Ono nešto...

Pao sam...i samo osjećam slobodu koja me nosi toliko daleko da je gotovo ne moguće osjetiti taj pad...
Nema me...al znam jedno što zaustavlja suzu u mom oku,znam da nisam ni postojao...Znam samo da nije ni bilo bitno postojat ako te nikada nije ni osjetila...
Bitno je zaključati se iznutra jer za neke brave ne postoje kalauzi ni slični ključevi,jednostavno je nemoguće razvalit nešto što je stvoreno od sna...
Nemoguće je dodirnut nedodirljivu svjetlost koja je toliko jaka da ne može razbit ponor tame u kojoj neki od nas zauvjek ostanu...Bitno je nestati a ne ostaviti trag jer sjećanja nikome nisu potrebna,pogotovo ako je zbog "NjE"...
Teško je shvatit da te nema...tako je sve tužno,tako je sve postalo ne bitno otkako više ne postojiš tamo na putu gdje sam izazivao sudbinu...
Možda je bolje što se planeta okrenula prema mjesecu jer na suncu stvari izblijede, a stvari najviše vrijede tek kad s tobom osjede,kad s tobom ostare...
Možda je to i bio najbolji odgovor na tvoje pitanje:"Šta ako se vrati...?"
Ne znam...nemam taj dar koji bih mogao ponovo vratit planetu odakle je krenula,ali mogu zamisliti koliko joj je trebalo da krene jer nije lako odlučiti se na toliko dalek put...
Ja ipak idem iako mi ona ne daje nadu da će se išta desiti a da ja to na znam...
Znam samo da je uzalud bilo gledati pomračenje misleći da će ponovo zasijati...krivo mi je...
Znat ćeš kad odem jer samo ponekad sunce potamni,mjesec zacvili a slavuji zanijeme...
Znat ćeš kad umrem jer samo jednom vjetar stane da puše,kiše padaju a Dunav zastane na trenutak...
Znat ćeš koliko je daleko tamo gdje sam otišao,gdje ne postojim,gdje cvjeće ne miriše a laste ne dolaze...
Znat ćeš kad ti snovi postanu stvarni,pjesme postanu deja-vu,sve se okrene protiv tebe...
Znat ćeš kad zvono lupi od muke,napukne zid u tvojoj sobi,kad ti tišina ispuni usne a strah umre u tvom dahu...
Znat ćeš da me više nema,ostaće samo prazan papir na kojem su napisane sve najljepše pjesme...
Znat ćeš...