dobriša cesarić

Bit ćeš čovjek, sine moj!


Ako možeš da vidiš uništeno djelo svoga života
i bez ijedne jedine riječi da ga ponovo gradiš
i da bez uzdaha i protesta
podneseš gubitak onoga što si dugo čekao;

Ako možeš biti zaljubljen,
ali ne i lud od ljubavi,

Ako možeš biti jak
i da pri tom ostaneš nježan,
da ne mrziš one koji tebe mrze,
a da se ipak boriš i da se braniš,

Ako možeš da ćuješ
kako tvoje riječi izvrću nevaljalci
da razdraže glupake
i da čuješ kako luda usta o tebi lažu,
a da sam ne kažeš nijednu laž,

Ako umiješ sačuvati dostojanstvo u slavi,

Ako možeš biti skroman.

Ako možeš zadobiti pobjedu poslije poraza
i te dve varke podjednako primiti,

Onda će svi kraljevi, bogovi, slava i pobjeda
biti Tvoji poslušni robovi,
a što je veće od svake slave i svih kraljeva,
bit ćeš čovjek, sine moj.

U suton, kada prve zvijezde
I prve gradske lampe sinu,
Kad ljubavnik o dragoj sanja,
A pijanica o svom vinu -

Ja tiho hodam pored kuća
U kojima se svjetla pale;
Sva zla, i nevolje, i sumnje
Najednom budu posve male.

I smiješim se u meki suton,
Od zapaljenih zvijezda svečan,
I osjetim dubinu svega,
I da je život vječan - vječan.

Sve ulice nas vrijeđaju
Uvijek istim licima,
A naše duše žeđaju
Za beskrajnim vidicima.

O mi smo toga presiti.
Pobjeć, pobjeći nekamo!
Mi čudo jedno čekamo,
A neće nam se desiti.

Ne kunemo se mukama,
A radosti ne dolaze;
I dani tako prolaze
Sa vječno praznim rukama.

Netko sa svojim bolom ide
Ko s otkritom ranom: svi neka vide.
Drugi ga čvrsto u sebi zgnječi
I ne da mu prijeći u suze i riječi.

Rad\'je ga skriva i tvrdo ga zgusne
U jednu crtu na kraju usne.
Zadršće, zadršće u njoj kadikad,
Ali u riječi se ne javi nikad.

Duša ga u se povuče i smjesti
Na svoje dno: ko more kamen
U njega bačen. More ga prima
Dnom, da ga nikad ne izbaci plima.