Ovaj nik vise ne koristi Alan4

Mandić je u svojoj 68. godini jednako brz na jeziku kao i sredinom 80-ih, kad se u silovitom i često namjerno uzaludnom jurišu obrušio na Krležinu duhovnu ostavštinu. Njegovi su izvodi i dalje logični, efektni i jasni. Napisavši tridesetak knjiga Mandić je dobro utvrdio gradivo: Uvjeren je da čovjek može biti istinski dokoličar jedino ako se zna osamiti i potonuti u unutarnji život. Ovaj je razgovor i svojevrsna antipropaganda turizma.

Onako ugrubo gledano, što se promijenilo u dokolici prosječnog građanina otkako smo u kapitalizmu?

- To pretpostavlja da sam ja sociolog i da znam što je prosječan građanin, jer se takvim ne smatram. Svakome je očito tko je proživio barem jedno desetljeće u socijalizmu i jedno desetljeće danas da su uvjeti rada bitno različiti, da su i primanja drukčija, a i raspored vremena je bitno drukčiji. To ne govori nužno da je prije bilo bolje. Ili  da je danas u odnosu na ranije lošije. Postavljanje takvih opreka je vrlo jednostavno, privlačno i lako bi nas odvelo u nekakvu političku naivnost.

Na Zapadu, bilo gdje, ljudima je uvijek na prvome mjestu posao. Talijan, Danac ili Nijemac nikad neće uzeti slobodan dan zato da bi nekome otišao na svadbu.

- Sad nas to opet privlačno uvlači u karakterologiju naroda po geografskim područjima, što je vrlo opasna kategorizacija. Tako kažemo da je slavenski mentalitet poseban, da se balkanski, dinarski mentalitet razlikuje od romanskoga, germanskoga, nordijskoga. To ćemo svi prihvatiti, više-manje te razlike poznajemo, priznajemo i uvažavamo. Ali one ne moraju biti istinite. To su površne razlike. Ne poznajemo dovoljno sociologiju tih društava da bismo mogli utvrditi razliku.

Koliko je u nas prodrla svijest o dokolici kao o potrebnoj društvenoj svijesti?

Da se razumijemo, dokolica je luksuz, dokaz viška novca i viška vremena. A danas višak vremena ustvari predstavlja višak novca. Raspored radnoga i slobodnog vremena je takav da oni ovise jedan o drugome, i to tako da je slobodno vrijeme proizvod radnoga.
- Da se razumijemo, dokolica je luksuz, dokaz viška novca i viška vremena. A danas višak vremena ustvari predstavlja višak novca. Raspored radnoga i slobodnog vremena je takav da oni ovise jedan o drugome, i to tako da je slobodno vrijeme proizvod radnoga. Kad nam teče takozvano slobodno vrijeme, mi si utvaramo da smo slobodni. Ali ne. Mi smo samo drukčije zaposleni, podređeni procesu osposobljavanja za ponovan rad.

Dokolica u modernom smislu riječi, dakle ne u antičkom, stoičkom smislu, pokušava se svjesno naturavati ljudima širom svijeta kao produžetak radnog vremena. Mi smo danas zaposleni da se odmaramo. To je jedna vrlo teška forma. Kroz nju čovjek nikako ne može ostati sam sa sobom. Na poslu je s drugima, a u slobodnom vremenu također, jer se mora zabavljati i odmarati kao drugi.

To je vrlo lako uočljivo prema naputcima koje možemo svaki dan pratiti u medijima: trebamo ići na taj i taj dio obale, trebamo raditi to i to, moramo se zabavljati na ovaj ili onaj način. Prema tome, mi smo zaposleni da se odmaramo. To nije dokolica.(JL 2007 Igor Mandić)

KNIGA PRIMATES OF PARK AVENUE

Antropologinja Wednesday Martin šokirala je New York svojom knjigom "Primati Park Avenije"
u kojoj je bogate supruge uspješnih muškaraca usporedila s primatima iz džungle, doduše
Manhattan i jest džungla...

P.S. "Primati s Park Avenije" sa svojim partnerima ne flertuju, zapravo gotovo da uopće ne komuniciraju. Postoji rodna segregacija, muškarci vrijeme provode na poslu, za to vrijeme žene su po raznim fitness centrima, frizerajima, raznim salonima za uljepšavanje i zatezanje svega i svačega, i kad se konačno nađu skupa, kod kuće, "druže" se tako što sjede metrima udaljeni za golemim, praznim stolom ili svatko provodi vrijeme zabavljen u drugoj sobi...
Makar te žene imaju njegovana i privlačna tijela, umotana u dopadjivu odjeću, među parovima na Upper East Sideu nema puno muško-ženskog erosa. Piše da se muškarci uvijek doimaju "ometeni u nečemu, kao da se dosađuju gledajući taj švedski stol pun prekrasnih žena svuda oko njih, cijelo vrijeme, uvijek dotjeranih.."

P.S.

MALOGRAĐANIN JE DANAS PRVENSTVENO KARAKTERNA OSOBINA

Mislim da je danas naziv malograđanin prvenstveno karakterna osobina.
To su ljudi u gradu, odrasli u gradu, ali njihov mentalni sklop funkcionira
na pricipu “što će selo reći”.
Pa se tako živi i ponaša, da se zadovolji forma a ne sadržaj. Malograđani
sve rade iz pogrešnih razloga. Žene se za “dobru partiju”, žive licemjerno,
rade stvari koje ne vole samo zato što misle da će tako steći status u društvu...
Drže se ko pijani plota nekih zastarjelih razmišljanja, usudim se reći da su
mrzitelji svega spontanog, razumnog, temeljenog na vlastitoj odluci.
Važno je isključivo ponašati se u skladu s nekim nametnutim standardima,
kud svi tud i mali Mujo, Ivica ili tko već. Ne daj Bože milimetra skrenuti.
Što će netko reći?
Malograđani ne žive svoj život onako kako bi htjeli, već onako kako smatraju
da bi morali. Meni to nije život..:))

P.S.
Malograđanin je zapravo tipičan Amerikanac bez obzira kojoj klasi pripadao.
On je zaokupljen radom, stjecanjem, napredovanjem i odgojem djece, a svoje
uspjehe i neuspjehe, za razliku od domaćih malograđana - pripisuje sebi.:)))))

P.S.
Sve ženske nedoumice i problemi vezani
su za to da se ona dopadne muškarcu.
Iz neuspjelog sindroma dopadanja potiče
i najveći broj bolesnih stanja žene. Kada
se žena dopadne muškarcu, sve teče
prirodnim evolutivnim tokom, u kojem je
ona u boljoj poziciji...:)))

Juicy_mom, jel to stvarno istina...:))