Misli sjebanog uma

Friday, February 22, 2008
  Anhedonija
     
 Gastón je setao perivojem. Hladno je bilo. Hladnoca mu je probijala tanke potplate tenisica. Samo na djelic sekunde je ulovio pogled nadolazece djevojke, njenu ljepotu, njen prijezir u pogledu. Znao je da zalezana frizura i prekratke hlace izazivaju takav efekt. Imao je cvrste principe u zivotu. Ne-podilazenje trendovima je bio jedan od njih. Mrzio je ljude jer ga preziru zbog njegove osobnosti. Mrzio je covjecanstvo, jer mu se nije dalo u soping.
*
 
*
 
            Kao dijete, Gastón je vjerovao. Bio je uvjeren. Rekli su mu. Pa je slusao. Bespogovorno. Zelio je zivot kao svaki drugi.
Jednog dana, postao je svjestan svog ega, svjestan svoje nesvijesti. Htio je nesto vise, nesto divlje. Postati vodja plemena, heroj ulice, direktor svemira.
Vratio se doma sa sljivom na oku.
U skoli su bila organizirana natjecanja u znanju. Gastón nije bio streber. Nije volio uciti na silu. Ono sto ga je zanimalo, naucio je u hodu. Isao je na natjecanja. 26. mjesto iz kemije, 34. iz fizike. Dobar je bio, isticao se.  Isao je na cross, igrao nogomet. Jest, dobar je bio….ali nisu ga voljeli. Ni on zato nije njih volio, pasmater.
Druzio se s jednim streberom, kojeg je smatrao dovoljno pametnim i jednim manje pametnim, kojeg je smatrao dovoljno dobrim. Druge je potajice prezirao. Tukao se, svaki dan. Osjecao je, ako pobjedi u tucnjavi, djevojke ce ga voljeti.
Nisu ga voljele.
 
 
*
 
*
 
 
Proljece je bilo na izmaku, sunce je sjalo visoko na nebu, blagi povjetarac njihao je teske grane zrelih tresanja. Zadnji dan skole. Rijeke veselih pomahnitalih klinaca jurcale su prema domovima. 3 mjeseca cistog uzivanja je pred njima. Ne i za Gastóna. Imao je velikih planova. MORAO je izvrsiti planove. Slozio je svoj Pony deluxe bez prednjeg blatobrana. Morao je oboriti imaginarni rekord imaginarne staze.
Pitao ga je frend Tomi:
„Kaje, idemo anva danas? –Ne. –Zakaj, jebote? –Idem na stazu. –Pa, dobro, idem i ja. –Aj dobro. Kak onda nejdemo van, jebote? A? –Ne znam. Idemo, ali…da. –Znas, nisam mislio da Zenga moze primit nakav gol, a? -A, da. Ma glupan. –Je, suncano je."
Frend Tomi i Gastón su vodili znacajne razgovore. 
 
 
*
 
*
 
            Pocetak puberteta je vrijeme kad prosjecan covjek pocinje gledati suprotni spol nesto drugacijim ocima. Kupuju se prve marke, gelovi, kondomi se pune vodom. Pa se pocinje izlaziti na mracna, dimom i glasnim zvukom zagusena mjesta. U potrazi za (uglavnom) suprotnim spolom. Pije se alkohol. Pusi duhan i droga. Nabrijava se u drustvu papana slicnih sebi. I onda u lov…koji se sastoji od kretenskih igrica izmedju razlicitospolnih klanova. Glupo poziranje. Urlanje na uho totalnih besmislica. Alkohol. Rigotina. Zvaljenje. Discovery channel seva.
Gastón je prezirao to sve. Izdizao se. Pio je alkohol da istrpi taj terorizam prisilnog socijaliziranja. Pusio je da vidi u cemu je stos. Nije igrao nikakve musko-zenske igrice (sto zbog otpora, --to zbog straha od poraza).
Drkao je.
 
 
*
 
*
 
            Pripizdina na moru nekih 5 sati voznje od maticnog grada. Kuca razvrata dragih kumova. 2 Luciferove kceri divljaju pod smrekom. Gastón sjedi sa strane. Neki brat i sestra koje ne pozna. Zovu ga na camac privezan na privatni dok. Zovu se Antoine i Jeanne. Jeanne je bila slatka.
Tulum. Starci se oblokavaju na verandi. U dnevnoj sobi 6 tinejdzera prakticiraju sodomu i gomoru. Na kasetofonu urla punk bend. Od case alkohola zaspale su mladja Luciferova kcer i Gastónova sestra. Gastón sjedi opasno blizu i mjerka Jeanne, njemu s desna. S lijeva, starija L. kcer dize golu nogu u zrak na odobravanje Antoine-a koji je hvata i miluje. Gastón ne ostaje duzan. Uzivaju u razvratu.
Kasnije, dok se starije drustvo malo razrijedilo, Jeanne se lufta na verandi. Priduzuje se G. «- Bok. Htio sam ti reci, kuis… -Sto? – Pa ovaj…kajaznam, ono, svidj…mda. –Sto? – Pa znas, ne, ovaj, gle-jebote-kakav-mjesec, pufff, ma samo sam htio reci da mi se…hm…» U tom trenutku prolomi se gromoglasan urlik smijeha ispod verande, Antoine i starija L. sestra su se izvrsno zabavljali s ovim ocajnim pokusajem zavodjenja. Gastón je poput gazele preskocio ogradu i potrcao za ovo dvoje, koji su se dali u panican bijeg. Bio je bijesan, znajuci u kakav se fijasko taj bijedan pokusaj pretvorio.
Drugu vecer, svi zajedno su setali selendrom. Bilo je zapravo lijepo. Stare mediteranske kucice, verande s kojih se sirio miris mesa, ribe i vina. Loza. Razgolicena tjelesa. Gastón je setao 2 metra ispred ostalih, koji su se prilicno dobro zabavljali. Razmisljao je o Jeanne. Prilazi mu starija L. sestra. «- Svidja ti se Jeanne? – Da. –Da li bi htio biti s njom? – DA! – Hehe…» Odlazi do Jeanne. Nesto joj sapuce na uho. Gastón ih promatra preko ramena. Starka se vraca. «- Ona veli da moze.»
Oh, kako je Gastón bio sretan! Htio je skakati do neba.
Za dva dana su krenuli u rodni kraj. U ta dva dana, Gastón nije progovorio niti rijec s Jeanne, kamoli ista drugo. Pobogu, zbario je curu, sto ces vise?!
 
 
*
 
*
 
            Svaki covjek je u svojoj biti opsjednut. Nesto sto ga tjera, sto ga tisti ili motivira, da ide dalje. Nekakav cilj, kratkorocni ili dugorocni, koji mu daje privid da je ziv.
Gastón je imao samo kratkorocne opsjednutosti. Kad je bio opsjednut necim (a to je bilo uvijek), samo je na to mislio, samo se tim bavio. Sve drugo je bilo sekundarno, sve drugo je zapostavljao. I to je funkcioniralo, Gastón nije mario za smisao zivota; po kriterijima vecine, nije niti zivio.
Pronasao je curu. Vidjali su se jednom tjedno. Ovaj put, drzali su se za ruke. Nakon 3 mjeseca se prvi put poljubili. Nakon 5 ju je primio za sisu. Skoro godinu dana je proslo, kad su odlucili konzumirati vezu.
Skinuli su se goli, sramezljivo, u maloj sobici, muzika je trestala da sakrije skripu kreveta. Mala se posteno ovlazila. Gastón je glumio Lassie. Cekao se ubod, treba navuci gumicu. Mini Gastón je bio neposlusan, stalno se spustao. Nekako ga je nagovorio, uz pomoc golog zenskog tijela, prvi put u njegovom zivotu tik do njega, i scena fetis seksa iz porno filmova. Stavio ga je. Bilo je lijepo. Nije se uopce pomicao. Lezao je tako, na njoj, nepomicno 5 minuta, dok mu se nije spustio. Izvadio ga je i skinuo kondom. Legao kraj nje.
«Kak je bilo?» -pitao je.
 
 
*
 
*
 
            Popodnevno sunce je obasjavalo ruznu, nisku zgradu Filozofskog fakulteta. Gastón je za promjenu razmisljao, setajuci besciljno gradom. Bilo je toplo, pa su djevojke furale izazovnu toaletu. Pozudno gledajuci njihova gola ramena, koljena i stopala, zapitao se zasto ne smije posegnuti za njima? Sto je to Bogu skrivio, da on nema takvu ljepotu u posjedu? Sevio je, bio je u vezi, bio je zaljubljen, volio je. Sve je proslo i nije vidio u tome nekog dubljeg smisla. Za njega veze nisu postojale. Samo trenutno zadovoljenje svojih opsesija.
Bio je megaloman. Puno prije nego je uopce cuo za pojam niceanske moci, htio je zavladati svijetom. I dok se normalan puk kleo u vjecnu ljubav (i pravljenje djece) kao zivotni smisao, Gastón je znao da postoji nesto vise. Htio je biti «nesto» vise, nesto sto traje i ostavlja trag unatoc vremenu. Probao se baviti svime i svacime sto je smatrao uzvisenim i vrijednim posvecivanja. Shvatio je da nema dar. Pa se vratio svojim svakodnevnim opsesijama. Imao je krizu identiteta i evo ga, tumara sada opustjelim gradom u potrazi za smislom.
S crnim mislima, banuo je pred zgradu fakulteta. Ugledao je plakat za koncert nekog post-punk benda i zarekao se: „Idem van i ugrabit cu si barem nekakvo privremeno zadovoljenje!"
 
 
*
 
*
 
            Naravno da nas junak nije mogao van sam! To nije keowl. Mrzio je keowl. Zato je isao van s Tomijem i kazin Dzo-om. Kazin Dzo je bio zajeban decko, sklon analiziranju svake sitnice i nepoduzimanju icega da se pokrene. Sa svojih 20-i-kusur godina, bio je djevac.
Glavnina njegove dnevne zanimacije su bili dubokoumni razgovori s njegovom majkom. O sponzorusama. Politici. Prokletim narkomanima i kurvama, zbog kojih on ne moze naci normalnu curu. Iako nije primirisao blize od metar ijednoj. 
Nasli su se na zeljeznickom kolodvoru. Kazin Dzo davio ih je razgovorima o svojoj zaljubljenosti u kurvetinu koja ga je samo navlacila, iako, veli on, imao je sanse, da. Da!
Tomi je bacao priglupe fore, usput podbadajuci Dzo-a sto jos ne jebe. Jerbo, Tomi je jebao. U jednom od svojih brojnih posjeta umobolnici (ali kao pacijent), pronasao je trebu. Bila je pravi bingo. 37 godina (zna--i jedno 12 vi--e od njega), debela, ruzna i luda k'o puska.
No jebao je. A to je, izgleda, u ovom svemiru ipak glavna stvar. Gastón je trebao alkohol, vise nego ikad. Upravo je shvatio u sto se pretvorio.
Zagusljivi zrak prozet umjetnim dimom i smradom oznojenih tjelesa. Priglupa mjuza sa smijesnim ritmom davala je povoda nadroksanim trebicama i feminiziranim frajerima da skakucu kao zecici. Opasni tipovi su kulirali po kutevima. Parovi (ne nuzno suprotnih spolova) hvataju se u mraku. Povracanje. Histerican smijeh. Prijezir. Gastón je snimio zanimljiv prizor na sanku. Na bar stolcu, sjedila je pogrbljeno, drzeci cigaretu visoko, nalakcena na sank. Glavu je lagano zabacila u natrag i gledala visoko u visece flase zestica egzoticnih imena i otrovnih sastojaka. Frizura kao Liza Minelli. Redaju se udvaraci. Svaki plati pice, plaho se priblizi, pa nakon nekoliko napetih desetaka sekundi, ljutito stupa ledjima okrenut. Prati ga egzoticno srocena salva psovki.
Gastón je znao malu sa sanka. Vidio ju je u jednoj subverzivnoj tiskovini, sto se dijelila na ulazu u marginalno-alternativne klubove. Bila je ugledni gost-kolumnist. Pisala je produhovljeno-besmislene underground tekstove, na kojima je mnogi kvaziintelektualac potrosio uzalud sive stanice, u zelji da shvati neshvatljivo i nedokucivo. Bila je tako tajanstvena. Privlacila je Gastóna poput magneta. Htio ju je dokuciti. Pobijediti, intelektualno nadjacati. Odjednom, u njemu se probudila tesko ocekivana snaga, osjetio se pozvan, unatoc nagomilanim zivotnim porazima, osjecao je moc.
Prisao je u najboljoj Brandovoj maniri iz Tramvaja zvanog ceznja. Usput se popiknuo na flasu pive i aterirao drito na bar-stolac. «Sto ces popiti?» -upitao je. Blago je nakrenula glavu prema njemu, nehajno otpuhujuci dim, jasno je razaznao velike podocnjake ispod teske fasade. Lijepe smedje oci piljile su u njega sa izrazom lica napola u podsmijehu, napola u odobravanju. Pune usne nalicene finim rozim ruzem lagano su se pokrenule: «Absint».
«Znas, zamijetio sam te u gomili…istices se kao saka u oko.» -poku--ao je biti pametan. «-Da? –Da. –Ok. –Ti si Zoi, jel da? –Jesam. Znas me? –Znam. Vidio sam novi broj «Smaka». –Hm.» Gastón se znojio. Odjednom se osjecao kao na stejdzu. Milijun reflektora i ociju punih prezira piljilo je u njega. Imao je osjecaj kao da svi gledaju u njega. Meskoljio se na stolcu.
Pricao je sumanuto, hrpe i hrpe ispraznih gluposti izlazilo je iz njegovih ustiju, Zoi je sve to pratila odobravanjem. Opet ga je ulovila snaga. Odlucio je biti hrabar. Sad ili nikad. Pozvao je Zoi u setnju, pod punim mjesecom. Pristala je.
Setali su tako, puzevim korakom, on je njoj objasnjavao svoje razloge za nemotiviranost, ona je njemu pricala o svojoj mrznji prema svemu. O otporu prema otporu. Larpurlartizmu. O smislu zivota. Aplaudirao joj je za njezina djela.
Rastali su se u sitne sate. Bio je dzentlmen. Pozvao joj je taksi. Dao je poveliku napojnicu vozacu. Bit ce gladan cijeli tjedan.
 
 
*
 
*
Prolazili su tjedni. Gastón je bio zaljubljen. U agoniji. Vidio je Zoi nekoliko puta na hodnicima fakulteta. Citao je njezine uratke u «Smaku». Zoi nikad vise nije progovorila rijec s njim.
 
 
*
 
*
Gastón je setao perivojem. Hladno je bilo. Hladnoca mu je probijala tanke potplate tenisica. Samo na djelic sekunde je ulovio pogled nadolazece djevojke, njenu ljepotu, njen prijezir u pogledu. Bilo mu je svejedno. Jedini razlog za zivot koji mu je ikad izgledao smislen i dostizan u isto vrijeme, izgubio je bez razloga. Proklinjao je boga. Zalio za danima kad se uspio koncentrirati na svoje male opsesije i tako bezbolno prolaziti zivotne poraze.
 
Posveceno svim antitalentima za zivot. Nikad nemojte progledati. Spoznaja boli.

Budim se rano, oko pola 9
Budilica zvoni, proklinjem posao, boga i krevet
Uvijek, uvijek ista priča
Krmeljav, ulazim u tramvaj, primam se za štangu, noge me bole
Gledam mlade koke, buljim kao panglu, zamišljam ih gole
Uvijek, uvijek ista priča
Problemi, sto čuda, printeri ne rade, telefoni zvone
Supatnica za stolom se dere: "Ti na Iskrici drkaš, a firma nam tone!"
Uvijek, uvijek ista priča
Otvaram weblog, pišem glupa sranja, čitam glupa sranja
Ista ostarjela ekipa, ista 300x prožvakana izdrkavanja
Uvijek, uvijek ista priča
Za umrlu virtualnu ljubav zamjenu tražim
Kvazi-intelektualnim sranjima na chatu mlade curice strašim
Uvijek, uvijek ista priča...itd

         Prošlo je par mjeseci. Mislio sam da sam izliječen. Osjećao sam se izliječen, no u dubini sam znao da to nije istina. Da ne može biti. Samo realizacija nekih potreba može endorfinom začepiti rupe koje osjećam kao emocionalne potrebe.
Od toga ništa. Kontakt je došao iznenada. Iznenadio sam se s kolikom ljubaznošću sam ponovno postao dio "nje". Pogledao sam datume. 12./1. mjesec prisnost. 2. mjesec otuđenje. 4. mjesec opet prisnost, od 5. nadalje opet ništa. došao je 8. mjesec, ponovno smo ok. U 9. opet MUK. Što se događa??? Primjer meni drage osobe mi pokazuje da takav odnos ne bi trebao trpiti nitko. Jer je, u najmanju ruku, bezobrazan. I pokazuje da nekog boli neka stvar za mene. Realno.
Što me dovodi do pitanja, zašto je onda meni, dođavola, stalo do nje? Zašto ju ne odbacim kao nešto nevrijedno moje pažnje? Zašto se moram buditi u 5:20 ujutro nakon cijele noći sanjanja znaš-već-koga i slati nebulozne poruke na mobitel osobe koja ne zna niti odzraviti na čestitani rođendan? Zašto moram pronalaziti surogat osobe u nadi da ću preboljeti? I na kraju: ZAŠTO OPET PIŠEM LJIGAVA I PATETIČNA SRANJA NA ISKRICI?

Vikendica. Soba. Isus. Sjedi na stolcu, obućen u smeđu vestu, saginje se, nešto mi gestikulira. Muzika kao na karuselu. Nestade Isus.
Moja baka. Treba koja živi preko puta, stoput ljepša nego li je ikad bila. Ode baka, dođu neki likovi. Parti. Treba je gola. Ližem. Jebem. Dobro je...sve osim spoznaje da sanjam. Sanjam i znam da sanjam.
Nestade bake i trebe. U spavaćoj sobi sam. Ležim, postrance na krevetu, svjetlo je upaljeno. Gledam prema prozoru, zavjese bijele su potegnute u kut. Odjednom, nevidljiva sila pomiće zavjesu. Gledam i ne vjerujem. Znam da je samo san, ali ovo je drugačije. Osjećam prisutnost. Suludo jak i dubok, jednoličan ton me baca iz gaća. Krajnjim naporom istisnem nnnnnnnnnnnnnnnne! iz sebe i budim se obliven znojem, puls na 200, strah me pogledati.
.
.
.
Ne pijem, ne pušim, ne trošim tablete niti droge. Možda bi trebao...

Danas sam pao na dno dna.
Lista neuspjeha je zavidna. No sve je u sjeni skršenih ljudskih relacija, koje su egzistirale, možda, samo u mojoj glavi.
 
Zbogom.

Rekao je jednom davno Voltaire: "U Francuskoj čovjek mora biti čekić ili nakovanj." Pogriješio je. To vrijedi univerzalno.
Jer, kako drukčije objasniti nevjerojatan mazohistički poriv spuštanja sve niže i dublje, što me više ova potmula šutnja lupa?
Svakim udarcem sve je jača, a ja se ne mičem. Trga me, vrištim od bola i želim još. Znam da budućnosti nema, odvikavanje je potrebno.
Moć u tvojim rukama je golema. Možda to ne shvaćaš. Možda slutiš. Ignoriraš. Ili perverzno uživaš?
Droga je to, čekić nježna stasa i svilena glasa.

Sjetih se, jučer, između dva ulkusno-provokatorska kisela krastavca, jednog značajnog (meni) razgovora o cyber budućnosti. Razmišljam o tome, kako ljudi s gnušanjem odbacuju bilo kakav vid virtualnog života i kunu se u "realno" podražajno iskustvo, a u isto vrijeme, poskrivečki, dok šef ne gleda, razgovaraju sa svojim virtualnim ljubavima na portalima tipa facebook, trosjed, iskrica itd.
E, ako se možeš zaljubiti u hrpu slova s ekrana i jednu, photoshopiranu sliku, zašto je onda cyber svijet tipa Matrix takav bauk? Koja je to prednost doživljavati sve "realno", kad je 90% podražaja koje osjećamo jednostavno neželjeno i negativno?
Ja, osobno, ne bi imao protiv ništa da ležim u nekakvom cyber-inkubatoru, sa golemom iglom uštekanom drito u mozak. Moderni UPS-ovi bi držali moje atrofirano tijelo "upaljeno" dan-i-noć, spavanja ne bi bilo. Čemu san, kad ga možeš sam izrežirati? Ionako, sve što mi doživljavamo nije reala, nego neka vrsta naše osobne realnosti koju je mozak obogatio detaljima koje drugi jednostavno ne vide na naš, osoban način. Pa čemu onda moraliziranja i ustezanja? Uvjeri mozak u nešto, oči će vidjeti, uši slušati, ruke osjećati...za srce da ne govorim.
Interfejs bi nudio pregršt mogućnosti, "sobe" za privatnu zabavu, LAN party i web stopedesetosme generacije.
Pa bi mi tako, s vremena na vrijeme (vrijeme će postati vrlo relativan pojam, a dan i noć izmjenjivati se ovisno o željama korisnika), stigla automatizirana poruka mojeg "virtual life" providera: "Gospodine XY, korisnik/ca s IP v19,6 adrese 00.04.0E.179.68.23.124,8 želi virtual sex s vama. Oh, još jedna! Odlično, nisam se sexao već...pa skoro 2 sata, krajnje je vrijeme. Jedan klik na profil, da vidimo malu, hm..stas ok, faca - može proći, sise goleme - odlično, noge - prekrasno......da vidimo stanje ispod suknjice hihi....
 
....JEBEMTI KUD BAŠ SHE-MALE!

Think before you speak! Kako je lako reći... Što je najgore, znao sam da moram paziti što i kako pričam, jer situacija je ozbiljna, nije to mačji kašalj. Na kraju sam sam sebe predriblao u filozofskim izmotavanjima u kojima mi, očito, nije mjesto.
Ne znam! Ne spadam u onih 2%. I gotovo. Nisam vrijedan pažnje, demonstrirano mi je na tih, neizravan, ali grub način.
Riskirao sam sve ovim potezom. Po prirodi nisam hazarder, no ovi moji potezi su sve, samo ne promišljeni i pametni. Ne mogu si pomoći, jer je jače od mene. Koliko god ljudi time povrijedio. Egoizam? Ili primarne ljudske potrebe? Baš me briga, ne želim se više ustezati, doba letargije je prošlo. Vrijeme je da se krene, rekao bi jedan od najpoznatijih naših narkića.
No pokret u mojem slučaju znači izaći iz svojih granica, pregaziti ih. Ne možeš pregaziti granice, a da ne povrijediš neki entitet nadležan za njih. Zato mi sad blješti na stolu Desert Eagle. Lijep je. Težak. Fino mi sjeda u ruku. Malo teže ide u usta, širok je. Razmišljam tako, o smislu života. Pih! Pravi mozak se našao...Povlačim obarač....je da! Zamišljeni pištolji ne pucaju. Ionako, bio bi to pucanj u prazno...
"Blago budalama, debilima i bolesnima jer njihovo je kraljevstvo nebesko!"
Uvijek sam vjerovao da je ova moja, malo preuređena, biblijska rečenica živa istina. Jer, pošavši od (glupe) pretpostavke da sam pametan, bio sam uvjeren da shvaćam više, pa sam i opterećeniji mislima, inače nedostupnima "običnom" puku. Kakva zabluda! Kakva bahatost!!! Arrogance and ignorance go hand to hand, reče stari James, kojeg ni droga, alokohol, kurvanje i rastave nisu uništili, nego odvikavanje od istih. Paradoks svjetskih razmjera i dokaz, da moral nije nego drugi naziv za licemjerje. Whatever, sad kad kužim da sam budala, jasno mi je da niti njima nije lako.
Kako je došlo do ovoga? Zašto čovjek nikad ne može biti sretan postignutim? U jednom trenutku misliš da imaš sve i razmišljaš o tome kako si sretan, u drugom, želja za još nečim većim ili barem, drugačijim prevladava. Što se promijenilo u međuvremenu? Ništa.
VRIJEME. Pa da! Prošlo je malo vremena. Vrijeme mijenja sve. "Na ovom svijetu samo mijena stalna jest." Neke stvari, ipak, ostaju iste. Budala će vječno ostati budala, jer ne može učiti iz grešaka, čak niti svojih, a kamo li tuđih! Pa me tako, kroz protok vremena, nagomilane greške neće naučiti ničemu. Osim potvrditi tezu, da sam vrhunski kreten. Ili, kako me jedan moj (vjerovali ili ne) prijatelj iz vojske nazvao, "antitalent za život". Pogledao sam ga razogračenih očiju, tada, ne zato jer sam bio uvrijeđen, već iz čuđenja što je to skontao tako jebeno brzo! Klasičan primjer inteligentnog čovjeka.
Blago asketima, kako su sretni (jesu li?). Razmišljam o tome da prijeđem na budizam. No onda se sjetim da mrzim religije, javlja mi se onaj osjećaj da se netko smije mojim molitvama. Gleda me ružnim, pohlepnim očima i smije se, naglas. "Gledaj budalu, još jedan kojeg smo pridobili." Odbacujem tu mogućnost. Preslab sam karakter.
Da se drogiram? Da pijem? Da kockam? Divio sam se uvijek takvim izlazima iz problema. Kao da bol liječiš s još boli.  "Ako te boli želudac, odgrizi si nogu, to boli jače."
Vratimo se na vrijeme. Kažu, da liječi sve. E pa, dobro! Od sad šutim i čekam. Vidjet ćemo koliko ću izdržati...

Zaspah noćas opterećen glupim mislima. Gadim se sam sebi. Da, postat ću manager. Da, imat ću veliku plaću. Da, imat ću status u društvu. Što mi to vrijedi, kad ne mogu prestat mljeti o poslu i glupostima. Dosadan k'o proljev. Jedan od onih koje bi šutirao u svakoj prilici. Jedan od ONIH koje sam oduvijek mrzio. Zarekao sam se, neću biti takav, živjet ću kao klošar s mojom jedinom, sakriven od pogleda i zlih jezika. Bolit će me dupe za sve...
Desilo se što se desilo. Jedan krivi klik, pogled, dobro smišljena poruka koja nepogrešivo pogađa ravno u srce, tehnički knock-out u prvoj rundi. Pao sam kao pokošen pod nekoliko bitova i malo sintetičkog glasa iz male crne slušalice. O, sudbo kleta!
I tako ja spavam. Sanjam. U crnoj izmaglici, izvire tron optočen metalnim zmijskim glavama. Na podnožju trona kopita. Dlakave, tanke (ali mišićave) nožice. Sad me već strah, znam tko je to. Rogovi mu paraju gustu maglu. Oko trona, na minijaturnom tricikliću, paradira moj bivši šef Bosanac i glupo se smije. Rogati mi kaže: Znao si, nevjerniče, da će do toga doći. Znao si da se ne možeš promijeniti. ZNAO si da si svinja, đubre, bitanga i propalica. Treseš se tu predamnom, ne od staha, već od strasti. Čemu pretvaranje, reci, sve joj reci u glavu i svrši s tim. NE MOŽEŠ imati i ovce i novce, idiote. Idi, žanji i raduj se!
"Do what thou wilt, shall be the whole of the Law. Love is the Law. Love under Will."