stop start

Pustila bih te u sebe da pregrizeš svoju veličinu.

Pustio bih te u sebe da pregrizeš svoju veličinu.

Ja sam malena.

Ja sam mali.

Mi smo se pustili.

11.08.2007

Koji je epilog cijele priče? Gdje je izvor temeljne perspektive? Još jedan pokušaj izjednačavanja istinitih dvojnih istina, spajanja alge i stijene kao dva istovjetna organizma, istih potreba, istih emocija, iste volje, istog doživljaja, istih želja. U kojem se trenutku izgubi namjera razumijevanja nekog tko nam nije isti? U kojem trenutku počnemo razgovarati sami sa sobom, u društvu različitog? Kada odustanemo od rizika davanja sebe bez očekivanja? Kada osjetimo da nam prijeti opasnost od negiranja? Namjera, namjera izgubljenih bitaka zamijenjena već unaprijed definiranom pobjedom. Bar u jednoj istini. Riječi postaju suvišne, pogled zaštićen od razotkrivanja. Nije li lakše priznati nemoć i shvatit da je zbog autentičnosti ta namjera jedina ispravna. Autentičnost Emocije naspram Proračunatosti. Dajem ti pobjedu, volim se.

Da imam novu priliku realizirati cijeli svoj seksualni život, utješno se veselim pretpostavki da bi sve izgledalo drugačije. I u ovom trenutku, nada je jedina slamka za koju se mogu uhvatiti jer me lomi samokritičnost i odgovornost da iza sebe nisam ostavila lijepe odnose. Bar ne u dijelu kojeg sam sama kreirala, podsvjesno i svjesno.

Ako krenem od činjenice da sam svoje partnere birala po vlastitoj slici, ispada da već od početka, nisam u njima vidjela zdravu vrijednost i poštovanje. Ispada da je faza zaljubljenosti bio period, kad sam jedino mogla osmisliti zajednički pogled na svijet jer je tada iracionalnost bila i očekivano ludilo da me obrani od realne kompatibilnosti. Po čemu smo se doista preklapali, u globalu nije bilo nimalo ni zdravo ni pozitivno.

Ta potreba simbioze dva marginalca; emotivnih, životnih i socijalnih; u kojem sam nalazila početnu sigurnost da će nas zajedničko udruživanje, osnažiti da osvojimo i ostvarimo sve ambicije; nije ništa drugo do hodanja po špagi od točke potpunog niskog samopouzdanja do točke megalomanskog narcizma, u haljinici od nesigurnosti i s kapicom od svile. Koju sam mogla navući preko čela, očiju i nosa, i da svaki put po namjeri ostvarim vlastitu projekciju na sasvim drugačiji način. Ako je kapica bila na čelu, tada sam vjerojatno tripala na filmu kako smo nas dvoje potpuno drugačiji od svih milijardi ljudi na svijetu, njegujući ideal nadljudi koji su veći i od samih sebe. Na očima je kapica bila gotovo cijelo vrijeme, recimo da su oči u toj zamišljenoj ravnini, savršeno predstavljale prosječni doživljaj mojih partnera i veza, u kojima sam sebe isključivo stavljala u ulogu predanog, potpuno zanemarivši prečesto spominjanje vlastitog selfa kao primarnog. Na taj način, uspješno nisam mogla vidjeti ni njih ni sebe.

Mrak je tjerao psihu da reagira po davno odigranim filmovima, glumci su prošavši audiciju dobili povjerenje da će upravo reagirati onako kako meni odgovara. I dok sam cvilila nad autističnim ljubavima, podsvjesno sam radila od sebe i žrtvu i zlostavljača. Ni sad ne znam dal me više hrani uništavanje sebe ili drugih, no moć kontrole koju romantično nazivam predanošću, redovito je bio osnovni element ljubavne igre.