile oružjem, pucajući na njih. Prema spoznajama toga dana u Križančevu Selu je ubijeno 15 osoba, a 53 se vode kao nestale. Prema izvješću Međunarodnog komiteta Crvenog križa u KPD "Zenica" odvedene su i zatvorene tri osobe iz Križančeva Sela: Jozo Badrov (1946.), Boško Lazić (1952.) i Miroslav Rajić (1955.). Ambasador ECMM Martin Garrod taj dan razgovara sa zapovjednikom 3. korpusa Armije BiH generalom Mehmedom Alagićem i traži prolaz u Križančevo Selo, ali mu je rečeno da će Armija BiH upotrijebiti oružje da bi spriječila takav pokušaj svake međunarodne udruge.
O stravičnim događajima u Križančevu Selu 22. prosinca 1993. godine svjedoci u svojim iskazima kažu da se užas nije mogao opisati. Vojnici Armije BiH, a posebice mudžahedini, izgledali su kao gorile koje ubijaju sve na što naiđu, pa su uništavali i životinje. "Nisam vidjela kada su ubili Matildu (Franje) Pranjković rođ. 1943., to sam tek poslije doznala od svojih mještana koji su se izvukli, i da je ubijena Kata Alilović, starija žena, koja je ubijena ispred svoje kuće. I Franjo Križanac, civil, r. 1930., ubijen je ispred svoje kuće. Ubili su i Dragicu (Drage) Grabhovac, s Rijeke, općina Vitez...", izjavila je jedna svjedokinja.
Lj. R. (1958.) i Z. M. (1954.) opazili su kod Gačičkog puta petoricu mrtvih vojnika HVO-a na mostiću i krenuli su da ih izvuku i uzmu od njih puške, jer su bili bez oružja i nisu se imali čime braniti. Vojnici Armije BiH bili su u blizini i najednom su zavikali "Hvatajte ustaše žive" pa su Ramljak i Maros pobjegli. Zoran je tada ranjen u nogu. Zarobljeni vojnici HVO-a su maltretirani, zatvarani u kuće, kasnije se o nekima ništa nije saznalo, a drugi su nađeni mrtvi. Jedan svjedok je pričao da su vojnici Armije BiH imali do lakata navučene bijele štitnike, pa su izgledali kao policajci. Neki su bili u crnim, a neki u šarenim uniformama. Jedna svjedokinja je iz svoje kuće vidjela kako je ubijen Dragan Križanac. Na raskrižju, pred Dujmušića kućom njega su zaustavila dvojica vojnika Armije BiH tražeći od njega da se preda, a on to nije htio pa su u njega ispalili rafal.
O naravi oružanih napada Armije BiH na Hrvate Lašvanske doline i središnje Bosne plastično govori Ejup Ganić 3. siječnja 1994. godine. Tada je bio član Predsjedništva Bosne i Hercegovine i agenciji Reuter sve to ovako objašnjava: "Pokušavamo se nagoditi sa HVO-om kako bismo im dopustili da iziđu (iz okruženja), dok bismo mi poslali naše snage unutra, ali se, naravno, Zagreb protivi toj zamisli... Zagrebu trebaju prizori patnje hrvatskih civila kako bi opravdao svoja djelovanja u Mostaru, ali mi ćemo zauzeti Lašvansku dolinu na ovaj ili onaj način... Ako zauzmemo Lašvansku dolinu zatvorili smo krug i osigurali naše postojanje u stanovitoj mjeri. Hrvate u srednjoj Bosni Zagreb je doveo u ovu situaciju. Oni su igrali opasnu igru protiv svoje zemlje i sada plaćaju cijenu..."
I konačno 6. siječnja 1994. godine, uz mnogo napora i veliki broj zahtjeva, britanski bataljun UNPROFOR-a zajedno s ECMM-om posjećuje masovnu grobnicu kod Sivrinog Sela. Muslimansko-Bošnjačka strana je iskopala devet mrtvih tijela. Oni su izjavili da se u grobnici nalazi 27 tijela mrtvih Hrvata, vojnika HVO-a i civila.
U selu Počulica otkrivena je masovna grobnica pobijenih hrvatskih stanovnika Križančeva Sela. Novinar Martin Bell je za BBC 6. siječnja 1994. godine u 19 sati ovo izvijestio: "Pitanje je, i to vrlo važno, da li se radi o masakriranim civilima ili poginulim vojnicima. Svi su pokopani u vojnim uniformama, ali na jednom se vide znakovi da je onemogućen pristup. Radi se o ljudima koji su u vojno sposobnim godinama, svi su pretrpjeli vrlo teški ozljede koje su mogle nastati u borbi, posebice prsa u prsa. To je siguran znak brutalnosti ovoga rata i sudbine Hrvata koji su ovdje brojčano nadjačani 9:1. Sljedeći bi napad mogao biti odlučujući za pad tog područja. U prošlom napadu Hrvati su izgubili mnogo teritorija i 80 vojnika. Do slijedećeg će sigurno doći, a vojnici UN-a malo toga mogu učiniti kako bi to spriječili".
Diverzantsko-oružani napad postrojbi Armije BiH kod Šafradinove kuće u Križančevu Selu 22. prosinca 1993. godine završio je ubijanjem civila i zarobljenih vojnika HVO-a, što je sve ratni zločin. Mjesec dana kasnije, točnije od 21. do 24. siječnja 1994. godine, akcijom postrojbi HVO-a izvučena su mrtva tijela vojnika HVO-a i civila Hrvata. Većina ih je bila masakriranih. Za neke vojnike se sigurno zna da su živi zarobljeni pa mučeni i ubijeni kao ratni zarobljenici, što je težak ratni zločin. U tim akcijama izvučena su 52 mrtva tijela i identificirana:

dana 22. siječnja 1994. godine: Josip Baković, Dragin, rođen 1965.; Marinko Šamija, Dragin, rođen 1968.; Ljuban Jurčević, Jozin, rođen 1966.; Jozo Tomić, Stipin, rođen 1942.; Anto Križanac, Jakin, rođen 1942. godine.
dana 23. siječnja 1994. godine: Ivan Knežević, Nikin, rođen 1971.; Stipo Delija, Antin, rođen 1963.; Ivica Križanac, Antin, rođen 1959.; Matilda Pranjković, Franjina, supruga Jakina, rođena 1943. (iz Donjih Dubravica); Vinko Jurišić, Ivin, rođen 1951.; Petar Šutić, Matin, rođen 1963.; Mato Čečura, Ivičin, rođen 1960.; Vlado Lešić, Nikin, rođen 1958.; Stipo Livančić, Stipin, rođen 1968.; Anto Grabovac, Tadijin, rođen 1959.; Anto Grabovac, Markov, rođen 1952.; Blažen Šamija, Dragin, rođen 1974. i Ranko Križanac, Stipin, rođen 1965. godine.
dana 24. siječnja 1994. godine: Tomislav Križanac, Jozin, rođen 1960.; Josip Pranjković, Ivin, rođen 1971. i Ivica Jukić, Stipin, rođen 1968. godine.
dana l. veljače 1994. godine: Josip Šafradin, Markov, rođen 1972.; Stipo Šafradin, Franjin, rođen 1968.; Miro Martinović, Franjin, rođen, 1956.; Branislav Nikolić, Ivanov, rođen 1955.; Marijan Maros, Jozin, rođen 1959.; Damir Zlojić, Alenov, rođen 1968., iz Bihaća; Ivo Šamija, Ivin, rođen 1936.; Stipica Jurčević, Jozin, rođen 1969.; Živko Delija, Perin, rođen 1969.; Jozo Jakošević, Filipov, rođen 1969.; Dragan Križanac, Nikolin, 1960.; Marko Maros, Jakin, rođen 1948.; Josip Čalić, Marijanov, rođen 1958.; Jerko Miličević, Stipin, rođen 1937.; Nikica Šantić, Ivičin rođen 1954.; Jako Maros, Markov, rođen 1943.; Dragan Zamboni, Zvonkov, rođen 1953.; Ivica Šafradin, Nikin rođen 1967.; Željko Šafradin, Markov, rođen 1964.; Frano Alilović, Markov, rođen 1962.; Dragan Rajić, Markov, rođen 1957.; Milovan Nedić, Lazarov, rođen 1954.; Ante Hrgić, Vladin, rođen 1953.; Niko Knežević, Ivin, rođen 1951.; Ivica Maros, Markov, rođen 1953.; Dragan Budelj, Franjin, rođen 1956.; Nedeljko Grabovac, Markov, rođen 1966.; Jako Đotlo, Fabijanov, rođen 1959.; Tome Bristovski, Rokijev, rođen 1950. i Dragan Maros, Ivin, rođen 1962. godine.
Kao jedna od žrtava zločina počinjenog u Križaničevu selu identificiran je Anto Grebenar, Antin, rođen 1957. godine.
Najveći zločin vojnika Armije BiH počinjen nad hrvatskim pučanstvom u Bosni dogodio se 22. prosinca 1993. godine u Križančevu Selu. Sada se to može sa sigurnošću tvrditi. Ubijeni su civili i vojni zarobljenici, koji su najprije mučeni. Pored prostrijelnih rana nanesenih vatrenim oružjem na tijelima ubijenih, vidljive su i rane, rasjekotine i nagnječenja nanesena oštrim i tupim predmetima poput noža, sjekire, mačete, čekića i drugih.
Buhine Kuće
Postrojbe Armije BiH su u svome napadu na hrvatsko selo Šantići, zaselak Buhine Kuće, 9. siječnja 1994. godine, opet počinile stravičan ratni zločin. O tome zločinu iskaze su dale dvije Hrvatice, prva rođena 1932. a druga 1981. godine. Evo iskaza prve svjedokinje:
"U nedjelju ujutro, 9. siječnja 1994., čula sam govor i izišla sam u hodnik. Kod vanjskih vrata provirim i vidim pripadnika Armije BiH na cesti. Odmah se vratim da se obučem. Kad sam se obukla, uzmem kaput, provirim kroz prozor, oni svraćaju u dvorište. Dok sam se oblačila, bacili su mi bombu. Deka mi je bila u torbi na vratima i iza toga sam se sklonila. Tada sam izletila van, uvukla sam se u trap za krumpir i čekala. Oni su došli do trapa gdje sam se sakrila. Čula sam plač žena i djece. Jedan viče: ‘Nemojte tući žene i djecu!’, a drugi ‘Ubijte, ustašku im majku j...!’, ‘Allahu egber!’ Onda su se posakrivali iza drva i ne znam nakon koliko vremena krenula sam prema UNPROFOR-u. Tad sam došla do jedne grupe, tu sam našla dvije žene i dvoje male djece. Jednoj je ime Nevenka, a oni su izbjeglice iz Zenice. Jedan u grupi kojoj sam pristupila bio je ranjen. Tek iz trećeg pokušaja UNPROFOR nas je prevezao do Viteza i tu nas ostavio.
Dok sam bila u rovu i čula plač žena i djece, znam da su ubijene Ankica Grabovac, stara oko 30 godina i Ankica Vidović iste dobi. Ranjena djeca su Marijana i Brano. Marijana Vidović kći Ankice, stara oko 12 godina (bila je ranjena) i Brano njen brat, star oko sedam godina, poslani su od muslimanske vojske prema cesti, ne pruživši im ni prvu pomoć. Marijana, iako ranjena u rame, vukla je Branu koji je bio ranjen u trbuh, sve do Šafradina, jedno 300 do 500 metara. Naši su ih odvezli u Split u bolnicu.
Bilo je jutro, pet sati, magla kao tijesto gusta.
Zarobili su u tom času 13 žena i jedno dijete. Bose i u spavaćicama, odvezene su u Zenicu.
Za Dragicu Petrović, inače duševnu bolesnicu, vrlo lijepu, staru 26 ili 27 godina, nisu dozvolili majci i sestri da je povedu sa sobom, već su je ostavili u kući da bi je nakon dva dana tukli ciglom u glavu, a potom i ubili. Njeno tijelo je izvučeno nakon tridesetak dana, a za tijela Ankice Vidović i Ankice Grabovac još uvijek se ne zna gdje su.
Tog dana su ubijeni moji sumještani:

Marko Buhić, star oko 35 godina. Našla ga je Civilna zaštita na cesti, samo gornji dio trupa koji smo pokopali, a nakon dvadesetak dana - noge i donji dio trbuha. S njim na cesti ležala je i Novka Jurić.
Petar Perković, star oko 40 godina. Našli smo ga nedaleko moje kuće kao i Stojana Ramljaka, starog 50 godina, u sjedećem položaju. Na vratu mu smrtni tragovi noža.
Draženko, star 33 ili 34 godine, nađen je ispod terase gdje je ubijena i Dragica Petorvić.
troje Vidovića: Dragan, (otac Marijane i Brane), kao i brat mu Mirko i njegov sin Dražen još uvijek nisu pronađeni.
Nikola Jurić, star oko 60 godina i cijela njegova obitelj od pet članova odvedeni su navodno prema Zenici. O njima nemamo nikakvih informacija.
Kod nas su Muslimani došli i svoj položaj na brdu zauzeli sredinom travnja, oko Uskrsa, 1993. Brdo na kojem su oni zove se Krivače. Odatle su svakodnevno tukli snajperom po civilima, tko god naiđe ili se kreće. Među snajperistima primijećene su žene koje su gađale naše žene i djecu. Od snajpera s tog brda stradalo je oko 15 osoba, a bilo je i 10-15 ranjenih, Ja sam samo po noći ili kad bi došao UKNPROFOR išla vani da načupam travu za kravu.
Od snajpera je poginuo Mirko Šamija, star oko 30 godina, bio je sudac u Travniku, te Magdalena Damjanović, stara 17 godina. Magdalena je poginula koncem ljeta, a Šamija početkom jeseni 1993.
Još jedan muškarac, prezimenom Buhić, Markov brat, poginuo je od snajpera, samo ne znam kako mu je ime. Još su neki iz Busovače poginuli, samo mi ne znamo imena ni prezimena.
Ja svaki dan odem do Buhinih Kuća, zaogrnem se u plahtu. Svu čistu robu iz ormara izbacili su mi vani i izgazili. Što god sam našla u kući ništa više nije za uporabu".
Djevojčica, rođena 1981. godine, u veljači 1994. godine iznijela je ovako svoj doživljaj događaja u Buhinim Kućama:
"Noć prije upada muslimansko-bošnjačkih snaga, pred spavanje sam se pitala: ‘Da se raspremim za spavanje ili ne?’ Zadnji mjesec dana, a pogotovo od 22.12.1993. godine, kad su muslimansko-bošnjačke snage upale u Križančevo Selo i izvršile pokolj, spavala sam obučena. Otišla sam spavati.
Ujutro rano, negdje oko pet sati, probudila me jaka detonacija u blizini moje kuće. Detonacije su postale sve žešće i jače. Skočila sam iz kreveta. Mama, tata i brat su također bili na nogama. Vika, galama, dozivanje, prasak metaka, bljesak svjetlosti koja je dopirala kroz prozor, činilo mi se da sam u paklu.
‘Ustajte ustaše! Za dom spremni!’, dopirali su glasovi izvana. Stakla na prozorima su se tresla, lomila i prskala po kući . Meci su ulijetali u prostorije. Mama se užurbano spremala.
Pognutih glava smo pretrčavali po kuhinji. Dragan, rođen 1952. godine, istrčao je iz kuće i nije se više vratio. Ja ne znam je li ubijen ili uhvaćen.
Mama nije stigla Brani obuti čizmice, istrčala je noseći ga, šest godina starog, ja sam za njom istrčala pred kuću. Pred kućom je stajao uniformiran vojnik s crvenom beretkom i žutim platnom na nadlaktici, pušku je okrenuo prema nama. Prvo je pucao u mamu, s oko dva-tri metra udaljenosti. Čula sam prasak i vidjela kako mama pada, ne sjećam se je li jedan ili dva metka ispalio taj vojnik.
Mama je rođena 1951. godine. Ja sam vrisnula, uhvatila dijete i počela bježati. Isti vojnik je pucao u mene i malog Branislava s udaljenosti od četiri-pet metara. Odjednom sam osjetila da ruka, desna, kao da nije moja i strašnu bol. Uspjela sam utrčati u sobu. Sakrila sam se, nisam smjela disati. Meci su mi fijukali pored glave. Ponovno sam istrčala iz kuće. Vojnici su me zvali, trčali za mnom. Ja sam malog nosila, jednom rukom. rekla sam mu: ‘Brane, ako možeš idi, ja više ne mogu’.
Po selu su muslimansko-bošnjački vojnici bili raspoređeni po grupama, njih dvadesetak. I dalje su se čuli rafali, krici, vatra iz kuća se sve više širila. Dok sam trčala prema glavnom putu, naišla sam na grupu vojnika, uniformiranih, s crvenom beretkom. Zaustavili su me, jedan od nj ih je rekao da će nas ubiti, drugi me povukao i trznuo za ranjenu ruku, govoreći da idem s njim.
Iz iste grupe, jedan vojnik je rekao: ‘Ma pustiti ćemo ih, ionako su ranjeni’. Taj je rekao i svoje ime, kojeg se ne mogu sjetiti. Nastavila sam trčati prema glavnom putu. Ponovno me zaustavio jedan muslimansko-bošnjački vojnik, dvoumio se, da li da me ubije. Na kraju je rekao da idem prema UNPROFOR-u.
Kad sam došla do ulaza u Vitez, sreo me jedan čovjek, kojeg ja ne znam, ponio malog Branislava i meni rekao da moram izdržati još malo. U Buhinim Kućama sam vidjela kako je muslimansko-bošnjački vojnik ispalio rafal u Ankicu Grabovac. Muslimanski vojnici ubacili su bombu u kuću, ona je vrišteći istrčala iz kuće, tražeći pomoć. U selu je bilo još ubojstava, ali ih ja u strahu nisam mogla vidjeti".
Više svjedoka je iznijelo svoje viđenje stravičnog događaja u selu Šantići, zaselak Buhine Kuće. Tako jedan navodi da je odvedeni Mirko Vidović nosio nadimak Pitalo. Vojnici Armije BiH su civile izgonili iz kuća, bacajući u prostorije bombe. Neke civile su ubijali, neke puštali da bježe, kao Dragutina Buhića. Jedan očevidac je iznio tužnu priču o malom Danijelu, djetetu od godine dana. U njegovu majku Ankicu Grabovac vojnici Armije BiH ispalili su rafal. Svjedok je uzeo malog Danijela u naručje i bježao s njim prema Vitezu. Mali Danijel je ubijen u svjedokovu naručju iz puške u vrijeme bijega. Taj svjedok tvrdi da je vidio tijelo ubijene Ankice Vidović kako leži na lijevom boku i tijela još triju ubijenih žena koje nije mogao prepoznati jer su im lica bila okrenuta prema zemlji.
Selo Šantići, zaselak Buhine Kuće postrojbe HVO-a su 20. siječnja 1994. godine stavile pod svoj nadzor vojnom akcijom. Vojnici HVO-a su pronašli 11 tijela masakriranih Hrvata. Mrtvaci su bili zavezanih ruku. U toj akciji iz Buhinih Kuća i Kremenjača, 21. siječnja 1994. godine, izvučena su tijela devetorice pripadnika postrojbi HVO-a koji su bili živi zarobljeni, ali su pri identifikaciji nađeni svezani žicom. Ruke su bile vezane svima, a nekima i noge i ruke zajedno. Svi su bili samo u donjem rublju. Nekima su bile prostrijeljene šake, ruke u ramenima i u laktovima slomljene, vidljivi su bili ubodi oštrim predmetima po vratu, u prsa i tragovi tupih udaraca po glavama. U oružanim postrojbama Armije BiH bilo je dosta mudžahedina, mahom Arapa. Ukupno je ovdje ubijeno 26 osoba, a medu njima su četiri žene. U vremenskom razdoblju od 20. siječnja do 2. ožujka 1994. godine u prostorijama Crvenog križa u Vitezu sva tijela su identificirana i to:

dana 20. siječnja 1994. godine identificirani su:
Mario Buligović, Josipov, rođen 1972. u Australiji, nastanjen u Novom Travniku; Smiljan Papić, Vlatkov, rođen 1969. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku; Ivan Kreševljak, Zrinin, rođen 1975. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku; Novko Jurić, iz Lončara, nastanjen u Vitezu; Ivica Lovrenović, Antin, rođen 1967. u Đelinovcu, nastanjen u Novom Travniku; Anto Božić, Matin, rođen 1972. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku; Mario Barešić, Markov, rođen 1974. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku; Mladen Grgić, Rafailov, rođen 1973. u Jajcu, nastanjen u Novom Travniku; Toni Jazvić, Ivanov, rođen 1975. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku; Goran Kafadar, Mijin, rođen 1972. u Travniku, nastanjen u Novom Travniku i Marko Buhić, Dragutinov, rođen 1957. u Jajcu, nastanjen u Buhinim Kućama.

dana 14. veljače 1994. godine identificirani su:
Draženko Jutanda, Đurin, rođen 1960. u Vitezu; Dragica Petrović, Đordeva, rođena 1958. u selu Kratine; Marko Buhić, Dragutinov, rođen 1957. u selu Janja i Nikica Totić, Blažov, rođen 1969. u Janjcu, općina Zenica.

dana 17. veljače 1994. godine identificirani su:
Stjepan Ramljak, Stipin, rođen 1941 i Petar Perković, Stjepanov, rođen 1940. u Šantićima.

dana 26. veljače 1994. godine identificiran je
Nikola Janković, rođen 1932. godine.

dana 2. ožujka 1994. godine identificirani su:
Ankica Grabovac, Zdravkova, rođena Jurešić; Nikola Jurić, Ilijin, iz Kule, Travnik; Dražen Vidović, Mirkov, rođen 1974.; Mirko Šafradin, Ilijin, rođen 1960.; Drago Vidović, Antin, rođen 1950.; Ana Vidović, Antina, rođena Barešić, 1952. i Mirko Vidović, Antin, rođen 1952. godine.
Marko Buhić je nađen svezanih ruku i nogu zajedno. Identificiran je u dva navrata, jer mu je tijelo bilo prepolovljeno, što govori o brutalnom ubojstvu.
U selu Šantići, zaselak Buhine Kuće, postrojbe Armije BiH ubile su 25 osoba među kojima su bile četiri žene. U zločinima su se naročito istakli Fidija i Bećo Kahriman, koji su jednog uhićenog hrvatskog civila razapeli na križ, a potom ubili rafalima iz automatskih pušaka. Haris Kahriman je ubio ranjenog vojnika HVO-a koji je bio bespomoćan. Haris, Jasmin i Edo Tokalić, sva trojica iz Maljina, vezali su sedam hrvatskih vojnika žicom i potom ih ubili. Zero Beganović iz Moševice u napadu na Buhine Kuće ubio je troje djece. Uz spomenute pripadnika Armije BiH za zločine su također odgovorni Mirsad Kahriman; Haris Huskanović, zvani Hamza; Mehmed Huskanović iz Sarajeva; Kemal Turković; Faik Turković, zapovjednik mudžahedinske jedinice "Gerila" i nekoliko pripadnika jedinice "Gerila".
U ratnim sukobima između HVO-a i Armije BiH, a u obrani područja općine Vitez od muslimansko-bošnjačkih napadača, oštećeni su i sakralni objekti. Župna crkva Sv. Jurja, izgrađena 1896./90. a obnovljena oko 1930. godine, 6. srpnja 1993. godine pogođena je jednom razornom granatom ispaljenom s položaja Armije BiH. Načinjena je velika šteta, ali na sreću nitko nije povrijeđen. Vrijedni župljani i viteški franjevci brzo su popravili načinjenu štetu. Ta crkva bila je i ranije metom topništva Armije BiH, ali su brojni projektili padali nedaleko od crkve. Očito je da se Armije BiH bolje naoružala i da su se topnici uvježbali gađati i sakralne objekte. Župna kuća koja je sagrađena 1941., a proširena 1972./75. godine, oštećena je početkom prosinca 1993. godine granatom ispaljenom s položaja koje je držala Armija BiH.
Zavjetnu crkvu Majke Božje na brdu Kalvariji, u studenom 1993. godine je granatiralo topništvo Armije BiH. Filijalna crkva u Dubravicama, Stanica, sagrađena 1984. godine, u drugoj polovici 1993. je oštećena. Stradali su krov i prozori.

Uredi zapis

03.04.2009. u 16:30   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

(3) Da se ne zaboravi... Novi Travnik

Novi Travnik
Bosanskohercegovačka općina Novi Travnik na prometnici je koja je veže s Uskopljem, Bugojnom i Travnikom prema Hercegovini i Dalmaciji s jedne strane, s druge prema Vitezu, Zenici i Sarajevu. Novi Travnik je grad koji se naglo razvio poslije drugog svjetskog rata. U vrijeme kulta ličnosti u SFR Jugoslaviji grad je dobio naziv Pucarevo. Novi Travnik je poznat po razvijenoj vojnoj industriji. Ima osnovnu i srednju školu.
U demografskom pogledu općina Novi Travnik je tipično nacionalno miješana sredina. Novotravnička općina je na popisu stanovništva 1991. godine imala 30.713 stanovnika. Hrvata je bilo 12.162 ili 39,59 posto, Muslimana-Bošnjaka 11.625 ili 37,85 posto, a Srba 4.097 ili 13,33 posto, a ostalih 2.829 ili 9,21 posto. Ako se gleda na popise stanovništva iz 1971. pa 1981. i 1991. godine onda se uočava da su Hrvati smanjivali svoj udio u ukupnom broju stanovništva općine, jer su 1971. činili 43,1 posto, a 1981. 40,3 posto. I udio srpskog stanovništva se smanjivao pa je 1971. iznosio 18 posto, a 1981. 13,5 posto. Udio Muslimana-Bošnjaka rastao je blago, uz pad 1981. godine, ali se zato od 1971. znatno povećavao udio "ostalih", u koje uključujemo Jugoslavene i druge nacionalne manjine.
Broj stanovnika se znatno povećao početkom srpske agresije na to područje. Najprije se veliki broj Srba iselio na "čisto" ili većinski srpska područja, a u grad Novi Travnik i obližnja sela useljavale su se muslimansko-bošnjački izbjeglice iz sjeverozapadne Bosne i protjerani Hrvati, najprije iz mjesta koje su okupirale srpske snage, a potom muslimansko-bošnjačke.
Sukobi Muslimana-Bošnjaka i Hrvata na području novotravničke općine počeli su u listopadu 1992. godine. Armije BiH i HVO sukobljavali su se u samom gradu Travniku i u selima Šenkovići, Sinokos, Donje Pećine i Opara. Za borbi u tim selima, Armija BiH napala je Stjepana Blaževića, zapovjednika HVO-a Jajce i Nikolu Bilića, predsjednika HVO-a Jajce. U tim borbama poginulo je 15 vojnika HVO-a. Armije BiH po prvi puta upotrebljava topništvo pa uništava zapovjedništvo i ratnu bolnicu HVO-a u Novom Travniku. Svim silama Armija BiH pokušava zauzeti benzinsku crpku, koja je u hrvatskom dijelu grada, a kada to nije uspjela, onda ju je zapalila. Grad je tada podijeljen na hrvatski i muslimansko-bošnjački dio. Za tih borbi ranjeno je 16, a poginulo 12 vojnika HVO-a. Poslije nekoliko dana nastavljaju se sukobi u kojima HVO preuzima kontrolu u gradu.
U proljeće 1993. godine u cijeloj Lašvanskoj dolini sukobi HVO-a i Armije BiH postaju sve češći i oštriji. Sredinom travnja 1993. u njima je poginulo devet, teško ranjeno također devet vojnika HVO-a, a lakše 41. Potpuno su uništene i izgorjele tri stambene zgrade, medu njima i ona zapovjedništva općinskog stožera HVO-a, centra veza i oprema radija. Armija BiH 13. travnja kidnapirala je tri hrvatska časnika i vozača brigade "Stjepan Tomašević". To je dodatno zaoštrilo odnose izmedu HVO-a i Armije BiH. Poduzeće "Bratstvo" 14. travnja 1993. prekida rad, jer se nije znalo kamo su odvedeni zarobljenici i što će s njima biti.
Uznemirenost građana i strah povećavaju se napadima Armije BiH na Vitez i Busovaču, jer muslimansko-bošnjačka politika najavljuje rat do potpunog sloma hrvatskih vojnih snaga u Lašvanskoj dolini i njeno osvajanje. Krajem travnja 1993., Muslimani-Bošnjaci blokiraju pristup građanima na zelenu pijacu, a blizu poduzeća "Bratstvo" postavljaju Kontrolni punkt i uvode kontrolu svih prolaznika.
Polovinom svibnja 1993. godine Armija BiH pušta na slobodu časnike kidnapirane 13. travnja 1993. i to dovodi do blagog popuštanja vrlo napetih odnosa između dvije vojske. Ali već 3. lipnja 1993. Armija BiH napada okolinu Travnika pa Hrvati u velikom broju bježe i u Novi Travnik a na kraju nastaje težak problem smještaja prognanika.
Dva dana kasnije muslimansko-bošnjačke snage minobacačkim granatama napadaju sela Stojkoviće i Bučiće iz pravca Slimena. Iako nije bilo poginulih i ranjenih, počinjena je velika materijalna šteta na kućama, gospodarskim zgradama i drugoj imovini Hrvata.
Zenepići
Od 6. do 14. lipnja 1993. muslimansko-bošnjačka vojska napada selo Zenepići. M.M., rođen 1934. godine u Zenepićima, izjavljuje da je njegovo rodno mjesto brojilo 35 hrvatskih domaćinstava, da su Hrvati za spomenutog napada protjerani prema Rudoj i dalje prema koti "Mravinjac" i onda na područje pod srpskom kontrolom. Armija BiH je iz sela Zenepići protjerala Hrvate. Ni jedan Hrvat nije u njemu ostao. M.-ov suseljanin M.V. to isto potvrđuje i oba navode da su za tih napada pripadnici Armije BiH ubili Miju Vrhovaca, Ivicu Vrhovaca, Niku Vrhovaca i Niku Šiška. Niku Vrhovca su ustrijelili iz blizine metkom u glavu, a potom su mu zaboli nož u srce. Njih dva su u ožujku 1995. godine izjavili da su poslije rata u više navrata posjetili svoje rodno selo i vidjeli da je većina hrvatskih kuća spaljena ili potpuno srušena. Zapovjednici muslimansko-bošnjačkih vojnih snaga bili su Šerif Balilhodžić, sin Sakibov, zvani Kriko; Munir Bilić; Mevludin Berberović, sin Zaimov, i policajac Mehmed Aščić. Žrtve granatiranja sela su Kata Vrhovac, Mara Brkan, Jozo Vrhovac, Mara Vrhovac i Luca Vrhovac. Tih pet Hrvata poginulo je od granata, u selu.
Pribilovići
Oružani napad na civilno pučanstvo sela Pribilovići izvele su postrojbe Armije BiH 8. lipnja 1993. godine. Mučki su ubili Ivicu Stanića, zvanog Čaga, a sutradan selo su napali sa svih strana. Napad je bio sve jači, sve do 14. lipnja. Hrvatska sela su ostala odsječena od grada, nije im se moglo pomoći. Armija BiH je počela masovno progoniti Hrvate iz tih sela, koji su morali bježati i preko srpskog područja u Hercegovinu i Republiku Hrvatsku.
Snage Armije BiH su 8. lipnja žestoko napale hrvatska područja u travničkoj općini čineći zlo u više mjesta. Idućeg dana glavni napad prenijele su na područja općina Novi Travnik i Busovača. Oko pet i po sati, 9. lipnja 1993. godine, sa sve četiri strane napadnut je hrvatski dio sela Šenkovći. Jedan svjedok je izjavio da je čuo Mustafu Prlendu iz sela Sjenokosa, kako psuje "majku ustašku". Vojnici Armije BiH pozvali su Josipa i Zdravka Jurišića da izađu iz kuće. Čim se Josip, nenaoružan, pojavio na vratima, ‘sasjekli’ su ga rafalom iz automatskog oružja. Josip je tada ima 56 godina. Kada je čuo pucanj, na vrata je provirio sin mu Zdravko (25 godina) da bi vidio što se događa. U isti tren je bio ubijen. Svjedok zaključuje: "Nisam vjerovao da će nas naši susjedi Muslimani tako napasti i hladnokrvno ubijati. Do tada su prema nama bili učtivi, jedni drugima smo išli na kavu, na sprovode...".
Hrvat F. A. to jutro je susreo I. R. iz zaseoka Mlinišće, koji je nosio svoja osmogodišnjeg sina, ranjenog u nogu. Rekao mu je da su Mislimani ubili Stjepana Adžaipa, pedesetogodišnjaka, na njegovim kućnim vratima. F. A. je izjavio da je malo kasnije saznao da je ranjena i sestra Stjepana Adžaipa, Kata.
Šenkovići
Šenkovići su selo s miješanim stanovništvom, u njemu je bilo 70 muslimansko-bošnjačkih i 46 hrvatskih domaćinstava. Prije sukoba, časnici Armije BiH uvjeravali su Hrvate Šenkovića da ne trebaju strahovati i da mogu nastaviti mirno živjeti sa svojim susjedima Muslimanima-Bošnjacima. Napad na selo izvelo je oko 700 pripadnika Armije BiH, a među njima su bili i mudžahedini. Napadom je zapovijedao stanoviti Ćurić, po zanimanju hodža u jednom selu kod Bugojna. Tijekom napada poginuo je Anto Adžaip (Stanislva), a dio vojnika HVO-a uspio se izvući iz obruča. Nekoliko pripadnika HVO-a se predalo pripadnicima Armije BiH. Zarobljeni vojnici HVO-a maltretiranu su. Udarani su tupim predmetima, vojnici Armije BiH i njihovi policajci tukli su ih cipelama po glavi.
Petačići, Budišići...
Snažna ofenziva muslimansko-bošnjačkih snaga na sela Djakovići, Zubići, Rastovci i Margetići počela je 1. lipnja 1993. a granate su padale i po gradu Novom Travniku. U selu Petačići upadaju nasilno dva vojnika Armije BiH u obiteljsku kuću hrvatskog bračnog para. On je rođen 1992., a ona 1923. godine. Prijete supružnicima ubojstvom, otimaju novac i pljačkaju ih. Naređuju im da napuste svoju kuću i gospodarske zgrade ili će biti pobijeni. Dok su se supružnici kretali prema selu Zubići sustigao ih je Džemil Sinanović, vojnik Armije BiH, i naredio im da idu u selo Trenica. U tom selu bili su zatočeni u prostorijama osnovne škole, a nakon dva dana su protjerani na teritorij po kontrolom HVO-a Muškarci Hrvati su ostali i nadalje u zatočeništvu, pa su onda prebačeni u selo Opara i za to vrijeme morali su kopati rovove za vojnike Armije BiH uza samu bojišnicu pa su mogli poginuti od ruku svojih sunarodnjaka.
U artiljerijskom napadu Armije BiH na selo Budišići ubijene su tri civilne osobe, uništeno više obiteljskih kuća. Bilo je to 11. lipnja, a 12. lipnja 1993. vojnici Armije BiH i mudžahedini uništavaju hrvatske kuće u Šenkovićima, Djakovićima, Margetićima, Rudama i Donjim Pećinama. Ranjenike izvlače Crveni križ i snage UNPROFOR-a.
Kasapovići
Oko 18 kilometara zapadno od Novog Travnika nalazi se selo Kasapovići. Armija BiH je ujutro 13. lipnja 1993. godine snažno napala Hrvate tog sela. Ubijeni su civili i uništena imovina. Ubijeni su Pero Brkan, rođen 1936. godine; Ivan Brkan, rođen 1944., i Anto Vrhovac, rođen 1954. Zapaljeno je šest hrvatskih kuća. Među pripadnicima Armije BiH koji su napali selo Kasapovići od svjedoka je prepoznat je Naser Krnjić; profesor Ekrem Hajrić iz Kasapovića; jedan od zapovjednika, Enver Hadžić, iz Novog Travnika, koji je radio u štabu Armije BiH; Jasmin Krnjić i Senad Kukić, zapovjednik Vojne policije Armije BiH, rođen 1958. godine.
Svjedok N. N., vojnik HVO-a, zatočen je 16. lipnja 1993. godine. Doživio je stravično iskustvo u logoru Armije BiH Bio je krenuo u selo Zubići, ali su ga, nenaoružanog, zaskočili diverzanti Armije BiH i uhitili. Sproveli su ga u selo Pečuj. Prije ulaska u to selo naredili su mu da skine košulju, iako je padala kiša. Oni koji su ga sprovodili vikali su ostalima: "Evo, dovodimo vam ustašu". Kad je doveden u logor, jedan vojnik ga je udario kundakom u kuk, okolo je bilo i pet-šest mudžahedina. Jedan od njih mu je opsovao "ustašku majku" i dodao : "Ja ću tebe zaklati". Zatim je rekao: "U nas je običaj da se pronosa onaj kojeg treba klati, da mu ne dršću noge". Zatim ga je stavio na svoj vrat i počeo nosati pri tome urlikajući. Vojnik HVO-a mislio je da je gotov, dobivao je batina. Zapovjednik Armije BiH, prezimenom Šoša iz sela Trenice, udario ga je kasnije nogom tako da je pao sa stolca. Ispitivan je, svezan i bačen u svinjac uz povike: "Vodite krme u krmetnjak". Dospio je kasnije u neku garažu, bio je opet tučen i ispitivan. Prijetili su mu noževima. Jedan vojnik Armije BiH, koji je kraj njega oštrio noževe, upitao ga je "Kojim hoćeš da te zakoljem". Podnijevši teške muke, 19. srpnja 1993. razmijenjen je za pripadnike Armije BiH. Armija BiH u lipnju i srpnju 1993. godine napada Novi Travnik i okolna sela. Mnogo je ranjenih civila i uništenih građevina. Da bi otežali situaciju u gradu i prinudili HVO na predaju, Muslimani-Bošnjaci su 27. kolovoza 1993. godine isključili vodu, za dio općine koji je bio pod nadzorom HVO-a. Hrvatsko stanovništvo je primorano ići po vodu u prigradska naselja na pojedine izvore. Na tim izvorima je muslimansko-bošnjačkim snajperskim hitcima ubijeno 30 hrvatskih civila. Među snajperistima su uočeni članovi Športske streljačke ekipe iz Zenice.
U nekoliko navrata topništvo Armije BiH ispaljivalo je i granate punjene klorom. Naselje Vare granatirano je 10. rujna 1993. Tada je poginuo Ilija Drmić sa svojim sinom, a ranjeno još 15 civila. Nekoliko dana kasnije granata je pala na balkon stana poginulog Ilije Drmića. Tada su ranjene pokojnikova žena i kćerka.
Jedan otac je svjedočio kako je iz snajpera ubijena njegova petogodišnja djevojčica. Ona se igrala s drugom djecom oko jednog starog napuštenog automobila. Pogođena je 30. rujna 1993. godine metkom u glavu. Odvedena je bila u bolnicu u Novoj Bili, ali je preminula na samom ulazu u nju.
Rastovac
U selu Rastovci, nedaleko Novog Travnika, 25. listopada 1993. godine počinjen je zločin nad hrvatskim civilnim stanovništvom. U zoru, oko četiri sata, prodrli su u selo mudžahedini, pripadnici 7. muslimansko-bošnjačke brigade. Poklali su sedam Hrvata, civila, a dječaku Goranu Lešiću su polomili ruke i noge. Tri ubijena civila su identificirana, ali preostali ne jer to nisu dopustile muslimansko-bošnjačke vlasti. Vladimir Pogarčić, tada pročelnik Ureda za zaštitu ljudskih prava Hrvatske Republike Herceg-Bosne, izvijestio je generala Francisa Briquemonta, zapovjednika UNPROFOR-a za Bosnu i Hercegovinu, o masakru tih sedam civila kao i velikom broju onih koji su odvedeni u zatočeništvo.
Muslimansko-Bošnjački snajperisti su pa gradu iz dana u dan ubijali djecu, starce i bolesne koji nisu imali nikakvih veza s vojskom. Mala Nataša je ubijena 7. listopada 1993. godine. Pogođena je puščanim zrnom ravno u srce, a pokopana je noću. Iz snajpera, je 3. ožujka 1994. godine, ubijena osmomjesečna beba u majčinom naručju.
Električne energije u gradu nije bilo od 1. lipnja do 8. rujna 1993. godine jer su glavne vodove prekinuli pripadnici Armije BiH. Kako neposredno uz grad teče rječica, njezinu vodu stanovnici su koristili za pranje, a Muslimani-Bošnjaci su je zagađivali rastvorom cijanidnih soli. Zbog blokade grada i okolnih hrvatskih sela, opskrba je bila vrlo otežana. Gladovalo se, smrzavalo a pojavile su se i zarazne bolesti. Tako j e traj alo sve do kraj a 1993 . godine, dok nije stigao konvoj pomoći zvan "Bijeli put za Bosnu Srebrnu". Ali, početkom 1994. godine, stanje se opet pogoršava i ostaje takvim sve do potpisivanja primirja u Washingtonu.
U dvije godine, najprije srpskih pa potom i muslimansko-bošnjačkih napada na grad Novi Travnik i okolna hrvatska sela, počinjeni su mnogi ratni zločini nad Hrvatima a načinjena je velika materijalna šteta. Poginulo je 218 vojnika HVO-a - u borbama, a 556 ih je ranjeno. Ubijeno je i 55 civila - 35 muškaraca, 13 žena i l1 djece. Ranjeno je 288 civila - 147 muškaraca, 85 žena i 56 djece. Etnički je od Hrvata očišćeno 14 posve hrvatskih i devet mješovitih sela, pri čemu su stradala 1.123 domaćinstva, te je ispražnjeno 1.250 hrvatskih kuća i stanova i 2.050 gospodarskih zgrada. Protjerana su 5.082 Hrvata.
U sukobu HVO-a i Armije BiH na području općine Novi Travnik stradali su mnogi sakralni objekti i mnoga su groblja oštećena i obeščašćena. Župna crkva Uzašašća Gospodinova u Novom Travniku oštećena je gelerima granate i projektilima iz lakog oružja s položaja pripadnika Armije BiH. Župna crkva Presvetog Srca Isusova u Pećinama sagrađena je 1907. godine. Nakon ulaska postrojbi Armije BiH u selo, crkva i župna kuća su demolirane, unutrašnjost je uništena, inventar polomljen ili opljačkan. Krov je znatno oštećen. Crkveni arhiv, knjige i ostala dokumentacija su nestali. Pred sam Božić 1996. godine podmetnuta je vatra pod crkvu i župnu kuću pa je izgorjelo sve ono što je još bilo preostalo.
Župna crkva Sv. Ilije u Rostovu opljačkana je i devastirana, teško je oštećen krov i južni zid, namještaj je polomljen ili opljačkan, prozori i vrata polupani. Za vrijeme sukoba, pripadnici Armije BiH u crkvi su držali stoku. Župna kuća je toliko stradala da se više ne može ni obnoviti. I filijalna crkva u Sebešiću je demolirana, vrata i prozori polupani ili odneseni. Lim s krova je skinut i također odnesen. Ono što nisu učinile postrojbe Armije BiH, dokrajčile su snage za brzo djelovanje UNPROFOR-a. Britanski bataljun UNPROFOR-a, koji je izvodio vježbe na prostoru sela Sebešića, koristio se kapelom kao metom za artiljerijsko gađanje.
Kopila
Za zločin u selu Rastovci 25 listopada 1993. godine odgovorni su mudžahedini iz postrojbe Armije BiH. U selu Kopila, 9. lipnja 1993. godine, ubijeno je više civila. Selo je opljačkano, a za taj ratni zločin protiv civilnog stanovništva krivi su Mustafa Prlenda iz sela Kopila; Osman Prlenda iz sela Sjenokosa; Kadir Prlenda iz sela Sjenokosa; Suljo Hasanović i brat mu Enes iz sela Kopila; Refik Hasanović iz sela Kopila; Mujo Hasanović iz sela Kopila i Senad Hasanović također iz sela Kopila.
Za etničko čišćenje hrvatskih naselja na novotravničkom području, za formiranje i održavanje koncentracijskog logoru u selu Opari odgovorni su Ismet Šahinović, rukovoditelj zatvora; Suljo Haskić; Atif Haskić; Zijo Muslić; Nenda Prlenda; Ismet Zec; Zijo Lugan i neki Semir. Najveći dio odgovornih je iz sela Opara.
Za masovna protjerivanja Hrvata, zatvaranja i ubijanja u travnju 1993. godine odgovorni su Nazif Muslić iz Novog Travnika, predsjednik muslimansko-bošnjačke vlasti; Zijad Kukić, iz Kasapovića, načelnik Vojne policije Armije BiH Hajrudin Škulj, načelnik civilne policije; Jasmin Krnjić, iz Krnjić-Potoka, zapovjednik brigade Armije BiH i Bislim Zurapi, iz Sandžaka, zapovjednik 308. brigade Armije BiH koji je rukovodio akcijom etničkog čišćenja općine od Hrvata, a navodno je zapovijedao i postrojbama "El mudžahedin", "Crni kojoti", "Žigosani" (zenički zatvorenici), "Jajačke kobre" i "Dženetska hurija".
Šenkovići
Selo Šenkovići postrojbe Armije BiH napale su 9. lipnja 1993., a za etničko čišćenje, zarobljavanje i ubijanje hrvatskih civila odgovorni su: hodža prezimenom Ćurić, iz sela Rovna kod Bugojna, zapovjednik jedne postrojbe mudžahedina; Ejub Haskić iz Šenkovića; Niho Prlenda iz Šenkovića; Esad Prelenda iz Sjenokosa; Meho Kopčić iz Novog Travnika; vojni policajac zvan Emče; Atif Haskić, iz Šenkovića; Fuad Kubat; Mustafa Prlenda iz Sjenokosa; vojni policajac zvan Caka iz Petačića i Hamdija Petak iz Šenkovića.
Zenepići
Iz sela Zenepići u lipnju 1993. godine svi Hrvati su protjerani, kuće su spaljene, ranjeno je više civila, više ih je i poginulo. Za ovaj zločin su odgovorni: Munir Bilić, rođen 1952. u Vejzovićima, općina Novi Travnik; Šerif Balilhodžić, sin Sakiba i Ševale, djevojački Kahrić, rođen 1957. u Vejzovićima; Ferid Berberović, sin Hasana i Mevle, djevojački Aščić, rođen 1953. u Vejzovićima; Mevludin Berberović, sin Zaima i Munire, djevojački Dervić, rođen 1955. u Vejzovićima; Mehmed Aščić, sin Mehe i Đemke, djevojački Mlivo, rođen 1949. u Vejzovićima i Sefir Kalbić, sin Šaćira i Mesude, rođen 1958. u Stajištu.

Uredi zapis

03.04.2009. u 14:16   |   Komentari: 4   |   Dodaj komentar

(2) Da se ne zaboravi... Bugojno

Bugojno
U središnjem dijelu Skopljanske doline smješteno je Bugojno, mjesto na raskrižju putova iz srednje Bosne prema Jadranskom moru i Sarajevu. Iz Bugojna se, preko Kupresa i Livna, stiže u Split, lučki, gospodarski, prometni, kulturni i sveučilišni centar, a preko Uskoplja/Gornjeg Vakufa, Jablanice i Mostara u luku Ploče. Taj geografski položaj Bugojnu daje i posebno gepolitičko i geostrateško značenje.
Iako je okolica Bugojna bogata arheološkim i povijesnim spomenicima, ono je relativno mlado naselje. Bugojno se ne spominje ni u jednom pisanom dokumentu iz vremena bosanskog kraljevstva. U selu Vesela u XV. stoljeću nalazio se franjevački samostan Vesela Straža, kojeg nestaje s provalom Turaka u Bosnu. Za turske okupacije u Bugojnu i njegovoj bližoj okolici podignuti su mnogi hanovi (preteča današnjih motela), jer je u tom kraju napredovala trgovina.
U Bugojnu su franjevci osnovali pučku školu i sami je vodili, a krajem XIX. stoljeća pomažu im časne sestre milosrdnice. Prije ovog zadnjeg rata, u Bugojnu je djelovalo šest osnovnih škola s 5.500 đaka, a na fakultetima u Sarajevu, Zagrebu, Splitu i Beogradu studiralo je oko 500 bugojanskih studenata. Hrvatsko kulturno društvo "Napredak", osnovano 1925. godine, komunisti su ukinuli, a u ovome ratu je obnovljeno i danas je središte kulturnog života ono malo bugojanskih Hrvata. Bugojanski Hrvati su podigli i Hrvatski dom, koji je u ratu razoren. U gradu se do rata održavao onodržavni bijenale lutkarstva; gostovala su kazališta iz Sarajeva, Splita i Zagreba, a u svijetu je bio na velikoj cijeni bugojanski velemajstorski šahovski turnir.
Između dva svjetska rata Bugojno je bio mali i nerazvijeni gradić. Poslije Drugog svjetskog rata grad se ubrzano razvija, postaje značajni prometni, trgovački, industrijski i kulturni centar. Od industrije svakako valja najprije istaći vojnu, pa metalopreradivačku, tekstilnu, kožnu, drvnu i prehrambenu. Prije ovog rata u Bugojnu je bilo zaposleno 16.600 radnika, od toga u gospodarstvu 15.300, a u inozemstvu 1.600. U bugojanskoj općini prije rata bilo je devet tisuća telefonskih priključaka.
U bugojanskoj općini nalaze se četiri katoličke župe, a najstarija je u samom gradu posvećena sv. Anti Padovanskom. Ona se 1844. godine odvojila od župe Uskoplje/Gornji Vakuf kao mjesna kapelanija, i od tada posjeduje svoje matice. Od 1858. kapelanija je samostalna župa, koju opslužuju bosanski franjevci. Župna crkva Sv. Ante Padovanskog počela se graditi 1879. godine i spada među najveće crkve u Bosni i Hercegovini. Crkva je i mala galerija vrijednih umjetničkih djela. U njoj je oltar tirolske provenijencije, četiri vitraila Stane Kregara, deset vitraila su izradili Slavko Šohaj i Ivan Dulčić, križni put je djelo Josipa Bifela, a oltarna menza Zdenka Grgića. Uz sliku Gabrijela Jurkića, "Primanje u Treći red", treba istaći brončani kip sv. Ante Padovanskog, djelo Ivana Meštrovića.
Župa Bugojno imala je 1878. godine 3.557 katolika, 1935.; 5.523, 1974; 9.500 i 1991. oko 11.000 vjernika. Broj vjernika se u dvadesetom stoljeću postupno povećao. Župa je imala i podružne crkvice u Drvetinama, Donjem Vakufu, Guvnu i Bristovima.
Općina Bugojno zauzima 366 četvornih kilometara površine, na njoj je živjelo 46.889 stanovnika, prema popisu stanovništva iz 1991. godina. Tu je, prema popisu iz 1971. živjelo 31.856, a 1981. 39.969 ljudi. Prema popisu stanovništva iz 1991. godine, Muslimana-Bošnjaka je bilo 19.697 ili 42,0 posto, Hrvata 16.031 ili 34,18 posto, Srba 8.673 ili 18,49 posto, a ostalih 2.488 ili 5,3 posto. Statistički podaci govore da je od popisa stanovništva 1971., preko popisa 1981. i 1991. godine, blago rastao postotak Muslimana-Bošnjaka, a isto tako blago padao postotak Hrvata i Srba. Rubrika "ostali", u kojoj su bili i Jugoslaveni, iznosio je 1971. tek 1,5 posto, a 1991. 5,3 posto.
U općini Bugojnu Hrvati su bili vlasnici 65 posto najkvalitetnijeg zemljišta, potom su slijedili Srbi s 20 posto i tek onda Muslimani-Bošnjaci s 15 posto. Na prvim demokratskim izborima u Bosni i Hercegovini u općini Bugojno pobjednička stranka je bila HDZ Bosne i Hercegovine s 21 zastupnikom, potom su slijedile SDA s 20, SDS s devet zastupnika; ostalim stranka je pripalo 10 zastupničkih mjesta. Ako gledamo po nacionalnoj strukturi skupštinu općine Bugojno čini 25 zastupnika Hrvata, 23 zastupnika Muslimana-Bošnjaka, 11 zastupnika Srba i jedan Makedonac. Srpsko-crnogorska agresija na Bosnu i Hercegovinu je u svom početku prikrivena. Ožujka 1992. godine Srbi preko noći napuštaju Bugojno. Od preko osam tisuća Srba, ostaje ih tek trista. Tada počinju iseljavati i Hrvati, osobito žene i djeca; odlaze u inozemstvo, u Europu, ili u Hrvatsku, svojim najbližima.
Kako je srpska agresija na Bosnu i Hercegovinu već očita, tijekom svibnja 1992. godine u Bugojnu je uspostavljena prva bojna HVO-a. Zapovjednik je Jurgen Schmidt, kojemu je majka Hrvatica. I dok Hrvati uređuju bojišnice prema srpskom agresoru na Kupresu i Donjem Vakufu, Muslimani-Bošnjaci čekaju što će se dogoditi. U početku srpsku agresiju na Bosnu i Hercegovinu shvaćaju isključivo kao ratni sukob Hrvata i Srba i samo tako se može razumjeti izjava Alije Izetbegovića "...ovo nije naš rat". Samo dio bugojanskih Muslimana-Bošnjaka uključen je u boru protiv srpskog agresora kao pripadnici HVO-a.
Od sredine 1992. godine Bugojno trpi učestale srpske napade. U rujnu 1992. Srbi granatiraju sam grad Bugojno, granate padaju na sklop župne crkve i župnog dvora, zapaljen je crkveni toranj. U više navrata Bugojno nadlijeću zrakoplovi i bacaju bombe. Kako srpski agresor zauzima područje sjeverno od Bugojna deseci tisuća muslimansko-bošnjačkih izbjeglica slijevaju su u njega. Oni bježe prije svega iz Donjeg Vakufa i iz Jajca i iz drugih dijelova Bosne. Tako se pod pritiskom srpske agresije na Bosnu i Hercegovinu u području Bugojna naglo mijenja demografska slika Bugojna i njegove okolice u korist Muslimana-Bošnjaka. Oni ostaju u gradu, a istodobno Hrvati se iseljavaju pod općim ratnim pritiskom.
Ubrzo se rađaju napetosti između Hrvata i Muslimana-Bošnjaka, koji početkom 1993. godine ozbiljno prijete da se pretvore u ratni sukob. U veljači 1993. godine pripadnici Armije BiH postavljaju kontrolne punktove na svim mjestima na kojima dolaze u doticaj s Hrvatima. Tako u selu Vesela postavljen je punkt Armije BiH na kojem se zaustavljaju Hrvati, a pri kontroli oduzima im se novac, roba, automobili. Te pljačkaške grupe na kontrolnim punktovima predvode Mahmed Husić i Salih Smajić, pripadnici Armije BiH.
Muslimani-Bošnjaci u siječnju 1993. godine preuzimaju vlast u svim gradskim institucijama. Hrvati su isključeni iz upravljanja općinom, ali HVO još djeluje. U siječnju je počela i podjela vojnih snaga, a muslimansko-bošnjačka strana je 17. siječnja 1993. godine napustila sve obrambene položaje prema srpskom agresoru i prepustila obranu isključivo HVO-u. Ubrzo, Muslimani-Bošnjaci poručuju Hrvatima da ne mogu odgovarati za ono što će se dogoditi. Bilo je to vrijeme kada se još mogao dijalog uspostaviti i njime smiriti duhove. Poslije toga, napetosti rastu, događaju se mnoga još uvijek nerazjašnjena umorstva hrvatskih civila, hrvatski puk je preplašen, njegova imovina se bezobzirno otima i pljačka.
Srpanj 1993. godine bio je katastrofalan mjesec za bugojanske Hrvate. Na punktu u selu Vrbanji 10. srpnja 1993. pripadnici Armije BIH zaustavljaju vozilo u kojemu su bili vojnici HVO-a i bez ikakva obrazloženja na njih otvaraju vatru. U toj pucnjavi ubijena su tri vojnika HVO-a. Među počiniteljima zločina bili su i mudžahedini. Jedan od mudžahedina je poslije pucnjave na vojnike HVO-a kleknuo u lokvu krvi i klanjajući zahvaljivao Allahu.
Rat za Bugojno između HVO-a i Armije BiH trajao je kratko. Opći napadaj Armije BiH počeo je 18. srpnja 1993., a sve je dovršeno 28. srpnja 1993. godine. U teškim borbama pripadnici Armije BiH su zauzimali dio po dio grada. U tome ratnom sukobu poginulo je oko 90 pripadnika HVO-a, mnogo je hrvatskih vojnika zarobljeno i odvedeno u logore. Iz Bugojna i s cijelog teritorija bugojanske općine počinje nezapamćeni egzodus oko 13 tisuća hrvatskih civila. Oni bježe ispred muslimansko-bošnjačkih postrojbi preko područja pod srpskim nadzorom na teritorij pod nadzorom HVO-a. Izbjeglice se probijaju kroz minska polja pa ima mrtvih i ranjenih.
Hrvatsko stanovništvo je izbjeglo iz sela Udurlija, Luga, Čaušlija, Bristova, Rosulja, Kule i Vučipolja, i 26. srpnja 1993. okupljaju se u selu Crniču, odakle su preko sela Mračaja i Kupresa pošli prema Hercegovini i Republici Hrvatskoj, a mnogi i dalje, u Europu, pa i u prekomorske zemlje. U gradu tada ostaje oko 3.000 Hrvata, ali kasnije se taj broj smanjuje, jer iseljavaju, te ih sredinom 1997. ima tek oko 1.300.
Tijekom napada na Bugojno, Armija BiH je zarobila 350 Hrvata, koje su okrutno mučili, a neke i poubijali. U Uskoplje su 28. srpnja 1993. stigli ranjenici iz Bugojna. Armija BiH granatira Crniće i Kandiju, sela puna izbjeglica. Kolona izbjeglica se provlači između mina, putuje po noći kroz šume i šikare, a UNPROFOR već 29. srpnja javlja da u Kandiji i Crnićima nema više nijednog Hrvata.
Preostali bugojanski Hrvati smjestili su se u veliku župnu crkvu Sv. Ante Padovanskog i u župni stan sa župnikom fra Jankom Ljubasom i ostalim franjevcima. Manji broj Hrvata ostao je po nekim selima, npr. u Drvetinama. U gradu Bugojnu i po hrvatskim selima počinjene su neviđene pljačke sve imovine. Što se ne može odnijeti, pali se. Po gradu se formiraju logori i mučilišta za Hrvate. Hrvatski civili su u njima prošli paklene muke. Prema iskazima svjedoka logori su bili:

u Kulturno-sportskom centru,
u Osnovnoj školi "Vojin Paleskić", u zgradi gimnazije,
u Centralnom zatvoru, na stadionu NK "Iskra", u Banci BiH,
u Ljubljanskoj banci,
u Osnovnoj školi "Stipe Đerek".
Preostali Hrvati u Bugojnu izvrgnuti su maltretiranju, pljačkanju, šikaniranju, zatvaranjima i mučenjima. Mnogi od njih nastoje na sve načine napustiti grad i tako se osloboditi muka. Bježe kroz minska polja, preko bojišnice i područja pod srpskim nadzorom. U tom bježanju je deset hrvatskih civila izgubilo živote, mnogi su ranjeni, a Srbi su zarobili 15 Bugojanaca i poslali ih u logor "Batkovići" kod Bijeljine. Zbog toga je krajem 1993. godine u Bugojnu ostalo samo oko 900 Hrvata okupljenih oko župnog dvora i Caritasa. Žive bez ikakvih prava, sigurnosti i zaposlenja. Hrane se i preživljavaju zahvaljujući samo humanitarnoj pomoći.
U selu Vučipolje, zaselak Kaići napad Armije BiH je počeo oko 21 sat 18. srpnja 1993. godine. Žene, djeca i starci sklonili su se u podrum obiteljske kuće kojoj je vlasnik Marko Živko. Civili su pokušavali izvidjeti je li moguće izvući se iz podruma i skloniti na sigurnije mjesto. Ivica Živko (52) je zato izvirio iz podruma, ali je odmah pogođen s dva metka. Iste večeri je ubijen Franjo Živko, pri pokušaju da izađe iz podruma susjedne kuće. Ranjenog Ivicu Živka su pripadnici Armije BiH 19. srpnja, navodno, odveli u bolnicu. Istog dana su svi civili pod prijetnjom oružja morali napustiti područje pod kontrolom Armije BiH.
Pogibiju i masakriranje leševa vojnika HVO-a u selu Kula, na prostoru zvanom Rudine, oko tri kilometara sjeveroistočno od Bugojna, jedan svjedok ovako opisuje: "U nedjelju, 18.7.1993., u 17,20 sati počela je opća pucnjava u gradu Bugojnu. Ja sam bio u selu Kula, ispred svoje kuće. Položaj i Armije BiH bili su od mene udaljeni oko 80 metara. Borbe (između pripadnika Armije BiH i pripadnika HVO-a) su se, s kratkim vremenskim prekidima, vodile do srijede 21.7.1993..." Prema svjedokovom iskazu u srijedu 21. srpnja navečer s položaja zvanog Rudine došao je lakše ranjeni vojnik HVO-a (D.V., rođen 1959.) i rekao svjedoku da su na položaju Rudine poginuli vojnici HVO-a: Franjo Bijader, Zdravko Božić i Domin Jukić. Pripadnik HVO-a D.V. i svjedok su 22. srpnja otišli na naznačeno mjesto da donesu poginule vojnike u selo Kula i dostojno ih pokopaju. Tamo su, prema riječima svjedoka, zatekli grozan prizor "...trojicu smo našli pored zaklona (improvizirani bunker), bili su izrezani i izbodeni noževima, a jedan od njih je bio bez glave (odsječena). Malo niže od njih našli smo tijelo Franje Bijadera, i on je bio izboden noževima - čini mi se da nema mjesta na tijelu na kojem nema uboda nožem. Uspjeli smo mrtva tijela prekriti granama i vratiti se u selo..." Dana 24. studenoga 1993. godine u tom istom selu Kula pripadnici Armije BiH upali su u kuću Pere Palinića, ubili njega, ženu mu i još jednu civilnu osobu. U kuću je upalo pet vojnika Armije BiH, a Palinić je vjerovao da mu se ništa neće dogoditi pa nije pobjegao sa svojom obitelji.
Rano ujutro 25. srpnja 1993. godine zatočeni Hrvati, s rukama na glavi, iz jedne su garaže odvedeni u Kloster časnih sestara - samostanski internat za djevojke. U njemu je već bilo zatočeno 13 Hrvata iz Gaja, dijela Bugojna. Svjedoka koji ovo kazuje ispitivao je Safet Kršo iz Donjeg Vakufa. Svjedok je načinio popis zatočenika, bilo ih je ukupno 73. Sutradan je svjedok vidio kako vojnici Armije BiH tuku već pretučenoga zatočenika Marija Glišića, a potom Ivana Keškića. Prozvali su Vlatka Kapetanovića, izveli ga van, ubacili u prtljažnik automobila i odvezli u nepoznatom smjeru. Kada je kasnije svjedok dospio na slobodu, saznao je da je mrtvo tijelo Vlatka Kapetanovića pronađeno u grmlju u selu Garački Podovi.
Naknadno u Kloster je doveden vojnik HVO-a, a tu je, u gornjem dijelu objekta, bio zatočen 21 civil. Pripadnici Armije BiH su 30. srpnja 1993. godine izveli dio zatočenika iz Klostera, proveli ih kroz grad i smjestili u logor zgrade gimnazije. Zatočeni civili su bili u jednoj, a vojnici HVO-a u dvije prostorije. Bilo je 36 civila, a među njima Anđelka Marjanović, Ivanka Marjanović, prof. Miljenko Jurčić, prof. Ivica Strujić i Vlado Suba.
Ubojstva hrvatskih civila prije, za vrijeme i poslije sukoba HVO-a i Armije BiH na području bugojanske općine. Ubijeni su Hrvati - civili:
1. Franjo Žulj, sin Rafaela i Ljube r. Šarić, rođen 1960. g., živio je u Golom Brdu, a dana 25. svibnja 1993. godine ubijen je i izboden nožem na svojoj njivi pored kuće u Golom Brdu. Sahranjen je 28. svibnja 1993. na groblju u Kandiji.
2. Miro Telenta, sin Dragana i Pavke, dana 17. srpnja 1993. ubijen je dok se vozio u civilnom odijelu, u kratkim hlačama i bez ikakva naoružanja kroz Vrbanju.
3. Mijo Vučak, sin Marijana i Lucije r. Grabovac, rođen 10. studenoga 1965. godine, ubijen je skupa s Mirom Telentom; on je u automobilu bio ranjen pa je odveden do Mektaba, gdje su mu iz neposredne blizine pucali u potiljak.
4. Stipe Gvozden, sin Ive; ubio ga je muslimansko-bošnjački snajperist 16. srpnja 1993. godine. Sahranjen je na groblju "Biljeg" u Glavicama.
5. Vlado Marina, sin Ratka i Ljube r. Kapetanović, ubio ga je muslimansko-bošnjački snajperist 18. srpnja oko 15. sati dok se vraćao s pogreba prijatelja, njegovo tijelo je pokopano noću 19. srpnja na groblju "Biljeg" u Glavicama.
6. Mirko Kasalo, sin Ive, ubijen je na Mandalcu.
7. Juričić, maloljetna osoba, nađen mrtav.
8. Niko Grabovac, sin Pere iz Bugojna, nastanjen u Ulici bratstva i jedinstva, odveden iz podruma zgrade "Koprivnica", gdje se bio sklonio sa ostalim stanarima. Odvele su ga dvije uniformirane osobe, proveden je pored crkve Sv. Ante i ubijen u parku ispred BH banke. Tu mu je tijelo ležalo nekoliko dana, nakon čega je prevezeno iza šljunčare na Ciglanama, a poslije, nakon identifikacije pokopano.
9. Pavka Maros, r. Menjak, žena Ive, iz Jaklića, strijeljana je na svom kućnom pragu. Ubojica je Enes Manjušak iz Jakelića kod Bugojna.
10. Jela Mršo, rođena Turalija
11. Slavko Mršo, sin Marka, rođen 1934. godine.
12. Tereza Vojna-Mrško, r. 1941. godine. Žrtve pod brojevima 10, 11 i 12 su zajedno strijeljane u podrumu jedne zgrade u gradu, na prostoru gdje je bila smještena prva bojna Armije BiH. Nakon toga su njihova tijela uklonjena i nikada nisu pronađena.
13. Franjo Kirn iz Bugojna, rođen 1907., nastanjen u Ulici A. Mavraka, bio je evakuiran iz svoje kuće i nastanjen s drugim starim osobama u Domu časnih sestara. Jednoga dana, prilikom obilaska svoje kuće, ubijen je pred njom, a nakon toga pokopan.
14. Ivica Jezidžić, sin Stipe i Ljube r. Vujević, rođen 28. kolovoza 1948. Ne zna se dan smrti. Njegov brat Nikica našao ga je izgorjena u kući brata Marka 24. kolovoza 1993. Pokopan je na groblju u Čaušlijima.
15. Marijan Bekavac, sin Joze iz Vučipolja. 16. Jure Dusper, sin Ilije iz Bugojna.
17. Blaž Ivić, sin Blaža iz Bugojna.
18. Dominko Lučić, sin Frane iz Zlavlasti.
19. Frano Lebo, sin Jure iz Vučipolja.
20. Josip Markić, sin Ante iz Kandije.
21. Marijan Nosić, sin Ivana iz Vučipolja.
Civili između rednih brojeva 15 i 21 krenuli su bez dopuštenja muslimansko-bošnjačkih vlasti iz Bugojna, s namjerom da napuste grad, 30. listopada 1993.; u podnožju brda Gorica uhvaćeni su i svi ubijeni hicima u potiljak.
22. Marica Marina, kći Stipe, rođena 1944. ubijena je 19. srpnja 1993. kod svoje kuće. Prije toga je sve njeno opljačkano, a oteto joj je i oko 10 tisuća DEM. Najprije pokopana kod svoje kuće, a poslije je tijelo preneseno u groblje "Biljeg".
23. Josipa Visković, kći Karla, sedamnaestogodišnja djevojka, vođena je od muslimansko-bošnjačke do muslimansko-bošnjačke kuće i u jednom momentu ubijena iz snajpera.
24. Ivo Visković, rođen 1906. u Kuli, spaljen je u svojoj kući. Privremeno je pokopan u vrtu, a poslije prenesen u grob na Bristovima.
25. Pero Palinić, sin Frane i Mare r. Tomasić, rođen 1933. godine.
26. Ljuba Palinić, r. Marić, 1934., žena Pere.
27. Vinko Palinić, sin Ive i Mare r. Brajković, rođen 1934.
Žrtve pod brojevima 25, 26 i 27 ubijene su 24. studenoga 1993. u kući Pere Palinića s po dva hica iz vatrenoga oružja svaki. Pokopani su na groblju u Bristovima.
28. Tadija Vujević, sin Pere iz Poriča, bio je sam kod kuće kada je odveden od strane nepoznatih osoba i ubijen u Mačkovcu na putu prema Veseloj.
29. Ivo Grabovac, sin Ante i Luce r. Lučić, rođen 13. rujna 1929., odvele su ga nepoznate uniformirane osobe (Armija BiH) u noći između 6. i 7. rujna 1993. godine. Sutradan u poslijepodnevnim satima pronađen u mlaki, djelomice potopljen u vodu s prostrijeljenom sljepoočnicom.
30. Ana Lozić, r. Jezdižić, 1927. ubijena je pred ulaznim vratima u svoju kuću 20. ili 21. srpnja 1993. godine. Tri dana kasnije njena kuća je spaljena, a s njom i Anino tijelo. Ostaci tijela nikada nisu pokopani.
31. Mijo Križanović, sin Ante.
32. Janja Strujić.
33. Jozo Klarić, star oko 60 godina.
Žrtve pod rednim brojem 31 i 33 su izmasakrirane, nađene su u Čipuljiću; tu su vjerojatno dovezene, a ubijene u selu Vrpeći.
34. Niko Miloš, zvan Ćibo, sin Ilije i Anđe r. Govorušić.
35. Pavo Miloš, sin Tadije i majke Ruže r. Maros.
37. Mladen Miloš, sin Ivice i Marije r. Radoš.
38. Draško Miloš, sin Ivice i Marije r. Radoš.
Svi Miloši, pod brojevima od 34 do 38, zarobljeni su u selu Gračanica i držani u kući Ivice Miloša, pa u kući Ferida Čuste i pred njim ubijeni, svi osim Mladena Miloša. On je tada uspio pobjeći, ali je poslije uhvaćen, odveden u kuću Mehmeda Bambura i tu ubijen.
39. Mara Jazvić, kći Stipe, rođena 1936. iz Kordića, zarobljena je u svome selu i odvedena u zatočeništvo u selo Zlavast. Kasnije je ubijena a njen leš je pronađen u blizini Vrbasa. Sahranjena je na groblju Humac.
40. Stipo Bošnjak iz Crniče, ubijen je u Gračanici, a prethodno je bio zarobljen u Crničkim Podovima.
41. Jakov Gašpar, sin Stipana i Jele r. Luburić, rođen 1929.
42. Dragutin Bartulović, sin Fabijana, rođen 1933.
43. Zdravko Keškić, sin Stjepana i Anđe r. Perić.
44. Stipo Stipić, sin Marka i Anke r. Matić, rođen 1952.
45. Ilija Keškić, roden 1906.
Civil pod rednim brojevima od 41 do 45 zarobljeni su u selu Odžak, zatvoreni u školu, a nakon nekoliko dana ubijeni.
46. Mara Lučić, r. Lončar, 1939. godine uhvaćena je 20. srpnja 1993., vezane su joj noge i ruke za namještaj u njenoj kući, silovana je i nakon toga ubijena višestrukim ubodima u leđa.
47. Ana Blatančić, žena Stipe, ubijena je u svojoj kući.
48. Marija Čokljat, r. Čokljat, kći Ive i Ane r. Grgurić, rođena 3. rujna 1929. godine otišla je 9. kolovoza 1993. u Kandiju da bi iz svoje zemlje iskopala krumpira. Dugo se nije vraćala kući pa je njen muž Nikola u pratnji muslimansko-bošnjačke policije otišao u Kandiju i tu ženu našao mrtvu, masakrirane glave i ostalih dijelova tijela.
49. Ivka Konta, kći Ive i Klare r. Grabovac-Jerkić 1928., 10. rujna 1993. otišla je u Kandiju vidjeti kuću svog brata i tu je ubijena. Pronađena je zapaljena u bratovoj kući. Valja napomenuti da je bila mentalno retardirana osoba.
50. Dragija Svalina, kći Ikana i Kate r. Antunović, rođena 1927. godine, bila je mentalno retardirana osoba. Ona je ostala u Kandiji nakon odstupanja Hrvata. Nađena je mrtva 8. kolovoza 1993. te sahranjena na groblju u Sultanovićima.
51. Stipo Udovičić, sin Jakova i Cvite r. Kustura, rođen 1928. godine. On je 30. rujna 1993. otišao s Rašidom Manjušakom, iz Jaklića u Golo Brdo s namjerom da Rašidu proda sijeno. Tom prigodom na njih je bačena eksplozivna naprava od koje je Stipe Udovčić poginuo, a Rašid Manjušak teže ranjen.
52. Dragija Kustura, kći Ive i Mare rod. Udovičić, rođena 21. srpnja 1930. godine ubijena je 21. srpnja 1993. godine u Goruši i tu je pokopana.
53. Jozo Milardić, sin Luke i Kate r. Zeko, rođen 24. siječnja 1914. godine.
54. Milica Milardić, rod. Ljubas.
Bračni par Jozo i Milica Milardić su, 21. srpnja 1993. godine, zatečeni u svojoj kući u selu Goruša i ubijeni, a kako je potom kuća zapaljena i oni su u njoj izgorjeli.
55. Ljuba Dujmović, kći Ilije iz Glavice ostala je u kući iako su iz nje pobjegli njen otac i brat. Od tada nema joj traga i pretpostavlja se da je ubijena.
56. Božo Sučić, sin Pere i Ljube r. Miloš, rođen 1939. godine, dana 19. srpnja 1993. ubijen je u svojoj kući. Pokopan je noću na groblju u Kandiji.
57. Pero Gavrić, sin Stojana i Janje, rođen 1958. godine. Zarobljen je u selu Lugu i ubijen u selu Čaušlijama, a pokopan u groblju u Sultanovićima.
Vojnici Armije BiH su na bugojanskom području silovali veći broj Hrvatica, djevojaka i žena, no samo je nekoliko njih dalo izjavu o vlastitom silovanju ili su pronađeni drugi tragovi toga zlodjela. Silovane žene su:
1. P. P., iz Bugojna, silovana je početkom srpnja 1993. godine. Nju je najprije silovao susjed Esad Jusić, potom Seno Čaluk iz Donjega Vakufa i stanoviti Čaluk zvani Biko, kome se ne zna osobno ime, a također je iz Donjeg Vakufa.
2. J. M., r. Marić iste noći kada je silovana P. P. i ona je doživjela istu tragediju. Nju je silovao Čaluk, Biko, a pokušao je i Seno Čaluk, ali nije dovršio čin silovanja.
Silovanja su prijavljena tadašnjim bugojanskim vlastima, počinitelji se znaju, ali krivični postupak protiv njih nije pokrenut.
3. L. M. iz Micana, općina Bugojno, silovana je 11. kolovoza 1993. Silovali su je nepoznati vojnici Armije BiH u dvorištu ispred njene kuće.
4. Mara Lučić, r. Lončar, rođena je 1939. u selu Zlavasti; nju je 22. srpnja 1993. silovala nepoznata osoba, a nakon toga je usmrćena.
U sukobu između HVO-a i Armije BiH mnogi hrvatski vojnici su, zarobljeni i zatočeni u logore. Prema njima nisu primjenjivane norme međunarodnog ratnog prava nego su ubijani i slani na bojišnice da bi kopali rovove za Armiju BiH, otklanjali mine i tome slično i u tim prilikama bili su ubijeni. Osim toga mnogi su teško premlaćeni, tako da su neki danas invalidi.
Ubijeni ratni zarobljenici, pripadnici HVO-a:
1. Mario Zrno, sin Joze, s grupom zarobljenika primoravan je kopati grobove za poginule Muslimane-Bošnjake. Tijekom kopanja su ga stražari, u jami, toliko tukli da je pao i od zadobivenih povreda umro.
2. Ratko Crnjac, doveden je u zatvor MUP-a Bugojno, a nakon 15 minuta ga je stražar izveo van. Čim su izašli, začuo se puščani hitac. Kasnije je službeno priopćeno da je poginuo od granate, iako u to vrijeme nije bilo granatiranja.
3. Mladen Havranek, sin Stanislava, zajedno s Draganom Brečićem, Franom Košakom, Mirom Marjanović i Zrinkom Alvir izveden je iz podrumskog prostora u prizemni prostor zatvora "Salon namještaja". Tu su ih uniformirane osobe premlaćivale željeznim cijevima i pendrecima, a Mladen Havranek je od zadobivenih povreda odmah potom preminuo.
4. Vlatko Kapetanović, sin Ante, bio je zarobljen kao pripadnik Prve bojne HVO Bugojna. Zatočen je bio u garaži u Donjićima. Pred garažom je pretučen, a potom je odveden u zatvor, u Kloster časnih sestara i tu ponovno premlaćen. Poslije toga premlaćivanja ubačen je u prtljažnik osobnog vozila marke mercedes i odvežen u nepoznatom smjeru. Njegovo raspadnuto tijelo, skoro samo kosti, nađeno je na Crničkim Podovima nakon dva mjeseca, gdje je i identificiran.
5. Josip Lučić, sin Pere, iz Zlavasti, pripadnik HVO-a.
6. Ivica Šakić, sin Marijana iz sela Zlavasti zarobljen je kao vojnik HVO-a. Zajedno s Josipom Lučićem, sinom Pere, zatvoren je u sušionicu mesa, a stražu je čuvao Nijaz Đulima. Poslije toga o njima se ništa nije znalo. Šakićeva majka je nakon mjesec i pol dana pronašla Ivičino tijelo na rimokatoličkom groblju na Humcu i identificirala ga. Pored njega je vjerojatno pokopan i Josip Lučić, kome se od dana zarobljavanja zameo svaki trag.
7. Franjo Ivandić, sin Franje, iz Kordića, zarobljen je 18. srpnja 1993. godine u selu Kordićima kao vojnik HVO-a. Odveden je u selo Zlavast, zatvoren s ostalima. Njegov leš je identificiran na rimokatoličkom groblju na Humcu, vjerojatno je ubijen.
8. Ivo Gunjača iz Vesele, podaci su isti kao za Franju Ivandića, s napomenom da nije obavljena identifikacija.
9. Ivo Miličević, sin Frane, rođen 1961., iz Vesele. I za njega su podatci isti kao za Ivandića i Gunjaču. Neidentificiran.
10. Branko Juričić, sin Ante, rođen 26. siječnja 1956. godine, iz Bugojna, vojnik HVO-a u vrijeme ratnog sukoba zatekao se u stanu u Ulici Đure Pucara br. 13/B, tu je uhićen i razoružan, a u srijedu 21. srpnja 1993. po njega su došla četvorica pripadnika Armije BiH, navodno da ga odvedu u MUP u Bugojnu. Sveli su ga u podrum zgrade u kojoj je stanovao, zadržali ga oko 15 minuta i potom odveli na ulicu i ubili ispred zgrade 8/B.
11. Nikica Nine Grlić, sin Ivice i Kate r. Miloš, pripadnik Prve bojne HVO-a Bugojno, zarobljen je i odveden s obitelji Mršo u podrum kuće Branka Jurića, u kojoj je 23. srpnja ubijen. Njegovo mrtvo tijelo viđeno je, a nakon toga uklonjeno i pokopano, ali nikada nije otkriveno gdje.
12. Miro Kolovrat, sin Alojzija, zarobljen je kao vojnik HVO-a u robnoj kući INPO, potom zatočen u zatvoru "Gimnazija". Dana 23. srpnja 1993. odveden je iz zatvora pred Ljubljansku banku da bi, prema zapovijedi Muslimana-Bošnjaka, pozivao pripadnike HVO-a na predaju, tom prigodom je na pločniku ubijen.
13. Ante Dilber, sin Ivice i Ruže, rođen 6. travnja 1945. godine zarobljen je na prostoru Crničkih Podova, kasnije je odveden u selo Gračanicu gdje je ubijen; pokopan na groblju na Humcu; identificirala ga je njegova supruga Mara.
Stradali pripadnici HVO-a koji su kao ratni zločinci primoravani na obavljanje radova na bojišnici:
1. Davor Jezidžić, sin Pere, zarobljen je kao pripadnik Druge bojne HVO-a i zatvoren s drugim zatvorenicima na Stadionu NK "Iskra". S ostalima je vođen na kopanje rovova za Armiju BiH Uskoplje/Donji Vakuf. Početkom listopada otac Pero je obaviješten od zapovjednika Armije BiH da je njegov sin Davor poginuo i da je privremeno sahranjen u Uskoplju. Kasnije je prevezen i pokopan u Bugojnu.
2. Željko Tabaković, sin Draška, poginuo je l. studenoga 1993. godine na isti način i na istom mjestu kao i Davor Jezidić pa je i sahranjen kao i on.
3. Vlatko Vasiljić, sin Vojislava i Slave r. Breljak, nije poštovao radnu obvezu pa je kao civil zatvoren. S grupom Muslimana-Bošnjaka je, kao zatvorenik, a jedini Hrvat, odveden na kopanje rovova prema Uskoplju i tom prilikom je ustrijeljen u potiljak.
4. Ivica Kotarac, sin Joze iz sela Vesela, kao ratni zarobljenik radio je na otklanjanju mina na prostoru oko Nove stolarije u Bugojnu. Jednog dana mu je eksplodirala eksplozivna naprava u rukama pa je teško ranjen prevezen u Medicinski centar u Zenici, tu je liječen i nakon toga razmijenjen u Žepču.
5. Anto Barišić, sin Drage iz Bugojna, kao vojni zatočenik morao je ići na kopanje rovova prema Uskoplju i tu je ranjen, ali nije hospitaliziran, nego ponovno prebačen u logor na Stadionu NK "Iskra".
6. Božo Dominik, sin Džone i Kate iz Bugojna, također ranjen prigodom kopanja rovova za potrebe Armije BiH u Uskoplju. U svemu ostalome imao je istu sudbinu kao Anto Barišić.
Hrvatskih civila i vojnika HVO-a u nabrojenim bugojanskim logorima bilo je oko 600. Logor na Stadionu Nogometnog kluba "Iskra" bio je jedan od najtežih logora u Bugojnu ako ne i u Bosni i Hercegovini. U tome logoru kao i u drugima na području općine Bugojno zatvorenici su ostali punih osam mjeseci, točnije do 19. ožujka 1994. godine, kada su 294 uhićenika puštena, poslije potpisivanja Washingtonskog sporazuma. U početku je u tome logoru bilo oko 300 zatvorenika, na površini od oko 70 metara četvornih, pod zazidanim betonskim stepenicama. Unutra je bilo jako zagušljivo jer nije bilo dopušteno odlijepiti zalijepljeni najlon, a nesnošljivi smrad je dolazio iz hodnika u kojemu je bio jedan WC bez vode i provjetravanja. U noćnim satima fekalije su se znale izliti po ljudima pa su mnogi povraćali i dobivali proljeve. Kada su predstavnici Međunarodnog crvenog križa došli u Bugojno krajem rujna 1993. godine i vidjeli kakvo je stanje u tom logoru, izjavljivali su da je to najgori logor koji su vidjeli u Bosni i Hercegovini. To su potvrdili i europski promatrači koji su u logoru bili 8. studenoga 1993. godine. Poslije posjeta predstavnika tih institucija, stanje se čak pogoršalo, onemogućeno je dostavljanje hrane zatočenicima, koju su im povremeno smjeli donositi rođaci i prijatelji.
U logoru koji se nalazio u podrumu Gimnazije umrlo je nekoliko zatočenika jer im nije pružena osnovna medicinska pomoć. U logoru "Salon pokućstva" zatvorenici su bili u podrumu i do grla u vodi. Dobili su drvene palete koju su plutale da bi na njima spavali, ali se zaspati nije moglo tim više što su ih grizli štakori. Muslimansko-Bošnjačke vlasti zapovjedile su da se zatvorenicima nasilno vadi krv, a za potrebe njihove ratne bolnice u Bugojnu. Od nekih zatvorenika izvađeno je toliko krvi da su umrli od slabosti.
U svim logorima zatvorenici su udarani raznim predmetima. Istoga dana kada je usmrćen Mladen Havranak, premlaćeni su još Dragan Brečić, Franc Košak, Miro Marjanović i Zrinko Alvir. Dragan Havranek je preminuo od posljedica premlaćivanja, a Dragan Brečić je toliko povrijeđen da je dugo bio posve nepokretan. Možemo spomenuti, između ostalih primjera, i ono što su doživjeli Nikica Miloš, Mario Glišić, Ivo Miloš, Perica Jarčević, Boro Divković i Josip Škaro. Njih su tukla trojica stražara, a potom su natjerani da se međusobno premlaćuju. U zatvoru osnovne škole "Vojin Paleksić" teško je pretučen Oleg Boričić. Njemu je slomljena lijeva noga od udaraca pa je stavljena u gips, a koljeno desne noge bilo je natečeno i više ga je boljelo od druge noge. Po glavi je bio jako izudaran, ali liječnička pomoć mu nije pružena niti je pregledavan. U noći između 11. i 12. listopada 1993. godine premlaćena je grupa zatvorenika koja je narednog dana trebala ići u razmjenu. U bugojanskoj ratnoj bolnici ležalo je po nekoliko premlaćenih zatočenika. Oko 8. rujna 1993. godine u prostorije ratne bolnice ušle su tri naoružane osobe u uniformama Armije BiH i premlaćivale već prebijene zatvorenike, tukli su ih kundacima na krevetima, stavljali im pištolje u usta i prijetili im smrću.
Još ni danas nije poznata sudbina 21 zatočenika pripadnika HVO-a, među kojima je i vojno zapovjedništvo HVO-a Bugojno. Oni su za ratnog sukoba zarobljeni, pripadnici Armije BiH držali su ih jedno vrijeme u bugojanskom zatvoru, a l. studenoga 1993. godine odvedeni su u nepoznato. U javnosti je to poznata skupina od "26 nestalih" bugojanskih Hrvata. Kasnije se ustanovilo da su četvorica mrtva, a da se Željko Miloš pojavio živ. Imena 21 vojnika HVO-a za kojega se još ne zna jesu li živi navodimo u ovom popisu:
1. Niko Džaja, sin Branka, rođen 1959. godine, zapovjednik Prve bojne HVO Bugojna. 2. Dragan Erkapić, sin Vlade, rođen 1956. godine, zapovjednik Druge bojne brigade HVO Bugojna. 3. Mićo (Miroslav) Dilber, sin Josipa, rođen 1964. godine, zapovjednik Treće bojne brigade HVO Bugojna. 4. Franjo Jezidžić, sin Dragana, rođen 1954. godine, načelnik IDP-a HVO Bugojna. 5. Stipica Zelić, sin Dragana, rođen 1954. godine, zapovjednik Vojne policije HVO Bugojna. 6. Miro Subašić, sin Frane, rođen 1958. godine. 7. Mihovil Strujić, sin Stipe, rođen 1949. godine. 8. Zdravko Juričić, sin Matka, rođen 1937. godine. 9. Jadranko Gvozden, sin Pere, rođen 1957. godine. 10. Marko Bartulović, sin Dragutina, rođen 1941. godine. 11. Zoran Galić - Šprajco, sin Drage, rođen 1955. godine. 12. Branko Crnjak, sin Drage, rođen 1960. godine. 13. Pero Crnjak, sin Zvonimira, rođen 1958. godine. 14. Perica Kovačević, sin Ljupka, rođen 1952. godine. 15. Vinko Ivković, sin Bože, rođen 1960. godine. 16. Nikica Miloš, zvani Kardelj, sin Joze, rođen 1947. godine 18. Ivo Miloš, sin Nine, rođen 1971. godine. 19. Ante Markulj, sin Pave, rođen 1974. godine. 20. Dragan Miličević, sin Joze, rođen 1966. godine. 21. Niko Zlatunić, sin Petra, rođen 1969. godine.
Zacijelo su doživjeli tragičnu sudbinu. Što se s njima dogodilo nitko javno ne govori. Bilo je više pokušaja da se to sazna, ali je sve bilo uzalud. Međunarodni Crveni križ je 30. rujna 1993. i 20. listopada 1993. godine registrirao jedanaestoricu s popisa ovih zatočenika. Registrirani su navedeni pod brojevima 2, 3, 8, 11, 12, 14, 17, 18, 19, 20 i 21. Bilo je očekivati da muslimansko-bošnjačke vlasti neće zlostavljati ratne zarobljenike, a napose one koje je registrirao Međunarodni Crveni križ, jer bi to bio očit dokaz o kršenju Ženevske konvencije o ratnim zarobljenicima. Bosanski Srbi, navodno su poštovali takve okolnosti, jer su znali da ih čeka optužba o ratnim zločinima nad ratnim zarobljenicima, ali Muslimani-Bošnjaci su se oglušili o te norme međunarodnog ratnog prava.
Novinari su nastojali prodrijeti u tajnu "nestalih Bugojanca", ali je njima još uvijek zabranjen pristup i fotografiranje na području bugojanske općine (ožujak 1997. godine). Zabranjeno je bilo i UNPROFOR-u kao i IFOR-u te sada SFOR-u da istražuju bilo što o bugojanskim žrtvama. Kada se pročulo da su ti ratni zarobljenici HVO-a u logoru UNPROFOR je pokušao saznati što se događa. No, glasnogovornik UNPROFOR-a u Sarajevu Bill Alikmann je izjavio da oni imaju informaciju da je 19 vojnika u bijegu ubijeno, a da su tri ponovno zarobljena. Britanska postrojba UNPROFOR-a otišla je u Bugojno da sve to provjeri, ali joj nije dopušteno. Armija BiH nije dopustila nikome pristup u logor, a kada su britanski vojnici tražili da razgovaraju s tri ponovno zarobljena hrvatska vojnika, rečeno im je da je to nemoguće.
Opće je uvjerenje da su nestali Bugojanci mrtvi i da ih je ubila Armija BiH. Za njihovu gorku sudbinu odgovoran je prije svih Dževad Mlaćo, ratni predsjednik Bugojna, kojega Hrvati smatraju ratnim zločincem i sigurnim klijentom Međunarodnog suda u Den Haagu. On je čovjek visokog položaja i povjerenja u SDA, političkoj stranci Alije Izetbegovića. Zatočene hrvatske vojnike iz bugojanskog logora odveli su Enes Hadžić, zapovjednik Vojne policije i Abdulah Jelača, zapovjednik brigade, koji se i danas nalaze u zapovjedništvu Armije BiH. Zapovjednik koji ih je čuvao u zatvoru je Enes Sijamija, koji živi u Bugojnu, ali je u nemilosti Dževada Mlaće.
Na sastanku s Michaelom Steinerom, zamjenikom predstavnika visokog povjerenika za civilna pitanja u Sarajevu, 28. lipnja 1996. godine, Amor Mašović, predsjednik muslimansko-bošnjačke komisije za razmjenu nestalih, izjavio je da u bugojanskim zatvorima nema živih Hrvata. On je tu izjavu dao pred svjedocima, medu kojima je bila i Dragica Galić, izbjeglica iz Bugojna, čiji je muž među oni "21 nestalih Bugojanaca". Mašović je tada izjavio da je za sudbinu nestalih Hrvata izravno kriv Dževad Mlaćo. O tome je u javnosti govorio Berislav Pušić, predsjednik hrvatske komisije za razmjenu nestalih. Pušićevu izjavu demantirao je sam Mašović, a i Mlaćo koji je dodao da su nestali Hrvati "izmislili svoj nestanak". Međutim, to je sve čuo Michael Steiner i na samom sastanku u Sarajevu nitko nije zanijekao istinitost riječi Mašovićeve izjave. Predsjednik Vlade Federacije Bosne i Hercegovine Edhem Bičakčić, inače drugi čovjek SDA, izjavio je da Dževad Mlaćo ima podršku svoje stranke i dao je do znanja da je vrlo utjecajan. Bičakčić je rekao: "Mi smatramo da je Mlaćo kadar SDA, koji je vrlo precizno i striktno uradio svoj posao. Zadovoljni smo s onim kako je radio i nemamo povoda da tražimo njegovu zamjenu.
Muslimansko-Bošnjačko ratno predsjedništvo bugojanske općine donijelo je 23. srpnja 1993. godine odluku kojom se od humanitarne organizacije Caritas oduzimaju prehrambeni proizvodi, a također imovina civilnih osoba za potrebe Armije BiH. Time je službeno ozakonjena pljačka crkvene humanitarne organizacije i hrvatskih civila, a primjenjivalo se samo na humanitarnu organizaciju Katoličke crkve, Caritas, ali ne i na istu takvu organizaciju Islamske zajednice Merhamet.
Ratno predsjedništvo i objedinjena komanda Armije BiH u Bugojnu 4. kolovoza donosi odluku kojom se svim građanima jamči osobna i imovinska sigurnost, traži od nadležnih tijela da povrate svu pokretnu i nepokretnu imovinu svim građanima, koja je oduzeta u tijeku sukoba HVO-a i Armije BiH u Bugojnu. Osim toga odlučeno je da se vrate kućama svi građani koji se "nisu ogriješili o zakone Bosne i Hercegovine". O trećoj točki te odluke već je sve rečeno, a pripominjemo da su logori ostali, da su civili progonjeni, da su ljudi maltretirani. A što je s imovinom svjedoče mnogobrojni podaci.
Uništavalo se sustavno s ciljem da se Hrvati nemaju više gdje vratiti. Potpuno su uništena sela Kandija, Goruša, Humac, Zanesovići, Udurlije, Lug, Rosulje, Crniče i Lendjerovina u kojima je živjelo većinsko hrvatsko stanovništvo. U selima s mješovitim stanovništvom kuće i gospodarske zgrade Hrvata su spaljene ili minirane. U samom gradu Bugojnu hrvatske četvrti su spaljene, minirane i opljačkane. Muslimansko-Bošnjačke vlasti osnovale su u Bugojnu Agenciju za otkup građevinskog materijala i tehničkih stvari. Pljačkaši i lopovi su u toj Agenciji dobivali novac za ono što su pokrali i opljačkali. Agencija je na taj način poticala pljačku i otimačinu hrvatske imovine.
Bugojanski Caritas je 20. svibnja 1994. godine napravio popis materijalnih šteta na stambenim objektima u vlasništvu Hrvata u Bugojnu. Prema tome dokumentu minirano je, zapaljeno i opljačkano 2.550 objekata.
U ratnom sukobu između HVO-a i Armije BiH i poslije njega učinjeno je svetogrđe nad sakralnim objektima, crkve, župne kuće i groblja su uništavani. U Drvetinama je 7. kolovoza 1993. godine zapaljena katolička crkva, izgorio je krov i urušio se, ostali su samo goli zidovi. U tom selu je uništeno i katoličko groblje. Prema izjavi svjedoka to je učinio vojnik Armije BiH iz postrojbe "Šejtan", nadimkom Tale, sin Semina Rustempašića.
U Kandiji muslimansko-bošnjački ekstremisti su uhvatili jednu ovcu i ispred crkve obukli je u misnicu. Crkva je potpuno devastirana, u crkvi je ložena vatra, s nje je opljačkan bakreni krov. Obilazeći bugojansku općinu u proljeće 1995. godine, dr. fra Ljubo Lucić u svom putopisu zabilježio je i ovo zapisano na crkvi: "Ovo će biti džamija, Zecovi. BiH Armija. Bosanac sam delija." Župni stan u Kandiji je spaljen desetak dana nakon sukoba HVO-a i Armije BiH, a u župnoj kući je bilo registriranih 8.000 knjiga hrvatske i svjetske literature, čime za zanimao župnik don Miodrag Mišura.
U Skopljanskoj Gračanici uopće nije bilo borbi, ali je crkva devastirana, u njoj su klupe razbijene, nema nijedne slike ni orgulja, a u 1996. je minirana. Župa kuća i kuća časnih sestara su uništene, na njima nema ni vrata ni prozora, jer je sve opljačkano. U Glavicama na crkvi nema nijednog stakla, ona je demolirana i oskrnavljena, a sav namještaj je polupan. Na crkvi su se počinitelji toga zlodjela ovako potpisali: Senad, Asim iz, Viteza. Na ambonu je naslikan znak njihove političke stranke SDA. Po crkvi su vidljive ljudske fekalije. U lurdskoj špilji nema Gospina kipa. Župni ured je opljačkan i razoren. Na glavačkom groblju je pustoš, a grobovi su opustošeni i porazbijani.
Groblje u Čaušlijama je razrušeno, grobovi su isprevrtani, mramor je razbijen, čak ima 217 razbijenih, oštećenih i oskvrnutih grobova. U tom groblju je nedovršena grobnica a u njoj nepoznat broj leševa u raspadnutom stanju. Grobnica je pokrivena samo daskama i tankim slojem zemlje. Leševi su umotani u nepromočivo platno. Svi ti leševi su neidentificirani, a možda su oni zemni ostaci "21 nestalog Bugojanca". Na groblju u Čaušlijama pred Božić 1995. godine porušeni su i preostali spomenici i križevi, preko 200 grobova još je dodatno devastirano.
Katoličko groblje u selu Vesela uništeno je 20. siječnja 1994. godine. U selu Humac kod Bugojna 14. srpnja 1996. godine zapaljena je katolička crkva Srca Marijina, koja je prije već bila demolirana, a sada je izgorjela do temelja. U Bugojnu 27. srpnja 1996. godine pod toranj župne crkve Sv. Ante postavljena je snažna eksplozivna naprava pa su oštećeni sam toranj, župna kuća i zgrada Caritasa.
Bugojanski su Hrvati 25. studenog 1994. kod vojnih i civilnih institucija vlasti, podnijeli krivičnu prijavu protiv osoba osumnjičenih za ratne zločine počinjene tijekom 1993. u Bugojnu. Od njih 440 navodimo tek prvih 15, koji su i najodgovorniji za sve zločine počinjene nad Hrvatima u bugojanskoj općini. To su: Dževad Mlaćo, sin Hamdije, rođen 1954. godine, profesor matematike, predsjednik ratnog predsjedništva i predsjednik SDA Bugojno, Zeir Mlivo, sin Uzeira, rođen 1950. godine, diplomirani ekonomist, predsjednik vlade općine Bugojno, Abdulah Jeleč, sin Muharema, rođen 1940. godine, načelnik štaba obrane općine, Senad Dautović, sin Saliha, rođen 1963. godine, profesor narodne obrane, načelnik službe javne sigurnosti općine, Kemal Džafić, sin Huse, rođen 1949. godine, časnik bivše JNA, načelnik sigurnosti štaba obrane općine, Enes Handžić, sin Mehmeda, rođen 1956. godine, načelnik sigurnosti 307. muslimansko-bošnjačke brigade Armije BiH, iz Donjeg Vakufa, Tahir Granić, sin Eniza, rođen 1959. godine, zapovjednik 307. muslimansko-bošnjačke brigade Armije BiH, Abdumalik Abdibegović, sin Ibrahima, rođen 1960. godine, sekretar Sekretarijata za narodnu obranu, nastanjen u Veseloj, Selmo Cikotić, rodom iz Sandžaka, časnik bivše JNA, u Bugojno došao pred rat između HVO-a i Armije BiH, Faruk Aganović, sin Muharema, rođen 1956. godine, stražar, kasnije zapovjednik jedne brigade Armije BiH, Besim Hodžić, sin Muharema, rođen 1962. godine, zapovjednik vojne policije, Besim Učembarlić, sin Tahira, rođen 1956. godine, zapovjednik grada Prusca, u kojem je nastanjen, Semin Rustempašić, zapovjednik postrojbe za posebne namjere "Zeleni zmajevi", nastanjen u Kruševici, Muris Kalajhodžić, zvan Murgo, zapovjednik postrojbe za posebne namjene JOKS, nastanjen u Gaju i Hanefija Prijić, zvan Paraga, zapovjednik postrojbe za posebne namjene Armije BiH, nastanjen u Voljicu, općina Gornji Vakuf/Uskoplje.
Oni su optuženi za sve nemile pojave u općini Bugojno i zločine tamo počinjene. Te posljedice nemilog sukoba HVO-a i Armija BiH po hrvatski narod u veljači 1995. godine sažeto je u nekoliko točaka. Od vremena nešto prije sukoba pa do kraja 1994. godine poginuo je 191 građanin, od toga 52 civila i 15 zarobljenih vojnika, 292 osobe su zatočene u logoru na Stadionu NK "Iskra", koji su tu premlaćeni i mučeni osam mjeseci, a 26 ih je odvedeno iz logora od kojih se za 21 još uvijek ništa ne zna, službeno se vode kao nestali. Nakon potpisivanja Washingtonskog sporazuma 1994. u Bugojnu je živjelo oko 3.000 Hrvata, a u veljači 1995. godine 1.374 s tim da se iselilo 1.724 a vratilo 98 osoba. Prema statističkim podacima iz veljače 1995. godine, bugojanskih Hrvata je u Bugojnu živjelo 1.374, u Republici Hrvatskoj 5.365, u Hercegovini 3.462, u trećim zemljama 5.762 ili ukupno 15.963. Samo u prekooceanske zemlje je otišlo preko tisuću bugojanskih Hrvata.

Uredi zapis

03.04.2009. u 12:48   |   Komentari: 3   |   Dodaj komentar

(1) Da se ne zaboravi... Rama

Rama 
Rama je povijesni naziv za cijelo područje općine Prozor, koji je sjedište općinske uprave i vlade. Rama predstavlja iznimno važno geostrateško područje, jer se u njega dolazi iz srednje Bosne preko Uskoplja-(Gornjeg Vakufa), a iz njega, dolinom rijeke Rame, ide se na jug do Jablanice. Tu se rijeka Rama ulijeva u Jablaničko jezero i dalje čini sastavni dio rijeke Neretve prema Mostaru i Jadranskome moru.
Ramsko područje uvijek je naseljavalo, kao većinsko, hrvatsko i katoličko stanovništvo. Kršćanstvo se ovdje rano ukorijenilo, što saznajemo po razorenoj starokršćanskoj bazilici u selu Varvara, porušenoj u VI. stoljeću.
Naziv Rama se spominje prvi put u XII. stoljeću, a tada su hrvatsko-ugarski kraljevi svojoj tituli pridodavali još i izraz “Rex Ramae - kralj Rame". Turci osvajaju Ramu 1482. godine i ona je pod njihovom vlašću ostala čitava četiri stoljeća. Najvjerojatnije nešto prije dolaska Turaka, franjevci su u Rami osnovali samostan, koji se spominje 1514. godine, a već je 1557. spaljen, zajedno s crkvom; i tada je ubijeno nekoliko franjevaca. Ubrzo je podignut novi samostan, u njemu živi desetak redovnika, tu se odgajaju đaci i klerici, pripravnici za franjevački red.
Samostan je zatim pljačkan, stradavali su franjevci, harao je požar pa su izgorjele mnoge kulturne dragocjenosti. Godine 1682. samostan je zapalio krovopokrivač, pravoslavac, koji je to učinio iz osvete, jer je u jelu na posni dan, u srijedu, našao kost. S Bečkim ratom (1683.-1699.) samostanska zajednica mora plaćati velike namete turskim vlastima, dolazi do progona i franjevci se više nisu mogli tu održati. Stoga 1687. godine, po nagovoru mletačkog providura Antuna Zena, franjevci s pukom sele u Cetinsku krajinu, u Dalmaciji, nose sa sobom neke dragocjenosti iz samostana, a medu njima i Gospinu sliku, koja se danas nalazi u franjevačkoj crkvi u Sinju. Mletački vojnici su zapalili samostan, crkvu i mnoge kuće u Rami, da ne bi ostale u posjedu Turaka.
Poslije toga franjevci su potajno pastorizirali preostali dio vjernika u ramskom kraju. Franjevci su se vratili u Ramu u XIX. stoljeću, kupivši zemljište za novi samostan i crkvu od bega Dugalića 1855. godine. Dvije godine kasnije samostan je izgrađen, a 1914. godine počelo je podizanje novog samostana. Godine 1986. počela je izgradnja njegova novog dijela. Crkva je podignuta 1881. godine, prvotno je bila posvećena sv. Petru apostolu, a kako se sve više štovala čudotvorna Gospina slika, njenim patronom postalo je Gospino uznesenje. Partizani su 13. srpnja 1942. godine zapalili crkvu, a s njom su stradale sakristija i knjižnica, vrijedne umjetničke slike i filigranski kaleži te arhivski dokumenti i vrijedne knjige. Obnova crkve počela je 1956. godine. Samostan Rama/Šćit i danas je riznica kulturnog blaga i kulturno središte hrvatskih katolika ramskog kraja.
Na području općine Rama-Prozor prema službenom popisu pučanstva iz 1991. godine živjelo je ukupno 19.760 osoba. Od toga je bilo 12.259 Hrvata ili 62,03 posto, Muslimana -Bošnjaka - 7.225 ili 36,56 posto, Srba 45 ili 0,22 posto, a ostalih 231 ili 1,16 posto.
U prozorskoj općini po izborima poslije pada komunističkog sustava u studenom 1990. ustrojena je civilna vlast sukladno izbornim rezultatima. Srpski agresor JNA napali su zapadne dijelove prozorske općine sredinom travnja, a topništvom granatirali sela tijekom svibnja 1992. godine. Slabo naoružana i malobrojna postrojba HVO obranila je Ramu od agresora, a u noj se, pokraj Hrvata, borio i manji broj Muslimana - Bošnjaka. Od srpskog dalekometnog topništva poginulo je pet osoba hrvatske nacionalnosti.
U obrani od srpskog agresora i JNA, Hrvati su organizirani u HVO. U njegovim postrojbama je mali broj Muslimana - Bošnjaka. Usporedo, Muslimani - Bošnjaci se drže jugoslavenskog sustava obrane, u sustavu TO (teritorijalne obrane) koja je integralni dio JNA (Jugoslavenska narodna armija). Glavni zapovjednik "štaba TO općine Prozor" je Muharem Šabić i on stvara plan "Elif" i plan "Be" obrane, s tim da prvi predviđa suradnju s HVO-om, a drugi samostalno djelovanje. Tek 26. svibnja 1992. godine "štab TO" donosi odluku o formiranju prve dobrovoljačke čete TO Prozor, a za njenog zapovjednika postavljen je Salih Ruvić, rođen 1940., iz Prozora, po činu kapetan prve klase u JNA.
U kolovozu 1992. godine počinju su osjećati napetosti između HVO-a i Armije BiH, a raskol u zajedničkoj obrani ramskog prostora od srpskog agresora, koji još napada, čini "štab TO" 29. kolovoza 1992. godine aktivirajući plan "Be", što znači i početak djelovanja Armije BiH protiv HVO-a.
"Štab TO općine Prozor" 21. listopada 1992. u selu Blace, održava sastanak s predstavnicima TO-a iz susjednih općina. Sastanku predsjeda Mustafa Hero, načelnik "štaba TO Prozor". Tijekom sastanka obavijestio je nazočne da će u petak 23.10.1992. doći do sukoba u Prozoru i da će "čaršijom vladati Muslimani - Bošnjaci". Do sukoba je došlo, a neposredan povod je bio to što su pripadnici Armije BiH iz zasjede kod sela Dobrošin ubili četiri pripadnika HVO-a. Ramskim postrojbama Armije BiH u pomoć su krenule postrojbe iz Konjica, Jablanice i Uskoplja (Gornjeg Vakufa).
Pripadnici Armije BiH iz ramskih sela Lapsunj, Lug, Varvara i Kovačevo Polje odbili su zapovijed Muharema Šabića da napadnu HVO i odložili su oružje. Bitku gube postrojbe Armije BiH, veliki dio muslimansko - bošnjačkog stanovništva napušta Prozor i smješta se na području susjedne općine Jablanica.
Jurići
U selu Ljubinci, zaselak Jurići, 18. lipnja 1993. godine postrojbe Armije BiH počinile su ratni zločin nad civilnim stanovništvom. Jurići su hrvatski zaselak. Pripadnici Armije Bosne i Hercegovne, stacionirani u selu Here, 18. lipnja 1993. godine oko 9 sati napali su Juriće. Toga dana bio je blagdan Presvetog Srca Isusova pa su po drevnom običaju mnogi iz Jurića otišli na slavlje u Prozor, a kod kuće su ostala djeca, starci i nekoliko muškaraca. Muslimansko - bošnjačka diverzantsko-teroristička grupa bila je upoznata s tom tradicijom, a kako se kretala i ušla u Juriće kradomice, upućuje na zaključak da su pripadnici te skupine bili Muslimani - Bošnjaci, susjedi.
Na rubu sela, tik uz šumu, kuća je Ante Kneževića kojoj zločinci prilaze neopaženo. S ruba dvorišta pucaju po kući, po fasadi, po prozorima i vratima, o čemu svjedoče rupe na njima i čahure metaka iz automatske puške. Nitko ne pruža otpor, jedan od zločinaca upada u kuću, naglo ulazi u jednu sobu i na kauču zatiče brata i sestru koji su tu spavali. Čahure metaka iz automatske puške potvrđuju da se pucalo iz blizine. Ubijen je sedamnaestogodišnji Jozo Antin Knežević, rođen 15. srpnja 1976. godine. Pokošen je rafalom s vrata spavaće sobe. Njegova sestra Marina, rođena 22. rujna 1979. godine, potrčala je prema ranjenom bratu, ali je njena utroba doslovce raznesena rafalom. Pogođena je sa šest metaka i umrla je na putu prema Ratnoj bolnici u Rumbocima. Videći masakriranu unučad, njihova baka se sakrila i pala u nesvijest pa je teroristi nisu pronašli.
Druga manja skupina terorista·najprije je pucala po kući Anice Jurić-Vidović, rođene 1905. godine. Ubili su je u sobi iz vatrenog oružja. U njena leđa ispucan je rafal, a jedan metak je dobila u grlo. Staričin sin Ivan, rođen 9.V.1944. godine, koji je stanovao u blizini majčine kuće, shvatio je o čemu se radi, odupro se i bio je ranjen. Mjesne postrojbe HVO-a ubrzo su se okupile, oduprle zločincima i potisnule napadače. Sutradan je bio očevid. Zločin je utvrdila i komisija UNPROFOR-a. Napravljena je fotodokumentacija i crteži na licu mjesta, a liječnici su pregledali ubijene osobe i ranjenog muškarca. O tome su napisali svoje izvješće.
Uzdol
Stravičan zločin dogodio se 14. rujna 1993. godine u ramskom selu Uzdol. Bilo je to uoči potpisivanja mirovnog dogovora o nenapadanju između Alije Izetbegovića i Franje Tuđmana. Oko šest sati ujutro, dok su ljudi još spavali, upali su pripadnici Armije BiH, a mir u selu pomutili su pucnji, detonacije, zveket noževa, vika i bezglavo bježanje. Muslimansko - bošnjački vojnici upadali su u selo prema pripremljenom planu, ubijali su sve ljude do kojih bi došli. Pripadnici Armije BiH su očekivali otpor postrojbi HVO-a pa su uhvatili civile i držali ih kao štit za svoj prodor i sigurnost.
Pučanstvo je zatečeno na spavanju. Tijela ubijenih su poslije pronalažena u spaljenim kućama ili uz njih i nedaleko od njih. Nekolicina ubijenih je nađena na putovima, što govori da su pobijeni dok su bježali. Poubijani su puškama, pištoljima, neki su strijeljani mecima u potiljak, a potom su neki masakrirani noževima. Čitave obitelji su pobijene. Stambene i gospodarske zgrade u selu su spaljene, stara crkva Sv. Ive i župni ured su zapaljeni, a nova crkva je oštećena.
Zločin je počinjen izrazito brutalno. Pojedina mrtva tijela su masakrirana. Svjedoci su opisali stravičan prizor ubijanja i paljenja kuća, mrcvarenja već mrtvih tjelesa djece i staraca. A.Z., rođena 1922. godine, ispričala je zlu sudbinu svoju i dječaka o kojem se brinula Milana Zelenike, rođenog 1981. godine. Ona kaže: "Negdje oko pola šest počelo je pucati. Isprva, onako još pospana, odmah sam izašla prid kuću da vidim što je. A imala sam što i vidit. Moj sinko, na sve strane gore kuće i štale. Vidila sam njih sedmoricu kako pretrčavaju put. Odmah mi je sve bilo jasno. Utrčala sam u kuću da probudim Milana. U zadnje vrijeme brinula sam se za njega, jer znate, mater mu je u Splitu na dijalizi, a ćaća dole u Prozoru. Dijete odmah skoči i pođe se oblačiti. Ja istrčah van da vidim dokle su došli. Odjednom iza sebe čuh jaku detonaciju. Ne znam odakle ubaciše bombu. A onda začuh Milanovo zapomaganje: "Pomozi, ranjen sam, boli!" Utrčala sam u kuću, uzela dijete i pođoh bježati. Trčala sam do prve kuće u kojoj je živjela susjeda Doma. Dok sam trčala, zvala sam - "Dome moja, bižimo! Dome, biži dok nisu sve poklali".
Svoju izjavu dala je i D.Z., koja govori: "Počela sam trčati. Čim sam izletila iz kuće, čula sam kako viču: "Ne dajte da pobjegne, majku joj ustašku!" Bacila sam se na zemlju i puzala pedesetak metara. Vidjela sam kako njih četvorica ulaze u moju kuću i čuh pucanj. Znala sam, ubiše mi svekrvu. Brzo sam stigla susjedu s ranjenim Milanom. Dijete je već počelo posrtati, plakalo je. Uzele smo ga između sebe i pošle prema šumi".
Sutradan u Uzdol su ušle postrojbe HVO-a. Pred očima im se oslikavala stravičnost zločina. U krevetu je ubijena Ruža Zelenika sa svojom unukom Jadrankom. Obje su prostrijeljene metkom, a potom su isječene noževima. Dječak Stjepan Zelić, samo u donjem rublju, pokušao je pobjeći; stotinjak metara od njegove kuće nađeno je njegovo mrtvo tijelo, a nešto dalje, također mrtva i sestra mu Marija. Ubijeni su hicima iz pištolja u glavu. Mijo Rajič je zatečen na prvoj stepenici svoje kuće i tu je ubijen. Nepokretna supruga mu Ivka je u kući izmasakrirana. Posljednjih devet godina bila je "prikovana" za krevet.
Pronađeno je 29 izmasakriranih tijela koja su prevezena u Klinički bolnički centar u Splitu, gdje je na Odjelu patologije obavljena obdukcija i identifikacija žrtava ovog muslimansko - bošnjačkog zločina. Tako je utvrđeno da su u tom masakru ubijeni: l. Jela Džalto; 2. Zorka Glibo, kći Mate, (1938.); 3. Mara Grubeša; 4. Mato Ljubić, Jozin (1923.); 5. Kata Ljubić Franjina, (1948.); 6. Kata Perković, Ilijina, (1922.); 7. Stanko Raić, Nikov (1927.); 8. Lucija Raić, Stankova supruga, (1933.); 9. Šima Raić, (1914.); 10. Mara Raić, Jakova, (1938); 11. Mijo Raić, Markov, (1924.); 12. Domin Raić, Ivin, 1936.; 13. Ivka Raić, Mijova, (1921.); 14. Ivka Raić, Martinova, (1934.); 15. Martin Ratkić, starac; 16. Kata Ratkić, Martinova supruga, starica; 17. Luca Zelenika, Jozina supruga, (1906.); 18. Janja Zelenika, (1931.); 19. Dragica Zelenika, Antina, (1934.); 20. Ivan Zelenika, Matin, (1930.); 21. Ruža Zelenika, Kažimirova, (1931.); 22. Jadranka Zelenika, Kazimirova, (1981.); 23. Ruža Zelić, Mijova, (1943.); 24. Marija Zelić, Jurina, (1980.); 25. Stjepan Zelić, Jozov (1983.); 26. Ante Stojanović, Jurin, (1920. ); 27. Anica Stojanović, Stipin, Perina supruga, (1949.); 28. Frano Stojanović, (1916.); 29. Serafina Stojanović, starica.
U Uzdolu su bijene nevine civilne žrtve. Zločin se nije dogodio slučajno. Osim toga, opljačkani su domovi hrvatskog stanovništva i potom spaljeni. Od zarobljenih osoba otimane su dragocjenosti i novac. Napadaj na Uzdol je bio brižno planiran, dovedena su vojna pojačanja i određeno je da akcija započne u 5,30 sati 14. rujna 1993. godine. Neposredne pripreme za napadaj na selo Uzdol vodio je general Sefer Halilović, koji je punu odgovornost za "uspjeh" akcije prenio na Envera Buzu, komandanta Prozorskog bataljuna, rekavši mu da će mu "glava letjeti" ako ne bude uspjeha.
Za napada i zločina u Uzdolu zapovjedno mjesto Armije BiH bilo je u Dobrom Polju, a iz njega je akcijom izravno rukovodio general Sefer Halilović. Dana 13. rujna 1993. godine general Halilović na zboru izjavljuje da Armija BiH mora ovladati prostorima Crni Vrh, Blace i Uzdol, a za tu prigodu su ubačeni pripadnici 7. muslimansko - bošnjačke brigade u područja Paljike i Kolivret, a pripadnici 17. krajiške brigade u područje Makljena i Draševa.
General Halilović je podijelio ratne zadatke pojedinim postrojbama Armije BiH, a odredio je da grupa od 20 vojnika iz sela Kute napada Uzdol. Toj grupi Halilović je rekao: "Kada uzmete Uzdol, možete slobodno sjesti u auta i pravo na Prozor". Dobro planirana ratna akcija donijela je vojnicima 12 pečenih janjaca. Navečer su se oni vratili u selo Here, tu su uzeli streljivo i bombe te oko jedanaest sati krenuli prema Uzdolu, a ujutro ga napali i ubili 29 civila te 12 vojnika HVO-a. Dva dana poslije masakra hrvatskog stanovništva u selu Uzdolu, kod Prozora dogodio se novi ratni zločin muslimansko - bošnjačkih postrojbi nad Hrvatima općine Rama. Pripadnici Armije BiH upali su 16. rujna 1993. godine u selo Hudutsko i tom prilikom zarobili oko 25 pripadnika HVO-a. Trojicu zarobljenih vojnika HVO-a odveli su u zatvor Muzej u Jablanici. Ostali ratni zarobljenici su strijeljani, što je izravna povreda međunarodnog ratnog prava. Jedna od trojice uhićenih u zatvoru Muzej u Jablanici je uspio uteći u listopadu 1993. godine, a druga dvojica zarobljenika su zamijenjena l. ožujka 1994. godine. U svibnju 1994. godine muslimansko - bošnjačka strana predala je tijela pripadnika HVO-a zarobljenih i strijeljanih u Hudutskom.
O svim ovim zločinima počinjenim nad Hrvatima općine Rama muslimansko - bošnjački mediji nisu se oglasili, ali su zato koncem siječnja 1994. naveliko raspisalo o "masakru nad muslimansko - bošnjačkim civilima" počinjenim u selu Here. Vodena tim vijestima, posebna komisija UN-a je odmah reagirala i obišla Here i u svom izvještaju opovrgla bilo kakav masakr muslimansko - bošnjačkog civilnog stanovništva.
Civilne vlasti tadašnje HR Herceg-Bosne su 18. travnja 1994. godine podnijele su krivičnu prijavu vojnim vlastima u Mostaru protiv 81 pripadnika Armije BiH, osumnjičenog za zločin nad civilnim stanovništvom u Uzdolu, općina Rama. Krivična prijava je podnesena protiv počinitelja ratnih zločina, a medu njima, prva četvorica su: Sefer Halilović, general bivše JNA, rodom iz Sandžaka, po nacionalnosti Musliman - Bošnjak, u to vrijeme na čelu Štaba Armije BiH; Enver Buza, komandant Prozorskog bataljuna Armije BiH; Zaim Hero, komandir jedne čete Prozorskog bataljuna i Smail Hero, komandir drugog voda Prozorskog bataljuna. Uz krivičnu prijavu priloženi su dokumenti: policijski zapisnici, izjave svjedoka, popis masakriranih osoba, fotodokumentacija, te zapisnici o obdukciji žrtava u Kliničkom bolničkom centru Split, Odjel za patologiju i citologiju.

Uredi zapis

02.04.2009. u 11:46   |   Komentari: 14   |   Dodaj komentar

Na Titovom putu (HS)

Šestorica pakračkih hrvatskih branitelja nepravomoćnom prvostupanjskom presudom proglašeni su krivi - ukupno 46 godina zatvora. Neki su osuđeni "po zapovjednoj odgovornosti" jer su im morali biti poznati događaji u kojima je (studeni i prosinac 1991., dakle, tijekom velikosrpske agresije) smrtno stradalo 18 zatočenih pripadnika pobunjene srpske manjine, koji su pravosudno danas tretirani kao "civilno srpsko stanovništvo". Sličan "sumrak" kao i u slučaju Lora.
Četrdeset i šest godina prije 1991., u svibnju i travnju 1945., poslije završetka rata, bez suda i prava žalbe, smrtno je stradao neutvrđen broj osoba (svakako više od 18). "Civilno hrvatsko stanovništvo", koje nije željelo živjeti u komunističkom totalitarnom režimu, potkraj rata krenulo je na Zapad. Velika Britanija odradila je svoje. Većina je titoistički pobijena. Zapovjedna odgovornost do danas nije dohvatila nijednog zločinca.
Na vrhu piramide, gospodine gradonačelniče Grada Zagreba i ostalih gradova i općina koji zločince držite kao opći uzor i ures, bio je J. B. Tito. Razmjeri počinjenog zločina s obzirom na činjenicu da je bio politički, stranački i vojni zapovjednik s neograničenom vlašću upućuju na to da je kriv barem po zapovjednoj odgovornosti. Postoje, međutim, ozbiljne indicije da je i planirao, i zapovjedio i nadgledao masovne likvidacije. Rekonstrukcija kretanja Tita tijekom svibnja i lipnja povezuje ga s nadgledanjem izvršenja masovnih zločina. Ništa neočekivano, jer: "Mrzeti okupatore, mrzeti njihove sluge, tu nakaznu izraslinu na divnome telu tvoga naroda, mrzeti ga iz dna duše, svakom mišlju svojom, svakom kapi krvi svoje - to znači biti zadojen plemenitim i velikim osećanjem osvetnika naroda, to znači ostati veran svom narodu, njegovoj istoriji i njegovoj budućnosti." (Đilas, Borba, organ KPJ, broj 21., 8. listopada 1942., str. 1). Temeljem ovoga trebalo bi zabraniti stranke slijednice KPJ.
Brzojav Glavnome štabu Hrvatske od 24. studenoga 1944.: "Kroz Hrvatsku fašistički zlikovci namjeravaju da umaknu nekažnjeni. Na vama je da učinite sve da to onemogućite. Na vama je da, zajedno sa ostalim jedinicama naše slavne vojske, očistite zemlju od ustaških i drugih izdajnika." (Dedijer, Novi prilozi za biografiju Josipa Broza Tita, 3, str. 1120.). Temeljem ovoga jasno je da je Tito planirao zločin velikih razmjera, da Hrvate koji nisu na njegovoj strani naziva "fašistički zlikovci" i da im sprema genocid.
Preciznije: "Ovih dana pružit će se prilika da Komunistička partija Jugoslavije preuzme vlast na teritoriju cijele države. Ta prilika trajat će samo nekoliko dana, a možda i samo nekoliko sati, i ako u to vrijeme ne likvidiramo sve naše neprijatelje ta će se prilika zauvijek izgubiti" (Politički zatvorenik, br. 182). Zapovijed je poslao partijskim komitetima i komesarima vojnih jedinica u ožujku 1945.
"Znam da su streljane ustaše, nešto četnika i nedićevaca. Ne mogu reći, ni da je to bilo masovno. To je bila direktiva druga Tita i dobro se sećam da mi je to sam naredio" - rekao je Ivan Maček, načelnik OZN-e 1945. godine za Sloveniju (Milomir Marić, "Deca komunizma", Beograd, 1987., str. 102.).
Zdenko Zavadlav zamjenik načelnika Ozne za područje Maribora: "Mi iz slovenske OZNA-e i KNOJ-a ubijali smo samo slovenske domobrane, a kada bismo uhvatili Hrvate predavali smo ih 3. armiji... U rovovima oko dvorca (kod Maribora) ubijali su hrvatske domobrane, ustaše i civile - žene, djecu, starce". Na pitanje kako su mogli masovno ubijati ljude bez suđenja, kad je rat već bio završen, Zavadlav kaže: "Naredba je stigla s vrha, a zna se gdje je bio vrh. Rečeno nam je, da neprijatelja treba ubijati bez suđenja, jer revolucija još traje. Rekli su nam, da je rat bio prva faza revolucije, a ono poslije rata druga faza" (Nedjeljni jutarnji, 25. svibnja 2003.).
Iz treće faze revolucije izdvajam:
Jutarnji.hr kopa hudu jamu za Hrvatsko slovo i Vijenac (13. ožujka 2009.!).
Sugerira kako bi egzekuciju listova i njihovo posipanje vapnom trebala izvršiti hrvatska vlast (nekad "3. armija"). Hrvatsko slovo osuđeno je revolucionarno jednoumno s potpisom Adriane Piteše, kao "glasilo radikalne desnice" (nekad "fašistički zlikovci"), k tomu "nitko ga nije uspio skinuti" (nekad "likvidirati neprijatelja") petnaest godina, a i Vijenac je "skrenuvši smjerom Hrvatskoga slova" postao zlikovac. Treba ih, dakle, oboje "mrzeti", "očistiti zemlju", "likvidirati neprijatelje" i "ostati veran". Adriana vjerojatno ne zna za koga radi, kao ni 1945. posebni odredi "regrutovanih kadrova" za likvidaciju predvođenih komesarima KPJ. Zaboravila je prošlost, okrenuta je "svijetloj budućnosti" (Lenjin). Na Titovom je putu: "Naša revoljucija drugovi, kako da kažem, jelji, ovaj, bogati, razumeš ti mene, ne smije da stane" (iz neobjavljenih mu sabranih nedjela)

Uredi zapis

25.03.2009. u 15:51   |   Komentari: 17   |   Dodaj komentar

Salata od sirove hobotnice (HS)

Sve je više dokaza o totalitarnom karakteru jugoslavenskog komunističkog režima. Još nas tri nedavna događaja utvrđuju u stajalištu kako je Jugoslavija i njezin komunistički režim utemeljen na masovnim zločinima.
Njemački vrhovni sud odbacilo je zahtjev za reviziju procesa protiv Krunoslava Pratesa. On je kao "suradnik tadašnje jugoslavenske Službe državne sigurnosti Đurekovića namamio na mjesto na kojem su ga 28. srpnja 1983. ubili zasad nepoznati počinitelji" (Hina). Presuda je pravomoćna i glasi: Kriv je. Kazna je doživotni zatvor. Sud je zaključio da je Stjepan Đureković ubijen po nalogu bivšeg predsjednika predsjedništva SFRJ Mike Špiljka.
U Sloveniji je kod Laškog otkrivena u oknu bivšeg rudnika masovna grobnica žrtava stradalih sredinom 1945. U Međimurju je pronađena još jedna masovna grobnica iz doba kad su nas osloboditelji "oslobodili". Jesu li ova tri događaja dokaz "pojedinačnih ekscesa", ili totalitarnog karaktera jugoslavenskog komunističkog režima? Politika očito misli kako je riječ o ekscesima. Kazališni trg u Zagrebu, naime, i dalje je okupiran imenom "maršala Tita" koji je najodgovorniji za masovne zločine iz 1945/46. Nije Zagreb usamljeni slučaj. Primjerice, u Zaprešiću Ulica maršala Tita vodi do Trga žrtava fašizma i nadovezuje se na Ulicu bana Jelačića. A baš na jednome zavoju Ulice maršala Tita, u kojoj se nalazi i župni ured, kamenovan je ondašnji nadbiskup, danas blaženi mučenik, kardinal Alojzije Stepinac. Stepinac, dakako, nema svoju ulicu. Ni žrtve jugokomunizma. Tako je jučer htjela Partija, tako danas hoće hobotnica.
Hobotnica starih struktura u novom ruhu u Hrvatskoj je blokirala istraživanja prikrivenih grobišta žrtava Titovih partizana. Nije lako živjeti u takvoj "antifašističkoj", a zapravo komunističkoj Hrvatskoj. U njoj je šutnja postala pravilo. U njoj je istina stavljena pod tepih. U njoj pravednost nema pravo javnosti. U njoj je savjest preskočena - radikalnim zaokretom prema bezalternativnoj budućnosti. U njoj je uvedena nova paradigma hrvatskog rodoljublja: Samo hrvatski branitelji dokazuju nevinost. U njoj se ne poštuju mrtvi, kamoli živi (umirovljenici, branitelji). Javno je mnijenje svedeno na crnu kroniku, skandale i zabavu. Naša je stvarnost - salata od sirove hobotnice. Njezinu kakvoću najbolje ilustrira član Savjeta žrtava Jasenovca, Ivan Fumić. U kontekstu najnovije masovne grobnice (Hude jame) otkrivene u Sloveniji rekao je: "Sad je moderno pljuvati po Narodnooslobodilačkoj borbi, a veličati Stepinca i ustaše - osvrnuo se, još uvijek ne nudeći nikakav komentar za više od 300 leševa, ubijenih ili tupim predmetom ili metkom, koji su sporo umirali u hermetički zatvorenoj masovnoj grobnici" (javno.hr, 6. ožujak).
Hobotnica je revolucionarno bratstvo i jedinstvo zamijenila novogovorom o "ljudskim pravima" sa čudnovatim "humanizmom". Tako je nedavno u haaškoj sudnici otkriveno kako su "borci za ljudska prava" iz HHO-a, iz "humanih razloga" (Ž. Puhovski), godine 1996. protuzakonito i nekažnjeno iskapali mrtvace, ne bi li tim vampirskim činom lakše optužili Hrvatsku za "zajednički zločinački pothvat". Isti taj HHO prešućuje udbina ubojstva u inozemstvu i više od pet stotina masovnih grobnica, pretežito Hrvata, žrtava jugoslavenskih "antifašista" otkrivenih u Sloveniji, iako ima živih svjedoka i živih zločinaca. Zar Hrvati nemaju pravo na "ljudska prava"?
I dok se davimo u salati žilave hobotnice, nekima ide dobro, čak i odlično s obzirom na svjetsku krizu. Kome? Evo dvije vijesti s portala bussines.hr.
Prva: "Grupa Zagrebačka banka je u 2008. ostvarila dobit prije oporezivanja u iznosu 1,92 milijarde kuna, dok ostvarena neto dobit nakon interesa manjinskih dioničara iznosi 1,49 milijardi kuna, što je porast od 17,2 posto u odnosu na 2007."
Druga: "Prema nerevidiranim financijskim podacima za 2008. godinu, PBZ grupa je prije oporezivanja ostvarila 1,568 milijardi kuna dobiti, a neto dobit je skočila devet posto. Bruto dobit Privredne banke Zagreb iznosi pak 1,332 milijarde kuna".
Prava je šteta, dakle, što nemamo još desetak hrvatskih banaka, kako bismo ih mogli sanirati za 10 kuna, pa onda prodati strancu za 4 kune (uz obrazloženje da hrvatsko vlasništvo nije sposobno za bankarsku industriju), kako bismo im omogućili visoke profite i uživali u rastu dobiti banaka. Kao što se Bleiburg dogodio zato "da bi Jugoslavija mogla živjeti", tako se i dužničko ropstvo dogodilo da bi hobotnica mogla uživati u casino kapitalizmu. I našim nacionalnim manjinama ide dobro. Njima je u vrijeme krize, kad se zbog nje krešu proračunske stavke u cijeloj državi, "dodijeljeno pet posto više novca nego 2008. godine - ukupno 43.590.000 kuna". Za svoje projekte najviše su dobile udruge srpske nacionalne manjine (11.759.000 kuna).

Uredi zapis

13.03.2009. u 15:31   |   Komentari: 76   |   Dodaj komentar

oldtimer_ i Mandragora43

Čitajući komentare sa sinočnjeg bloga AnankondeButcherovich, uočio sam sitnu svađicu. Fascinantno je kako najmanji neporazum moža eskalirati.
Dakle,
Mandragora43:za odgoj djece "krivi" smo mi roditelji, nikako škola, društvo i tv! još su nam i hrabre telefone nakakali! ima nešto dobro i u ovim otkazima, zajedno ćemo postiti s djecom a ona neće imati tako gladna snage ići na ulicu, ma fuj!
"krivi" u zagradi. Od početka želi kazati da se krivi roditelje a da su ustvari najmanje "krivi" u odnosu na školu, društvo, tv, telefone, itd...
na što odgovara oldtimer_
oldtimer_:mandragora,ne pizdekaj...dica su po cili dan u školi ili na treninzima,ili na bilo kakvim jebenim aktivnostima...najmanje vremena provedu s roditeljima...učiteljica ulazi u razred a dičurlija visi po lusterima.
dakle, oldtimer nije primjetio ironiju Mandragore, dok Mandragora (možda ne vidjevši taj upis oldtimera, a možda i zbog nedostatka želje da objasni kako ju je krivo interpretirao, nastavlja u istom tonu, misleći da ju drugi prate u ironiji. Pa kaže:
Mandragora43:škola više nije odgojno obrazovna ustanova, samo obrazovna, a za odgoj smo mi roditelji krivi, bez obzira što tamo provode pola dana  
Bez navodnika, jer jasno smatra da su na istoj valnoj duljini. Tu dakle izgleda kao da imaju drugačija stajališta, iako imaju jednaka. Zatim slijedi:
oldtimer_:Škola nije odgojna ustanova? Ma,bogati,otkad to?
na što ide njeno:
Mandragora43:ljuta sam jer se roditelje poziva na red, dok je kompletan ostatak društva digao ruke. ma fuj! nekad je slučajni prolaznik pomogao djetetu, a danas okrene glavu. nije on kriv, samo ne želi problem
Na što oldtimer odgovara:
oldtimer_:mandragora,ti čas pljuješ po roditelja,čas po društvu...odluči se mala.
I onda krećemo sa nabijanjem u šupak, poremećajima, itd...
Zamislite koliko je obiteljskih svađa inicirano, koliko ubojstava počinjeno, koliko međa pomaknuto, radi najbezazlenijih nesporazuma?

Uredi zapis

12.03.2009. u 10:33   |   Komentari: 1   |   Dodaj komentar

Proizvodnja šutnje i pristanka (HS)

Nasrtaj na glavnog urednika Vijenca dolazi od proizvođača hrvatske šutnje i pristanka.
Nisu protiv samostalne Hrvatske bili samo neobrijani četnici - kasnije obrijani i abolirani. Bili su i oni koji su im svojim "intelektualnim" radom punili glave mitovima i krivotvorinama, glasinama i poluistinama. Oni se danas ne ponašaju kao povijesno poražene snage. Naprotiv, opet su u sedlu. I jašu na starim protuhrvatskim tezama. Kako bi njihove teze dobile na važnosti, kako bi postale jednoumnom istinom, potrebno je u Hrvatskoj zavesti dvostruki teror - šutnje i pristanka. Kakva demokracija! Ta vidjeli smo što su Hrvati sposobni učiniti kad se ponašaju slobodno i kad se demokracija shvati kao prilika za bolje: Obnovili su državu i porazili jednu od najmoćnijih partijsko-totalitarnih vojski, tzv. JNA. Zbog toga je demokracija svedena na jedan dan - onaj izborni. Poslije izbora iz središta odlučivanja udaljen je i demos i demokracija. Na njihovo mjesto dolaze mašinerije partitokracija.
Proizvodnja šutnje i pristanka jedina je domaća proizvodnja kojoj cvjetaju ruže. Uspjesi te proizvodnje vidljivi su na svakom koraku: U medijima, u sudskim procesima, u stupnju ucjena na putu u eurointegracije i u stupnju hrvatske službene pokornosti ucjenama. Ako u demokratskom društvu šute i političke stranke, onda je višestranačje bolesno. Ako političke stranke bolesno šute o najkrupnijim pitanjima sadašnjeg trenutka i budućnosti, onda su i one zaražene proizvodnjom šutnje i pristanka. Ono o čemu se u Hrvatskoj šuti nije skup nasumce skrpanih tema. Naprotiv, riječ je o brižljivo odabranim temama koje jačaju samosvijest, povijesnu okomicu i odgovornost za budućnost. Ono na što pak treba pristati također su brižljivo odabrane teme. Ni sadržaj šutnje, ni sadržaj pristanka, nisu prošli demokratsku verifikaciju. Ta, narod zna o čemu treba govoriti, za što se treba boriti, a na što se nikad ne smije pristati.
Najbolje se proizvodnja šutnje i pristanka vidi u medijima. Od 2000. šutnje se provodi, među ostalim metodama i izgonom onih koji ne šute i ne prihvaćaju bezalternativni pristanak. Sjetimo se sudbina: Josipa Jovića, Zorana Vukmana, Nikole Listeša, Joška Čelana, Maje Freundlich, Đurđice Ivanišević, Tihomira Dujmovića, Dunje Ujević. Pa zatim klasične boljševičke čistke na HRT-u, koju je provela koalicijska vlada Ivice Račana ("oca hrvatske demokracije"), kao i čistke u diplomaciji, vojsci, policiji, ministarstvima. Svi, bilo osobe ili mediji, koji ne prihvaćaju šutnju i pristanak postali su "narodni neprijatelji", ili "radikalni nacionalisti".
Prošli smo tjedan vidjeli (i prešutjeli!?) najnoviji primjer boljševičkog nasrtaja. Onaj na Andriju Tunjića, glavnog urednika dvotjednika Matice hrvatske. Napao ga jugošaljivđija Denis Kuljiš u Globusu, a onda i HTV-ovih Pola ure kulture. Tunjić je, među ostalim, hrvatski branitelj, dakle, "narodni neprijatelj", pa ga treba odmah po imenovanju srezati jer pokazuje da nema namjeru ni on a ni Vijenac proizvoditi šutnju i pristanak. Prilog Pola ure kulture nije ništa drugo negoli priprema za skidanje Tunjićeve glave (Kuljiš ide dalje, on bi ukinuo Maticu hrvatsku u cjelini). Vijenac je, kako kaže prilog, godinama bio "između Ferala i Hrvatskog slova", pa tu valjda treba i ostati s flasterom na ustima. Nemoguće je ne primijetiti kako Feral i Hrvatsko slovo nisu usporedivi, jer se ni u matematici ne zbrajaju trule kruške s jabukama, ali je svakako istina kako se emisija Branke Kamenski Pola ure kulture po stupnju ideološke impregnacije godinama nalazi između Stankovićevih Nedjeljom u dva i Latinove Latinice. Proizvodi "kulturu" koja o bitnome šuti. Hoće li na tom tragu u Pola ure kulture jedan od jačih autora, Dražen Ilinčić, napraviti prilog o svojim štramplicama, kao vrhunskom kulturnom izazovu, dok se promjenom Ustava, primjerice, istodobno nekulturno briše članak 141 Ustava?
Kabinetska promjena Ustava pred kojom svi zajedno više-manje strepimo, možda je dobar primjer do kojeg je stupnja stigla proizvodnja šutnje i pristanka.
Da se sad sklepa neka nova Jugoslavija na repertoaru HRT-a sigurno bi ostale emisije zadužene za šutnju i pristanak: Nedjeljom u dva, Latinica i Pola ure kulture. Tunjića bi šutke nestalo iz Vijenca, Maticu bi, već viđeno, opet zabranili.
Pogodite što bi se tek dogodilo s Hrvatskim slovom, kojemu je ove godine u skladu s načelima proizvodnje šutnje ukinuta dotacija Ministarstva kulture za program "književnih manifestacija", odnosno za Tribinu Hrvatsko slovo uživo. Ukinuti iznos na godišnjoj razini (25.000 kuna) manji je od jedne mjesečne plaće (35.000 kuna!) udarnika HRT-a, Denisa Latina, radikalnog proizvođača pristanka...

Uredi zapis

09.03.2009. u 14:48   |   Komentari: 3   |   Dodaj komentar

Otvoreno

U tisućljetnoj hrvatskoj povijesti jedine autonomaške i iredentističke iluzije vezane za Istru ili Dalmaciju dolazili su od talijanaša i velikosrpskih četnika. Gledatelji sinoćnje emisije Otvoreno, imali su novu priliku uživo pratiti Damira Kajina (po nacionalnosti samoprozvanog "Istrijana" - sapient sat!) u grotesknom izdanju rasčupane, polupismene, povampirene hulje koju izjeda mržnja. 
Intelektualci i profesori povijesti u čudu su gledali pobješnjelu, ograničenu, ideološki zaslijepljenu neznalicu i boljševičkog tvora u kontinuiranoj borbi sa civilizacijom i sukobu sa zbiljom 21. stoljeća. Grozno, tužno i žalosno, djelovala je sinoćnja slika čovjeka koji ne odustaje od namjernog relativiziranja, prešućivanja i skretanja sa određene teme koja stvara podjele u narodu. Podjelu koju gore spomenuti, kao i njegovi istomišljenici s Banskih dvora, plasiraju, stvaraju i obilato koriste...
http://www.index.hr/vijesti/clanak/slovenija-ce-traziti-ubojice-zrtava-iz-masovne-grobnice-kraj-laskoga/424177.aspx
http://www.tportal.hr/vijesti/svijet/12098/zrtve-iz-slovenskog-rudnika-mucene-prije-ubojstva.html
http://www.index.hr/vijesti/clanak/video--stravicna-masovna-grobnica-u-sloveniji-smrt-je-bila-spora-penjali-su-se-jedni-preko-drugih/424098.aspx
 

Uredi zapis

06.03.2009. u 14:57   |   Komentari: 155   |   Dodaj komentar

Sumrak jutarnje logike i pismenosti (HL)

Jutarnji list jedan je od dva vodeća dnevnika u zemlji. Navodno, predstavlja urbanu, uljuđenu, naprednu, blago lijevo orijentiranu Hrvatsku. Sve su to značajke za svaku pohvalu u zemlji kao što je Hrvatska - konzervativnoj, zaostaloj, iscrpljenoj ratom i tranzicijskim poraćem. Stoga još više čudi što su ti hvalevrijedni novinski sadržaji i kolumnistički komentari realizirani krajnje skromnim jezikom i stilom, gdjekad i ispod praga elementarne pismenosti očekivane u jednom javnom mediju. Da ne duljim, pokazat ću na konkretnim primjerima što točno mislim.
Otvorim tako internetsko izdanje Jutarnjeg lista od 27.veljače, čitam naslove. Policajci u Dubrovniku ne pričaju engleski jer nemaju novaca za tečaj - naslovljava svoj tekst Ahmet Kalajdžić. Po Anićevom Rječniku hrvatskog jezika glagol 'pričati' ima dva značenja: 1. usmeno kazivati, opisivati kakav događaj, pripovijedati; 2. razgovarati. Pričaju se, dakle, priče, a jezik se govori, baksuzni Ahmete. Zaključak prvi: neki novinari Jutarnjeg lista ne znaju hrvatski jezik.
Naslov drugi: Ivanišević je najpraznovjerniji sportaš ikad. Ovo 'ikad' rogobatno strši na kraju rečenice i zorno svjedoči da bi dotični novinar trebao na dodatno opismenjavanje. Bolje ikad, nego nikad! Zaključak drugi: neki novinari Jutarnjeg lista imaju grdnih problema sa sintaksom hrvatskog jezika.
Jurica Pavičić, ugledni hrvatski književnik i novinar, piše o skandaloznoj presudi gospićkog suca Branka Milanovića. ne razumijem se toliko u pravo i pravosudnu praksu da bih mogao procjenjivati koliko je presuda uistinu "skandalozna", no da je književnikovo jezično (ne)znanje skandalozno - u to nema sumnje. Pavičić, naime, veli da je sudac Milanović "Mili Rupčiću iz Brinja, bivšem policajcu koji je s tri udarca u čelo zaklao 81-godišnju staricu" dosudio devet godina robije. Po Aniću glagol 'zaklati' znači: "1.  presjeći grkljan, ubiti presijecanjem grkljana (uglavnom živinče); 2. ubiti (čovjeka) tim načinom." Pavičić, dakle, ili ne zna hrvatski jezik, ili pojma nema o ljudskoj anatomiji! Grkljan se nikada ne nalazi na čelu. Priznajem, pomalo je morbidno razglabati o ovakvim stvarima, no bojim se da je nužno.
Pavičić, naime, vjerojatno nije tolika neznalica, nego će prije biti da pripada onom endemskom hrvatskom tipu ideologiziranih pisaca koji nužno i obične ubojice iz koristoljublja, ukoliko su iz tipične hrvatske sredine, doživljava kao nekakve mitske koljače. Da sam u pravu - kako glede ideologije, tako i glede sintakse - svjedoči i nastavak teksta u kojem Pavičić piše: Doista - Milanovićeve sramotne presude više nisu vijest. Uostalom, isti je čovjek opisao prst u anus kao istovjetan rukovanju, osuđivao je Srbe za 400 godina turskog zuluma, te kršio zakon puštajući ubojicu na učestalu odsutnost.
Sintaktičke konstrukcije kao "isti je čovjek opisivao prst u anus kao istovjetan rukovanju" i "kršio zakon puštajući ubojicu na učestalu odsutnost" doista su "prst u oko" svakom čitatelju s malo razvijenijim  osjećajem za jezik i stil.
Zaključak treći: neki novinari Jutarnjeg lista, čak i ako su renomirani hrvatski književnici, muku muče s tim vražjim hrvatskim jezikom.
I, na koncu, jedan tekst Borisa Vlašića. budući da je riječ o pravom malom remek-djelu jutarnjačkog novinarstva, navest ću ga gotovo u cijelosti: Rezolutna reakcija nepoznatog komentatora kojemu je dojadilo gledati grafite u kojima se ustaštvo skriva iza katoličke vjere i BBB-ovaca pojavila se na pročelju dućana, a onda je smireni polemičar crveno bojom odlučio iznijeti svoj građanski i kulturni svjetonazor. Pristojno se zahvalio na ponudi da živi u gradu u kojem bi se simboli koji veličaju paradržavu utemeljenu na nasilju i progonu isticali kao poželjni. Pritom je istaknuo i pripadnost Zagrebu kao gradu drukčijem od onoga koji se promovira ustaškim simbolom. Grafiti postoje kako bi se stavovi jasno isticali, ponekad su napravljeni da predstavljaju umjetničko djelo, no u posljednjih petnaestak godina postali su tek sredstvo za izražavanje primitivnih poruka kao što su one sa slovom "U" u koje bi se upisao i katolički križ. No, nikada se nije dogodilo da je Crkva reagirala na takve grafite, kao što je i dugo trebala do donošenja zakona koji brani promoviranje fašističkog obilježja te se nakon toga grafiti brišu. Ili dočekaju reakciju grafitera koji se ne slaže s porukom sa zida kao što je slučaj s Konzumovim dućanom.
Cijela vijest, koja uopće vijest nije, začinjena je fotografijom zida na kojemu je netko nažvrljao ušato "u" s križićem iznad i slova BBB, a netko je drugi, valjda, dvjema crvenim crtama prekrižio tu stupidariju i naškrabao grafit: Ne u mom gradu. Čovjek se ne može oteti dojmu da je novinar prvo sročio člančić, a potom se upustio u grafitersku intervenciju u stvarnom svijetu.
Toliko se, naime, identificira s nepoznatim grafiterom. Te mu je on "rezolutan", te je "komentator", te mu je (tom drugom!) "dojadilo gledati grafite u kojima se ustaštvo skriva iza katoličke vjere i BBB-ovaca", te je "pristojan", ali odlučan u odbijanju "ponude da živi u gradu u kojem bi se simboli koji veličaju paradržavu utemeljenu na nasilju i progonu isticali kao poželjni"... Svašta! Ili je Vlašić novi Sherlock Holmes, ili je sam pisao taj grafit! Kako može znati da je onaj tko je napisao "Ne u mom gradu", nužno bolji od onoga dripca koji je naškrabao "U" i "BBB"? Ako su svi protivnici "ustaša" po definiciji dobri, nisu li onda četnici dobri dečki!? Biti protiv nečega što je loše, nipošto nije garancija da smo na strani dobra. Ni da nas resi "građanski i kulturni svjetonazor"! Onaj tko se zgraža nad hrvatskim primitivizmom, možda je kulturan čovjek. Možda, a možda je samo primitivac s drugim predznakom?
No, pustimo to, oko vrijednosnih sudova ionako je teško postići suglasnost. Ali članak vrvi i nelogičnostima druge vrste. Naime, kakav je to katolički križ? kako ga Vlašić nepogrješivo prepoznaje na zidnoj škrabotini? Jednostavno, treba mu! Da uvuče Crkvu u sve to! Kao da sami popovi okolo lunjaju prerušeni i ispisuju nedolične grafite! I gdje bi Crkva stigla da se ograđuje od kojekakvih škrabotina po zidovima? Zamislite priopćenje HBK: Hrvatska biskupska konferencija odlučno se ograđuje od nedoličnih grafita u Draškovićevoj, preko puta tramvajske stanice, neposredno prije skretanja u Vlašku, kraj kante za smeće, te najoštrije osuđuje itd.. 
Zanimljiva je zadnja rečenica u tekstu: Ili dočekaju reakciju grafitera koji se ne slaže s porukom sa zida kao što je slučaj s Konzumovim dućanom. Nije baš jasno što se htjelo kazati tom rečenicom, moglo bi se čak zaključiti da je "Konzumov dućan" zapravo taj hrabri grafiter. Ako je tako, onda su "konzumovci" željni besplatne reklame navukli ustašofobnog Vlašića da im napravi besplatnu reklamu!
Da izmišljanje događaja cvjeta u hrvatskom medijskom prostoru, dokaz je i to što se "vijest" o "hrabrom grafiteru" za koji sat pojavila i na portalu "Index". Čeka se reakcija HBK. Ukoliko izostane, bit će to znak da se Crkva solidarizirala s "ustaštvom"! Barem po izokrenutoj logici Jutarnjeg lista.
Zaključak četvrti: pokojni se Krleža okreće u grobu gledajući što se i kako se piše na hrvatskoj književnoj (i novinarskoj) ljevici.

Uredi zapis

05.03.2009. u 16:34   |   Komentari: 8   |   Dodaj komentar

Skupljači slika, bonova, e-mail adresa, itd. na Iskrici

Zašto ima članica (i prikrivenih članova) ovog portala koji su toliko glupi da misle kako bi se netko njima javio - NA MAIL!?!?! Pa kad to vidim u profilu odmah znam da je ili kreten iza ženskog nicka koji žica bonove, sakupljač(ica) e-mailova za kasnije slanje spama. A tek oni likovi "Pošaljite mi sliku i napišite nick na mail ivanahotdrolja@pizdavlazna.com" koji su vjerojatno u 99 posto slučajeva neke gejuše koji bacaju kicudr na dlakave face i oštre noseve.
Ma kako ne! Imam i msn i facebook! Oćeš kućnu adresu? Ajmo odmah!! Evo ti moja email adresa!!! Stvarno je brže, ne!!!
Tu imamo samo instant messaging, chat, pa čak i kao premium korisnik videofon a opcija komunikacjie preko poruka je jedno 15 puta brže nego na mailu, ali kad me već zoveš, ajde, budem ja trošio vrijeme sa tobom debilom NA MAIL!!!!

Uredi zapis

13.02.2009. u 14:35   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar