U potrazi za...

Kako je to zapravo tužno sad
kad ovako razmišljam o svom životu...
Tebe sam jedino voljela
za tobom jedino plakala
i jedino zvala...
Čak sam te i molila.
Sad volim više od svega
jedno biće
koje sam po tebi nazvala
i sad opet tvoje ime
poput mantre ponavljam.
I vjeruj mi,
ne pomaže.
A drugačije više ne mogu.
Bože,ako te ima,
mogu li i tebe tako zvati?
Bože,ako te ima,
onda me već jednom prokuni,
ili me spasi...

Koju razliku čini
umrem li još jednom?
Umirala sam dosad
već mnogo puta,
u snovima,doduše,
ali ipak...
Kad sanjamo,
ionako to ne znamo,
i meni se to uvijek činilo...
zaista.
Koja razlika,
ako umrem još jednom
-na javi.
Prije nisam željela živjeti
a nisam mogla ni umrijeti.
Sada želim živjeti
i bojim se umrijeti.
Koja razlika od smrti u snovima?
A kad jednom odem možda će zaista biti
kao u snovima...
 

Što li je Lorca vidio
u korama naranči
 da o njima piše pjesme?
Meni na stolu stoje
osušene kore
krvavih naranči.
Stoje i raspadaju se...
Trunu.
Vrlo bitno.
Na prozoru,
na prašnim okvirima
spava moja crna mačka i
gleda me svojim zelenim
očima mržnje.
Ni ona ni ja
ne volimo naranče.
A ipak nam na stolu leže
i trunu...
Tko će ukloniti te istrunute
nepotrebne naranče?
 
 
 
 

Željela bih da pratiš pokret moje ruke
kako lebdi na večernjem zraku
i donosi sumrak.
Željela bi da pratiš moje ruke
kako na tvoje vjeđe donosi san
i mir nad poljima.
Željela bih da osjetiš spokoj
koji se javlja sa treptajem moje kose
i snova.
Negdje daleke
iz neke zemlje izgubljene
javljaju se pjesme ljubavi
i tiho bruje samo za tebe.
Opusti se i zaklopi oči,
dopusti trenutku zaborava što nas odnosi
neka dođe.
Diši duboko večernji zrak
što se ispunja toplinom mirisa
šuma,jezera i polja.
I tada prati ples moje ruke
kako ti donosi san
i spušta sumrak.

Ne znam što želiš da ti kažem,kada moja usta su nijema.
Nijema i umorena poput mrtve ptice što spava na prašnim prozorima.
Nema me.
Nema ni mojih misli ni naših sjećanja.
I ne znam čemu me tjeraš da ti pričam što želim i osjećam
kada me nema.
Moja usta su nijema i ništa ti više neće reći.
Uzalud!
Tvoj zagrljaj moja je smrt
tvoja ljubav moja je tamnica.
U meni je pustinja
bijela hladna ledena pustinja
i sve što si volio sada je nestalo;
mene više nema tamo.
Zakratko,bio si moj život
i moje svijetlo,
učinio si me stvarnim bićem
učinio me pjesmom.
Hvala ti za to.
Ali sada opet ponovo
moja usta su nijema i umorena
poput mrtve ptice što spava na prašnim prozorima.
I tvoj zagrljaj moja je smrt
tvoja ljubav moja je tamnica
tvoj osmijeh moj je kraj.
I ja opet bježim....

Progoni me potreba za tobom
topla koža,vrele noći,
gorčina i šećer.
Sva ljubav svijeta
u jednom tvom poljupcu.
I izgubljeni dan
pa onda strah
zbog života za tebe
i još više
omamljujući strah
zbog ovog života bez tebe.
Kamo?
Gubim dah.
Jedino svijetlo koje znam
jedina sigurnost koju znam
jedina nada koju znam
si ti.
A opet?
Gorčina,ljubav,rizik i strah
ali ta tvoja nježnost
moj bijeg
pa opet povratak...

Snovi mi teku tijelom poput krvi
i pletu mrežu što me obavija
cijelog dana.
Oni žive svoj zaseban život
Oni tvore moj život
Oni jesu moj život
Ono što osjećam utisak je snova,
tkanja noći ljube me danju,
ja želim...
Ono o čemu mislim njihov je odraz
njihov štambilj na meni
za taj dan...
Razdire me čežnja za povratkom,
za ukradenim trenutkom,
približavaju mi daleke
a udaljavaju bliske stvari,
ti snovi...
Cijeli jedan nevidljivi svijet,
moj unutarnji život,
toplo bilo,
prava ja...

Čežnja me vodi uveče
u tvoj stan,
misli mi tiho koracaju,ne smiješ znati da sam tu.
Teško dišem koliko me pritišće
plavičasti polumrak i sjećanja
u tvojoj sobi.
Moja kosa rasuta po tvome krilu
češljaš je i rasplićeš,
pa ta moja tuga...
Tada sam željela biti negdje drugdje,
s nekim drugim
i još uvijek želim tamo
a ipak
čežnja me još uvijek k tebi vraća....
Ti to ne smiješ znati.
Sanjam taj plavičasti zrak
kako me obavija;
poluotvoren prozor
njihanje zastora
i našu samoću:
odvojene misli,odvojene želje,odvojene potrebe.
Smijao bi se kada bi znao,
i sve bi krivo shvatio,likovao....
da još uvijek razmišljam o nama
i da me tuga zbog toga
nekada baš tako teško
pritišće ka zemlji.
A eto,ne volim te
niti sam te ikada
voljela.
U jednom si imao pravo-
ti si mi bio navika
jedna sasvim obična
loša navika.
Ali kako to zaboraviti,
i ponekad sasvim mehanički ne krenuti
kao skuhati kavu,
natočiti i u tvoju šalicu,
potražiti cigaretu...
a više niti ne pušim.
Čežnja me goni za onim rijetkim,
običnim danima,
kada je sve bilo kako treba....
Tišina,tvoj zagrljaj
osjećaj da zajedno
možda ćemo ipak uspijeti....
Ali nismo.
I nije mi zbog toga žao.
Čežnja me noću vodi k tebi
u onaj polumrak i tišinu,
osjećaj da nam je nada
pobjegla kroz preblago isprepletene prste...
-znali smo da nećemo uspijeti...
Htjela sam te pitati,
jesi li ikada poslije
tako
češljao nečiju kosu...
meni više nitko nije
ljubio vrat.
A opet bio si u pravu.
Grčevito sam se držala za naviku
jer navike nas čine...
Naša kava ujutro
i večernje tuširanje
omiljena tv-serija
gledanje kako kiša pada
čežnja i navika----