Ovaj nik vise ne koristi Alan4

U pokušaju da sažmu cijeli niz istraživanja vezanih uz ponašanje (malih) investitora i izoliraju esencijalne zaključke, analitičari Morningstara prošle su godine promovirali „investicijsku piramidu“ - relativno jednostavan koncept koji nudi osnove ulaganja i štednje za budućnost (mirovinu). Na prvi pogled, riječ je tek o pukom dijagramu u čijim je temeljima (na prvome mjestu) stavka „definiranje ciljeva“, polazišna točka bez koje se svaka investicijska strategija lako može pretvoriti u stihiju s poražavajućim rezultatima. I dok se za prosječnog hrvatskog ulagača pitanje definiranja ciljeva može činiti posve trivijalnim, u razvijenim je zemljama (a dokument je prije svega namijenjen američkim klijentima) ta osnova prilično kompleksna, uvjetovana nizom poreznih olakšica i specifičnih kategorija ulaganja sa strogo određenom namjenom. Prosječnoj američkoj obitelji dostupne su tako olakšice za mirovinsku štednju (i to u više različitih oblika) i štednju za školovanje, ili pak na sredstva za troškove liječenja, a onda je tu još i škakljivo pitanje tajminga umirovljenja; prijevremena mirovina ruši iznos isplata koje stižu na ime sustava socijalnog i zdravstvenog osiguranja, zbog čega je definiranje ključnih točaka plana od presudne važnosti. U tu je strategiju moguće uklopiti i još cijeli niz kratkoročnih i dugoročnih ciljeva, poput kupnje automobila ili nekretnine, što za sobom povlači i određene troškove, ali i oportunitetni trošak (jer kupnja automatski smanjuje raspoloživa sredstva za štednju), koji u manjoj ili većoj mjeri mijenja put do ostvarenja dugoročnih ciljeva....

Idući korak je pitanje štednje, odnosno, iznosa koji investitori mjesečno, kvartalno ili na godišnjoj razini odvajaju od svojih redovnih prihoda. Osnovna je pretpostavka možda i pretjerano optimistična, jer pretpostavlja kako je moguće prilagoditi iznos štednje u skladu s kvantificiranim izrazom prethodne stavke (dugoročnih ciljeva), makar se u praksi to doima nemogućim, ili barem teško ostvarivim. Međutim, stvarna vrijednost druge faze planiranja štednje zapravo je suočavanje s grubom realnošću i aproksimacija jaza između želja i mogućnosti, što u konačnici može djelovati stimulativno, potičući svođenje tekućih troškova u realnije okvire. Mnogi, nažalost, nisu svjesni koliko je brižljivo planiranje bitno, odbijajući pogledati istini u oči i prihvatiti činjenicu da sustav socijalnog i mirovinskog osiguranja pod državnim patronatom već sada (a stvari će se vjerojatno mijenjati nagore) pruža iznimno mršavu zaštitu koja često ne pokriva niti osnovne životne potrebe. Dijelom je to i posljedica našeg mentalnog sklopa, dizajniranog da aktivnije reagira na podražaje u sadašnjosti, gurajući time pod tepih potencijalne probleme koji će se tek dogoditi u budućnosti. To u praksi znači da preporuka po kojoj bi barem 15% prihoda trebalo kanalizirati u štednju često ostaje tek mrtvo slovo na papiru, jer urođeni nagon za instantnim zadovoljstvom, inherentan ljudskom rodu, u ovom je slučaju vjerojatno naš najveći neprijatelj, a tu činjenicu nipošto ne bi trebalo gubiti iz vida.

Kao treći korak u planiranju štednje za mirovinu navedena je stavka „alokacije portfelja“; riječ je, prije svega, o kalibraciji omjera rizika i potencijalne zarade, koji se mijenja ovisno o strukturi portfelja i odabranim kategorijama aktive. Klasična kombinacija podrazumijeva miks obveznica i dionica, a kao zlatno se pravilo uvriježila vrlo jednostavna formula prema kojoj bi udio rizičnije aktive (poput dionica) trebao biti jednak razlici starosnoj dobi svakog pojedinog ulagača i brojke 100. Analogno tome, ulagačima s napunjenih 45 godina preporuča se udio dionica u portfelju od 55%, dok bi dostizanje granice za starosnu mirovinu od 65 godina podrazumijevalo redukciju udjela dionica na 35%. Ključnu je premisu u ovome slučaju lako shvatiti: unatoč povijesno znatno većim (prosječnim) prinosima, dionice su podložne velikim oscilacijama koje privremeno mogu ulagačima nanijeti velike gubitke, što pak može biti katastrofalno za one koji su već ušli u mirovinu i temelje svoj životni standard na teško stečenoj ušteđevini.

Otuda i „glide path“ koncept postupnog smanjenja (nominalnog) rizika, kako bi se ograničila mogućnost većih gubitaka u slučaju neželjenih scenarija na tržištu. Istovjetni mehanizam koriste i investicijski fondovi II. stupa mirovinskog osiguranja u Hrvatskoj, ali i „target date“ fondovi koji (barem u razvijenim zemljama čine prilično krupan segment ponude za individualne investitore. Pritom bi, naravno, valjalo pripaziti i na razinu diversificiranosti portfelja, jer u suprotnome zadiremo sve dublje u sferu aktivnog (naspram pasivnog) investiranja, koje iziskuje provedbu taktičke alokacije portfelja. A tom, budimo realni, većina individualnih investitora tome nije osobito vična.

Iduća stepenica investicijske piramide bavi se - ponašanjem investitora. Možda na prvi pogled zvuči čudno, no doista je riječ o jednoj od ključnih komponenti uspješnog plana štednje. Empirijski dokazano. I to u najrazličitijim situacijama. Kao ilustracija može poslužiti niz epizoda pretjeranog i iracionalnog ponašanja podložnog utjecaju sindroma psihologije krda. Razlika je tek u predznaku i intonaciji: 2007. godine tržištima je dominirao optimizam, koji je potom ustuknuo pred dubokim pesimizmom uvjetovanim globalnom ekonomskom krizom; u oba slučaja, većina je investitora svojim ponašanjem nesmotreno pojačavala izloženost negativnim manifestacijama prevladavajućeg trenda, okrenuvši naglavce krilaticu „kupuj jeftino, prodaj skupo“. Nažalost ili nasreću, ljudska rasa nije baš najbolji primjer racionalnosti i proračunatosti, i nerijetko postaje žrtvom suptilnih procesa koji se ponajprije očituju pojačanim lučenjem hormona.

Kortizol, oksitocin, serotonin, dopamin i ine kemijske supstance generiraju podsvjesni mehanizmi van naše kontrole, a manifestiraju se emocijama koje itekako utječu na naše aktivnosti. Kako to izbjeći? Idealan recept je definiranje sustava koji funkcionira poput auto-pilota i potrebu donošenja svjesnih odluka svodi na minimum. Time se možemo dovesti u vrlo komotnu poziciju u kojoj sukob razuma i emocija nema značajnijeg utjecaja na investicijsku strategiju, što bi u doslovnom prijevodu glasilo „benigno zanemarivanje“ („benign neglect“), a podrazumijeva manje aktivan pristup koji onda smanjuje mogućnost grešaka, a usput nosi i niže (transakcijske) troškove. U tom slučaju, sustav se brine za ostalo, primjenjujući automatsko uravnoteženje portfelja („portfolio re-balancing“), jedan od tipičnih alata koji prkosi konvencionalnoj logici, ali je zato iznimno uspješan jer neutralizira izloženost portfelja aktualnim trendovima (na tragu već spominjane regresije ka prosjeku).

Pretpostavimo za trenutak hipotetsku situaciju s jednostavnom konstrukcijom portfelja koji sadrži obveznice i dionice u jednakom omjeru; nakon godinu dana izraženog pozitivnog trenda, udio dionica je porastao na 60%. Metoda resetiranja portfelja podrazumijeva likvidaciju dijela dionica kako bi se portfelj vratio u ravnotežu, na početnih 50:50. Na taj način je dio dobiti prebačen u nominalno manje rizične financijske instrumente (obveznice), čime su potencijali gubici (u slučaju promjene trenda) ograničeni, a pozicija manje rizičnih komponenti portfelja obnovljena, dok sam portfelj i dalje nudi osigurava izloženost većim prinosima (ukoliko se pozitivan trend nastavi). Opisani automatizam u velikoj mjeri dokida potrebu intervencija i time umanjuje mogućnost, da se tako izrazimo, glupih (pogrešnih) odluka, te je adekvatan protuotrov za bezglavo ganjanje prinosa u gužvi iz koje je, kada se okolnosti promijene, teško izaći (a da se ne opečete).

Nakon što stvari razmotrimo iz biheviorističke perspektive, slijedi optimizacija portfelja u skladu s poreznim okvirom, što će u Hrvatskoj tek doći do punog izražaja, primjenom poreza na kapitalnu dobit od siječnja iduće godine. Ova stavka iziskuje niz naoko sitnih prilagodbi koje u konačnici, zbog cijelog niza varijabli, mogu bitno promijeniti konačan rezultat. Odgađanje plaćanja poreza (legalnim putem!), maksimalno korištenje poreznih olakšica, usklađivanje investicijske strategije s projekcijama poreza na osobni dohodak ili taktička likvidacija gubitničkih pozicija s ciljem smanjenja osnovice za obračun poreza samo su neke od mogućnosti na koje bi ulagači trebali imati u vidu, jer čak i naizgled zanemarive modifikacije mogu imati ogromne implikacije na duži rok.

Optimizacija portfelja u skladu s poreznim okvirom u Hrvatskoj će doći do izražaja tek uvođenjem poreza na kapitalnu dobit 2016. Sam vrh piramide rezerviran je za selekciju i odabir konkretnih investicijskih destinacija, redovito pobuđujuću sumnju i zbunjenost kod ulagača. Odabir financijskih instrumenata dolazi tek na kraju? Kako je uopće moguće da su tako ključne odluke, koje će definirati izgled i konstrukciju portfelja na zadnjem mjestu? Stotine znanstvenika, akademika i analitičara potrošile je sate i sate na analizu individualnih portfelja i ponašanje malih ulagača, neumitno sve vraćajući istovjetnom zaključku - konkretni obrisi investicijske strategije i odabir instrumenta za provedbu iste uopće nisu presudni za konačan ishod. Opsesivna kontrola troškova, sustavno poboljšavanje porezne učinkovitosti, disciplinirani pristup izdvajanju štednje, temeljita diversifikacija, ignoriranje aktualnih trendova - sve su to redom faktori koji u pravilu ostavljaju puno većeg traga na izvedbu portfelja.

Kao potvrda te teze može poslužiti zanimljiv eksperiment koji je proveo Mebane Faber, pokušavši replicirati izvedbu publiciranih investicijskih strategija koje su zagovarali istaknute figure iz svijeta financija, investicijske zvijezde i legende, od Davida Swensena, preko Mohameda El-Eriana i Roba Arnotta, do Andrew Tobiasa i Williama Bernsteina. Na prilično dug rok, u razdoblju od 1973. do 2012. godine, kompozicije testiranih portfelja drastično su se razlikovale. Neki od njih su prigrlili robe, drugi su ih potpuno ignorirali; jedni su insistirali nja jasnoj distinkciji između razvijenih i tržišta u razvoju; bilo je i tu pokušaja detaljne segmentacije obveznice, pa čak i guranja podebljih pozicija u zlatu. Pa ipak, rezultati su u konačnici bili nevjerojatno slični, a prosječan godišnji prinos kretao se u rasponu od 8,9% do 10,5%. Tako gusta koncentracija prinosa na grafikona nakon iznimno dugih četrdeset godina i kaotičnih epizoda na financijskim tržištima koje je naprosto nemoguće pobrojati, doista zvuči nestvarno. No ima još i bolje od toga. Naime, rudimentarni 60/40 portfelj (60% u dionicama i 40% u obveznicama), u promatranom je razdoblju (uz redovito resetiranje) namaknuo prosječan prinos od 9,5%. Drugim riječima, svaki se amater, primjenjujući jedan od najstarijih konstrukta financija, mogao svrstati uz bok veteranima. A to dovoljno govori, zar ne? ( Forbes.hr )

http://forbes.hr/financije/i-amateri-mogu-konkurirati-veteranima/

Link

Evo Juicy, tu ti sve piše za male igrače...:))

Portal Iskrica mi je na vrhu piramide, treba
ga otkupiti prije nego li rikne, cijena povoljna..,
pa napraviti od njega pravi Dating Sajt....:)))

Ne znam koja je prava ulagačka strategija, ali
u svakom slučaju treba ići suprotno od "krda",
kada je stari Joseph Kennedy vidio da se njegov
čistač cipela bavi ulaganjem na burzi i špekulira,
vidio je da je tržište otišlo u PM i sve dionice rasprodao
par dana prije crnog četvrtka 1929. godine...:))

Burza je u stvari najviše psihologija,
Legendarni Andre Kostolani je objašnjavao
što su to ulagači drhtavih ruku i čvrstih ruku, i
kako ljudi ne mogu izdržati da gledaju kako
drugi oko njih zarađuju, pa i oni počnu od
muke i zavisti šekulirati i onda ih tržište proguta,
ali i to im je lakše nego da drugi zarađuju, a oni
ne...U stvari treba mnogo hrabrosti i opreza da
se stekne bogatstvo, a još 10 x više od toga da
se sačuva, kad ga komadu nanjuše...:)))))

Jedno je teorija, a realnost je nešto sasvim deseto.
Dakle, šta prodat, šta kupit?
Konkretno, riječima i imenima.

Evo ti Juicy ovaj članak pa se malo igraj:

http://eclectica.hr/2015/11/25/ulaganje-u-nekretnine-kroz-turisticke-dionic
e/

Pa ne živim ja u Hrvatskoj.