Iskričarije

Mala izmjena u profilu, sasvim dovoljna. To čisto zbog onih par ljudi koji su u stanju pročitati išta dužeg od pet riječi.

Želim vam plodne iskričarske godine, i nadalje sveudilj ispunjene tračevima, podmetanjima, svađama i sveopćom glupošću.
Pa to i jest prava svrha kontaktnih stranica, jel'da? Raj po vašoj mjeri.


I to bi bilo to, over&out.

Ima boga, mislim si. Ne baš uvijek, nikako ne stalno, te skoro nikad kad ga treba - al' povremeno ga ipak ima.

Gledam te slike koje se vrte po naslovnici, pa one koje sustav ponudi da glasaš što bi ti s njima ili ne bi... i tu i tamo se sjetim lijepih, zaista prekrasnih žena, koje su na fotografijama znale izgledati kao da ih je mačka s ceste dovukla i potom s gađenjem bacila u kut.
Nekog fotoaparat voli, nekog ne. I najčešće ne voli kad to bude poza "slikam se". Uhvati je kad se ne nada i ispadne prekrasna kakva doista i jest. A kad ti namjesti facu... užas. Ne mora ti ni reći da obrišeš sliku, sam to napraviš bez da joj i pokažeš.

A zašto ima boga?
Pa, ima ga zbog svih vas vizualaca koji otfrnjite nosom ako na fotografiji nije 90-60-90 holivudska starleta. Ili koji-već-centimetri-jesu za holivudskog mužjaka, filmska C produkcija.
Što više površnih vizualaca, to bolje. Bože, hvala ti!
Jer kasnije, kad te isti ti površni vizualci vide uživo s nekim tko izgleda savršeno, pitaju se - isusa ti, pa gdje si ju našao?
Vama pred nosom, tukci, ravno vama pred nosom.

No ići ikome objašnjavati da to što si ti tražio, vidio, te pronašao, uopće nije imalo nikakve veze sa izgledom - i da nisi pojma uopće imao kako fizički izgleda osoba koja te počela zanimati od prve svoje rečenice - to je uzaludno. Svijet čine vizualci. Klikaju na omot, sadržaj im je nebitan - što je i logično, jer ni sami nemaju sadržaja u sebi. Jedini sadržaj na kojeg itko od njih reagira jest tek gola feromonska tjelesna kemija.
Kakva krpa, takva i zakrpa.
A potom se na tu temu pišu doktorati i samopomoćne knjižice, jer ma zamisli samo čuda, brže puklo nego nastalo! Hajd'mo napravit tešku filozofiju iz najobičnije prozaične - površnosti.

Poznavao sam lika, davno već smo kao teenageri bili u istoj škvadri - ma, lijep ko slika. Kad ja kao muško velim da je bio lijep ko slika, možete si mislit kako su tek na njega reagirale cure. Zavidan? You bet your ass I was! Nismo uopće htjeli, nitko od nas, izlaziti van u istom društvu s njim jer bismo naprosto ispadali nevidljivi.
I sretnem ga pred nekih 5-6 godina... jedva ga prepoznah. Oči iste, ali kao da ga je netko ugasio iznutra, nigdje života u njima. Nekad bujne kovrčave kose - nema. Osmijeh - zaključan. Ukratko, olupina od čovjeka.
I krenemo pričati, reminescencija na stare dane, naravno... veli, jebiga. Bilo je lako nekad. Toliko lako da je bilo - dosadno. Bilo je dovoljno naceriti se nekoj i ova bi odmah pala u trans.
A onda se zaljubio. I to se zaljubio u curu koja ga nije doživljavala ni pola posto, kako to već ide. Slinio je za njom dobrih deset godina i ništa. A vrijeme je radilo svoje, kosa se naglo počela rijediti (veli, obiteljski bug), k tome je popio gadnih batina u nekoj svađi i zaradio dva pristojna ožiljka na jednoj strani lica... pa kad je i digao ruke od ove svoje obožavane - otkrio je da više oko sebe nema nikog.
Za to smo vrijeme mi fizički prosječni razvijali svoje talente i brusili svoja umijeća, nalazili i mijenjali cure, ženili se, pa čak već i rastajali - ali živjeli. Gradili svoje sadržaje. Njemu sadržaj uopće nije bio potreban, nekad. Pa kad je izgubio omot... ostalo je jedno veliko ništa.
Veli on, daj, javi se, ćemo ić na pivu ili što već. I gledam ga i znam da mu se neću javiti.
S ljudima bez sadržaja, ne pije mi se niti pivo.

No da.
Ponovno, hvala ti bože na površnim vizualcima i vizualkama, dabogda ih bilo i još više.
Sav divan sadržaj ostaje samo za nas, malu šačicu drugačijih.


A taj sadržaj itekako znade imati i prekrasan omot, to bolje ako nije baš fotogeničan.

Moram se pohvalit.

7 medalja, bila je moja prognoza (s time da naprosto moram spomenuti da je druga strana zlobno preuštjela da Vlašićke nema na Olimpijadi). Druga je strana rekla - 2.

I pade opklada.

Ako izgubim, perem auto. Drugoj strani. Vruće hlačice i tak to, sve po narudžbi.
Ako dobijem, pegla mi se pet stvari po mom izboru (ne kartice i ne mene, naravno).


Ukratko - mislim da ću neko vrijeme kave pit u sasvim fino opeglanim majicama i košuljama. :)))

"Navodim neke rezultate obrazaca koji se očituju na fizičkoj razini: dugotrajno zamjeranje može nas izjedati iznutra i pretvoriti se u bolest koju nazivamo rak. Kritičnost je trajna navika koja često izaziva artritis. Osjećaj krivnje u vama uvijek potiče potrebu za kaznom, a kazna stvara bol. (Kad me posjeti klijent koji pati od teških bolova, znam da u sebi nosi dubok osjećaj krivnje.) Strah i napetost koju on stvara, mogu izazvati poremećaje kao što su ćelavost, čirevi, pa čak i bolovi u nogama.

Otkrila sam da će PRAŠTANJE i OTPUŠTANJE ZAMJERANJA rastvoriti čak i rak. Iako se to može doimati pojednostavljenim, uvjerila sam se u to vlastitim očima i u vlastitom iskustvu."

.... veli Coco citirajući svoju omiljenu knjižičicu.

Oduševljen sam citatom. Ozbiljno! Sad je konačno jasno otkud dolazi inspiracija za sve to.
Pa u skladu s time, naslov tome treba malo promijeniti...


"Kako brzo namlatiti lovu pretvarajući Doriana Graya u samopomoćne bisere". :)

Svi drugi indijanci pošteno skidaju skalpove kako Manitu zapovijeda - a mene dopadne transformirana gusjenica.

Uobičajeni ugao na Korzu, zamalo svake subote.
I daj ti odoli i nemoj nekog od tih malih, krznenih vrtirepa odnijet doma.
A ovaj crni sa šarenom njuškicom, isti moj Piki.

Kad sam bio kikić, živio kod bake i djeda, imao sam psa. Odnosno, baka i djed su imali psa.
Piki je bio čistokrvni dvorištar. U to doba, dvorištari su tome i služili - čuvali su dvorišta.
Nisu bili tamo da bi se s njima igralo dijete.
Djed ga je tukao šibom - nisam to naprosto mogao gledati. A tukao ga je da bude oštriji, da napada neznance... to je jedina stvar koju sam ikad zamjerao svom djedu i nikad mu ne oprostio.
Jednog se dana Piki otrgnuo s lanca, prokrčio si put kroz tada još drveni dio ograde dvorišta i nestao. Našli su ga dva dana kasnije par ulica dalje, pregaženog.
Nikad više nisam imao psa - iako, u stvari, nikad ga ni nisam imao. Piki je bio sve samo ne moj pas. Jedva da sam mu uopće i smio blizu.

Gledam danas ovog malog pospanca, isti je. Ista boja, ista šarena njuškica...
Pa, njega barem nitko neće tući.


Slikao sam i pobjegao prije nego je stigao dići glavu i pogledati me.

Obzirom da mi se svako malo dešava ovo...

Link

... pripremio sam se, za ubuduće.




Ništa bez mita i korupcije.

- I držat ćeš se kao na pogrebu? Pa reci joj da je lijepa, smiješi se!
- A ti kao znaš nešto o ženama?
- Pa imam ih sedam!
- Zašto onda nisi s njima??
- Eh, znam kako ih oženiti, no nitko još nije uspio shvatiti kako živjeti s njima.

Iz "Bogovi su pali na tjeme".

Čovječe.
PMS x 7.

Živjela monogamnost. :))

Griješiti je ljudski. :))

... htio sam napisat - stoljeća, ali ovo je za bisere čitave ljudske povijesti:


nigdje nego na ovom blogu u životu nisam čula da sam glupa..e mašalah))))

btw ljubići od Ane Žube su stvarno dobri...al ne očekujem da to kuži netko kome je Šenoa neka vrhunska literatura:)

Autor: Vinslet_ | 09.08.2012. u 21:01 |




Jednostavno nemaš što dodat, sve je sama obavila. :)))

... a tada je posljednji muškarac na Zemlji pritisnuo tipku i time dovršio svoje životno djelo. Energetski je val prostrujao čitavom planetom, uređaji su nevidljivo zadrhtali, struktura se promijenila, ništa više nikad neće biti kao što je bilo.

Na plazmatskom mu je ekranu sustav ispisao potvrdu...
SVI SU BATERIJSKI UREĐAJI TRAJNO IZMIJENJENI PREMA PROGRAMU. PRI SVAKOM UKLJUČENJU, ZATAJIT ĆE UZ IZGOVOR DA IH BOLI GLAVA.


I tada je posljednji muškarac na Zemlji, zlobno se cereći, zadovoljno umro.


>:-)

Nekad sam igrao šah, često i redovito. Kao klinac u osnovnoj čak i pokupio neke trofeje, no ništa povijesno pamtljivog.
Želim reći - znam igrati šah.

Pa, u šahu pobjeđuje onaj tko misli brže i u stanju je predvidjeti više poteza unaprijed - na to se sve svodi. Iako, koliko god šah bio čista misaona igra, to ne znači da ga se mora igrati čistom logikom.
Ponekad riskiraš.
A riskiraš u dva moguća slučaja - jedan je kad se nadaš da protivnik neće uočiti što mu spremaš. Ako uoči, nadrapao si.
No drugi je zanimljiviji. Temeljen je na nečemu na što bi svaki profesionalni šahist okrenuo očima - na instiktu.
Možeš, naime, predvidjeti unaprijed dva-tri poteza. Sjajni šahisti i po četiri, pet, pa i više. Ali, ponekad, iako se to u sljedećih dva-tri, pa ni u četiri-pet poteza ne vidi... jednostavno osjetiš da se iz toga može roditi nešto.
Pa gurneš tog pješaka naprijed, k tome mu hrabro i pridodaš skakača, a i lovac se namjesti nekamo otkud vreba pogrešku.
I pustiš da se desi što god da će se desiti.
A znade se desiti da praktički odmah protivnik na sve to obrati pažnju, zbuni se jer ne vidi cilja neobjašnjivim potezima, reagira.... nasumično. I ako ništa drugo, već si stekao prednost jer si ga omeo u njegovim planovima kako da ti smrsi konce.
No ponekad... ne desi se ništa. Dugo. Pet poteza, deset, dvadeset.
A tada odjednom ispadne da potez kojim bi te protivnik natjerao u očaj - nije moguć. Jer onaj tvoj usamljeni pješak ne da. I jer onaj tvoj hrabri skakač štiti da taj pješak ostaje živ unatoč svim prijetnjama. I jer onaj tvoj mudri lovac sad sve opasnije vreba na zalutale napadače.
Sva raskoš tvoje igračke snage, sad ima otvorene puteve do pobjede.

Čak i u šahu, dakle.
O da, porazi su česti, čak i češći nego pobjede. Ali gušt pretvaranja čiste logičke igre u borbu instiktima je... neprocjenjiv.
Čak i u šahu.

U životu je zamalo isto.
Zamalo.
Jedina je razlika što u životu preko puta tebe ne mora sjediti protivnik, ne mora se boriti protiv tebe, a ne mora ni tvoja pobjeda značiti njegov poraz.

f6.


Po instiktu.

Ok, meni ovo iskričarsko "ovo mogu, ono ne mogu" zbilja uopće nije jasno.

1. Zašto ljudi pišu poruke u naslovima, iako sam ja premium? Nije li moguće normalno poslati svoju prvu poruku premium korisniku (a znam da jest jer sam ih dobio ne jednom), pišući je u tekstu, a ne u naslovu?

2. Zašto neki ne-premium korisnici govore da ne mogu komentirati blogove, kad svaki dan gledam hrpe komentara ne-premium korisnika?


Nek me netko iluminira.

Svojedobno je na nekom domjenku Byronu dosađivala neka dama, uvjeravajući ga da nije u redu da u svojim pjesmama ismijava neke ljude, poznate u društvu.
Pa joj pjesnik, kad mu je konačno dojadilo, reče:

Lady, svijet se dijeli na četiri vrste ljudi -
1. teške budale;
2. one koji priznaju da postoje teške budale, no kukavički izbjegavaju to im reći, nazivajući to svoje licemjerje tolerancijom;
3. one koji se ili prave ludi, ili su naprosto glupi - to biste bili Vi;
4. one kojima sve to otvoreno ide na živce i to nimalo ne kriju, to bih bio ja.
A sad me ispričajte, jer potaknuli ste mi inspiraciju. I usput, rimuje li se Vaše ime sa kakvom domaćom životinjom?



I kako da ga onda čovjek ne voli? :)


Svaka sličnost sa Iskricom je dibidus slučajna, peršuna mi!

Ti bokca.
Bijah uvjeren da urtikariju na Iskrici redovno dobivam zbog urođene alergije na ljudsku glupost.
A kad ono - ne!
Nego je samo u pitanju neiscijeljena obiteljska duša mog peršuna.
Vidiš ti to.

Al' znam što ću.
8 čaša sunčane vode dnevno, i bit će ko nov. Iscijelit će mu duša tri familije unazad. Da tri! Ma, sve duše koliko ih je god imao, još otkad je bio pliocenska paprat!


Ak' ne istruli, naravno.