razmišljanja

samo glasno razmišljam...nije li indikator da je ginekolog kratkovidan to kaj mu je nos stalno vlažan?

CNN novinarka je čula za jednog starog židova, koji je molio na zapadnom zidu dva puta dnevno, svaki dan zadnjih šezdeset godina, te je odlučila posjetiti ga i napisati članak o njegovom iskustvu. Gledala ga je nekih 45 minuta kako moli. Kad je završio i krenuo nazad., prišla mu je i zatražila intervju.
- "Oprostite, ja sam Rebecca Smith, CNN. Koje je vaše ime?"
- "Moritz Feinberg", odgovorio je."
- "Gospodine, koliko dugo dolazite i molite na zapadnom zidu?"
- "Već šezdeset godina."
- "Šezdeset godina, to je zadivljujuće, a o čemu molite?"
- "Molim za mir medju kršćanima, židovima i muslimanima. Molim za prestanak mržnje i ratova. Molim da djeca odrastu u odgovorne zrele osobe i da vole svoje bližnje."
- "I kako se osjećate nakon šezdeset godina?"
- "Kao da govorim zidu."

Sreća?....
Vele ljudi, prije nego kreneš tražit sreću,provjeri, možda ti i jesi sretan....sreća je upravo nešto malo,obično i neupadljivo...i mnogi ju neznaju i nemogu vidjeti...a onda niti imati...ja? Ja mislim da sam svoju našao...ili mi još malo fali do nje. Naravno, potrebno je još puno stvari probiti, maknuti, spremiti, zaboraviti,pregristi, boriti se s pokojom vjetrenjačom...ali vrijedi, mislim da vrjedi...u stvari, siguran sam da vrijedi....vidiš, voljena, ja mislim da si vrijedna truda...ne mislim...siguran sam da si vrijedna toga da te se stalno osvaja, da te se stalno želi, čezne za tobom.....nemogu to riječima opisati, ali imam potrebu stalno te maziti, ugađati ti, biti kraj tebe....činiti kojekakve gluposti , izmišljati fore i viceve, pisati pisma,samo da izmamim pokoji smiješak, poljubac, zagrljaj...kao što sam ranije napisao....moja je sreća u tebi...sretan sam kad vidim da si ti sretna, tužan sam kad vidim da si tužna, sjetan kad si sjetna.....zaista bih volio (eh...da je to moguće....) da uđeš u mene i da vidiš sebe mojim očima...a iskreno, izuzetno bih volio ući u tebe i vidjeti sebe tvojim očima......iz dva razloga...jedan je svakako taj da vidim što zaista osjećaš prema meni, kako me doživljavaš i što misliš...a drugi...drugi je taj da vidim gdje griješim, da pronađem još pokoji ulaz k tebi, k tvojoj duši i srcu...da vidim gdje ima koji komadić izgubljenog srca za zalijepiti k ostatku, zacijeliti pokoju ranu....i pronači ključ tvoje ljubavi....ili da shvatim da se trebam maknuti, otići, nestati...da....

običan dan u crkvi...velečasni se spremio i ušao u ispovjedaonicu...valjalo je danas i taj dio službe obaviti......ulazi čovjek, poznanik....Faljen Isus velečasni...standardni pozdrav...navijeke...odvraća Velečasni....reci, kakve grijehe ispovijedaš......znate, jučer.....gledam svoju ženu....ona se onak nagnula u škrinju i nešto kopa po njoj, pa kopa, pa kopa...a kak je imala malo kraći šos, tak su joj se lijepo vidjeli guzovi i gačice...pa sam mislil...dugo nismo, pa sam joj prišao, skinuo joj gačice i onak sam ju...je li....na škrinji, odostraga...baš nam je bilo lijepo.......reite Velečasni, jel to veliki grijeh...smijemo li mi kao stalni članovi i dalje dolaziti u crkvu....Velečasni je bio malo zbunjen...pa veli...ma dobro....Bog zna da ste u braku i da se volite, neće vam jako zamjeriti, ali ipak...grijeh je grijeh...pa izmoli krunicu deset puta, stavi donaciju u škreblicu i bit će ti oprošteno...ali Velečasni....smijemo li mi i dalje dolaziti u crkvu...pa naravno, naravno da smijete...hvala Velečasni...i ode
Nakon obavljenih nekoliko sliedećih ispovijedi, u ispovjedaonu ulazi i žena...Velečasni...jučer....nešto sam tražila u škrinji, kak sam se nagnula nutra, došel mi je muž s leđa, skinul mi gačice i poševil me....moram reči da mi je baš bilo lijepo...iznenadio me....Velečasni...jel to veliki grijeh...smijemo mi dolaziti u crkvu i dalje?....velečasni je ,naravno, već znao tu priu, pa njoj jednaku pokoru da...ona, izlazeći...pita ponovo...Velečasni....smijemo li mi i dalje dolaziti u crkvu?...pa zašto me to pitate tolko puta? I vaš muž me to pitao...naravno da smijete...pa u braku ste, volite se, niste učinili ništa loše....
a dobro onda, veli žena....pitam zato jer u Konzum više nesmijemo

Samo zamisli, samo zamisli kako si tamo. Na mjestu gdje želiš biti, na mjestu gdje sreću se snovi i postaju java. Zatvori oči, naše vrijeme dozovi. To nam nitko ne može krasti .Nema tu ljudi, zavisti, nit' bola .Tu nikada naša zvijezda neće pasti, tu nam srca nisu presječena na pola. Samo zamisli, kada te sustignu sjete,snovi,želje iza sklopljenih kapaka.....tada sanjaj na javi .
Neka te pljuju, kažu kako si dijete,kažu da si ili da smo...ma nebitno šta kažu. Oni su mrtvi, više ne slijede onaj put pa gdje god bio. Uostalom, pusti njih, pusti zle jezike, ja dušu ću ti čuti. Sklopiti oči i poletjet prema tebi. Natjerat ću cijeli svemir neka zašuti i nek se pokloni tvojoj ljepoti. I ja prizvat ću snove, jer ti si u njima. Samo zamisli, povjeruj u čuda i priče. Svemir će čuti i povezati nam staze. Znaj, sve što je stvoreno prvo u srcu niče,raste, razvija se,buja...tu u grudima, s lijeve strane, u onom čudnom ludom organu što srcem se zove. One koji vjeruju, nebeske sile paze.....
U životu dođe trenutak, kad ustanoviš ko ti je važan, ko ti nikada nije bio važan, ko ti nikada više neće biti važan, i ko će ti uvek biti važan! Zato se ne brini zbog ljudi iz tvoje prošlosti, jer postoji razlog zašto se nisu uključili u tvoju sadašnjost...ne zove se prošlost uzalud prošlost i pripada samo u prošlost....

Ponoć je prošla, a ja nemogu spavati. Neznam razlog. Ne bi ga smjelo biti. Tek, tješim se da je to iz jednog od onih ljudskih nadanja...“kad nemožeš spavati, znači da si budan u nečijim snovima“...da, nadanja. Pomalo je tako nešto i sebično, a sebičnost je tako svojstvena ljudskim bićima, koja (uglavnom) misle samo na sebe i kako da sebi ugode. Trudim se ne biti takav. Moja je misao vodilja tvoja sreća, tvoja radost. Kao što sam negdje vidio sličnu objavu ili citat (a znaš da volim citate, posebno Balaševića, Bukowskog ili neke sasvim obične, nastale u glavama sličnih romantičnih stvorenja poput mene), tako se i sad ja nadam da je to razlog. Da me ti sanjaš, da sam zato budan. Ali onda se zamislim...“hej, pa da je to istina, ti ne bi uopće spavala“. .......ja volim misli i osjećaje izražavati pjesmama ili stihovima. Kad već nemam dara napisati svoje. Ili možda i imam. Možda jednog dana krenem i pjesme pisati. Baš si mislim kako bi bilo zgodno kao u onim starim romantičnim filmovima ili knjigama doći pod tvoj prozor i čitati ti stihove. Krenut sa onim prelijepim uvodima ....“o moja gospo, smijem li vas zamoliti da saslušate ovo što želim reči, smijem li uzeti malo vaše pažnje i malo vašeg vremena za izreći vam pokoji stih koji napisah za vas....“. Zamisli samo, ti na prozoru ili na balkonu, a ja s knjižicom u ruci, skriven od drugih pogleda, klečim na jednom koljenu i čitam ti stihove. Ono, scena upotpunjena s velikim mjesecom, cvrčcima,zvijezdama i tihom background muzikom (pretpostavljam čak da bi se tebi kulise mora u blizini više dopale...al ok...može i to, dapače). Ili da neku moju pjesmu posvećenu tebi čita Rade Šerbeđija sa onim svojim glasom uz muziku...stil poput Nedaj se Ines......jer, s kim ću ostati mlad ako svi ostarite....

Znam, rekla si, ili napisala, nebitno, da nevoliš moje klišeje , kad te zovem srećo, ili kad citiram Balaševića, ili Bukowskog. Vidiš, ja imam riječi u glavi, puno riječi...a rečenice...hmmm...iz gomile riječi mogu se složiti hiljade rečenica...baš hiljade.....a meni to neide...imam osjećaje,imam riječi, a neznam ih složiti u pravu rečenicu, kao prvi majstori.....fali mi kaleidoskop......pada mi na pamet kaleidoskop...ono...okreneš za jedan-dva zuba, i stakalca stvore neku drugu, potpuno neočekivanu, prelijepu sliku. Neki to mogu s riječima. Složiti pravu rečenicu.
Meni neide.U stvari, ide...ide do trenutka dok treba složenu rečenicu ispustiti kroz usta...onda neide...zato ponekad stavim misli na papir, pa nastane jedno ovakovo pismo.......i da, razmišljajući poslati ga ili ne,opet ubijam sam sebe...al ipak, evo...nek ide.......
.............
Pokušavam biti sretan što znam da postojiš, stvarno postojiš, ali si jako, jako daleko. Relativno blizu,gledajući u kilometrima, realno, stvarno daleko.
Uvijek se nasmijem kad te se sjetim.Podsjete me na tebe mnoge stvari.....ili bića...onaj blentavi zletanec Vedran (Aron)...Drava, vjetar, gorice,maštanja...o nekakvim putovanjima transsibirskom željeznicom ili gledanje rasporeda zvijezda........ Meni i danas to "virtual reality" tako hladno zvuči, ako mu ne dodaš malo čeznutljive prašine, malo sjetne tuge, beskrajnih plavičastih snova,putovanja,dalekih zemalja, dragih dalekih ljudi, drukčijih kultura....... i kapljice nježnog bola. A njih je u našoj stvarnosti i više nego dosta. 
Ali neka lutko, u redu je - kao što sve prođe - i ovo će proći . Svjestan sam toga da je gotovo, i da mora proći...samo ipak, želim ovo sve napisati i poslati...i nadam se da ćeš pročitati i razumijeti bar ove moje zadnje riječi upućene tebi
Ljudi kažu da se s vremenom svi snovi raspadnu kao trošne lađe i raspuknu kao baloni od sapunice... Polako, jedan po jedan... A kad se to dogodi - tad shvatimo da to i nisu bili pravi snovi, da je to bila samo iluzija sna, samo dodir magličaste žudnje. Znaj,nema te crne sile zla koja bi se mogla javiti, pa da te prestanem sanjati, željeti te, pisati ti, iščekivati te, čavrljati s tobom, slušati te,izluđivati te svojim bubicama, čekati te da mi pričaš o ljubavi, o svojim pogledima na svijet, da mi "otvaraš oči", da mi nježno šapućeš i da me voliš... Nema te stvari koja bi mogla baciti u sjenu sve ono lijepo što smo jedno drugome rekli, kroz što smo prošli, što smo doživjeli... Ne boj se,ne mogu nemiri ono što može spokoj. Ne pogađa sreća - koliko boli tuga. Uvijek je nekako. I uvijek se može... I uvijek se mora krenuti dalje...pogaziti ponos,okrenuti se na drugu stranu, pregristi i jednostavno otići...možda baciti pogled i osmjeh za kraj.............

Znaš, ja ti nikad nisam želio biti nikakva obaveza...nitko tko bi ti bio opterećenje u ostvarenju tvojih želja i tvojih planova... upravo obratno, u meni si mogla dobiti savršenu podršku...naravno, osim drugih muškaraca....u svemu ostalom sam ti mogao i želio biti velika podrška......ali...i to je više nebitno...sve je više nebitno.....ne želim da mi budeš ljubavnica...bez veze mi je ta ideja "prijatelja s povlasticama (kojim???..poneki poljubac ili dodir.....)".......
Nisam te želio sputavati...moja ideja naše ljubavi nije bila brak, ili useljenje u tvoju ili moju kuću....ali ljubav, par riječi koje tako puno znače, osjećaj da sam voljen, da netko misli na mene, da me netko želi kraj sebe...e vidiš, to je sve kaj mene zadovoljava.....a vrijeme onda nosi svoje...dobro ili loše....ali se onda stvar razvija, raste,cvjeta....i onda prestaju smetati nekakve "kvaziprijateljice", bivše ljubavi ,stare rane.....ili neke želje koje ostaju neispunjene ili odložene za neka bolja i sretnija vremena...jer se onda zajedno, bez straha mogu rješavati.........onda se dešavaju i ostale lijepše stvari...izleti, vođenje ljubavi, držanje za ruke, zajedničke šetnje uz neku vodu...uglavnom svašta što nosi prefix zajedno....mdaaa.....jbg...nebitno......
Ovo je možda najkraće pismo koje sam ti napisao...i vrlo vjerojatno zadnje...možda još koji puta dobijem kakvu inspiraciju...ali sumnajm...boli me sve to skupa i previše...a nemam baš više puno vremena čekati da mi se uzvrati ljubav...moram obrisati suze, dignuti glavu , probati zaboraviti i nadati se da vrijeme zaista liječi sve........i pamtiti lijepe stvari, koje će mi ostati neizbrisive u memoriji.........
eto, oprosti mi što te volim, što sam te zavolio i što si mi bila i još uvijek si centar mojih dnevnih razmišljanja, moja zadnja i prva misao svakog novog dana.....netko koga zaista volim i za koga bih dao sve da mogu očekivati bar dijelić natrag.....da...a nemogu.....
ti naravno znaš gdje i kako me možeš naći, bit ću uvijek tu ako ti zatrebam......previše te volim da bi ti za bilo što mogao reči ne.......
A poznavajući te, znam da me nećeš tražiti, makar ti možda ponekad i zafalim....pa onda .....iskreno ti želim sreću u životu...da nađeš nekog tko će te voljeti bar jednako kao ja...više sumnjam da je moguće.....i da ostvariš sve svoje želje i planove.....

Volim te......i zbogom.....ili doviđenja, možda jednog dana pod nekim drugim okolnostima ili u nekoj drugoj prilici.........

Poželim ponekad,poput Balaševića da se u baladu prerušim, pa da ju dirnem stihom tamo gdje uspomene blijede,pa da izmem kostim vječnog dječaka pa poput Petra Pana, zrakom, preko krovova i zidova,kroz prozor voljenoj osobi na jastuku ostavljam ružu ili stavljam stručke lavande među haljine....da joj posipam snove vilinskim prahom i da joj potiho, pred jutro, uđem u snove i onda u danu, pred izlazak sunca pretvorim san u javu, budeći ju poljupcem......da, volim sanjati.....a koji je recept za pretvorit snove u javu...valjda ću i ja jednom saznati....i gdje je ta osoba kojoj ću ovakva pisma pisati i s kojom ću ostariti....

Poželjeti dragoj osobi dobro jutro.....sms-om,mesengerom ili tel.pozivom...misliti na nekog 24 sata dnevno...ima li išta ljepšeg od toga kad se ujutro probudite...ili kad vas dočeka neka takva poruka od nekog tko misli na isti način na vas....uistinu, blagoslovljen svatko tko to ima..........valjda će se i meni to jednom dogoditi...vremena bar imam, i to u neograničenim količinama, dok onaj gore ne veli dosta.....a dotle...roll on....