Umjesto odgovora ili umjesto pitanja

Prije nekog vremena me jedna prijateljica pitala mislim li da mogu još uvijek voljeti....biti zaljubljen.

...........................................................................

...........................................................................

...................................................


Da vam uštedim nekoliko klikova za odlazak na moj profil ponovit ću generalije ovdje: 43 godine, rastavljen, bez djece, živim u provinciji - radim u gradu, posao je za sad solidan, godinama bez stalne veze, ali usprkos tome relativno redovit seksualni život. Imam nedovršene hopes and dreams kao i, vjerujem, veći dio populacije, svjestan da sam prestar za rock 'n' roll i premlad da umrem barem iznutra.

...........................................................................

...........................................................................

...................................................


Iako sam bio iznenađen pitanjem jer nisam na tu temu uopće nikada ni pomislio bez oklijevanja sam joj odgovorio: "Naravno da mogu!".
Ipak, u narednim danima mi se kao utvara vraćalo to pitanje. Malo sam prostudirao svoje ponašanje i svoje osjećaje.

Nisam zapravo siguran mogu li. Ne kažem da ne mogu, ali nisam siguran mogu li opet biti neopterećen kao što to može mladić u dvadesetim godinama.
Kada si mlad onda si naivan i mnogo toga ne znaš i nisi ni svjestan da ne znaš. Sa svakim šamarom koji popiješ od života počinješ shvaćati da ne znaš, ali i dalje ne znaš. Zato se nadrkani matorci drže tako pametno prema mladima i kažu im nešto u stilu: "Kad budeš stariji shvatit ćeš neke stvari. Još si zelen!".
Možda ti nadrkani matorci i znaju nešto, ali neće reći što to znaju.
Ja znam tek da ne znam što su to oni shvatili i shvatio sam da nisam ni znao da nešto ne znam.
Ne znam koji je recept za međuljudske odnose osim onoga u kojem izoliram meni loše ljude podalje od sebe ili prema njima imam dignut gard ako mi moraju biti blizu.
Ne mislim da sam ogorčen bilo čim. Poslije svake nevolje sam bio sretan što sam živ i što idem dalje. Baš kao životinja koja nema ugrađern osjećaj za samosažaljenje.
Javio sam se prije 25 godina u rat u jednu od elitnih postrojbi. Kao životinja samo ideš dalje i ne osjećaš ništa. Zaljubiš se (vratit ću se na taj dio!), razočaraš se i ideš dalje kao da ništa nije bilo. Zaljubiš se opet, oženiš i sve propadne. Naslijediš neke dugove jer nisi šupak koji će gledati na "sitnice" i želiš samo prekinuti krivo srastanje za koje si i sam kriv. ideš dalje.
Prije toga si dobio otkaz. Ideš dalje. Počneš opet raditi - ideš dalje iako te evidentno maltretiraju na poslu. Kvalificiraniji si od svojih pretpostavljenih i poznaješ posao bolje od njih. Umjesto pohvala dobiješ šikaniranje jer si u glavama tih malih ljudi prijetnja njihovom egu. Mora da nije lako kad imaš ego velik kao katedrala, ali su ti temelji za garažu.
Ideš dalje.
Bilo je tu i sudova i svakakvih sitnijih ili manje sitnih situacija, baš kao i svakom drugom tko nije rođen pod staklenim zvonom i tko nema močnu obitelj da mu svojim vezama i utjecajem osigura privid sposobnosti i pameti.
Ideš dalje. Ne boriš se grčevito, ali ne odustaješ...i na kraju počnu dolaziti male, pa sve veće pobjede.
Zato jer si išao dalje.
Što si onda izgubio?
Izgubio si naivnost i nevinost. A to su, mislim barem, ključni uvjeti da budeš zaljubljen. Kada se zaljubiš spuštaš gard i ne misliš na posljedice. Čak i ako znaš da slijedi udarac ne brineš jer si dovoljno jak da ga podneseš. Osječaj je, po sjećanju, sjajan i preporučio bih ga svakome. Sitnice ostaju sitnice, a velike stvari nisu fatalne.
Najljepši dio života je onaj u kojem si zaljubljen. Nevažno da li ti je uzvraćeno jer i dalje je najljepše. Svo ostalo vrijeme si životinja koja spava na jedno oko i balansira između uloge plijena i predatora.
(Rekoh da ću se vratiti na to ;) )
Mislite li da ću reći nešto u smislu da s vremenom ogrubi srce?
Ne! Kroz sve to što si radio, vidio, izdržao razvila ti se debela koža. Jako debela. Malo tko može prodrijeti do srca kroz takvu kožu. Srce se ne mijenja, ali si morao razviti zaštitu. Ono s vremenom, uvjeren sam, postaje sve mekše i zato si ne smiješ više dopustiti da budeš naivan i nevin kao nekada. Zato sad imaš debelu kožu.

I kao konačan odgovor nudim ovo: Ne mogu se zaljubiti. Mogu biti nježan ili grub ljubavnik. Znam što pali, a što ne i ne smeta mi to činiti do neke mjere do koje se ne osjećam iskorišten.
Čak bih mogao voljeti...eventualno. Ali ne mogu se zaljubiti. Eto izazova. ;)
Nisam tužan zato. Čak sam pomalo ponosan na to.