-

Bez djece Link


E nadam se da je naših par zadnjih frendova
Prestalo nas spašavat
I da ćemo izrodit novi zaplet koji ne propada
I rašizit glupsone što su nam oprostili.


Nadam se da će se popravljeni mostovi
Urušit od tog kak su teški
I da ćemo izdurat do iza zadnjeg izlaza
I da smo bar već zakasnili.

I da će se smetlište par ulica dalje
Jednog dana zapalit
I da će me crni dim što suklja uvis ponijet daleko
I da se više nikad neću vratit u ovaj grad!

I nadam se da ću lagat
Kako si bio dobar frajer
I nadam se da ćeš riknut,
Da ćemo oboje otegnut papak.

Nadam se da ću se ranit depilatorom ujutro
I da će me noga peć cijeli dan
I ono šta nam frendovi kažu, da sunce izađe nakon mraka
E, nije, za nas baš i ne.

Bome se nadam da će ostat mrkača zauvijek
I da najgore još nije ni blizu
I nadam se da ćeš trepnut prije mene
I da se nikad neću otrijeznit.

I nadam se da, kad me se sjetiš za par godina,
Nećeš moći reći niti jednu dobru za mene,
I ako se ikad okuražim otić odavde,
Da ćeš mi se bogami smaknut s puta.


Davim se skroz,
I nema kopna na vidiku,
Ali i ti ćeš bome samnom,
S rukom u mrskoj ruci.

I nadam se da ćeš riknut
I da ćemo oboje otegnut papak!

(Planinske koze u slobodnom prijevodu, nastavak)

Link

Moj dragi brat, najuži član moje obitelji ima novi album.
I meni je to važno.

Jer on za mene ima najnježniji najmuževniji glas koji poznajem.Ne kao Johny Cash u kojeg sam se zaljubila na prvu. Ne kao Bowie koji je stalno odsutan. Ne kao neki ovioni.
I dugi ujednačeni skladan niz ugodnih riječi i kristalno čist zvuk akustične gitare, i sve one zgodne ritmičke šuškalice sa strane, nikad prenapadno, nikad teško i nikad plitko.

Slušat Paula je kao ležati na bakinoj tuhici na mjesečini na plaži uz logorsku vatru, dok ti se noge namaču u ugodno hladnom moru i jutro će, a ti si istovremeno gorkoslatko i star i mlad i pušiš joint od kamilice.
Točno tako.

Uvijek na tanku nit do patetike, bez Arta rijetko kad preko.
Filigranski, odvezli smo okolo Gracelanda milju puta. Divan je suputnik za putovanja bez prtljage. On i ja, Od boxera do danas. Cijeli Diplomac - soundtrack znala sam napamet.
Na kraju, pa uveo me u Mrs. Robinson, pobogu. Kroz pubertet. Kroz odrastanje. Kroz veze. Kroz brakove. Kroz veze. Kroz samoću. Kroz prijateljstva. Kroz veze. Navozali smo se nas dvoje.

Pregršt pjesama koje znam otpjevat da me u snu probude.
Pobjednik mog osobnog natječaja za osobnog pripovjedača jesenjih nostalgija (slip sliding away) i proljetnih lakih nogu (diamonds on the soles).
Pobjednik mog osobnog natječaja za najčešće pjevanu pjesmu pod tušem (boxer)
Pobjednik mog osobnog natječaja za pjesmu s kojom sam se najviše identificirala: (50 ways to leave your lover - ono kad je Just hop on the bus, Gus, a meni adrenalin počne kapat u krvotok za hopom:)
Pobjednik mog osobnog natječaja za pjesmu po kojoj želim da me pamte - Homeward bound (Ta je sve više prva otkad sam ispucala 500 načina za ostavljat ljubavnika:)

Pobjednik za najdražu ljubavnu pjesmu koja me uvijek raznježi, a ne dijelim je ni sa kim. (Graceland. Ono sa loosing love is like a window in your heart... To je pjesma koja se ne dijeli ni sa kim. )

Dugo smo zajedno, Paul i ja. Zrela ljubav:)
A voljela sam ih puno.
i bitlse i stonse. i panka i ded metala. i klapa i mjuzikala. svega i svakolikoga iz božje bašte.

Ali je mojim ušima susresti dragog Paula nešto kao sfrkati se uz lika koji me dočekuje kad dođem doma, umorna, s puta (doma, gdje mi misli bježe, doma, gdje moja muzika svira i gdje me netko tko me voli tiho čeka).

Homeward bound.




(It's just the way I'm dealing with my joy Link )

Long time no see. :)

No, tradicije treba postivati.

Iduca piva za sve: 15. lipnja u Barceloni.
Polazak busom "Samoborcek" ispred Lisinskog u 20 sati. Ko i uvijek.
I ovaj put u Barcelonu idu svi koji do sad nisu bili.

A)

Drago društvo,

s obzirom na okolnosti koje su zadnjih mjeseci, pa čak i godina ovdje dovele do usijanja, predlažem da zajednički počnemo krampat u rasvjetljavanju pobitnih činjenica koje su, zahvaljujući opetovanim navodima unijele sumnju, smutnju i nemire u selo naše malo.
Predlažem da zasučemo rukave i osumnjičene privedemo pravdi bloga i naroda.

Počnimo abecednim redom, odostraga, pa ajmo svi pitat cijenjenog gospodina pod ingenioznim i svakako sumnjivim nadimkom konjkojisjedi tko je, odakle je, što hoće i jel on zbilja Mato. Nakon toga krećemo gulit caligulu.

Skromno predlažem šprancu poruke koju bismo mu mogli uputit. Možete i na stranom jeziku, brajici, a ni moresova nije za bacit.

Dobrodošli su i dimni signali, očito se radi o štovatelju indijanske kulture i tradicije tako bliske našem kulturnom okruženju, samo pazite da ne spalite tepih.

*****

Vaše Matočanstvo,
čusmo (ovo čusmo tak da i mai može sudjelovat:) da ste viskopozicionirani na ovom velebnom sajtu.
Štoviše, da ste u najmanju ruku poglavica glavom i bradom.
Bloško pučanstvo, pritisnuto razdobljem poduže krize, čezne upoznati svoga vođu.
Iz (nećemorećkojihaliznase) izvora saznadosmo (sic!) da ste upravo vi na ovom velecijenjenom nicku direktor našeg malog bloškog svemira.

Molimo Vas da se ukažete na blogu i obratite svom pučanstvu, prije nego (ponovo) upadnemo u razdoblje kaosa, anarhije, a i ponešto težih slučajeva apatije.

Unaprijed zahvalni,

Mi s bloga.

****

odoh spavat. Da nam živiživi rad!

puse

Ja sam u dvije i po godine prerasla ovu stranicu.
Uhvatila gazdu na konjkojisjedi i caligluli.
Koliko je ljudi to napravilo za 2,5 godine?
Nitko.


Zašto? Zato što su obični.

(SpasimoBlogOdNasSamihPaske, dan današnji)

Ja koja uvijek kasnim došla sam prerano i dugo ga čekala.
Jeste li primjetili da, kad dugo čekate nekog važnog koga dugo niste vidjeli, mislite o svemu osim o tom koga čekate? Listate novine, gledate kroz prozor, tiktakate kao sat, pjevate u sebi refren.
U novinama, dan je hladan, zimski, vjetar umjeren do pojačan sjeveroistočni, politika se redovito kurva, znanstvenici otkrili aplikaciju protiv depresije, Severina je piškila i kakila u Dubaiju i cijeli dan sam mislila da je četvrtak, ali piše da je srijeda.
Iza novina, kroz musavo staklo jeftine zalogajnice, on još ne nailazi.
Prolazi bradonja s trbuhom djeda Mraza, zubata žena u joga hlačama, dječje jednakoizgledajuća grupa djece, prolazi i vrijeme, u 11:00 se otvaraju vrata, nije on, netko drži otvorena vrata birca dok se oštra hladnoća kovitla do mog stola, taj bezimen netko veže svog psa pred ulaz i s vrata naručuje sumnjiv sendvič s jajima dok izvana pas sporadično laje i oblizuje staklo, njegov nemir poremeti ritam koji je tada mirno klizio prostorijom, ljudi se okreću, bezimeni ga smiruje šištavim zvukom i pas prestaje lajati, samo plazi jezik, bali, tiho cvili i tu i tamo lizne još malo hladnog izloga, prije nego se umiri i počne čekati.
Sad tiho čeka. Čekamo tako. Ludi pas i ja. Liznem šalicu kave. Vrijeme se smjesti natrag iznad novina. Topao zrak. Vrata. Ritam.Staklo.Ljudi.Sat.I ne izgleda kao srijeda nego kao nedjelja prijepodne. Sad je u redu. Bonaca u amigdali. Ne mislim ni na što, može doći.
Zapravo je ovo čekanje toliko mirno i poznato i da nije Severine, bila bih sigurna da sam sve ovo već doživjela.

***

Možda mu se, kada bi prošlo stvarno puno vremena, ne bih mogla sjetiti lica. Ili boje očiju. Glasa sigurno ne, to zaboravim prvo. Visinu svima zbrljam, zamišljam ih višima nego što su zaista bili. Odjeću ne primjećujem ni kad je na njima. Razgovori su ionako samo nebitne kulise freudovske predigre, a vrhunci su uzbudljivi, ali iz daljine magloviti i mutni.
Ali, po nečemu bih ga prepoznala između milijun drugih, taman da je između susreta prošlo po nekoliko puta od kolijevaka pa do groba, da su mi oči zavezane i uši zaštopane i prsti vezani i popila mi droga pola mozga, imam uznapredovalog Altza, pijem ko smuk, oteli su me svemirci pa vraćali samo za vikende, ugradili mi metalnu pločicu i hodam luda uokolo u bijeloj spavaćici, sigurna sam, ima nešto što bi ga vratilo natrag u pozlaćeni okvir nezaborava.

Mirisao je.

Na policu prosutih začina. Cimet pomiješan s paprom. Čili i kardamom. Klinčić i limun. Blagu gorušicu s limunskom travom, cikoriju s karameliziranim šećerom. Na bakinu kuhinju u ljetno jutro i kopar koji se suši na krpama. Oprani veš i češnjak. Razmrvljeni klorofil peršuna. Čaj od matičnjaka uvečer. Tamjan. Svijetlozeleni celer u proljeće. Na košaricu svježe ubranih šumskih vrganja. Lišće livadnog kiseljaka iza kuće s prugom, dok ti se usta ne stisnu. Šafran, lovor i ružmarin uz more.
Na krvavo meso, nož i sol. Kumin i anis na vrućem kruhu.

Na sve to odjednom.
Gledam poznatog stranca kako ulazi kroz musava vrata jeftine zalogajnice i dok ga se prisjećam, sjetim se:

O, jebote, kako je taj čovjek mirisao!

***
Važno je da nam bivše ljubavi izgledaju važne. Da slučajno ne ispadnemo nevažni.
Dijelimo si komplimente. Je, bilo smo čudo. Ne sjećamo se baš svega, ali moralo je biti nevjerojatno jer je bilo, a nešto što je bilo ne može biti samo zato da bude. Velike stvari, velike priče, velike riječi.
Plima beskrvne pristojnosti.

Negdje u primozgu, omamljena, osjetim kako mi se nosnice šire, za njima zjenice, upijam, udišem, njuškam. (Jebote, kako taj čovjek miriši!). Poznati miris, ples klupka sitnih, brzih zmija u trbuhu.

I tada mi se, kao prosvjetljenje, ukaže blistava žaruljica odgovora nad glavom: glad!
O, kako je bilo zanosno vjerovati u komešanje zmijskog klupka u trbuhu i lelujavu opijenost, kao dokaz ljubavi, tako piše u svim ljubavnim romanima. I stvarno, nikad nikog nisam tako pohlepno čekala.
No, sad dok mi njegova blizina izaziva taj poznati osjećaj kruljenja, tako suptilan da bi ga svatko iole zadojen romantikom opisao kao leptiriće u trbuhu, nema sumnje:
Njegov miris je izazivao nevjerojatnu glad!

**

„E, znaš što je zapravo sve što sam ikad htjela od tebe?“
„?“
„Da mi skuhaš juhu.“


Link

:)

Link

Link

nisu ta nedjeljna poslijepodneva ni tako loša.


predobra stvar ulovljena u bircu di moš probat 50 vrsta pive, jedino ja naručim čaj. tjah...
Link

Ovo je zbilja bilo jako najs:)

:*

Pivnica Zlatni medo, Savska 56, 18 h.

Kad uđete, iza šanka, pa skroz do kraja, zadnja terasa lijevo.
Ako se baš pogubite (a nećete), pitajte za rezervaciju na ime Irena.
Parking vam je iza pivnice u Vukovarskoj.

Dress code: nešto između svadbe i karmina u Sibiru.

Vidimo se:)

NAPOMENA: slikanja bez odobrenja nema.
ni stavljanja na blog.

Dragi svi.
Razmišljala sam.

Blog samo što nije riknuo, a ni mi nećemo još dugo.
Ajmo popit nešt?

Subota, 18 h, Zlatni medo u Savskoj.

Bez vatrenog oružja, ostalo može.
Ha?

(a evo i opreme za škilje (boža rekla da ima jeftino na njuškalu)):



i dress code za posebno tajanstvene:


i optimalan prijedlog, ako se osjećate kao što se ovdje osjećamo i inače:



:)

boža, daj link za ostale:)

Link

Link