Priče za laku noć

Nekoj djevojčici rekli su da odnese malo kruha i mlijeka baki. Dok je hodala šumom, priđe joj vuk i upita je gdje ide. "Bakinoj kući", odgovorila je djevojčica.

Vuk otrči i prvi stigne do bakine kuće. Ubije baku, nalije njenu krv u bocu i isiječe joj meso na tanjur. Zatim se odjene u bakinu spavaćicu i legne u krevet.

Kuc-kuc.
"Uđi dijete moje."
"Donijela sam ti malo kruha i mlijeka bako."
"Uzmi i ti sebi nešto, dušo. Ima mesa i vina u smočnici."
Djevojka pojede što joj je bilo ponuđeno.

Dok je jela, malena mačka joj kaže: "Bestidnice! Jesti meso i piti krv vlastite bake!"
Tad vuk kaže: "Svuci se i dođi u krevet uz mene."
"Gdje da ostavim svoju haljinicu?"
"Baci je na vatru; više ti neće trebati."

I za svaki dio odjeće, kaputić, podsuknju i čarape, djevojčica je pitala isto pitanje. I vuk je sveudilj odgovarao: "Baci je na vatru; više ti neće trebati."

Kad je djevojka ušla u krevet, kaže: "Bako, tako si dlakava."
"Tako mi je toplije, dušo."
"Oh bako, kako duge nokte imaš."
"Oni su da se lakše počešem, dušo."
"Oh bako, kako velike zube imaš."
"Oni su da te pojedem, dušo."

I pojede ju.

Dakle, bila jednom, u nekoj dalekoj zemlji neka mačka. I jednoga kišnog, hladnim vjetrom prošaranog jesenjeg dana, ta mačka je okotila pet loptica da joj budu potomci u okrutnoj igri evolucije. Mačići bijahu divni, jedan bijel kao snijeg, drugi crn kao noć, ali svaki skladan, miran, ugodan. Ipak, jedan od njih, također krzna crnog ko noć, sjajnog i skladnog kao u braće mu i sestara, imao je na lijevom uhu maleni, gotovo jedva primjetni, trokutić bijele dlake.

Vrijeme je prolazilo i mačići su rasli na ponos mame mačke, bili pametni, radoznali i zaigrani. I u svakoj igri sudjelovao je i mačić s trokutićem, ali nekako, uvijek pomalo po strani. Dok bi se do njega dokotrljalo ono zabavno klupko vune, drugi mačići izgubili bi interes, dok je bio njegov red da skače kroz travu, drugi bi mu okrenuli leđa. I sveudilj su, ispod glasa ali čujno, govorili o toj njegovoj bijeloj dlaci navrh uha. I maleni mačić je patio, iskreno i bolno. Kome ispričati svoje muke, kome objasniti da nije isti kao drugi a htio bi biti?

I mačić je plakao u dugim noćima, sklupčan u svom kutku košare, tužan i povrijeđen. I jedne noći, shvatio je što mu je činiti.

Jutro je osvanulo sunčano i toplo. Mačić se iskrao iz košare s prvim zrakama sunca, svi ostali još su spavali. I brzo krene da ispuni svoj plan. Oh, kako je bio sretan, i kako se samom sebi podsmijehivao što se ranije nije sjetio tako očigledna recepta za sreću.

Došao je do tračnica, duboko uzdahnuo, osmijehnuo se i spustio uho na tračnicu.

Vlak je došao, prošao i za sobom ostavio tek maleno, crveno jezerce krvi na tračnici.

POANTA: Ne gubi glavu jer si drugačiji od drugih!