Da ne zaboravim

Postoje ljudi... I ne mogu vjerovati koliko smo mi muski ustvari prokleta sorta... Ne čudi me što osobno više volim žene... Uglavnom, susreo sam jednu svoju kolegicu s posla (susrećem ih puno,jer je takva tvrtka) igtrom slučaja. Potrebno je vrlo malo da bi vam se ljudi povjerili... Dovoljno je UHO za slušanje...
I uvijek ćete čuti tužnu priču. O nekome tko je nkoga istinski zavolio, a zatim pobjegao od te iste osobe, jer joj kreten želi pucati u nju... Zaboga, zar ne može, pa mora uzeti pištolj? Majmune glupi, razbit ću te ako te ikada sretnem, zato što se to ne radi, zato što je to glupo, zato što takav odvratni glupi primitivizam treba iskorijeniti...
Druga priča je o nekome tko ima sličnu priču mojoj (doduše s druge strane), i ne zna kako se osloboditi... A potrebno je malo, jer netko tko te voli nikada, ali baš nikada te neće ucijeniti s bilo čime...
I osjećam se jako glupo i usamljeno, jer po svojim stavovima i iskustvima ispadam jedina osoba koja je ikada nesebično voljela ikoga...
S druge strane, možda je to samo moja umišljenost i egoizam, a furam se na to da sam posuda koja je tim punija što više daje... ;P
Kako god, za mene je ovo bio tužan-sretan dan, jer sam se opet sjetio tko sam i što sam... I kakav stav imam o ljudima...

Smisao života
Ako život imao smisao (makar i nama nedokučiv) znači da ga je "netko/nešto" definiralo takvim (smislenim). U tom slučaju, naš život se svodi na izvršavanje "nečijeg" algoritma. Principijelno, izvršavanje algoritma nije funkcija živog organizma (već automata). Ako postoji smisao, onda ne postoji život. Možemo zaključiti da život (ako se smatramo živima) ne može imati definirani smisao...