Chickenary

Volim djecu i često sam znala uzeti neko tuđe dijete s nama na izlet, na more. E, ali što mi se događalo.

Vodila sam dvoje djece na more, brat i sestra poput mojih, iz iste škole. Super, idealno! Tjedan dana smo bili zajedno. Jedan dan idemo na plažu, lagana nizbrdica, jedva vidljiva. Mala hoda i u jednom času - bum na nos. Spoplela se sama o sebe i nije stigla metnuti ruku pred lice i doslovno zaronila nosom na beton. Nije ništa slomila, ali je izgrebla nos i dio lica. Nakon par dana kupamo se i djeca izlaze iz vode nekakvim metalnim štengama. Tog brata kojeg sam čuvala jedna nepoznata mala gurne i ovaj lupi zubima u metalnu prečku i slomi prednji zub. Mama tog klinca je bila prenesretna. Ajd lice od kćeri bude zaraslo, ali prednji zub, trajni, nedavno izrastao - ne bude.

Tog istog brata vodila sam u Gorski kotar na produljeni vikend. Malog prvu večer zaboli zub, i mali lud od boli. Plače, ne može spavati. Ajmo na hitnu u Delnice, tamo nemaju zubara. Vele, odite u Rijeku, cca 50km, a bilo negdje 23h. A joj. Mali zaspao i sad ga gledam, da idem, da ne idem, ako je zaspao možda ga manje boli. I ne odem u Rijeku, ali zovem roditelje koji su sutradan ujutro došli po njega i odveli ga u Zagreb.

Jednog drugog klinca vodim u Gorski kotar, moji i on se valjaju po livadi, nigdje ničeg, nikakva opasnost. Mislim si ja - gle kako je život lijep! Kad u jednom času taj klinac primi se za uho i počne plakati! Boli ga jako, nešto ga je upiknulo! A joj, opet mi na hitnu u Delnice, a malom je kako se valjao ušla u uho neka tvrđa travka i izgrebla ga. Srećom je bubnjić ostao cijeli.

Vodim jednu kćerkinu prijateljicu na more, i ovaj put je sve bilo ok, nitko nije stradao, ali nam je mala prenijela uši. Njezina mama prvo nije vjerovala. Malo neugodno.

Prošle godine vodim opet kćerkinu prijateljicu na more za Uskrs. Sve pet, svi živi i zdravi. I Idemo na uskršnju misu u crkvu. Gužva u crkvi, mi stojimo, i u jednom času mi se malička okrene i veli 'Teta, nije mi dobro'. Ja da ću je odvesti van, kad mala samo klone. Padne u nesvijest. Ajme! Mala ima 40 kg, nema više, i mršavica, ali samo mi je skliznulka iz ruku, nisam je mogla podignuti, kao riba. Polegnula sam je na pod u crkvi, došla neka žena navodno liječnica i podigla joj noge u zrak. Mala došla k sebi nakon 5-10 minuta, ali kaj, za nas gotova misa, a možda i biravak na moru. Zovem tatu od maličke sva u mukama, a on mi veli 'ma da, to je kod nje normalno!'. Joj, da si mi barem rekao.

Eto.

U mojoj firmi plaće su tajne. I to nije fraza. Kažnjivo je reći svoju plaću. Doduše, dosad nije nitko bio kažnjen, ali se ljudi toga pridržavaju. Ima nagađanja, koji put 'procuri' kako ovaj ili onaj ima plaću x, ali to je stvarno rijetko. Naravno, ima onih koji bi ne znam kaj napravili da saznaju nečiju plaću. To je tip ljudi koji stalno vire u tuđi lonac. I zaborave na svoj. Kak im se da?

Meni je to ok. Ne želim znati tuđe plaće. A sa svojom sam recimo zadovoljna. Da je više ne bi smetalo, naravno. Uostalom, postoji li 'dovoljno velika' plaća - kad ju primamo?

I tak, jedanput mjesečno dobijemo kuverte s platnom listom. Netko iz grupe ih podijeli. Prošli mjesec dolazi meni jedna iz grupe sva blijeda. I veli: "sorry, Coco, zabunom sam otvorila kuvertu s tvojom plaćom. Kad sam vidjela ime, odmah sam vratila natrag papir." Ja se žurila na sastanak, i nije mi bilo drago. Velim, ok, ali onak preko volje, i odem. I pošaljem joj mail sa sastanka da ju molim ako je i vidjela moju plaću da to ostane između nas dvije. Ona se zaklinje da mi nije vidjela plaću. I dobro, što sad. Računam da ju stvarno nije vidjela.

Nemrem nać na youtube taj isječak iz filma "Zebra trkačica" kak muhe plešu i skaču po crno-bijelim zebrinim prugama uz pjesmu "Crno-bijeli svijet". Dok ne uploadam na youtube evo vam slikica..

Po glavi mi se mota nekoliko misli. A jedna od njih je:

Je li bivši bio uistinu toliko loš da se je trebalo rastati? I je li ponuda nakon njega bitno bolja? I vrijedna toga?

To vrijedi i za one koji su učinili taj korak i otišli, ali i za one koji su dozvolili da taj ode. Jer za to je potrebno dvoje, i kad krene nizbrdo oboje su krivi. Što znači i da su oboje mogli poduzeti/poduzimati nešto da ne dođe do rastave, pogotovo ako su djeca u pitanju.

Najlakše je popizdit i reć - on me ne voli, ja od njega ne dobijam ono što trebam/zaslužujem. I pokupit se.

Već sam i prije pisala - danas je prelagano rastati se. Ljudi posegnu za rastavom prije nego su sve isprobali.

Ako je partner grub prema nama, koliko mi pridonosimo tomu? Ajde, sad pucajte u mene, ali za neke žene koje muž mlati i meni dođe da ih puknem jer ne znaju stati. Znaju ga zapiliti da zaboli. (da se razmemo, ima i muškarca takvih). Da, znam, one imaju pravo i ovo i ono, ali ipak dobiju po labrnji. Čačkaju mečku.

Uostalom, prisjetite se svoje djece. Ne dođe li vam ponekad da ih - uh... kad svrdlaju po najbolnijem mjestu, pa onda i dobiju po guzici? A dijete može slobodno reći - mama, kako si si dozvolila da te izbacim iz takta, zrela si, odrasla, i znaš da ja to ne radim namjerno. I mi mame znamo da nije u redu udariti dijete, ali mali ipak dobije po guzici.

Da podsjetim, mudar čovjek neće izazivati vraga pogotovo ako zna u kojem grmu čuči vrag.

A kako ta naša rastava izgleda u dječjim očima? Koju poruku im šaljemo? Vidim ovdje ima ljudi u zrelim godinama koji se još uvijek sjećaju kako su roditelji prema njima bili nepravedni, ovakvi i onakvi.

A kakvi smo mi prema svojoj djeci? Razmišljate li kad s pozicije svoje djece? Kako je njima kad roditelji ne mogu naći zajednički jezik?

Slušam sad jednim uhom TV, i pričaju o Porinu. I o načinu izbora najboljih pjevača - kako to nisu uvijek najbolji pjevači nego su čudni putevi kojim je izabran taj 'najbolji'. Kod nas su ušle u uži izbor Radojka Šverko, Natali Dizdar i Ivana Kindl. O Radojki nemam mišljenje, nije me nikad dodirnula, ali ove dvije izvrsno pjevaju, ne znam koja bolje, od same tehnike, boje glasa, emocije, a i izgledaju, cure su super i da su mene pitali i ja bih njih dvije nominirala. S tim da Kindlica ima bolje pjesme, a Dizdarica pjeva pjesme daleko ispod svojih mogućnosti, barem ovo što se vrti po tv. Vjerojatno po jazz klubovima pjeva ono savršeno što može, a tamo sam rijetko. Naravno. Nina Badrić i Vanna su super, ali one su stara garda, treba mladima dati prostora.

I onda se javio Zrinko Tutić (bome liči na mentalista, Simona Bakera) i rekao nešto kao - što se čudite pa oni u Grammyju su priznali da im je trebalo xx godina truda da ljudi konačno počnu glasati za, a ne protiv.

Izgleda da su i kod nas konačno počeli barem u glazbi glasati za, a ne protiv. Da se barem to proširi i u ostale segmente..

Natali Dizdar
Link
Link

A ovo rijetko tko može - Link
Link

A mala je tek počela pjevati tad... Savršeno!!
Jedna na hrvatskom - naježila sam se Link

Ivana Kindl
Link

Kaže meni bivši da je imao moždani udar. Pitam ja njega: si siguran da je baš moždani? Zakaj? Pa za moždani udar trebaš imati mozak.

Kaže mani bivši da je čuo da me petkom boli glava. Odgovaram mu - A da, valjda sam cijeli tjedan napeta pa se petkom opustim. Da nemaš tumor? pita me i zaključi: A ne, ne možeš ti imati tumor. Tebi kad je nešto samo ti zamijene čip.

Razmišljam o asinkronoj (u različitom vremenu) i sinkronoj (u istom vremenu) komunikaciji. Vjerujem da to ovdje većina zna, nekima je to i struka. Meni je pomoć u struci. No, da ponovim:

SINKRONA KOMUNIKACIJA (najpotpunija) je komunikacija uživo, u 4 oka. Dakle, s "eye contact". U toj komunikaciji su dostupne sve verbalne, i sve neverbalne poruke. Kažu da 93% komunikacije čine neverbalne poruke. Ako nam je nešto važno iskomunicirati, tada organiziramo susret uživo.

Nečije predavanje je sinkrona komunikacija, ali jako ovisi o predavaču koliko će dozvoliti (i znati postići) tu sinkronost. Nekima to ide izvrsno, a neki naprave zid i zapravo to postane asinkrono. Ako predavač kaže - komentari i pitanja su na kraju izlaganja - tada je to gotovo asinkrona komunikacija.

U sinkronoj komunikaciji smo najizloženiji, najranjiviji. Ali i najmoćniji.

Telefonski razgovor isto spada u sinkronu komunikaciju, ali s bitnim ograničenjima. Značajni dio neverbalnih poruka nestaje. Osim toga, prelako prekidamo komunikaciju, naprosto spustimo slušalicu. Ipak, bolje važnije stvari rješavati telefonom, nego mailom. Najbolje susretom uživo. Bolje skypeom nego samo telefonom. Kod skype je čudan taj "eye contact".Kojeg kao ima, a zapravo nema. Na poslu imamo sistem koji zovemo "eye catcher", s kojima se kao postiže eye contact na telekonferenciji.

ASINKRONA KOMUNIKACIJA daklem ne ide u realnom vremenu. I sadrži vrlo malo neverbalnih poruka. A bez neverbalnih poruka nema dobre komunikacije. Takvu asinkronu komunikaciju provodimo kad nađemo vremena. Kada relativno brzo izmjenjujemo poruke imamo privid sinkrone, ali to ipak ostaje asinkrona komunikacija.

Ukoliko se udaljujemo od potpuno sinkrone komunikacije, dakle komunikacije s "eye contact", utoliko je veća opasnost da zeznemo stvar.

Recimo, komunikacija e-mailom je jako opasna. Mislim da čak i u jednom od bontona piše: kad komunicirate e-mailom, jako pazite da ne pišete mail ljuti jer ćete napraviti veliku štetu. Kad jednom stisnete "send", gotovo je. Teško je poslije popravljati. Dakle, smiriti se, dati si vremena, jako dobro promisliti kako odgovorti, i tek tada sročiti odgovor. Ako i moramo reći neku kritiku, ili feedback putem maila, postoje točno pravila kako se to izvodi. No, izbjegavati to - radije prijeći na telefon ili najbolje uživo.

Promatram blog. To je asinkrona komunikacija. Iako brzom izmjenom komentara daje privid sinkrone. Komunikacija gotovo bez neverbalnih poruka. Dakle, opasna vrsta komunikacije iz dva razloga: nedostaju neverbalne poruke, i brza je. E-mail, ali brz. Totalna frka!

Ako pak netko napiše post i zaključa ga, to je ok. To je kao da je dao nekomu da pročita članak u novinama. Niti u novinama ne možemo prigovarati autoru kako je napisao ovo, kako ono. Blog omogućuje biti kao novina, a omogućuje i interakciju. I to je dobro. Na autoru je da odluči.

Blog omogućuje i da o nečemu dobro razmislimo, možda i prosurfamo po internetu, i tada damo odgovor. Ili da sve skupa ignoriramo. Prednost je bloga i što nema čvrstu jezičnu formu i pravila. Što je istovremeno i opasnost. Treća opasnost.

Blog je, ukratko, blog. Nova razina komunikacije, predobra. Pogotovo ovaj iskričin blog. Ali istovremeno treba biti svjestan i opasnosti koje krije.

Malo pomalo smanjuju mi se obveze, djeca rastu, sve više vremena imam. S kojim još ne znam što ću. Prije cca dvije godine željela sam na zbor, ali nisam stizala zbog dječjih aktivnosti. Sad djeca mogu sama. A meni se više ne da na zbor. Razmišljam o aikidu.

I dok tako razmišljam, sređujem komp. Ovog tjedna koji je imao dva ponedjejlka, dva utorka, ali i dva petka :), sređivala sam blogove. Sad mi je negdje 4 godine bloženja. I prije sam to pokušavala no kad bih vidjela koliko ih je, izgubila bih volju. Pak sam mislila izdvojiti neke meni bolje tekstove i ukoričiti ih. A onda bi mi se činili bez veze, pak niš. Stvar raspoloženja.

Paralelno i nevezano s tim razmišljam - što bih ostavila djeci? Što je meni najvrjednije što su mi starci ostavili? Ili što je ostalo iza njih? Osim, naravno, uspomena u mojoj glavi? Osim par fotografija, najvrjednije mi je pismo koje je tata pisao mami iz Švicarske neke tamo 70-e. Ne piše tu ništa posebno, no lijepo mi je to što je pisano rukom, i što odražava njegovo raspoloženje, iz njega zrači njihov odnos. Pismo je toplo, puno ljubavi. Vjerojatno je bilo puno pisama, ali ovo se zadržalo.

I još jedna paralela: pišući blogove znala sam pomisliti - da mi se nešto sutra dogodi, moji klinci ne bi nikad znali što sam pisala, i da sam uopće pisala. Možda bi otrkili iskricu, ali sigurno ne bi išli u povijest gledati blogove prije n godina. A da i naiđu na njih, ne bi znali da sam to ja. Izbjegavam biti na iskrici pred njima. Premaleni su da to sada podijelimo.

I posljedično - jučer zaključim kako ću sve svoje zapise sortirati, isprintati, i ukoričiti. Bez komentara, samo s datumima ako ih imaju. Nešto zapisa sam poguibila jer mi je crknul harddisk na kompu. Nek djeca čitaju jednom kad me ne bude. Jednom kad će imati 50.

Sredila sam tek jedan i pol nick, i to je oko 450 stranica. Kad ih sve sredim, sortirat ću ih prema temama: djeca, posao, životni, pregledni... A opet, kad ih gledam ovako šarene i nasumično poredane, i takvi su simpatični. Možda ih sortirati po godinama?

Zadržavam i one sa slikama, ali slikama koje sam sama uslikala. Zadržavam i one u kojima sam c/p neki meni dobar tekst. I to je dio mene. Čak i one od jedne rečenice.

Sjetila sam se sad kako sam jednom liku s kojim sam živjela oko godinu dana, i s kojim sam ružno prekinula, istrgnula stranice iz svojeg dnevnika koje su bile vezane za njega i poslala mu. I to je bilo olakšavajuće. Njemu njegovo. Možda bih i ocu moje djece trebala tako zapakirati jedan kompletić s bloga. Nek čita. Super, zašto ne?

Link Bijelo Dugme - Kad zaboraviš juli

Treba ići na mamografiju, na PAPA test, i treba razmotriri sve opcije prije uzimanja citostatika. Treba koristiti sve prednosti današnje medicine, ali i svega ostalog što nam može pomoći. Ne ograničavati se, ali ne i zanositi se. Treba se dobro informirati. I to od onih koji su svladali bolest.

Da obrazložim svoj stav o mamografiji i citostaticima, opisan u prethodnom zapisu. Imam odgovornost prema sebi, prema svojoj obitelji, a i prema svim ljudima ovog svijeta. Što su mi bliži, ili su mi bliže, veća je moja odgovornost.

I želim naglasiti da moja odgovornost ne počinje s mamografijom, PAPA testom i stavom prema citostaticima. Ona započinje daleko prije. Na prevenciji u vidu načina života. Živim u 21. stoljeću, i znam kako koji način života utječe na zdravlje. Jer to nije tajna, puno je informacija dostupno.. Znam da je pušenje sranje, izaziva rak pluća s velikom vjerojatnošću. Ili kroničnu obstruktivnu bolest pluća (COPD). Znam da je jedenje teške hrane nezdravo, žile se zakrčuju i pitanje je trenutka kad će se pojaviti povišeni tlak, i zatim moždani/srčani udar. Jetru je lako skršiti jer se u njoj odvija sva glavna kemija u organizmu. Alkohol ju razori. Povišeni kolesterol je prvi znak. A to su samo brige na čisto fizičkoj razini.

A najvažnijom mi se čini briga na mentalnoj razini. Ono što nas dijeli na zdrave i bolesne, to je misao. Promjene u/na tijelu odraz su naših misli. Tko je krut u razmišljanju, i tijelo mu je kruto, pati od bolesti sustava za kretanje. Tko je ljut, jetra mu stradava. Tužnima pluća. Strah se pohranjuuje u bubrezima. Nedostatak ljubavi uništava srce. A svim tim emocijama prethodi misao. Tu misao nije uvijek lako dohvatiti. Zapravo, nije ju nikad lako jasno vidjeti. Važno je da ju njezin vlasnik jasno vidi. Nema on ništa od toga ako ja jasno vidim što njega muči. Dok sam ne sazrije dovoljno da je u stanju ugledati tu svoju iskrivljenu misao, uzalud sve drugo. Ta iskrivljena misao, na kojoj se temelje naši obrasci, i naše ponašanje, naziva se još i osnovna deluzija. A ta može biti: moram biti jak, samo siromašni su pošteni, nitko me ne voli, drugi znaju bolje...

Kažu da iza svih tih krivih misli postoji u temelju samo jedna misao, a ta je - nisam dovoljno dobar. Moje je iskustvo da je to velika istina.

Ali nažalost istina je i da je malo ljudi toga svjesno. Malo ljudi spremno je suočiti se s tim otkud im to da nisu dovoljno dobri, i pokušati to riješiti. I to je razumljivo, jer su to bolne stvari. Ne razmišljaju da ipak cijeli život prožive u boli, ako to ne rješavaju. Malo ih je koji ne okrivljavaju druge zbog situacija u kojima su se zatekli. Te roditelji, te ovaj, te onaj, te bivši.. bivša.. baš.

Kreator svih naših sranja je naša misao. Koja se može ispraviti, promijeniti. Nije lako, ali se može.

E, sad, netko tko je uspio doprijeti do svoje osnovne deluzije, tko je osvijestio misli koje mu stvaraju probleme, tko radi na tomu da ispravi tu deluziju i tko uspijeva odagnati štetne misli, tko održava svoje tijelo zdravim, taj ima drukčiji pogled na zdravlje od onih koji nisu s time ušli u borbu.

Čini mi se važnim odrediti što je nama, u prvom licu, važno. I što nam daje sigurnost. Koje su nam jake strane, a koje slabe.

Recimo, mene mobitel uništava, ne mogu razgovarati dulje od desetak minuta. Imam dojam da će mi glava zakuhati. Uho me počne boljeti, jedanpput su me i zubi boljeli, zubno meso mi se upalilo. Zatim, imam trnce u prstima od touchpada na laptopu, neugodan osjećaj. Takva sam. Od Coca-Cole ne spavam. A volim ju popiti, no samo prije podne smijem. Pa ju izbjegavam. Kava mi je otrov. Počnem se znojiti, tresti..

I još želim napisati da ako dođete nedajbože u situaciju da trošite citostatike, razmislite o podršci sa strane u vidu bioenergije, homeopatije, akupunkture, neke druge tehnike, jer takve kombinacije daju izvrsne rezultate, zadrže vitalnost tijela, tj. njegovu snagu da se bori s bolešću.

"Znaju li oni koji se kreću u svom zatvorenom izoliranom krugu ljudi kako izgleda stvarni život??
01.08.2012. u 7:17 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar"
Pogni, zapis posvećen meni. Ne jedanput mi je baš Pogni spočitnula da ne znam što je stvarni život. A i Krelec mi je imputirao više puta da živim na temelju knjiga. I ne samo oni.

Pitam se: što je to taj stvarni život o kojem oni pričaju? Koliko su njih dvoje proživjeli da tako samouvjereno gospodare pojmom - stvarni život?

Jednom su me ovdje prozivali i zbog nekakvih referenci, kao - nisam vjerodostojna. Jer sam rekla da ne bih uzimala citostatike u slučaju frke. Pak sam zato odlučila napisati koju o sebi. Jer, u konačnici, nije ljudima za zamjerit ako ne znaju tko sam. Iako mislm da bi i oni sami trebali biti svjesni da ne znaju o meni ništa, i da se s druge strane interneta može nalaziti bilo tko.

Izdvojit ću neke značajnije životne situacije, koje nadam se spadaju u stvarni život. Nabacujem kako mi što padne na pamet.

Obitelj:
- Jedinica, bili smo prilično siromašni sve dok tata nije otišao u Švicarsku i dok nisam dobila nasljedstvo. Ostala bez mame s 24, o kojoj sam se brinula u njezine zadnje dane, a bez tate s 28 godina. Velika familija se naglo osipala, poumiralo ih je puno u kratkom vremenu, u osamdesetima. Udala sam se s 32 za najboljeg prijatelja no nismo imali djecu, a meni je to bilo jako važno. Dalje uglavnom znate. Imam dvoje prekrasne i zdrave djece. I to mi je najveće životno dostignuće. I zbog njih sam se smirila, radim miran posao, i ne izazivam sudbinu više. Po prirodi sam hrabra, gotovo ničeg se ne bojim. Pogotovo ne ljudi.
- Možda trebam nabrojiti s koliko sam muškaraca spavala?

Sport:
- bavila sam se: rukometom u srednjoj, biciklizmom otkad znam za sebe i još sad ponekad, speleologijom puno, alpinizmom manje. Sudjelovala sam u nekoliko speleoloških ekspedicija izvan tadašnje Juge. Na jednoj sam ekspediciji skoro ostala bez glave, a onda bez prstiju, zbog smrzavanja. Skijanjem svim vrstama - langlauf, alspko, turno, volim trčati i koristim svaki trenutak za trčanje. Jedrenjem sam se bavila intenzivno 6-7 godina, s guštom. Iako ne volim vodu izbliza osim kad je bonaca ili lagani vjetar. Ljepša mi je iz daljine.
- Bila sam i rekorderka Balkana i držala rekord desetak godina.

Hobi:
- Homeopatija. Završila sam London International College of Classical Homeopathy. Tko ne zna, homeopatija je genijalan sustav iscjeljivanja. Vrlo, vrlo moćan. I vrlo, vrlo kompliciran. To me odmara. Pomogla sam nekoliko desetaka ljudi, bilježim neka iscjeljenja na granici čuda. Baš sam neki dan malo sređivala papire. Nekoliko parova koji su mi došli zbog neplodnosti, svi sad imaju bebe. Je li do mene ili nije, ne znam, ali je svejedno dobar osjećaj.
- Znam puno i o bioenergiji, i to sam upražnjavala, no nemam dobar zaštitni sustav i na mene se lijepe bolesti koje liječim. Pak sam s tim prestala dok ne naučim kako se obraniti. To ću jednog dana, nije mi na listi prioriteta. Klincima skidam temperaturu, izvrsna je kod glavobolja i nekim manjih problema.
- Čitanje mi je hobi. Ne baš beletristike.. Odmara me. To znate.
- Solo-pjevanje mi je hobi. Išla sam 3 godine u glazbenu školu, i nakon što mi je mama umrla, stisnulo mi se grlo. Tek sam desetak godina kasnije uspjela nešto pjevati. Žao mi je što sam to nekako zapostavila, no ne stignem sve.
- Sviram gitaru. Uglavnom sam samouka. Uzimala sam nešto i satove privatno.

Struka:
- PMF, brzo nakon diplome sam magistrirala, otada napravila dva doktorata, jedan od njih sam prijavila na medicini, ali ih nisam obranila. Što iz poslovnih, što strateških, što patentnih, a što privatnih razloga. Donedavno sam još uvijek razmišljala kako bih napravila i treći, ali mi se sada više ne da, a i djeca me trebaju. To je velika žrtva.
- Dobila sam stipendiju za Harvard Medical School, na poziv tamošnje ugledne profesorice
- Također i stipendiju Ujedinjenih naroda za rad u Beču, na drogama, tzv. balkanska ruta
- DEA (Drug Enforcement Administration), US, mi je platila edukaciju u Washingtonu. U sklopu toga posjetila sam Secret Service američkog predsjednika, bila za test spojena na njihov detektor laži, gledala vještačenje haljine Monice Lewinsky, upoznala tim koji se (između ostalog) brinuo i za sigurnost pesa Billa Clintona. Saznala puno o priskuškivanjima, praćenjima, bla... Posjetila sam Bijelu kuću, ne kao turist nego s aspekta mjera sigurnosti koje sam tamo učila. U FBI akademiji, Quantico, aktivirala alarmni sustav jer sam malo brže počela hodati prema autobusu nakon što je nastava završila, a u toj akademiji se ne smije trčati, niti malo brže hodati. To je odmah sumnjivo i taj čas se blokiraju vrata, i nekakva staklena neprobojna vrata iz zidova su izašla i zapriječila mi prolaz. Ostala sam zarobljena sve dok nisu odblokirali sustav. Imala sam cijelo vrijeme u Washingtonu pratnju Special Agenta, naoružanog. Je, i on je ostao zarobljen :)
- Kao toksikologu dogodilo mi se da se otrujem bojnim otrovom i skoro sam odapela. To smatram rijetkom čašću. Što više može toksikolog poželjeti nego otrovati se - bojnim otrovom?Strpali me u bolnicu pod lažnim imenom. I nisam smjela nikomu reći, pa ni doma. A dvoje male djece. Poslije je bilo na TV.
- Zbog posla, a i zbog okolnosti, bila sam prisluškivana i praćena godinama. Možda sam još uvijek pod povećalom, iako se nadam da više nisam. Vjerovali li ne, i CIA me je pratila.
- U to sam vrijeme bila i na nišanu snajperista. Ne znam jesu li me samo htjeli zaplašiti, ili fakat maknuti. Ne želim niti znati. To je bilo u centru Zagreba, daleko poslije rata.
- Razgovarala sam s Walterom Umphreyem, poznatim američkim odvjetnikom koji je bio povezan sa suđenjem duhanskoj industriji, tražila od njega savjet.
- U jednoj prilici mi je bila podmetnuta droga kako bih ispala narkićka, a time i nepouzdana, jer me je trebalo diskreditirati. Ali sam na vrijeme skužila. Otad ne pijem osim iz originalno i predamnom otvorenih flašica.
- Držala sam predavanja o drogi. Koju nisam probala. Znam sve o drogi, osim kakav je osjećaj nadrogirati se. Niti me zanima.
- Bavila sam se i bavim se još uvijek alkoholiziranošću u prometu.
- Zanimanje mi je, dakle, u širem smislu - toksikolog. Bavim se time od 1990. Sad se trenutno ne bavim samim otrovima, barem ne na glavnom poslu, već lijekovima. Klasičnim, medicinskim lijekovima. Ispitujem njihova svojstva, analiziram njihove tragove u organizmu, proučavam metabolizam lijekova, interakcije među lijekovima.. Najviše se bavim novim, potencijalnim lijekovima, koji još nisu na tržištu. Ono što ja istražujem, vi ćete piti jednog dana.

-------------------------

Trebam li još nešto reći kao dokaz da imam i stvarni život? Neke stvari odavde ne znaju niti moji doma. Ma, ima još toga...

Nisam se došla dokazivati na blog jer mi to ne treba, dokazala sam se u životu puno puta. Došla sam se ovdje odmarati, naći malo mira, podijeliti koju lijepu s nekim, zezati se. I to je to.

Kaže meni jedan: nitko sa mnom ne razgovara na način kao što ti razgovaraš! Kakav to način? Tako otvoreno! (Ja shvatila da mi želi reći i "tako bezobrazno"). Pitaj se zašto, kažem mu. On ne zna. E, zato jer se ti ponašaš prema meni upravo na takav način, i time si mi dao dozvolu da se i ja prema tebi mogu tako ponašati. I to ga je iznenadilo. Pojma on nije imao da mi je "dao dozvolu" za takvo ponašanje. Mislio je da se neću usuditi.

Naravno, da mi je poslodavac, ili nadređeni, ili bilo tko tko me plaća, bilo bi drukčije. Ali nas dvoje smo ravnopravni i ne vidim razlog da se ne uspostavi ravnoteža.

Ima situacija i kad mi netko daje dozvolu da prema njemu budem bezobrazna, ili već kakva, ali meni se ne da, ili mi je žao. Jer znam da bi ga/ju to jako pogodilo. Eh, kao da je teško vidjeti nečije bolno mjesto! Pa se maknem, ignoriram.

Oprezno s dozvolama!

Gledajući oko sebe, i unatrag, teško mi je sjetiti se nekog tko nema problema s ocem. I muško, i žensko. A pogotovo muško. I pogotovo oni kojima je otac još živ. Oni kojima je otac mrtav već desetak godina, ti već počinju gledati oca drugim očima.

Izgleda da iz nekog razloga veza otac-sin ne šljaka. Svaki otac je sretan kad dobije sina, ali ga onda satre već kao malu bebu. Većina očeva ne razumije da su to samo mala djeca, i da nisu odrasli ljudi koji trebaju preživljavati u najsurovijim uvjetima i dokazivati svoju muškost. Da im kao bebama treba puno ljubavi, zagrljaj. Valjda misle da onda neće biti muško. A ispadne - ajme...

I, naravno, sin takvog oca ne zna drukčije nego nastavlja priču sa svojim sinom. Svi žele imati sinove junake. Emocije zabranjene.

Nije niti kod mene doma bolje. Otac mojeg sina izvodi gluposti. Jer je njemu njegov otac isto izvodio gluposti. A taj je pak imao oca vojničinu koji je rano poginuo... I tak u prošlost..

I ulovim se jednog dana kako svojem sinu objašnjavam: "gle, tvoj tata je već u godinama, teško da će se mijenjati. Prihvati ga takvim kakav je. Takav je zato jer nije imao priliku biti drukčiji. A ti si mlad, pametan, uočavaš stvari, pa probaj svojim ponašanjem ne izazivati ga i probaj ga smekšati". Sin me gleda. Možda tražim previše. A postoji li drugo rješenje? Starog konja se ne može dresirati. Možda će na ovaj način moj sin dati šansu svojim sinovima. Bolje ih razumjeti. Prekinuti taj lanac.

Jučer se ulovim kako svojoj prijateljici, koja je ogorčena na postupke svojeg oca, govorim istu stvar. "Pusti, on je u godinama kad samo još više otvrdnjuje, ne očekuj puno. ALi ti si mlada, fleksibilna, znaš, vidiš, i na tebi je odgovornost."

Čitam Pamin zapis pa mi više toga pada na pamet. Na vječnu temu - po kojim kriterijima ili na koji način biramo partnera.

Ono što sam ja pohvatala na tu temu i čini mi se istinitim, jest da biramo partnera koji ima slične psihološke povrede kao i mi, odnosno onog koji će naše povrede ponavljati i ponavljati, i sto puta ponavljati kako bismo ih konačno iščistili. Ako odemo od partnera jer ne možemo više izdržati s njim, naći ćemo jednakog, pa i malo goreg jer svoju temu moramo obraditi.

Ako netko naoko privlačan izabere partnera koji je pretil, ili je invalid, nekog iz 'niže kategorije', možda to čini zato jer se ne bi mogao nositi s partnerom koji bi mogao biti privlačan i drugima. Tu bi neka duboka nesigurnost bila u pitanju.Strah od napuštanja.. Tko zna..

S druge strane, i ja imam kategoriju s kojom ne bih mogla biti jer mi je 'prejaka', recimo s Bruceom Willisom. Jer on može birati žene kojima ja ne mogu konkurirati iz stotinu razloga. Samo bih se mučila. Ne spadamo u iste kategorije.

Gledano kroz moju vlastitu povijest, točno mogu definirati s kojim sam muškarcem što prolazila, što je koji muškarac odrađivao kod mene. Kako bih se riješila nekog obrasca tako bi ta vrsta ljudi otišla od mene. Ali bi došla nova, jer ima materijala... O, da..

Sada kad sam toga postala svjesna, rado bih partnera iz 'svoje kategorije', koji je također svjestan. I kada bismo se nas dvoje tako svjesnih potrudili riješiti svoje povrede, izaći iz svojih labirinata, ali na konstruktivan način, to bi onda imalo budućnost. A svjesnih je tako malo...

Recimo, partnera koji razumije ovo što sam napisala..

ajme, pušila sam tada


evo, samo za Božu, oblačim tange, prilično skupi model. To sam negdje u Božinom kraju. Ogorje Gornje (ili Donje), Svilaja