mimesis

U HR se većina javnih razgovora vodi na osnovi negiranja golih činjenica.Nigdje fakti nisu na tako niskoj cijeni kao u nas.Činjenice pripadaju zbilji,   no što s tim kad veći dio zbilje zapremaju mitovi, izmišljotine,fame,vjerovanja,ideološke predrasu- de,iracionalnosti,naravno i loše namjere ali i obične prijesne laži.
(Citirano iz jednih dnevnih novina)

Nada je sreća.Možda najveća koju ovaj svijet pruža.(S.Johnson)
Pošteni govore istinu da bi pomogli.Zli da bi uvrijedili.(W.Hazlitt)
Život bi se mogao sažeti u pola sata predivnih trenutaka.(O.Wilde)

Ne može se raditi 9-10 sati dnevno,a izbjeći rizike ulaska u društvo depresije,umora,razvoda, zanemarivanja djece,stimulansa i opijata,surfanja fiktivnim svijetom u bijegu od stvarnog.
Čini se paradoksalnim-tehnologije i modernih tekovina sve je više,ali čovjeku nije lakše.Iako nikada u povijesti čovječanstva komunikacije nisu dosegle današnji stupanj(gotovo je svatko svakom dostupan ma gdje bio),unatoč tome sve je više usamljenih i otuđenih ljudi.

Živimo u vrijeme kad je moguće činiti gotovo sve i baš zato nužno je istinski znati - što je doista vrijedno,što ima smisla učiniti.Činiti ono što se voli,misli i osjeća najveće je bogatstvo.
Pokazuje se da posjedovati ne znači i "biti".Svakodnevno se potvrđuje čuvena misao:"Ne posjedujemo mi stvari,stvari posjeduju nas".

Povod za pisanje ovog bloga je jedan drugi blog. Osobno nisam ovisnik o virtualnom svijetu,ne "vi-sim" na iskrici.Živim u stvarnom svijetu o kojem sam ponešto pisao u svom blogu.Sudeći po sadržajima većine blogova(i komentara) na iskri, svako nastojanje za izdizanjem iznad trivijalnosti i prizemnosti čini se uzaludnim.Riječ je o porivu za pisanjem o svemu i svačemu što nije ni nelegi -timno ni iracionalno,pod uvjetom poštivanja kriterija po kojima se može razlikovati što vrijedi a što ne vrijedi.Racionalno je teško dokučiti zašto bi sloboda pisanja o svemu i svačemu(često bremenita nepoznavanjem objekta pisanja) bila nedodirljiva sloboda pojedinca,mjerilo njegove osobnosti,hrabrosti?Koji je smisao u pripisivanju sudbonosne uloge trivijalnim stvarima,jednako kao i bolesno uživanje u javnom izlaganju svoje ili tuđe intime?Ne radi se o moralu nego o izvrtanju vrijednosti,o priglupom trendu po kojem se nešto dogodilo samo ako je objavljeno na TV-u,internetu itd,inače ne postoji(nije se dogodilo). Što je javno razgolićenje svoje privatnosti u ime priznanja istine radi opravdanja za valjanje i pozive na isto kao apoteoze slobode,ako ne jeftina prostitucija?Kako drukčije shvatiti ženske osobe pod nickovima nike45 i k_amelia (vrlo vjerovatno ista osoba) koja iz bloga u blog piše o svemu i svačemu,često o svojoj privatnosti,a najradije o ševi.Smatra se nadprosječnom ženom obdarenom i takvim izgledom,iako je plavuša.Na-ziva se vučicom koja kopa (valjda traži alfa vuka) i seksa s vukovima na koje naiđe,o čemu će (ako joj se bude htjelo) napisati memoare.Ništa osobito da nije komično s obzirom na njene godine.Ali po onome što je pisala o svojoj privatnosti tužno je sebe nazvati Nike(starogrčka boginja Pobjede) a biti životni gubitnik.
 
 
 

Kategorija" blogerskih genijalaca" na iskrici postala je prava k(r)asta.Nijihova svakodnevna trabunjanja postala su gotovo jednako prirodna kao dan,noć,kiša i vjetar.Nikad nije bilo više lažnih veličina i brbljavaca,važnih faca koje s jednako drskom samouvjerenošću zbore o utjecaju srdoboljnih ameba na Sunčeve mijene i o značenju kiselih kiša za ulazak HR u EU.Likovi kasparhauserovske popudbine koji snatre da su mogli postati "darovitim knjževnikom,novinarom sposobnim poduzetnikom..."Samodopadnost koju gaje prema sebi i onome što (ne)rade promeće se u kritičnost,pa i nesnošljivost prema onome što drugi rade.Ako se druge ne kritizira,   onda im se nerijetko zavidi,a one što rade nastoji se obezvrijediti,pa i sugerirati da su rad,obrazo- vanje,sustavnost i marljivost zapravo idiotizam.   Istodobno takvi umišljeni "genijalci" neprestano  žele ostaviti dojam ležernosti,kao da bi i sami to mogli " samo kad bi htjeli".Taj "bi" trajni je kon- dicional "genijalaca",a tvrdnja da je tobože važno samo pravo na osobno mišljenje a ne činjenice,  štap je na koji se oslanjaju.Stoga ne čudi sve masovnije cerekanje istini i stvarnim vrijednostima.Pri tome nije najveći problem što se laže i dezinformira,nego što se tvrdi da je to dobro.

Tako je malo toga što nam doista treba.
A i bez toga uvijek ćemo se nekako snaći.
 
Najdulji put počinje pogrešnim,a ne prvim korakom.
 
Nitko nije beskoristan.Može poslužiti kao loš primjer.

           Dragi čovječe,
      Sve je položeno u tvoje ruke,
          Povjeren ti je sav život,
      Mogao si biti vrtlar u raju
u kojem za tebe besplatno cvate samo cvijeće.
  Ali ti si od svojih ruku učinio hvataljke,
    I od svojih nogu velike bagere,
    Da posvuda nastane tvoj spomenik,
 Od željeza i betona,tebi na slavu i hvalu.
              Sad sjediš tu stisnut,
    Mrtav među tisućama mrtvih stvari
    I očajan tražiš tabletu za život.
 
               Phil Bosmans(zbirka Pljesak životu)

skidajte maske,vrijeme je karnevala

Ako se nikada u životu niste zaprepastili nad veličinom svoga neznanja,jedva da se i  možete svrstati među razumna bića.
Ako vam se to više puta dogodilo,s punim pravom i sebe ubrajate u razumna stvorenja.

Je li misao tek nešto umišljeno;fantazma,snovit porod naše duše i uma - predodžba kojoj ne odgovara ništa stvarno?Bljesak u tami?

Odčaravanje je općenito čudnovati postupak.        Preobražava stvari,a da se one same o sebi doista ne mijenjaju.No odjednom nam se javljaju u hladnom svjetlu.Sve dok smo oduševljeni,ponese -ni ljudima ili stvarima,sve dok ih gledamo očima ljubavi,oni su nam nekako drukčiji,uzvišeni,svije- tle u duboku značenju;kao da smo dotaknuti čarolijom,pogođeni tajanstvenim zračenjem.       Takva se opčinjenost može osjetiti i  kao demon- ska sila koja nas vara iskrivljenom slikom;no naj-češće je osjećamo kao dublju istinu;oduševljenje nas vodi u srce svih stvari.Ali opčinjenost može   odjednom i nepojmljivo nestati,čarolija se može  raspasti - i odjednom vidimo voljene ljude "suvi- še ljudski";srušeni su titravi mostovi zajedništvo -vanja,san je prestao,nemamo više iluzija.Svatko poznaje taj nelagodni obrat u krajoliku čovjekova života.Kada više nismo opčinjeni,stvari vidimo    drukčije,kritičniji smo,nepovjerljiviji i vidimo oštrije sve ono što vidi nepovjerljivost,ali više ne vdimo ono što vide oči ljubavi.Kada je "igra" goto -va,nastupa otrežnjenje.Ali da li je "trijezan" čovjek uopće čovjek?