za one od nikuda na putu za nigdje

Link

Link

Link




kubikaši




Nizvodno pored rijeke ima dosta divljači.Mogao sam poći tamo,a mogao sam se prebaciti čamcem u prostrane

baranjske šume.Na usamljenim jezercima uvijek ima divljih pataka,a kad je sunčan zimski dan,na polegloj šaši pored

riječnih rukavaca mogla se uz povoljan vjetar iznenaditi i poneka zadrijemala divlja mačka.Ali kad bih izjutra izlazio iz kuće

s puškom o ramenu,(puška je uvijek bila prazna-municiju nikad nisam nosio sa sobom)sve češće sam polazio uz rijeku

i išao prema šumi iz koje su dopirali potmuli glasovi ljudi koji gradili neki ribnjak.Tamo nema divljači,jer ona ne vjeruje

ljudima i kada u rukama drže ašove i lopate.Ali mene je tamo nešto privlačilo,nešto što mi nije bilo sasvim jasno,ali čemu

nisam ni tražio objašnjenje...







Provlačio sam se između sparušenih vreža kupina i ubrzo nailazio na grupice kubikaša koji su nasipali zemlju na

pojedinim dionicama nasipa.Bili su to ljudi iz raznih krajeva,koji su sa svojim čatvrtastim dvokolicama i mršavim

kuštravim konjima išli za zaradom širom zemlje,svuda gdje su se obavljali kakvi veći zemljani radovi.

Mrki ćutljivi ljudi uzdržano bi odgovarali na moj pozdrav pogledavši me iskosa,a ja sam sjedao pored vatre koja je tinjala

u nekoj udoljici u njihovoj blizini i,podstičući ugarke,gledao ih kako rade.Poneki od njih prišao bi vatri da u prolazu zapali

cigaretu,pa pošto bi za časak prigrijao na plamenu svoje velike ispucale šake,ponovo bi žurio za dvokolicom,dok je u

njegovim plitkim gumenim opancima gnjeckalo ljepljivo ritsko blato.







Pokušavao sam da započnem razgovor s nekim od njih,zapitavši ih ponešto,ali su njihovi odgovori bili

kratki,odbijajući.Jednog,koji je po dalmatinski uzvikivao na konja,zapitao sam odakle je..A kad mi je on,pripaljujući

ugarkom cigaretu,pomenuo jedno meni poznato dalmatinsko selo,ja sam mu počeo živo pričati kako sam bio tamo i

kako mi se tamo dopalo...Odmahnuo je rukom i otrčao sa svojom dvokolicom.A ja sam,ušutio,gledao za njim s nekom

prazninom u duši.

Nalazio sam se u njihovoj blizinima ipak nekako udaljen,stran,kao da je između nas postojala neka nevidljiva zavjesa.

Oni su meni gledali čovjeka,mladića,koji u toploj zimskoj jakni besposlen švrlja s puškom po šumi,dok su oni radili na

zimi u lakim iskrpljenim odijelima.Ja sam za njih pripadao jednom drugom svijetu,svijetu koji ne dijeli njihove brige i

teškoće.Pa ipak,u njihovom držanju nije bilo mržnje i pakosti.Oni nisu ni mislili na to,a meni je bilo žao što me ovi ozbiljni

radni ljudi ne smatraju više svojim,pa sam s nekom mučnom nedoumicom u duši odlazio od vatre i šutke zamicao u

šumu.







Jednog vjetrovitog zimskog dana nisam izlazio u šumu.Sjedio sam u sobici i pored tople peći i zapisivao svoje misli,i

sjećanja na papir..Vjetar je u naletima donosio škriputanje kubikaških kordi,a ja sam ,osluškujući ih-razmišljao o njima..

Zamišljen,gledao sam rijetke snježne pahulje koje su lelujale ispred prozora,kada sam spolja začuo nečiji uzbuđen

vrisak:

„Eno dave se neki konji!“

Istrčao sam napolje i u obližnjem zatonu ugledao dva žuta konja koji su se,frkćući uplašeno,batrgali po mulju i

vodi.Uslijed mrazeva,Dunav je u gornjem toku bio u opadanju.Povlačeći se.voda je zatonima pored obale ostavljala

široku traku poroznog mulja,po kojem se prekonoć bila uhvatila ledena kora.Zavarani na izgled čvrstim tlom,konji su

pošli da se napoje,ali kako je ledena kora prema rijeci bila sve tanja,to su ima prednje noge propale u blato i oni su se

survali u zaton.Pri svakom pokušaju da se dokopaju obale,noge su im sve dublje tonule i voda im je bila stigla do iznad

polovice rebara...





Kako im sa obale nisam mogao prići,sjeo sam u čamac i,hvatajući jednog po jednog za oglavinu ulara,pokušavao sam

da ih navedem na dublju vodu prema jednom dijelu peskovite obale.Konji su istezali vratove i muklo rzali,ali se nisu mogli

pokrenuti.Gusto ljepljivo blato sve ih je više vuklo u dubinu.Kad bih im se sasvim približio,hvatajući ih sa strane za

grivu,oni bi prebacivali glave preko ruba čamca i,istežući vrat,pokušavali da u njega uskoče,pri čemu me nekoliko puta

umalo nisu izvrnuli.

Videći da im sam ne mogu pomoći,požurio sam na brežuljak obale i počeo da vičem:



„Kubikaši!Hej,kubikaši,evo konji vam se dave!“

Nekoliko trenutaka u šumi je zavladala tišina,a onda se čuo nečiji mrzovoljni glas:

„Ma čiji konji,sunce im božije?“

„Vaši!Vaši!vikao sam do promuklosti,,,

„Dva žuta konja se dave!“

Onda se čulo kako neko nekom dovikuje:

„Biće da su onog Slavonca što leži bolestan u baraci!“

Odmah zatim čulo se sa svih strana:

„Evo nas,evo!“

Malo poslije čulo se kršenje grana kroz šumu,i dvadesetak ljudi izbilo je na obalu.

Spazivši konje kojima su još samo glave virile iznad vode,dva mladića,ne osvrćući se na moja živa upozorenja,potrčaše

prema njima.ali z trenutku propadoše u blato do iznad koljena.Neki od njih prasnuše u smijeh i,pruživši im ruke,izvukoše

ih na čvrsto tlo.Onda je neko povikao

:

„Granje!Trpajte granja!“


Tada smo svi lomili granje sa okolnih vrba i bacali ga u blato.Ja sam donio sjekiru pa pa smo sjekli čitave stubove i

polagali ih prema konjima...

Zatim su ona dva mladića što su bili propali u blato,držeći se za ruke,pošli prema konjima.Granje pod njima se sleglo i

oni su sve više tonuli u mulj,cvokoćući i uzvikujući od zime.Kada su dospjeli do prvog konja,voda im je bila do iznad

pojasa.Uhvatili su ga sa obje strane za grivu,a mi smo im ,gazeći prijeko granja,dodavali rule i lančano ih vukli prema obali.Ali svi pokušaji bili su uzaludni.

Trupkali smo mokrim nogama pored obale i nemoćno gledali kako se preko očiju ozeblih konja navlači bjeličasta

skrama.Oni su se već bili predali sudbini ,i još samo koji trenutak pa će se svaliti u vodu i s njima će biti svršeno.

Odjednom mi je pao pogled na debeo lanac za koji su se vezivali ribarski čamci.

„Lanac!Lanac!povikao sam

„Da ih vežemo lancem,prijeko sredine!vikao sam i mlatarajući uzbuđeno rukama ,pokazivao kako bi to trebalo učiniti...


Nekoliko kubikaša potrčalo je za mnom i donijelo lanac,onda su dvojica starijih kubikaša zašla u vodu vukući jedan kraj

lanca čija je krajnja karika bila nataknuta na jednu vrbovu rašlju,utonuvši gotovo do ramena u hladnu vodu,provukli su

lanac ispod grudi konja i napravili omču oko njega.Zatim smo se rasporijedili duž lanca i složno ga povukli.Konj se u

času svalio i nestao pod vodom,a mi smo povikali:

„Sada!Sad!“

I još snažnije povukli.Na mjestu gdje je konj potonuo izbio je muljevit klobuk vode i konj je,ležeći postrance,kliznuo ka

obali...

Ubrzo smo na isti način izvukli i drugog konja pa smo ih,sudarajući se,živo trljali gužvama suhog šaša,sve dok se nisu

oporavili i počeli da čupkaju žbunje oko sebe.


A kada su mi mokri i promrzli kubikaši malo poslije pružili svoje velike i čvrste šake i,poskakujući od zime,počeli zamicati

u šumu,ja sam osjetio da ipak dan nije prošao uzalud...

da ipak ne živim uzalud....





Link


ps.

velika zahvala Adamu P. Iz Bačkog Monoštora koji mi je ustupao njegov bivak šumi blizu Dunava gdje sam svojim čestim

dolascima stekao uspomene za cijeli život...moj..

zahvala i za srce i zlato....