god is busy

veš
ananas
kava
kiša
ormar
kiša
bez kiše
kiša
________
Link

smoždilo me ko da je zadnji radni dan u tjednu.
zbilja mislim kako nije u redu davati najbolje godine svog života odnosu s poslodavcem, ali kad mi nitko neće plaćati hedonizam prema zaslugama (mislim da bih, da ga plaćaju, bila negdje na vrhu s primanjima, moj hedonizam je zaista, zaista vrlo lijep , samo me do sad nitko nije ni tražio da mu ga pokažem, pa da mi plate ljepotu uratka).
uglavnom, štošta nije fer, al jebiga.
e, a da nas plaćaju prema tome za što smo talentirani? ja izvrsno gubim vrijeme. zašto me nitko ne plaća kao vrhunskog gubitnika vremena ili nešt? promatrača? ležača?


pol sata pauze. lijevo ili desno il da ne mrdam? kažu, padaju cigle, isto.


autobiografska Link

„sve je u par šarafa“ – zaškripi šaptač
pomislim da je bicikl, ali previsoko je
kosa mi probija kroz kapu i cvjeta crveno
topla sam, mlađa i tamnija nego jučer
(„odjeća za prvi maj“ - šapne opet,
zatvorim oči da ne čujem, tako postanem gola)
postoji mogućnost da je sve naopako
gravitacija je pobrkala smjerove
no što god to bilo, dolje u bolivudu
svijet bježi i klati se sitan kao dedalusov grašak
biljke ravnodušno kradu ugljik korijenima
u nizini djeca love zmajeve, starci sade drveće
na zapadu, ponornica hlapi pod suncem
i nije da želim zaustaviti, ali
(„jebiga“ – a zna da ne želim čuti–
„ali je velika riječ i žene su perfidne“)
nagovaram sultanovog slona da miruje
on pomakne članak i uklješti mi bedro,
poslušno prestanem mahati nogama s tribine
i mašina milostivo umiri uši.

(ako padnem postat ću skočimiš,
a nijedan skočimiš ne zna što je vremeplov)

romana.
i rijeke.:)

čak ni to ne možeš beskonačno.

hm. bazično: Link

znate ono kad vam se odjednom otvori kako je svijet gorko – sladak, pa vam takav zapne u grlu dok ispuhujete dim zadnje cigarete za tu večer, a automobili melju kišu na ulici ispod i zamiriši oprani veš, a iz lampe lijevo svijetli poznato i sigurno.

još popričati s koljenima pod bradom, odslušat stvar do kraja i zatvorit vikend bez puno buke, zaslužio je.

(ako i ne znate, ma nije važno)


Link

crkavela?
pih. a samo malo kiše.

Link

revizija dana: milijun stvari u prekratkom nizu.
(onda ga smirim na vrhu igle, tamo između deve i ušice (to ću sutra).
kratak pregled tuđih utočišta: police sa švicarskim sirevima.

u-mor-na.

Link

Link

kiša. super :)

Link

sad pijem kavu pol sata i ne mrdam taman da mi komet cilja točno u čelo.

inače, kupila sendvič i to ono, sa svim, na putu do doma jer sam od trulogizrabljivačkogzlogpostkapitalima izgladnila tako da su mi se pete vukle po zemlji dok sam išla.
prema doma.

i nisam ga dobro primila na donjem kraju, i onda mi je pol sadržaja od onog svega iz sirotog postkapitalističkog sendviča iscurilo na cipelu.

možd nisam ni za erotsku masažu neki talenat, sličan je grif pri držanju sendviča i...
al ti poslije erotske ne ostaju tragovi sira i šunke na cipeli.

valjda :)

prigodni skrozmipraznaglavapetaklink Link

Link

odjednom je sve krenulo.
i to istovremeno u svim smjerovima.
kao ono kad u dokumentarcima ubrzaju nicanje flanca od paradajza do paradajza :)

Link

„To su putovanja bez žurbe i glasova. U ovalnim staklima stoji vrijeme, stojimo i mi.“
(I. Vrkljan: Pisma mladoj ženi)

Razmišljala sam o njenom mauzoleju, u sobi koja je bila sestrina, pa moja i sestrina, pa samo moja i, napokon, ničija. Čak je ni ne grije zimi.

Na „mom“ zidu bez reda i logike nabacane moje obične, kućne fotografije u zelenim, drvenim „Ikea“ okvirima, jedan moj nemušti autoportret iz doba kad me otac trenirao za Akademiju zbog vlastite nikad dostignute ambicije, moja prva pjesma (o konju, frojdovci bi se nasmijali) na žutom papiriću istrgnutom iz davno nestale bilježnice, s viticama i cvijećem iscrtanim drvenim bojicama. Slike na kojima je moje prvo dijete (po crtama lica nepogrešivo moje) i slike na kojima je moje drugo dijete (po izrazu lica nepogrešivo moje).

Na sestrinom, crno – bijele „studijske“ fotografije naše Tete, umjetnice, na kojima sis ljupko, širlimeklejnovski rasprostire kovrče s jugoplastičnim bijelim bambijem u rukama, lolitičan pubertet u retro hlačama u trapez, par avio-karata i razglednica iz njenih divljih godina, vrijedna i mukom postignuta diploma fakulteta u inozemstvu, pa odskok na slike nove generacije, stigle poštom iz pečalbe – bliže sadašnjosti, na fotografijama se smanjivala slikovitost, a rastao broj uslikanih, ovisno o rastućem broju potomaka.

Sumnjam da je stara to napravila smisleno, s obzirom na njen gotovo autističan nedostatak smisla za metaforiku, ali, u tom (vjerujem) ne baš nadahnutom odabiru fotografija, koji je zasigurno stigao kao posljedica impulzivne potrebe da nas objesi u sobu u kojoj smo joj evidentno nedostajale, zapravo nas je ocrtala do srži.

Na zidovima je upravo sve što smo bile, napravile ili imale mogućnosti postati.

To je bio njen odabir, nije nas pitala. A i zašto bi, ionako se podsmjehujemo tom njenom, ustvari vrlo intimnom svetištu majčinstva. Jer nam je još uvijek neprirodno vidjeti se obješene i uokvirene na zidu, na mjestu gdje nedostajemo. Ne želimo si priznati da joj nedostajemo, niti sebi da si nedostajemo kakve smo bile.

I sigurno bismo odabrale bolje fotke i jače uspomene. One nama važnije, koje ne bi predstavljale prošlost, nego još uvijek aktualan potencijal da budemo bolje nego što jesmo.

Stara na njima gleda ono što je bilo. Mi bismo gledale što još može biti. Sigurna sam da bi poetika prošlosti klecnula pred autokorektivnim „trebalo bi“ impulsom i izazvala bar malo krivnje. Sentimentalnost traži odmak bez kritičnosti.

Uglavnom, još ne vješam slike svoje djece po zidovima. Možda sam i praznovjerna, prema onoj staroj indijanskoj da fotografija ukrade dušu, ne da mi ih se zaustaviti u trenutku, nije došlo vrijeme za to.

Na zidovima za sada imam jedan prazan okvir s paspartuom, bez slike (tko pita, kažem neka si sam unutra zamisli što želi), jedan poster na kojem piše „Contemplation“ u wc-u, koji relativizira čak i važnost trenutačnog mišljenja (jer se zna da je onaj jedan mislio, pa se usro), i kubistički crtež cijele moje male obitelji uz nekoliko nepredviđenih ogranaka, autorski uradak petogodišnjaka (flomaster na papiru).
Iskrenije ne može.

Što se mene tiče, pametnome dosta, a sentimentalni još nisu stigli. Do onda, samo ulari za u svjetliju budućnost.
Ma zapravo, samo nisam spremna na nedostajanje. I još sam u prolazu.

(Jednom ću to sve posložit. Bit će to najbolji mauzolej na svijetu, do krajnje patetike.:)


Link

nema me.

(ono, styx was here:)

Link

evo vam moj, pa čitajte :)

-(slika: tajanstveni dlan) -

jedna za hranit hipi fazu:) Link