Riznica Snova

Oči su ti danas tople,
po poljubac ima u pogledu svakom,
i ima u glasu tužnom nejednakom,
blagi vapaj za srečom..
draga..sve je uzalud,
sve što smo imali,
jedno smo drugom dali..
pogasimo lampe..
kao val sve je otišlo,
i ničeg ne osta..

Sa samoćom se družim,
..zašto je to toliko teško?..
..sudbina se poigrala samnom..
a pred zoru,kada noć nestane polako,
i sve počne da se budi,
i ja ću budan biti..
i misliti,
ko sad pored tebe,
sretne snove sniva...

Ničega se više ne sječam,
moj svijet je ćudno nestao..
daleke slike sudbine,
ponekad znaju da nanose bol..
imam još samo jednu nadu,
da zaboravim tu strast..
..a kad želiš da me dotakneš,
tvoje ruke ostati če prazne..

Sada..kada se pogledam,
nebo i sjaj zvijezda,
kroz vrata prošlosti,
iz mog srca kao uljez..
pojavi se tvoje ime.
I vrati mi se sječanje,
da sam pored sebe imao san,
koji me napusti..

Dođe mi da ponekad,
da legnem kraj rijeke,
da mi isperu vode,i srce i dušu..
...kada ostaneš sama,
u svijetu prijevare i laži,
i kada svatiš da ljubavi oko tebe nema,
poslušaj srce,
ti slobodno me potraži..
ja ću biti svjetionik ljubavi,
u moru mržnje..
 

Gdje li če otići ovaj dan,
hoće li mi dati vremena..da u njemu ostavim trag..
..možda ću biti nečiji san ,
nedosanjan,nedovršen..kao praznina..
i sve što bude noć i dan,
kao odsjaj pogleda u ogledalu,
možda ću biti nećija ljubav,
ili samo pokušaj,početak ili kraj,
..zašto je bog sakrio očaj,u snovima čovjeka,
kao svoj bezdan...

Nestaneš svaki put,
kada te snovima taknem..
i opet iznova,
na rubu radosti i tuge..
jednom bude sve,
a drugi put ne bude ništa..
kada se umoriš od bježanja,
zaspati češ na mojim rukama..
i pustiti čemo kiše da pjevaju,
da pjevaju pjesme bez neke rime..

Svaku kapljicu vječnosti,
dijelio sam sa tobom,
i svako sječanje..
sada lagano hodam stazom kraj rijeke,
i u tišini razbijam,
komadiće čežnje za tobom..
da ti se zahvalim za ovaj dan..
..moja sudbino..

Znaš da cijeli svijet je naš,
samo raširi ruke..
ne boj se,
ništa preveliko nije..
sve možeš imati,širinom duše svoje,
nasmij se kiši i vjetru,
zapjevaj pjesmu, koja se ljubav zove..

Čekam te dugo,
a kad smo se sreli..
dala si mi ruku,i pošla samnom,
stazom,nejasnom i tamnom..
tražili smo sunce,
i sreču smo htjeli..
..zauvijek se rastajemo..
samo osta kaplja vječnosti,
koju sam dijelio sa tobom..

Još jedno jutro bez tebe,
i bol ostavlja tragove..
još jedno jutro bez tebe,
i osječam da više neču moći..
još jedno jutro bez tebe,
ja poželim da mi ne bude zadje..

Rušiš granice mog svijeta,
komadiće obale,koji nestaju..
u meni sad raste tuga,
dodiri tvoji bili su sjetni..
..luduje san,
jer pustio sam te,i rekao poleti...
poleti i zamisli,
kao da te negdje čeka,
isto more..isti san..

Ne govorim ti u zadnje vrijeme,
da te volim..
ne gasim ti svjetlo pred očima,prije spavanja..
ne govorim ti nježno,
i ne grlim ti dušu..
..ali ovo ti moram reći,
previše je gorkog,
i ljudi su grubi..
pa ako i ne govorim,
još uvijek je nešto u meni,
što te iskreno voli..

Ako se nikad nismo voljeli,
onda su čudna ta zbivanja..
ja vjerujem tebi,
i kad ne postojiš..
kad sve zaborav bude,
ostati če daleko,zamnom ovi puti..
nestati će suze,
kud i one druge..
a ja ču u svom srcu..nove želje sniti...

Znam da je ljubav,
čudna želja,
želja lažljiva..
ponekad vlada kao duga,
..i zašto onda da plačem zbog nje..
i krijem oći da se ne vide,
..naš susret bio je sudbina..
i često pitam se,
dali sam ti nešto značio..