Laprdarij

Čitam zapise i stječem dojam da je većina ovdje - vrlo gruba. Barem ovi dominirajući. Da ne imenujem. A grubost privlači grubost pa se grubi međusobno druže. Valjda se nije bilo nježno prema njima kao malima. Ono, otac vojno lice, mama suprimirana, i eto grubog djeteta.

Tu se na blogu i njeguje grubost, poželjni je oblik ponašanja. Ne razumijem zašto. No, Hrvati i ostali stanovnici Hrvatske su fakat prosječno grubi. Gledala sam '8. kat' kad su gosti bili stranci koji su se nastanili u Hr, pa je više njih reklo kako je naš narod grub. Neće ti taj prvo lijepo reći, nego odmah u napad. Jer je taj naravno, i jedino on, u pravu.

Meni je to znak neodgoja, neobrazovanja, nekulture. Nepoštivanja.

Vi grubi, zar vi volite kad dođete negdje nešto obaviti, da je na šalteru netko grub i odrješit? Prekrasno! Ja ne volim. Volim nasmiješene face, uslužne, tople, koje će mi napraviti i više nego se očekuje od njih. A ako ja nastupim grubo, sa stavom da sam ja ovdje glavna i da se mene mora poštivati, što ću nego izazvati reakciju grubosti? Ako nastupim s nepovjerenjem, kakvu ću reakciju izazvati nego - nepovjerenje? Ako kritiziram, izazvat ću kritiku. Evo, vrapci već to pjevaju..

A ako nastupim ljubazno, osmjehujući se, imajući razumijevanje za ženu koja je recimo pri kraju radnog dana, tko zna kakve probleme ima doma, a tko nema?, i kažem nešto u smislu - sigurno vam nije lako tako cijeli dan s mušterijama koje dolaze uglavnom loše volje, otključavam vrata na ljudskoj razini, i dobijem partnera, a ne neprijatelja, ili samo hladnog službenika s druge strane šaltera.

Lijepa riječ ne košta. Ni osmijeh. Zapravo, izgleda da jako puno košta kad je tako rijetka. A košta čega? Fakat, zašto vam je tako teško biti ljubaznima? Gubi li se time nešto? Što?

A valjda su grubi jer ne znaju drukčije. Tj. misle da će grubošću više dobiti nego nježnošću. Više zaplašivanjem, nego osmijehom.

Zapravo su uplašeni. I ne daju si blizu. Boje se da će biti iskorišteni ako budu ljubazni? A joj. Možda ne znaju primiti lijepu riječ. Čitam neki dan kako su gruba ne ona djeca koja ne primaju ljubav, jer svako dijete primi ljubavi više manje dovoljno, nego ona djeca koja nemaju komu dati ljubav. Da je jako važno imati mogućnost davanja ljubavi. A ako je mama distancirana, a tata tko zna gdje, kome će dijete davati ljubav?

Ljubimci tu odrade dio uloge, no onda se dobije dijete koje se otvara prema životinjama, ali ne može prema ljudima.

Moja je mama teže primala ljubav, i to bi odradila na neki neobičan način, ali moj je tata bio dobar za to :)

I kako onda vlastitoj djeci dozvoliti da nas vole ako ne znamo kako? A niš, dobije se još jedna zeznuta generacija. Kažu, srčane bolesti dolaze upravo od nemogućnosti davanja ljubavi. Općenito je davanje puno jače od primanja.

A primanje ljubavi je teret.

Zato je teško naći dobrog primatelja.

Ulaganje u nešto nas veže. I opet ona stara: "Ruža vrijedi onoliko koliko smo uložili u nju!" A ne koliko nam je uzvratila..

Tu grubost već dugo vrtim po glavi kao temu bloga.

ako čitaš grezu - Herod-a imaš svijetli primjer kako se Blogom ljupko nevinašce pretvorilo u krvoločnog grubijana

Istina je, rudeness.
Kažu mi da su Ameri fake. I meni se činilo na početku, ali bolje mi je tako, nego ovi naši kod kojih je sve prveo 'ne', pa onda ajmo diskutirati, pa poslije i ispadne i možda ili da.