HIPOKRIZIJA

ok, sagi i izidea su iznimka koja potvrđuje pravilo! ima sretnih ljudi koji su se ovdje sreli i trajali (eto, moja kćer i dvadest godina)! ali...ali...ima jedno veliko ali. uglavnom ne traju, uglavnom priče završavaju i prije no što su počele. od nerazumijevanja...prijevara...laži. jer, on je npr. bio dugo u braku i jedino što zna funkcionirati tako...ona čeka uvijek kad on dođe! ili on zna da je ona tu, makar je i daleko. ili ona zna da je on tu iako on to ne želi.

sve su to priče jedno te iste priče koja se zove veza! i čekaš cijeli dan da te nazove, jer bi htjela. i on se javi i misli da ti samo njega čekaš. ti nesporazumi u stvaranju neke priče više počivaju na nesporazumima nego li da stvarnom suglasju. on želi sex a ti samo dodire a do sexa ti više nije ili obrnuto, on ne može a ti još bi. i ima još milion razloga zašto ne. možda uvijek prevagne onaj milion i prvi, koji kaže da. a onda preispitujemo...zašto nije odgovorio na moje eksplicitno pitanje? pa on kaže, daj nam vremena? kao da će se s vremenom on ili ja promijeniti? možemo li prihvatiti jedno drugo kakvi smo. a ne sviđa nam se toliko toga. ali ono što nam pašej e nenadjebivo.

dobar razgovor umjesto sexa, sex umjesto razgovora...sve se to isprepliće. a onda, ko grom iz vedra neba, poneka pogrešna riječ, gesta...povrijediš ga, povrijedi te. i nije ko u braku, svako ode samo na svoju stranu kreveta i jutrom opet sve ispočetka...zajedništvo sim pa zajedništvo tam. kad dvoje ne žive zajedno i ima svaki svoj dom (ili barem pokušaj) uglavnom nakon svakog vrhunca (bilo fizičkog bilo mentalnog) treba sići...otići u drugu ulicu ili još gore, posve drugi kvart, na drugom kraju grada ili drugi grad. pa pada kiša pa ti se neda naći s njim, pa te ostavi čekati zbog posla cijeli dan i očekuje da ti njega očekuješ. željno čak. pa kad i ako to izostane, jer taj dan nisam haj naj...i eto riječ po riječ...odi ti u pičku materinu, jebem ja to, kaj si on-ona umišlja etc etc.

i čemu uopće se upuštati u takvo što? zar samo zato što bismo htjeli, smjeli, mogli...ko nekoć u dvoje? a proteklo je toliko vode ispod savskog mosta da se više niti sami ne sjećamo kakvi smo to nekakvi, sretni? i što nas čini sretnima? jel to dodir bez kojeg ne možemo? ta nisam prosjak da molim? jel to poštivanje a stalno mi pričaš viceve u kojima žena baš i nije svijetla točka? jel to galantnost i nonšalantan odnos prema novcu? nećeš me time dobiti, iako ga ja nemam. što to imaš dati? što ti imam dati? ima li sve to uopće smisla? što najprije strada? ego! i pičkaraš, i šalješ ga u kurac...a onda kad se pojavi na vratima, kad nazove...zaboraviš sve, jer pogled govori da si mu draga...da mu značiš? dokle može ići naša glad za čovjekom...ženom? možda je zdravije ništa ne započinjati...tada barem znaš da nećeš stati na pola puta, pa se preispitivati, pa njega...pa prošlost...pa budućnost. ima li je uopće.

ok,često nemamo pametnija posla pa se prilijepimo...jer kad nemaš s kim podijeliti radost, kad nemaš kome reći nešto što ti je važno, razgovor prekrasni naš nasušni...opsesivno počneš to priželjkivati. pa ti to zamagli vid, pa ga vidiš bolje nego kaj je, pa prespituješ sebe...pa njega, pa važeš....pa odeš u pičku materinu u svoj toj pogibeljnoj raboti da poželiš opet biti sam! kako je dobro ne misliti, ne očekivati, ne željeti?

i koja je to nada uopće, za nas! ima li sve to uopće smisla? i reče prijateljica, nemreš imati sve? ali, ja prije ne želim ništa nego li sve. jer, kad dobijem nešto, želim sve! kad nemam ništa, znam da je to sve. svaka ribica kad iskoči iz vode poželi vratiti se u nju, jer ugiba. što je more a što žal na kojem se nasukaš? može li jedno bez drugog. znam da ne može, pa ipak desetljećima nekako baš to činim, uvjeravam sebe da mogu. a onda kad to ostvarim, shvatim da ne mogu! jebeš mene...priznam, pa mi oprostite! opraštam i ja sebi. lijepo je kad neki traju, ali na koncu...kompromis? abdikakcija sebe? ne mogu ja to stalno. postalo mi je važno da ja trajem. mogu te čekati, mogu te trpjeti u nekim sitnim stvarima, mogu ići ispred tebe, iza tebe, ali mogu i moram biti ja! jesam li ti too much? uglavnom jesam, ali nevjerojatno je kako to shvatiš kasno...prekasno...kad već postane dramatično? volim dramu ali ne tragediju. a muški likovi su baš tragikomični...ko u hamleta, samo što se omletovski ponesu.

nek ih vrag odnese, tako mi mlijeka u prahu, ne trebam ih...ne želim ih...al, sutra kad me zagrliš...sve će ishlapjeti i ispariti ko i većina ovog života. valja biti spreman,moj horacije!
ovo je ko mala noćna muzika!
Link

Dobro ti jutro Sara!
Potpisujem ama baš sve napisano i nakon 9 godina potpune samoće ..bar kaj se tog dijela života tiče....jučer ..na mojih punih 65 godina..bila sam sama kod kuće jer..tako sam htjela i razmišljala sami o ovome o čemu ti pišeš.
Iskreno kažem da ne znam i ne sjećam se kako je to izgledalo....znam da je bilo i lijepo i ružno i svakako je bilo..kao i sa svima..no....ne znam kako bi sada to započela sa nekim mada....ne želim reći da si ne želim dati priliku ako se prilika desi.No...zaista ne znam kako bi reagirala da u meni nešto zaigra,a poznavajući se...nebi ni pustila a da ne vidim kuda to vodi.
Dakle...živote....iznenadi me jer ja tebe zasigurno neću.
Ugodan ti dan ...a i svima koji će se pridružiti ovom našem pisanju:-))

sretan ročkas od jučer arapo! kažu, vrijedi koji dan prije i poslije. drago mi je da si se našla u ovoj priči...nekako me potaknula ova krasna fotka sagija i izidee. lijepo je vidjeti ljubav...i kao što ti reče a i ja u zapisu, svi smo je nekako gladni i željni. ali...ali...iskustvo opominje, s razlogom. ovo sam sinoć nekako pisala naizust, malo je nečitljivo ali razumljivo svakom tko je prošao život. i tebi ugodan dan...i svima nama kaj smo tu. svatko od nas ima u nekom trenutku neku svoju priču, koja u mom slučaju (na blogu) traje već više od 15 let!

ha ha jutro je ipak pametnije od dana...ali morala sam sinoć u neki kasni sat to sasuti ovdje...jer kome drugome? ovaj blog trpi sve i sva...tu moš sebe prostrt bez beda...ne znaju te ljudi, ali sude. i krivo kopčaju, čitajući tebe čitaju sebe i svašta nešto...ali, interakcija bez posljedica je meni uvijek bio dobar način da dođem do sebe....umjesto plaćanja psihića eto meni bloga! a sada famozni lidl. ne znam kaj bi mi penzići bez njega ili ga?

na današnji dan (2018.g.) jedna moja priča, crtica objavljena na fejsu!
cit.
JUTARNJI KOFI (priča prva)
sjedila je to jutro kao i obično, pomalo nagnuta za lapom uz srk svoje prošarane kave. šlag je bio potaman kao i stevija. i slim cigareta joj je baš nekako odgovarala. na rukohvatu masivne kožne fotelje (uf, nikad je nije voljela) ležale su razbacane kartice teksta neverbalne od sinoć. nije završila jer je skužila zajeb. al će danas. pripijena ljubičasto nijansirana joging majca sa pripjenom kapuljačom obavijala se oko njenih moćnih grudi! osjećala ih je, onako prkosne. pitala se (ne više) zašto joj on nikad skoro nije ljubio grudi? a i ljubili su se rijetko. to mu je čak i rekla, uz obećanje da će se popravit? a nije. i to je bila cijela priča, naprosto je bila svjesna svega što je prošlo. i neka je. dokle će ih uopće primjećivati? i ona i on? nije niti bitno, bitno je da ih je danas stavila u svoju priču.

Uh Sara, al' si ubola temu!
Nisam više spremna čekati taj jedan telefonski poziv pa se nakon razgovora razočarati - jer razgovora nije niti bilo. Slušati nezadovoljstvo sa svim i svačim, razočaranost u neostvarivanju želja i očekivanja (naročito materijalne naravi), psovke samo zato jer jednostavno moraju postojati u rečenici, a pritom niti na trenutak ne upitati: "Hej, a kako si ti danas".
Nakon početne zanesenosti, pitati se gdje još mogu popustiti, koliko je taj moj kompromis elastičan da bi bilo lijepo, vrijedi li pustiti da traje samo zato da bi trajalo?
Ma ne da mi se, ne mogu tako jer živjela sam nešto što je bilo zaista lijepo.
Nikad nisam voljela mrvice. Moralo je biti sve: pa i pomiješati se sve Ružno sa svim Lijepim. I znam, itekako znam da Ružno isphlapi, a Lijepo ostaje i pamti se.
Nemam nadu da ću to ponovno proživjeti, ili makar nešto slično, a nešto što je puno manje od toga ne želim.

P.S. i sama sam svjedok jednoj ljubavi dvoje zrelih ljudi s Iskrice koja traje već 15 godina.

Hvala Sara na čestitci....:-))

Semplice, ja sam napustila svaku nadu ima godinu dana, ali ipak tu i tam pomislim...moglo bi biti? Ti nemoj prerano odustati...ja sam nakon pedesete došla tu na iskricu i doživjela svašta, ali i pregršt lijepih ljubavi...veza...prijatelja

Uzivajuci u Sarinim mislima,

Pridruzujem se cestitkama Arapo.

Draga Arapo, zelim da zivot bude njezan i blag prema vama kao sto ste vi takvi.

Sara, ako sam dobro shvatila, ti i sada imaš jedan jako lijepi period pa me to zaista veseli, ponajprije zbog tebe, a daje nadu i meni.

Hvala Zmijček ...uživaj u životu i neka su ti ovi malci što više u krilu....brzo narastu a onda...gotovo..nema više:-))

Ma je, semple...imala sam godinu dana mir i nedugo se opet malo zaputila u neku pričicu u pokušaju...bumo vidili...al nekaj mi jako poznato zgleda?

Poz BZ!

Poz curke :)****

Ajoj ..samo da nije 13

Sara, bok:)

Zanimljivo te čitati, baš prava ženska tema.

I pridružujem se čestitkama.

Arapo, sve najbolje ti želim:-)

Kasnim sa čestitanjem ali se nadam da još vrijedi.

Hvala ti Lana ..nikada nije kasno za dobre želje:-))

Bok Lana! Ma je, ali to je bila onak sinoć ja neka žuč kad istreseš sve kaj ti se skupilo u životu. Mi škorpioni (valjda ova pomrčina isve nešto u ovnu) smo strastvene životinje pa impulzivno reagiramo i na mali znak ugroze...a mislimo sutra! Pa danas sam stala na loptu i vidjela da pretjerah...ispucala se ko balon pa mogu dalje! Ali, istina je uvijek istina ma koliko mi šutjeli o tom...a ja volim ponekad malo zatalsati...sagu i izidea mi bjahz povod ali uzrok je bio u meni! Drago mi je da se ljudi prepoznaju, da im je blisko ili zanimljivo...život je jedna velika sinusoida

Saro, ja taj dio s nježnošću i bijesom kod ljudi cijenim.
Dok nije sirovost i surovost, a ovdje definitivno nije... uostalom, što nas čini živećima, mislećima i autentičnima ako ne: osjećajnost? Uvijek su mi najsumnjiviji (sad kad sam neke stvari naučila) oni koji su tako... što bi Štulić rekao... "pedantni čuvari svojih dilema".
I sjebani su to životuljci, ljudi koji se boje osjećati, reći, misliti, biti.
Ja to kod vas recimo izuzetno cijenim, a možda i prepoznajem jer i sama imam taj princip.
I zna koštati... ali vrijedi mi, pa platim.
S pravom i obvezom na radu na nijansama, bez daljnjeg... Pa opet, zar nije gušt - biti?
Mislim da dijelimo mišljenje da ima gušta u tome, baš i gušta. :)

o da BZ, kužimo se! to je to...put a ne cilj...a po putu se prostreš, pa se pokupiš, pa tako srećeš ljude i dijeliš sebe. to je sreća i život. ne znam koji je veći smisao (osim stvoriti novog čovjeka i odgojiti ga)! ja sam nekako sve to ispunila, iako se često osjećam promašenom...ali kad se zapitam kaj to nisam i kaj bih htjela...mislim da sam sve smjela, i ne samo ono što sam htjela!

lijepo je jutros doći na blog...ko u dobra stara vremena...imaš što čitati, komentirati...onako, osjećaj ko da šećeš ulicom punom ljudi...kao da su svi iznijeli svoja blaga na blagovanje sebi i drugima!