razmišljanja

Znam, rekla si, ili napisala, nebitno, da nevoliš moje klišeje , kad te zovem srećo, ili kad citiram Balaševića, ili Bukowskog. Vidiš, ja imam riječi u glavi, puno riječi...a rečenice...hmmm...iz gomile riječi mogu se složiti hiljade rečenica...baš hiljade.....a meni to neide...imam osjećaje,imam riječi, a neznam ih složiti u pravu rečenicu, kao prvi majstori.....fali mi kaleidoskop......pada mi na pamet kaleidoskop...ono...okreneš za jedan-dva zuba, i stakalca stvore neku drugu, potpuno neočekivanu, prelijepu sliku. Neki to mogu s riječima. Složiti pravu rečenicu.
Meni neide.U stvari, ide...ide do trenutka dok treba složenu rečenicu ispustiti kroz usta...onda neide...zato ponekad stavim misli na papir, pa nastane jedno ovakovo pismo.......i da, razmišljajući poslati ga ili ne,opet ubijam sam sebe...al ipak, evo...nek ide.......
.............
Pokušavam biti sretan što znam da postojiš, stvarno postojiš, ali si jako, jako daleko. Relativno blizu,gledajući u kilometrima, realno, stvarno daleko.
Uvijek se nasmijem kad te se sjetim.Podsjete me na tebe mnoge stvari.....ili bića...onaj blentavi zletanec Vedran (Aron)...Drava, vjetar, gorice,maštanja...o nekakvim putovanjima transsibirskom željeznicom ili gledanje rasporeda zvijezda........ Meni i danas to "virtual reality" tako hladno zvuči, ako mu ne dodaš malo čeznutljive prašine, malo sjetne tuge, beskrajnih plavičastih snova,putovanja,dalekih zemalja, dragih dalekih ljudi, drukčijih kultura....... i kapljice nježnog bola. A njih je u našoj stvarnosti i više nego dosta. 
Ali neka lutko, u redu je - kao što sve prođe - i ovo će proći . Svjestan sam toga da je gotovo, i da mora proći...samo ipak, želim ovo sve napisati i poslati...i nadam se da ćeš pročitati i razumijeti bar ove moje zadnje riječi upućene tebi
Ljudi kažu da se s vremenom svi snovi raspadnu kao trošne lađe i raspuknu kao baloni od sapunice... Polako, jedan po jedan... A kad se to dogodi - tad shvatimo da to i nisu bili pravi snovi, da je to bila samo iluzija sna, samo dodir magličaste žudnje. Znaj,nema te crne sile zla koja bi se mogla javiti, pa da te prestanem sanjati, željeti te, pisati ti, iščekivati te, čavrljati s tobom, slušati te,izluđivati te svojim bubicama, čekati te da mi pričaš o ljubavi, o svojim pogledima na svijet, da mi "otvaraš oči", da mi nježno šapućeš i da me voliš... Nema te stvari koja bi mogla baciti u sjenu sve ono lijepo što smo jedno drugome rekli, kroz što smo prošli, što smo doživjeli... Ne boj se,ne mogu nemiri ono što može spokoj. Ne pogađa sreća - koliko boli tuga. Uvijek je nekako. I uvijek se može... I uvijek se mora krenuti dalje...pogaziti ponos,okrenuti se na drugu stranu, pregristi i jednostavno otići...možda baciti pogled i osmjeh za kraj.............

prelijepo, toliko njeznosti i osjećaja protkanim razočarenjem, bravo pišće, moj naklonček...

Lijepo je citati za promjenu osjecaje muskarca....daje nadu da ima ovdje jos emotivaca i u muskom rodu...ne samo zena. Big like!

lijepo pišeš i osjećajno ..samo nastavi