Portret u plavom

Naviru sjećanja. Nerijetko bolna. I proživljavanje iznova tih olovnih vremena. Rat završi kad se stavlja melem na ranu, a ne solna kiselina. Tih solnih kiselina bilo je devedesetih na tone. Od svih onih sramotnih izjava i poteza dijela hrvatskih političara
koji su nakon 93. htjeli fabricirati golu istinu ( Mesić, Pusić, poslije Josipović, Pupovac i dr,)pa sve do izjava tipa "slučajne države" ili da je u rat išla "sirotinja i neobrazovani ljudi".

Ne treba meni večerašnji dokumentarac kad sam bila svjedokom stvaranja tzv SAO Krajine. U zbornici u kojoj sam radila daleko prije nego je izglasana samostalnost RH i u kojoj sam bila jedina Hrvatica slušala sam neskrivene, jasno i glasno rečene stavove i planove o velikoj Srbiji i to čak na školskim sjednicama. Bila sam svjedokom Raškovićevih i Šešeljevih mitinga par kilometara od stana kao i svjedokom prijetnji telefonom, postavljanjem bombe u auto suca koji je također bio Hrvat do onog snajperskog hica koji se zabio u ulazna vrata par milimetara od glave mog sina kojeg sam nosila u naručju.

Sve je to bilo PRIJE deklaracije o neovisnosti.

Također sam svjedok masovnog naoružavanja paravojske tzv Krajine iz Srbije i svjedokom sam stopostotne uvjerenosti 99.9 posto tamošnjeg srpskog življa da veliku Srbiju treba ostvariti pod svaku cijenu.
A, što se tiče događaja iz 95. također imam informacije i to od nekoliko Srba s kojima sam komunicirala poslije putem FB da je zaista organiziran bijeg i to u njihovoj vlastitoj režiji kao posljednji argument protiv RH u cilju stvaranja argumentacije za podijeljenost krivnje. Čak mi je jedna draga osoba srpske nacionalnosti rekla da su joj prijetili ako ne ode. Ona ipak nije otišla, ništa joj se nije dogodilo i još dolje živi.

Toliko o tome.

Dakle, ponavljam iznova i iznova. Nakon smrti zločinca Tita, nakon zatvaranja financijske pipe zapadnjačkog svijeta, ex Ju je doslovno u bankrotu. Nikad zamrla težnja o Velikoj Srbiji pod krinkom unitarne YU sa srpskom dominacijom, a pod intelektualnom platformom javno objavljenom kao Memorandum SANU-a, aktivira se Miloševićevim ukidanjem ustavne odredbe SFRJ i ukida autonomnost pokrajina Kosovo i Vojvodine, I započinje tzv Jogurt revolucija koju karakterizira tzv događanje naroda,

Tim činom sam Milošević ruši Jugu. Tuđmana tad ni na vidiku nema. Toliko o argumentima bolje rečeno suludim lažima da je RH provocirala rat. Nakon toga mitinzi se sele u BIH i u RH.
U međuvremenu, a zahvaljujući Zapadu daje se podrška tom suludom planu za stvaranjem velike Srbije pod krinkom očuvanja Juge.

Srbi u Krajini (osim troje-četvero ljudi) tj u mjestu gdje sam tad živjela su otvoreno i NEUVIJENO i javno govorili o teme preda mnom. Nakon onog slučaja s pucanjem na mene i moju bebu rečeno mi je i to od strane kolegice iz škole da je bolje da odemo jer je plan da Hrvata tu ne treba biti.

I otišli smo.

Mislim da smo nas troje bili jedni od prvih neslužbenih progranika iz tzv SAO Krajine. Nikad niasm stigla, a poslije ni željela ostvariti išta od tog prograničkog statusa. Zahvaljujući tome moj posao koji sam zasnovala na neodređeno vrijeme u tzv Krajini nije se automatski nastavio i nisam imala nikakvu prednost pri zapošljavanju u slobodnom dijelu RH. I gle, čuda, ja na zavodu za zapošljavanje, među prvih deset prognanih u RH i otvoreno mjesto za moju struku i ja ne dobivam taj posao, već kolegica koja je srpske nacionalnosti iako je već imala posao i samo se selila s jednog na drugo mjesto. Da sam bar dobila njen posao, no nisam, već sam ćubila 5 g. na zavodu i radila povremene zamjene. Toliko o ugroženosti Srba u RH 90. i 91.

Naravno, ja ne zaboravljam oko 200 000 prognanih nesrba iz same RH i oko 700 000 izbjeglih iz BIH, mahom muslimana. A da ne govorim o ubijenim, zaklanim, masakriranim za vrijeme dok se nije dogodila Maslenica, pa Bljesak pa onda i Oluja.

Moja sreća se sastojala u činjenici da mi je majka radila u Njemačkoj i da sam se sa svojim malim djetetom mogla skloniti kod nje i financijski ne ovisiti o pomoći hrv države. U međuvremenu moj muž ima dužnosti u sanitetu, također ne ostvaruje odmah pravo na ponovno radno mjesto koje je imao na neodređeno radno vrijeme u tad već okupiranoj Krajini.

Što hoću reći. Sasvim slučajno smo preživjeli. Kad smo došli do barikade, samo zahvaljujući jednom čovjeku kojem je muž prije par dana spasio i uspješno izliječio konja i što smo rekli da ide u Bihać baš po nekakvu pošiljku lijekova, prošli smo i spasili se.
Liječnik, koji je isto bio jedan od nas desetak Hrvata koji smo mahom tamo došli iz Zagreba raditi jer im u tu zabit nije nitko htio doći je hladnokrvno ubijen.

I sad, kad slušam od ove odvratne Teršeličke ili Pupovca ili nekinh naših političara pa i blogera da je Hrvatska htjela rat dođe mi da pošizim. Srbija je počela rat kad nije bilo ni H od Hrvatske. Oni mi svaki put stave solnu kiselinu na ranu. Svaki put, svojim lažima.

Kad svakodnevno slušaš i to doslovno od 1988. kad smo se, ponavljam, zbog posla i nekog ljevičarskog entuzijazma, zaposlili tamo jer im nitko nije htio doći ( natječaj za posao mog supruga se doslovno ponavljao pet puta da im se nitko nije javio) velikosrpske planove i genocidnu retoriku prema Hrvatima i kad ti ju neskriveno govore u oči, onda je normalno poludjeti na ove mega laži srpskog političkog i medijskog kruga, ali i hrvatske NGO pa i vodeće političke scene o podijeljenoj krivnji za rat.

Rat je Srbija htjela s jednim jedinim ciljem: stvaranje velike Srbije i to im piše u Memorandumu i to je htjela od smrti zločinca Tita.

Tu istinu je hvala Bogu potvrdio Haški sud i u oslobađajućoj presudi generalima, ali je izrijekom rekao i ovaj posljednji sud u predmetu hrvatske tužbe za genocid i srpske protutužbe.

Dakle, ovo ispiranje mozga o podijeljenoj krivnji, ovo dvadesetogodišnje nasilje nad zemljom koja se branila, ova diabolika da se ispričavaš agresoru zato što te nije dotukao do kraja je zaista prevršilo svaku mjeru.

I zato: sve naše vojno redarstvene akcije su opravdane i vrhunski dobro izvedene s minimalnim brojem žrtava.

A Srbija u svojoj mitomaniji i logici da im se žrtve trebaju ispričati što nisu posve mirno položile vratove za klanje su vrhunac bezobrazne diabolike.

I zapamtite, da nije bilo mudrosti prvog i najvećeg predsjednika Tuđmana, da nije bio spreman za Oluju, da nije bilo genijalnog ministra Šuška i sporazuma Tuđman_Izetbegović i naših vitezova, Cazinska krajina bi bila deset puta veći genocid od srebreničkog.

Btw. mimohod je bio super. Govori i Milanovića i Leke sasvim u redu. Voljela bih da to nije isključivo u predizborne svrhe, ali čak i da jest, drago mi je što su rekli i kako su re

A predsjednica je bila brilijantna.

I sutra-KNIN i KNIN i SAMO KNIN!!!!!!

Za Babu naša najdraža pjesma : Bili cvitak!

Svim vitezovima sretan im njihov dan, a pogotovo onima u Savskoj 66. Bilo je divno što su naše stopostotne invalide mladi tenkisti onako pozdravili izvan protokola.

Valjda ih neće sankcionirati zbog toga.

Danas i sutra jedinstvena RH. Jedinstven hrvatski narod, ali i svi drugi koji vole ovu zemlju, a hvala Bogu ima ih.

oprosti što ti ispravljam navod, ali priča o Velikoj Srbiji pričala se glasno od 1982., a ne od 1988.

priča o velikoj srbiji ne tako glasno počela je 1844. godine načertanijama

Svevremenski govor za lijeve i desne: Vlado Gotovac ispred Komande 5. vojne oblasti u Zagrebu 30. kolovoza 1991

I uz vremenski odmak od 19 godina, riječi velikog hrvatskog književnika i političara Vlade Gotovca izgovorene pred zgradom Komande 5. vojne oblasti u Zagrebu u ljeto 1991. rijetko koga mogu ostaviti malodušnim. Rado ga citiraju svi neovisno o ideloškom opredjeljenju što ni ne čudi obzirom na kronični nedostatak približno besprijekornih moralnih veličina u recentnijoj hrvatskoj povijesti. Osim toga, Vlado je zaista bio odličan i karizmatičan govornik.

Zvonimir Berković, Gotovčev osobni prijatelj o njegovim oratorskim sposobnostima kaže: “Gotovčevi govori mogu nekima biti teški, naporni, nerazumljivi ili nepotrebni, ali nikada glupi. Ako je riječ o iole ozbiljnijoj stvari, on praktički ne može izreći glupost jer, na neki svoj neobjašnjiv način, odmah dođe u prisni kontakt sa samom idejom te stvari, a same ideje zaista nikada nisu bedaste.”

Vrijedi se stoga prisjetiti toga uzavreloga 30. kolovoza :

GOVOR VLADE GOTOVCA ISPRED KOMANDE V. VOJNE OBLASTI U ZAGREBU 30.08.1991.

Ja vas volim i ja se s vama ponosim. I kada bih trebao birati da li ću s vama umrijeti ili s ovim strašilima živjeti, izabrao bih smrt. Jer davno već u onom svijetu postoji jedan divni stih jednog velikog pjesnika koji kaže “U Navarri se umiralo od srama”. Mi Hrvati kada ne bi imali ovo dostojanstvo i kada ne bi imali ovu ljubav mi bi umirali od srama, ali ovi ovdje nemaju od čega umrijeti jer nemaju ni dostojanstva ni ljubavi. Kada bi generali imali obitelj, kada bi generali imali djecu, kada bi generali imali bližnje, onda nikada ne bi zasjeli u ovoj zgradi. Ali generali nemaju djecu ja vas uvjeravam, jer onaj koji tuđu djecu ubija nema djece. Jer onaj tko tuđe majke ucviljuje nema majke. Jer onaj tko ruši tuđe domove nema doma. I oni moraju znati da na ovoj zemlji za njih nema ni majka ni djece ni doma. Umrijet će u pustoši svog mrtvog srca. Sramit će ih se njihova djeca, jer nisu im bili očevi. Sramit će ih se njihove žene, jer su bili ubojice tuđe djece. Sramit će ih se njihove obitelji, jer su uništavali tuđe obitelji.

Stojimo ovdje dragi Zagrepčani, znate li pred kojom zgradom? Pred “Hrvatskim radišom”, sazidanim da bi hrvatski đaci i sirotinja se školovala, da bi hrvatska napredovala, da bi Hrvatska bila moderna nacija. Tu zgradu su gradili najhrabriji i najsiromašniji Hrvati da bi Hrvatska bila dostojna Europe. A tko je u njoj sada, ostaci komunizma, ubojice hrvatskog naroda! Oni imaju obraza da zaposjevši naše svete zgrade, naše zadužbine, govore o svom posjedu u Hrvatskoj. Oni nam prijete da će uzeti ono što je njihovo. Oni nam govore da će odlazeći ostaviti iza sebe pustoš. A mi znamo da će se vratiti jedino s onim što će ukrasti, jer nikada ništa drugo nisu ni imali. Sve što imaju, sve što jedu, sve što piju, sve što oblače vaše je. Vi to plaćate, vi zato radite, vi zato stradate. Oni će kažu ukrasti, a pitam tu gospodu, a gdje su oni to stekli bogatstvo koje je Hrvatska stjecala tisuću godina. Neka nam ispripovijedaju gdje su to njihovi gradovi stari tisuće godina, gdje su to njihovi dvorci, gdje su to njihove palače, gdje je to njihovo blago koje mi ovdje imamo i koje prijete da će nam uništiti. Neka unište svoje, ali lako im je, ne trebaju uništavati jer ništa od toga ni nemaju.

Ono što oni žele, zapamtite dobro, žele nas izjednačiti sa sobom, žele da budemo divlji kao oni, žele da nemamo ništa kao oni, žele da budemo ubojice kao oni, žele da nemamo morala kao oni, žele da sjedimo u tuđim domovima i u tuđim gradovima kao oni. Nama to ne treba. Mi imamo svoju domovinu, mi imamo svoje gradove, mi imamo svoju kulturu, mi imamo svoju naciju. Neka odlaze odavde!

Molim vas lijepo, kakvi su to ljudi, ako smijemo govoriti uopće o ljudima, koji sjede u tuđim kućama, koji se griju na tuđim ognjištima, koji žive u tuđim zgradama, koji uživaju tuđi novac i tuđi kruh, i usuđuju se ubijati one koji im to daju. Umrli bi davno da imaju i traga čovjeka u sebi. Umrli bi od srama, umrli bi od poniženja, umrli bi od onoga od čega svaki pošten čovjek umire kad je pogriješio. Ali demoni se kroz povijest provlače kao da su besmrtni. Ali neka ne zaborave da je smrt koja im je došla definitivna. Ono što je umrlo u Moskvi, umrijet će i ovdje, ono što umire sa ruskim generalima, umrijet će i ovdje. Moj kolega je rekao, uvijek će ostati jedno pero i uvijek će netko reći: ne. Ostat će hrvatski narod, ostat ćemo ovdje sa stotinama, sa tisućama pera, da pokažemo koliko smo i kako kroz ovu povijest učinili, da bi opstali, da bi bili ljudi, da nikad ne bi pristali da postanemo moralna strašila kao oni koji nam tvrde da nas štite. Od koga nas štite u našoj domovini? Od nas. Neka nas puste na miru, bolje ćemo se od njih snać´. Neka nas puste na miru, mi ćemo osigurati svoju slobodu, svoju nezavisnost i svoje dostojanstvo.

I napokon, vi majke i vi žene, koje ste tu došle u jedinstvenom skupu koji je ikada u Europi održan vi još jednom pokazujete da je Hrvatska u dubini svog srca ona koja je obrazovana i ona koja nije obrazovana, ona koja je muško i ona koja je žensko, prožeta istim veličanstvenim načelom ljubavi i dostojanstva. I zato sam počeo s tim da vas volim i zato sam počeo s tim da rađe s vama umirem nego sa ovima živim. I znam, sasvim sigurno znam da ću u ovoj ljubavi i s ovom ljubavi, u ovom dostojanstvu i s ovim dostojanstvom živjeti i kad me ne bude i to je moja radost i to je moja snaga kao i svih vas.

A neka ta snaga, neka ta ljubav i neka ta hrabrost vodi Hrvatsku, onu naoružanu i onu nenaoružanu, jer mi koji nismo naoružani nismo ništa manje hrabri, nismo ništa manje ponosni, nismo ništa manje zaljubljeni u svoju domovinu.

Ako nemamo oružje, imamo snagu ovoga što je tu, snagu svoje ljubavi, snagu svog dostojanstva, snagu svoje spremnosti da umremo ako ne možemo kao ljudi živjeti. I to je ono što ne damo! Ja se zato ne bojim.

Živa je, bila je živa i živjet će Hrvatska! Živjeli!

http://manjgura.hr/politika/svevremenski-govor-za-lijeve-i-desne-vlado-goto
vac-ispred-komande-5-vojne-oblasti-u-zagrebu-30-kolovoza-1991/

pozdrav,lanena
( tek nakon dvadesetak godina mi je postala jasna
jedna,kao,slučajna opaska prijateljice Slobodanke.
Izrečena 1983. u jesen. "Srbi su ugroženi u Hrvatskoj".
i kada sam pitao: "otkuda ti to?"
rekla mi je..."Videjeti ćeš."...nisam skužio ni kada
je iznenada počela koristiti ekavicu,niti kada je postala
politički aktivna,sve dok nije otišla u Srbiju u proljeće 91.)