Umjesto odgovora ili umjesto pitanja

Prije nekog vremena me jedna prijateljica pitala mislim li da mogu još uvijek voljeti....biti zaljubljen.

...........................................................................

...........................................................................

...................................................


Da vam uštedim nekoliko klikova za odlazak na moj profil ponovit ću generalije ovdje: 43 godine, rastavljen, bez djece, živim u provinciji - radim u gradu, posao je za sad solidan, godinama bez stalne veze, ali usprkos tome relativno redovit seksualni život. Imam nedovršene hopes and dreams kao i, vjerujem, veći dio populacije, svjestan da sam prestar za rock 'n' roll i premlad da umrem barem iznutra.

...........................................................................

...........................................................................

...................................................


Iako sam bio iznenađen pitanjem jer nisam na tu temu uopće nikada ni pomislio bez oklijevanja sam joj odgovorio: "Naravno da mogu!".
Ipak, u narednim danima mi se kao utvara vraćalo to pitanje. Malo sam prostudirao svoje ponašanje i svoje osjećaje.

Nisam zapravo siguran mogu li. Ne kažem da ne mogu, ali nisam siguran mogu li opet biti neopterećen kao što to može mladić u dvadesetim godinama.
Kada si mlad onda si naivan i mnogo toga ne znaš i nisi ni svjestan da ne znaš. Sa svakim šamarom koji popiješ od života počinješ shvaćati da ne znaš, ali i dalje ne znaš. Zato se nadrkani matorci drže tako pametno prema mladima i kažu im nešto u stilu: "Kad budeš stariji shvatit ćeš neke stvari. Još si zelen!".
Možda ti nadrkani matorci i znaju nešto, ali neće reći što to znaju.
Ja znam tek da ne znam što su to oni shvatili i shvatio sam da nisam ni znao da nešto ne znam.
Ne znam koji je recept za međuljudske odnose osim onoga u kojem izoliram meni loše ljude podalje od sebe ili prema njima imam dignut gard ako mi moraju biti blizu.
Ne mislim da sam ogorčen bilo čim. Poslije svake nevolje sam bio sretan što sam živ i što idem dalje. Baš kao životinja koja nema ugrađern osjećaj za samosažaljenje.
Javio sam se prije 25 godina u rat u jednu od elitnih postrojbi. Kao životinja samo ideš dalje i ne osjećaš ništa. Zaljubiš se (vratit ću se na taj dio!), razočaraš se i ideš dalje kao da ništa nije bilo. Zaljubiš se opet, oženiš i sve propadne. Naslijediš neke dugove jer nisi šupak koji će gledati na "sitnice" i želiš samo prekinuti krivo srastanje za koje si i sam kriv. ideš dalje.
Prije toga si dobio otkaz. Ideš dalje. Počneš opet raditi - ideš dalje iako te evidentno maltretiraju na poslu. Kvalificiraniji si od svojih pretpostavljenih i poznaješ posao bolje od njih. Umjesto pohvala dobiješ šikaniranje jer si u glavama tih malih ljudi prijetnja njihovom egu. Mora da nije lako kad imaš ego velik kao katedrala, ali su ti temelji za garažu.
Ideš dalje.
Bilo je tu i sudova i svakakvih sitnijih ili manje sitnih situacija, baš kao i svakom drugom tko nije rođen pod staklenim zvonom i tko nema močnu obitelj da mu svojim vezama i utjecajem osigura privid sposobnosti i pameti.
Ideš dalje. Ne boriš se grčevito, ali ne odustaješ...i na kraju počnu dolaziti male, pa sve veće pobjede.
Zato jer si išao dalje.
Što si onda izgubio?
Izgubio si naivnost i nevinost. A to su, mislim barem, ključni uvjeti da budeš zaljubljen. Kada se zaljubiš spuštaš gard i ne misliš na posljedice. Čak i ako znaš da slijedi udarac ne brineš jer si dovoljno jak da ga podneseš. Osječaj je, po sjećanju, sjajan i preporučio bih ga svakome. Sitnice ostaju sitnice, a velike stvari nisu fatalne.
Najljepši dio života je onaj u kojem si zaljubljen. Nevažno da li ti je uzvraćeno jer i dalje je najljepše. Svo ostalo vrijeme si životinja koja spava na jedno oko i balansira između uloge plijena i predatora.
(Rekoh da ću se vratiti na to ;) )
Mislite li da ću reći nešto u smislu da s vremenom ogrubi srce?
Ne! Kroz sve to što si radio, vidio, izdržao razvila ti se debela koža. Jako debela. Malo tko može prodrijeti do srca kroz takvu kožu. Srce se ne mijenja, ali si morao razviti zaštitu. Ono s vremenom, uvjeren sam, postaje sve mekše i zato si ne smiješ više dopustiti da budeš naivan i nevin kao nekada. Zato sad imaš debelu kožu.

I kao konačan odgovor nudim ovo: Ne mogu se zaljubiti. Mogu biti nježan ili grub ljubavnik. Znam što pali, a što ne i ne smeta mi to činiti do neke mjere do koje se ne osjećam iskorišten.
Čak bih mogao voljeti...eventualno. Ali ne mogu se zaljubiti. Eto izazova. ;)
Nisam tužan zato. Čak sam pomalo ponosan na to.

Većinom volim samoću. Ne volim usamljenost.
...........................................................................
....


Pa u čemu je razlika onda?
Samoća nam daje prostora da se resetiramo. Da probavimo sve što znamo ili osjećamo i to uobličimo u riječ, a ako je netko umjetnički nadaren onda u oblik ili zvuk ili čak i u pokret.
Da, samoća je potrebna jednako kao i društvo. Bez društva ne bi trebali samoću za intimno pospremanje duha, ali bez samoće bi nam društvo ubrzo postalo prepreka za dalji intimni rast.
...........................................................................
.....


Usamljenost? E to je opasna stvar. Ne treba valjda naglašavati da čovjek može biti okružen ljudima, a opet biti usamljen.
Usamljenost je nedostatak emotivne povezanosti. Može voditi u depresiju, ali prije toga dovodi do promjene osobnosti, ali ne samo osobnosti nego, prema nekim istraživanjima koja se mogu naći na netu među popularnom psihologijom ( znate one "self help" članke koji do netočnosti pojednostavljuju stvarna istraživanja?) - usamljenost može posljedično dovesti do bolesti. Prvenstveno krvožilnog sustava. Zatim, do pojave gojaznosti i time do dijabetesa...a tko zna što se zapravo sve mijenja u nama kad smo dovoljno dugo u usamljeničkoj depresiji.
Usamljena osoba nema osječaj da dijeli ljepotu života s nekim i to mora biti jako tužno. Toliko da s vremenom možda i prestane primječivati bilo kakvu ljepotu oko sebe ili se prestane veseliti stvarima koje su nekada stvarale ushit.
Rođendani postaju samo još jedan dan, blagdani su podsjetnik na promašenost života, tuđa sreća postaje nešto banalno i plitko do mjere kad sve oko sebe vidimo kao autiste....a sebe više uopće ne vidimo.
Da bi sebe ponovo ugledali i vjerojatno se iznenadili u što smo se pretvorili trebamo tuđe oči. Trebamo nekoga tko će se emotivno povezati s nama. Ne treba nam ta osoba ništa reći o nama. Odjednom ćemo i sami vidjeti kakvi smo čudaci postali. I to je dobro za nas.
Tada ćemo samoću u malim dozama trebati više nego ikada jer imamo puno toga za pospremiti i resetirati.
.....................................................................

Da. Stvarno volim male doze samoće. :)

"Ma svi mi želimo isto", kaže ona, pa nastavlja: "I ja volim kad me muškarac skida pogledom, kad osjetim da kemija struji između nas!".
...........................................................................

...........................................................................

..

I jeste li se ikad zapitali koja je razlika između sirovine i "kemičara"?
Oba se podjednako ponašaju, oba imaju istu stvar na umu (daj nemojte pretjerivati sa romantikom na početku! Naravno da prije ljubavi dolazi strast čak i ako se nikada ne uprazni! ) i oba najčešće ne ispadnu sjajni govornici iako se dama cereka svemu što kažete ako ste pali u kategoriju kemičar.
Možete joj pročitati rezultate iz kladionice, a ona će vas zadivljeno gledati i smješkati se. Nema tu bondovskih igri riječi radi kojih damama klecaju koljena.
I koja je razlika onda?
Razlika je u tome da ako nisi unaprijed ocjenjen kao "bow chika wow wow!" onda si sirovina dok ju skidaš pogledom. Dakle kemija! Ma što god to značilo.
I to je to! Nema više. Sorry! Ende. Vege. Koniec. Kraj.
Ako joj se sviđaš čak će ti upaliti i bondovski ulet. Hehehehe ;)

...........................................................................

...........................................................................

.


A što sa prilascima na netu? Na Iskrici?
Pa pomozite si malo!
Ako ne stavite sliku, ako u odgovorima ne naglasite što vam je strast u životu na način da sami stavite uleznu temu zainteresiranoj/zainteresiranom - što mislite kako će vam se netko javiti?
Gledam profil - nema slike. Najuzbudljivija stvar napisana u profilu je da živi u stanu ili da sluša svu muziku.
Kako prići? Da pogađam što je izostavila?
Ako ću iskoristiti napisano u profilu mogu samo napisati: "Bok! Znači...živiš u stanu? Kako uzbudljivo!".
Ili možda kliše: "Dolaziš li često na Iskricu?". :D :D :D

Ako nema konteksta nema ni prilaska. Mora biti neka priča koju smo započeli u profilu kako bi se tema prenijela u prvu pozdravnu poruku. Mora biti dodirnih točaka.
Lako je s nama muškarcima. Mi smo klekli još kod onog "Bok" u naslovu, ali žene se drže da prvi kontakt mora biti....pa valjda dobar.
Cure, napravile ste profil u kojem ne kažete ništa specifično.
Kako da vam se javi vaš kemičar? Na slučajan susret očima ne možete računati. Zar ne? :D
Ostavite pokoju dodirnu točku za nekoga tko poput vas voli npr ples, boks (da. znam, malo vjerojatno, ali... ), operu, Štulića, dabrove, pečenu slaninu na štapu ili Huljića.
Možda se statistički broj sirovina smanji....ali ne očekujte ipak čuda. ;)

I tako vam evo odgovora zašto se piše blog?
Uz ostale razloge, piše se zato da vam netko pošalje poruku tipa: "Dobar blog!", pa makar on bio najveća hrpa budalaština kao što je ovaj moj. ;)

Okej, možda netko mlađi i je ovdje zato što se stvarno samo želi dopisivati mada nisam uvjeren u to. Mladi izlaze, bave se sportom, prate društvena događanja barem malo više od nas 40+. Ne zato što smo mi u jednom trenutku odlučili da nas to više ne zanima nego zato što smo u jednom trenutku (ili više njih?) primjetili da smo najstariji u dvorani, kafiću, koncertu i slično.
Dakle, postoji napeta vjerojatnost da je netko od mladih (ispod 35) stvarno ovdje zato što ga zanima tek dopisivanje, a veće ili manje flertove i ljubavi mu/joj se događaju usput dok jednostavno živi svoj život.
Mi što smo prestari za rock'n'roll, a premladi da umremo smo ovdje zato da nadopunimo taj dio života.
Naime, budući da živim u provinciji gdje je netko tko je stariji od 25 a još nije u braku čudo, a za samce starije od 30 se smatra da s njima nešto nije u redu, zapravo i nemam puno više šanse od toga da budem domar pokojoj nazadovolj(e)noj "polovnjačici" koju muž više ne doživljava kao seksualni objekt nego samo kao objekt u domu zadužen za ručak i čisto rublje.
...........................................................................

...........................................................................

..........................


Rastavljene žene svi gledaju kao nešto što ima grešku. To je stara činjenica, ali valja nadodati da ni rastavljeni muškarci ne prolaze bolje. Zanimljivo da su baš rastavljeni pripadnici oba spola najzagriženiji nositelji takve predrasude.

I kamo to onda vodi?

Vodi prema Iskrici. Tu se nadamo da ćemo samo tako ugledati nečiji profil, započeti simpatično dopisivanje puno pametnih doskočica zbog kojih će druga strana kad zaklopi laptop sjetno se okrenuti na leđa i sanjariti otvorenih očiju.
Samo, romanse iz američkih filmova imaju kratak rok trajanja. Otprilike 90-ak minuta koliko traje neka od tih limunada koje smo skinuli na Extratorrentu.
U stvarnom životu kao i na Iskrici stvari stoje drugačije. Gledamo profile koji nam se ponude u nekoj od tražilica, provjeravamo tko je to kliknuo na naš profil i gotovo za svaki nađemo neki izgovor zašto nećemo poslati neku bezveznu poruku tipa "Haj! Imaš simpa profil. Jesi li ga sama napisala/napisao :D :D ".
Netko nam je previsok, netko prenizak, netko nema pravu boju kose. Netko je premlad, a netko prestar...netko, zamisli, sluša pogrešnu vrstu glazbe!?! (nije da sam imun na ovo o glazbi jer dobijem osip od narodnjaka, ali i od Maje Šuput, Sevke ili bilo čega što ima veze sa Huljićima, Grašićima, Celzijusima itd.)
Netko je rođen u pogrešnom horoskopskom znaku, a netko u pogrešnom stoljeću ili u živi u pogrešnom gradu.
Sve u svemu, kad se osvrneš shvatiš da je i ovdje kao i u stvarnom životu. Naizgled nezainteresirano gledaš oko sebe i procjenjuješ, te odbacuješ nakon 7 sekundi.
Kad i dođe do komunikacije ne možeš odbaciti prethodno iskustvo jer ipak nisi bezveze ušao u klub 40+, pa unaprijed poznaješ tipove ljudi i stvaraš si mentalne slike o manama i kuda to vodi kad se jednom svi opustimo i pokažemo pravo lice.
Tako zatvaramo krug.
I dalje smo promatrači prestari za nepromišljeni rock'n'roll i premladi za vakumiranje i odlaganje na policu bez da se ijednog trenutka ne zapitamo: "Trebam li stvarno nekoga u životu?".
Seks i dalje pronalazim relativno lako dok god ima zapuštenih muškaraca čije žene sanjaju o uzbuđenju i dok god ima klinki koje zovem retroseksualke - one koje vole zrelije ruke na svom tijelu. Kad dođem kući zamislim se da li stvarno želim s nekim dijeliti daljinski upravljač i raditi kompromis oko izbora glazbe u autu. Trebam li stvarno nekoga kome ću se javiti da neću stići na večeru jer sam sreo frenda iz vojske i otišao s njim na pivo? (ili kavu - svejedno je jer popijem tek dva do tri puta godišnje)
Odgovor je: Da! Trebam....ali ne pod svaku cijenu.

Počeh pisati, pa mi je pao na um jedan izraz za kojeg sam siguran da gospodin Klaić nije čuo za njega - suspolnik. Prvo da objasnim igru riječi_ ako postoji sunarodnjak ili suvozač ili sugrađanin onda je moguće da postoji u suspolnik. Riječ nema nikakvog smisla osim na stranicama poput ove gdje se ljudi dijele na muške i ženske pripadnike vrste u potrazi za....što li je već sve navedeneo - od avanture do ozbiljne veze, a preko nevinog dopisivanja i druženja.
Dakle-m....poštovani suspolnici, zainteresiran za fenomen internet traženja partnera ukucah u sveznajući Google nekoliko ključnih riječi ne bih li stekao širu sliku i, zamislite, značajan broj žena se žali da ih muškarci nakon bilo kojeg oblika odbijanja (jasan i glasan odjebandus ili tek ignoriranje) ne samo salijeće salvama poruka i poziva nego ih još i izvrijeđa.
Jučer sam bio na kavi sa jednom divnom, šarmantnom ženom. Nema sumnje da nam se osnovni životni prioriteti poklapaju. Neću niti pomisliti da sam joj odbojan (čak i ako je tako pravit ću se da je to nemoguće ;) ).
Bio sam nespretan, preozbiljan, laprdao koješta sve samo zato da ne zeznem stvar. I baš sam zato zeznuo.
I sad se pitate: "Iiiii?#
I ništa. Nismo kliknuli. Bilo je sve nategnuto baš zato što nismo "kliknuli". Ako ste ikada bili sa nekom ženom na starinski način, bez prethodnog upoznavanja i razmjene svakakvih detalja o sebi i svojoj intimi, a da ste se i sami čudili kako vam je lako naći temu, kako vam je lako nasmijati ju i kako ste i sami imali osjećaj kao da se niste upravo upoznali nego ste se zapravo prepoznali onda ćete lakše dokučiti što to tako nespretno pokušavam reći-
Ako ne ide onda je to zato što i vama i njoj zvone svi unutarnji alarmi da niste jedno za drugo i točka!

Niste kliknuli.

Možete dati sve od sebe, ali nećete naći temu koja će se izroditi u zezanciju od koje će ju boliti trbuh od smijeha dok vas tapše rukom po ramenu ili prsima. Jednostavno niste taj ili ona nije ta.
To ne znači da ste loši. To znači da niste za nju. I to ne znači da je ona loša i svakako ne zavređuje nekoga tko će ju uhoditi ili ju izvrijeđati. Vjerojatno je ona nečije zlato i samo je pitanje trenutka kad će ju otkriti. Kao što ste vi nečiji princ.
E pa i kad vas se odbije, budite nečiji tuđi princ. Ne budite konj.