još jedan tmuran dan u karlovcu.........

evo nam i prve poštene jesenske kiše,one prave... malo je zahladilo i to je ok..vrijeme kao da je stvoreno za samosažaljevanje i depresiju.....nekako mi se čini da nisam jedina u tom blesavom raspoloženju..... ima nas više.... puca me da nestanem da odem nekamo gdje nikoga nema ,... gdje nema problema i briga.... gdje nema ljutnje..... ali takvo mjesto ne postoji...možda u mašti...negdje na kraju mozga u onom malom dijelu koji se nada da postoji nešto bolje i ljepše od ovoga .... od ovog svijeta patnje i boli,tuge,jada i nezadovoljstva...e pa takvo mjesto bi mi dobro došlo sada... ali ga nema .... jao kako boli...boli da se srce slama,da puca u milijun komadića koji se rasprsnu kao da se nikada neće vratiti u normalu...zauvijek slomljeni i pokidani, lutat će mojim tijelom...
kako da ta bol nestane... šta da radim?
pomozite ljudi jer dalje ne mogu,sve je teže i teže,a bojim se.... nema mi spasa ... borim se,ali ne mogu,ne ide mi više.....

Uredi zapis

13.09.2008. u 17:48   |   Komentari: 5   |   Dodaj komentar

bijeg od stvarnosti

danas je bio jedan najobićniji dan! ništa posebno se nije dogodilo i to je ono najgore od svega! dosta mi je moje glupe rutine i ponavljanja dana u dan,a neznam kako da to promjenij!1 htjela bih nešto drugo,nešto bolje,a nemam više snage za ništa!! ponekad mislim da bi bilo bolje da me nema, da nestanem sa lica zemlje! zašto tako mislim ne znam. hvata me neka depresija a nemam kome to reći. moram biti jaka jer su svi navikli da sam nasmijana i luda, da me ništa ne dira i da sve mogu podnijet. nitko ne zna šta se događa u mojoj glavi i kakve me sve misli opsjedaju. to je ono najgore,šta to nikome nemogu reći!najlakše je staviti povez na oći i praviti se da je sve ok i da nema problem!
A ima,ima ih puno!! Zašto je to tako? zašto ne mogu imati dijece,zašto sam bolesna.zašto je sve sjebano.....
Nekada bi najradije počela vikati i derati se da me svi čuju,ali ne mogu..... to onda nebi bila ja.. ona savršena,uvijek nasmijana ja ... koja za svakoga ima riječ utjehe i ohrabrenja, a onda kada njoj treba nema nikoga!!!
Ovo je moj bijeg od stvarnosti i svega šta me mori,ali ni to ne pomaže,još uvijek je sve tu i neće tako lako nestat!!!

Uredi zapis

10.09.2008. u 0:59   |   Komentari: 2   |   Dodaj komentar