Iskričarije

Slušao ju je.
Slušao je njen glas kako priča o nečemu a glavom su mu munjevito prolijetale slike... slike nje.
Slike nje kako gunđavo pokušava aparatom ispeglati kosu nakon što mu se iskoprcala iz zagrljaja nakon vođenja ljubavi, slike kako mu govori da će ga ubiti nakon što je po milijunti put ponovio da obožava kad joj se kosa nakovrča. Slike nje kako pobjednički zadovoljno prigovara da i opet nije savršeno oribao kadu. Slike nje kako priprema neku hranu, snalazeći se već u njegovoj kuhinji kao da je njena. Slike nje kako pali novu cigaretu, poigravajući se odgađanjem njegove strasti - pa i svoje - uz uvijek sličnu nasmiješenu rečenicu, daj, još samo jednu, pa me onda možeš iskoristiti. Slike nje kako se od srca smije njegovim nasumičnim šašavim upadicama dok mu pokušava ispričati što joj se bilo desilo.
Slušao je njen glas, ubacio šašavu upadicu i opet je gledao kako se smije.
I gledao kako opet pali novu cigaretu, ovaj put bez prateće rečenice, bez vragolaste iskre u njenim očima... vrijeme koje je prošlo i neće se više nikad vratiti.

Pričao joj je.
Govorio joj je o tome što se njemu sve bilo desilo otkad su se posljednji put bili vidjeli, o tome što je radio, što je mislio, kako se osjećao. Pričao joj je, pokušavajući kao i uvijek zadržati oči suhima, o tome koliko mu još uvijek znači da je čuje i vidi ponekad. Pričao joj je, a glavom su mu prolijetale prolijetale rečenice. Njene rečenice.
Rečenice - jesi li dobro? - kojima je, prije nego li ga je bila upoznala u samu srž, provjeravala kako mu je bilo, dok ju je on zadihano obožavao očima, rukama, čitavom dušom. Rečenice - ma pretjeruješ opet! - nakon što je mrtav ozbiljan govorio da bi mu komotno mogli i čupati noge iz guzice kad je s njom, a da ne bi uopće ni osjetio. Rečenice - ovo je bio jedan jako fini seksić - dok se njegov um pokušavao nakon vođenja ljubavi vratiti iz dubina svemira za koje prije ni u ludilu nije mogao ni pretpostavljati da postoje.
Pričao joj je, pokušavajući se svim silama zadržati da je ne zagrli i nikad više ne pusti iz ruku.

Gledao ju je, a ona je gledala njega. I znao je da ona vidi, a znao je i da ona zna da on zna. I znao je da ona neće ništa reći, jednako kao što je oduvijek izbjegavala išta reći. Tek su joj oči govorile, a on ih je čuo i nije ih želio čuti... jer govorile su, volim te, no svejedno ću jednog dana otići i neću se više vratiti. Slušao je samo onaj - volim te. Sa svime je drugime ostavio svoju neuništivu nadu da se bori kako god zna i umije.
I kad bi njene ruke, njeno disanje i njeno tijelo potvrdili taj - volim te - znao je da nikakav drugi raj ne postoji nigdje nego samo tu i sada, u tim trenucima, a on živi usred njega i svaka je sekunda tog raja neprocjenjiva.

Kamo si otišao?, upitala ga je. Vidjelo se da mu misli strelovito lutaju nekim drugim vremenima.
Tu sam, naravno. Zar misliš da bih propustio ijednu sekundu s tobom?
Nasmiješila se. Još uvijek je godilo, iako je i stvaralo neugodnost jer njihove ruke više nikad neće ispreplitati prste, niti će je njegove drage rečenice neodoljivo vući k njemu čak i onda kad je sve u njoj vrištalo da mora sve prekinuti, otići, nestati... čak i onda kad je prekidala, odlazila i nestajala... i ponovno se vraćala čovjeku koji ju je volio više nego samog sebe.

Moram ići, rekla je ustajući od stola.
Znam, odgovorio je.
Gledali su se, stojeći tako blizu jedno drugom, on vapeći, ona moleći ga da prestane.
Moram... moram ići.
I krenula je, ne osvrćući se, namjerno brzim korakom da izbjegne zagrljaj na vratima kojeg se bojala jednakom snagom koliko ga je nekad voljela... možda upravo stoga što ga nikad ni nije bila prestala voljeti.
Zagrljaj. I čovjeka. I sunce koje je nekad svojom snagom rastjerivalo sve oblake njenog života.
I krenuo je za njom, nadajući se kako će možda zastati na vratima, pogledati ga, zagrliti ga. No nije.
Ispratio ju je van, nježno stisnuo rame kad je sjela u auto, govoreći kao i uvijek - čuvaj se. I javi se. Hoću, odgovorila je, iako su oboje znali da je to tek pozdrav i ništa drugo.
Mahao joj je dok je auto odlazio, vidio je njenu ruku kako mu maše.
Zastenjao je... udahnuo duboko, duboko, te polako ispustio zrak iz sebe pokušavajući zadržati jedva pokrpane šavove da se i opet ne raspadnu.

Ušao je nazad u stan.
U kupaonici proveo dugi trenutak promatrajući svoje lice, bore, ožiljke, promatrajući nepoznatu osobu, praznu, beznadnu.
Više neće dolaziti, rekao je sam sebi naglas. Neće više dolaziti, čuješ li? Niti će zvati, ikad. To je bilo to. Pomiri se s time.
I odjednom, kao prekidačem pomaknutim klikom, pomirio se. Sa time da je više nikad neće ni čuti ni vidjeti, sa time da će do kraja života u ogledalu vidjeti tek nepoznatu osobu, praznu, beznadnu.
Otvorio je ormarić, mirno uzeo škare, rastvorio ih i naglim, snažnim dugim potezom koso zarezao podlakticu zamalo do kosti, niti ne gledajući što radi. A onu nepoznatu osobu u ogledalu samo je zamolio - reci joj da mi je žao zbog kupaonice, znam koliko je voljela da uvijek bude savršeno čisto.


Zadnje što mu je sinulo, bilo je - ta ona ionako neće to vidjeti... sve je, dakle, savršeno u redu.