*Babinjak*

Na kraju uvijek razmišljaš o početku.
Vrlo smislena rečenica.

Bit će da pokriva onaj osjećaj u kojem ti pred smrt prelete slike čitavog života…

No dobro…nije drama…ni teatralnost u pitanju, nego sam nekako trebala započeti post.
To što sada tipkam…to je za mene veliki, sretan trenutak. Tim više što mnogih takvih prije…baš nikada nisam bila svjesna.

A kako je došlo do ove malecke velike sreće?
Heh…

Forsala sam se…nisam se štedila…donosila sam velike i važne odluke, grabila sam…živcirala se oko svega. Ono…do gluparija kako postoje nepismeni novinari, spore i nezainteresirane službenice na šalterima, pravnici koji ne poznaju zakon…vjernici bez duha…radnici bez staža…penzići bez mirovina…žene bez samopoštovanja, muškarci bez pameti…angažirani pomagači bez empatije…susjedi s kompromitirajućim sadržajima na svojim računalima..etc..

Toliko toksina oko mene..a ja želim..moram..trebam…izdržati, održati i nastaviti činiti razliku. To je bio moj moto.
I ne znam što je prije postalo dominantnije….bol ili umor. Ponekad mi se čini da sam oduvijek umorna…ili da me sve oduvijek boli.

Čak i kad sam zbilja pomislila da me zdrmao infarkt…'odgodila' sam taj problem zbog poslovnih obveza. Zapravo…dugo sam vjerovala da sam svom tijelu ja gazda…i ako ja smatram da ono može, treba i mora…onda mora. Svoje sitne žalopojke…koje mi je upućivalo, nonšalantno sam ignorirala. Moj duh, intelekt i ideje su itekako važnije i vrednije od puke somatizacije.

Tijelo sam nosila kao odijelo. Čak ni kao klasična ženskica koja odijelca licka, glanca, namače kremama..polira i zateže koječime…i posebno sprema na pijedestalno mjesto u ormaru. Kako rekoh..ono služi meni..ne ja njemu.

I onda svane jedno obično nedjeljno jutro.
Probudim se..i ustanem na DESNU nogu…a ona ne radi. Ništa. Potpuna obamrlost s tek nešto trnaca.
U roku od dva sata..isto se dogodilo s čitavom desnom stranom tijela.

Ok..pozvati hitnu lijevom rukom nije neki strašan bed….ali u vrlo kratkom roku shvatiš čemu ti sve služe ruke i noge. Ok…meni je najteže pal odlazak na toalet. Jbt…koliko ti udova treba da obaviš nuždu i posthigijenu nakon nužde!??

I tak..u hitnoj ti je istovremeno i zanimljivo i užasno što nemaš pojma kaj reći doktorima…a isto tako…ni oni tebi. Jer …kako koju pretragu obavljaju pa stignu PERFEKTNI nalazi..istovremeno si ponosan kaj imaš 4 banke…živiš u ovoj ludari od društva i države…a nemaš ni šećer..ni kolesterol..ni infarkt..ni tumor na mozgu…a i pluća su ti odlična iako pušiš…hormoni ti u balansu…probava ko urica, urin bistar i čist…bla…..a istovremeno zapadaš u agoniju pitanja: dobro..koji K mi onda JE???

Ja sam željela svoju ruku nazad. Ok..i nogu…al' ruku više. Desna ruka mi je sve.
Molim vas potpišite pristanak za hospitalizaciju! – reče mlada..prekrasna doktorica..sva zabrinuta i skrbna oko mene i mog 'stanja'.
Mislim da je taj trenutak za mene bio slamajući. Tad sam osjetila najstvarniji strah..paniku..i šok. Ne mogu se potpisati. Ni lijevom.

Nekoliko dana ležanja u bolnici…proživjela sam pravu malu katarzu. Znam da sam promišljala o koječemu…i znam da sam se frustrirala koječime…od okoline…'prijatelja' koji to i nisu…funkcioniranja sustava putem rodijačkih veza..što me stavljalo na marginu manjina u vlastitom gradu….

Sve dok na magnetskoj tehničar nije prozborio na divnom starom zagrebačkom dijalektu.

Ok…sad znam da su to sve distraktivne senzacije…koje je moj mozak konstruirao da bi sebe, mene…a možda i moje tijelo zaštitio od stresa.

Zagrepčanac i ja smo ljubazno popričali…i oboje se složili da je pravo čudo u Zagrebu naći nekoga tko govori ..hm…hrvatski. Doduše…drugi bahati..'uvozni' tehničar je posprdno komentirao : Ma jel'…kol'ko vas ima? Dvoje? Ne'š ti!

Nije me to uopće raspizdilo. Iskreno…bolio me kiki kaj on melje….jer ja sam se na trenutak napokon osjećala sigurno, zaštićeno…čak do te mjere da sam bila uvjerena da ni MR neće pokazati neki drek zbog kojeg nemam udove….i da bu do jutra sve prošlo.

Al' nije bilo tak.
MR je pokazal lezije na leđnj moždini..akutne. I nešto protruzije.
Ok…taj dan sam guglala 'lezije'.
Mislim…halooo…kakve veze takva nekakva riječ uopće ima sa mnom? No…i to sam kasnije prihvatila – moje tijelo očito ima neke svoje brije…i nije baš potpuno lojalno.

Onda su me bockali…stalno i opet. Zatim je sve počelo boljeti za dvije-tri oktave više…
Ležala sam nepokretna….buljeći u bocu nečega iznad moje glave…cijevčice..flastere i koješta….a sve o čemu sam razmišljala je : kako..i kad je sve počelo!?

Je li ovo kraj?
Ovako ću završiti?
Kao invalid…sve dok i poslijednji mišić ne otkaže?
Koji shit…! Pa to uopće nisam planirala!!!

Ooo..planovi moji.
Mislim da su me planovi održali fokusiranom na ozdravljenje.
Prvi s liste odnosio se na cigaretu.
Opet je mozak preuzeo inicijativu. Skompal se s tetom čistačicom. Ona je dolazila 3 puta dnevno obrisati pod u mojoj sobi. Svaki put bi usput ponijela i kavu. Zatim bi me na 'princezi' odgurala u wc…i s puno razumijevanja i podrške pričekala da zapalim i popijem kavu.

Kakvi su to sretni trenutci bili za mene.
Svaka joj hvala i čast!

U međuvremenu sam dobivala terapiju. Pulsna terapija kortikosteroidima. – Dakle…prvi put sam čula za to….ali sam željela zvučati znalački..pa sam pitala postoji li alternativa. Ne.
Ne?
Ne.
OK.
Poslije sam i to guglala….pa se uspaničila jer gugla je izbacivala neke omjere ..koji su fakat bili jaaaako mali u odnosu na ono kaj ja dobivam.
Ali…nema alternative.

Od terapije do izlaska iz bolnice…vratila mi se noga….ali je utrnula i lijeva ruka….bol je trostruko jača…a ja uglavnom izgledam kao bure.
Zapravo…zaista imam moon face…koji gugla isto spominje.

A moje ruke? Pitam ja…
Stišči lopticu…šaljem te u toplice….za 2-3 tjedna..moguće je da će sve vratiti i do 80%.

A ja…evo…nakon 3 dana tipkam blog. S dva prsta. Ali tipkam.
Razmišljam o bitnim stvarima – napisat ću pismo Bandiću i zamoliti ga fontanu u kvartu. Nije fer da nemamo ni jednu.
Jer prema sadašnjem poretku stvari prioriteta…moja statistika kaže:
Planova: 100
Ideja: 50
Godina: 40
Dijagnoza: G35
Invalidnost: 25%
Staža za odradit : 15
Godina kraće živjeti : 10
Fontana : 0 ( NULA )

Voljela bih jednu Neptunovu…
Fontanu..

Večer Pam :)

oj vladek...:)

nda....znaš onaj blog...koji sam ti obećala za 20 i kusur godina...heh...moooožda niš od toga :)))

Daj ....ne zajebavaj...vis da prsti rade...

Vidim da nisi zaboravila...:)

hehe...imam slonovsko pamćenje (još uvijek)....a i dobre sam volje pa se šalim :)) Ne zamjeri...

Obečanje je obečanje...;))))

heh....dat ću sve od sebe....al' ako zakažem...unaprijed najavljujem alibi :)))

Nečeš zakazat...bit ce sve dobro...:)

Pamela,ozdravi što prije od srca ti želim :)

Naravno...sad već znam kak bu to išlo...a i gugl će valjda postojati i za 20 godina..:))

purpi....hvala mila...i ti isto :)) ... Mada...možda ne treba žuriti....sve ima svoje zašto..u pravom trenutku u pravo vrijeme :))

ecco....ljubac šaljem..happy kaj sam opet tipkala....al' sad odoh u horizontalu dok tramal ne proradi. Imajte se :))

Sretno...:-)

A bem ti klipić..nije dobro..

Preporučio bih ti graviolu za dizanje imuniteta..
I poslat ću ti porukom gmail od jednog dobrog travara..
Ako želiš..

Drž se Pam i misli pozitivno i sada. To je sve možda tek upozorenje da treba razlučiti bitno od nebitnog u životu. Nije sve jednako važno, zdravlje je svakako najvažnije i kad ga dovedeš u normalu radi ipak manje i manje se sekiraj za sve nepravde ovog svijeta, kojima ne možeš pomoći da budu pravde... no svome budućem zdravlju možeš. Sretno ti bilo!

okreni drugi obraz...
tj pogledaš u lijepe stvari kojih ima više od onih iritirajućih...napraviš balans
bit ćeš ti dobro...bolje nego što si ikad bila
ovakav intermeco zna uputiti stvar u pravom smjeru

Ahoj, Pamelice:) Lijepo je vidjeti te ovdje, iako bih volio da su okolnosti drugačije.
Ipak, veseli me da usprkos muci nisi izgubila svoj osjećaj za humor, čak sam sa i nasmijao, makar mi baš i nije do smijeha...nek te čeka stručak virtualnog cvijeća od mene kad se probudiš, za iscjeljenje..nemam ti kaj pametnog reć ovak rano, moram doći k sebi malo...
Ps da li je dijagnoza G35 konačna i potvrđena svim relevantnim testovima (osim ct-a)?

drž se pam

carry on vojniče života

Samo velika nevolja može nas potaknut' da se promijenimo...nažalost.
E, sad...
Često ''tapkamo'' u istom ritmu previše godina, iz čistog komoditeta.
(Promijenit' sebe je najteže!)
A ritmova milijun!
Pa ''zaplešimo'' tražeći najbolji ritam za nas, za naše zdravlje...u zdravlju je sve!
I ljubav... i srića... i blagostanje....sve.

Bit ćeš ti dobro, draga Pam, jaka si, pametna i dobra, šta je najbitnije!
:)*