-vrbica-

Ne dijeli nas ništa, osim ekrana kompjutera za kojim sjedimo. A mi umjesto mostova, gradimo još veće zidove, kako bi nas još više razdvojili. Ostaju samo priče i zapisi kojih se sjećamo, ili ne. Svaki čovjek jest slijep, ako ga ne vodi zdrav razum. Jer nagon se teško može obuzdati, a ima dosta onih koji teže tome da povrijede nekoga, kako bi istaknuli svoj ego.
Nizale su se ovdje cigle inata i ponosa, jer tu sigurno ima ljudi koji razumiju nečiji sklad besmislenih riječi. Ali svi smo ipak rođeni sa ogromnom potrebom za ljubavlju i užasnom potrebom da je dajemo. U međuvremenu, negdje se izgubila ta potreba , da dajemo. Jer, sami biramo kuda krećemo i gdje će nas to dovesti. Sami biramo da li ćemo hodati kao i drugi ili ćemo biti jedinstveni. I svi mi možemo biti dobri i zli. Neki više, neki manje...ali možemo. Druga strana sama odlučuje da li će nas prihvatiti ili se sklanjati od nas. Trik je baš u tome, što činimo drugačije stvari od drugih.
Neki opet kažu da, što je čovjek jači, time je i usamljeniji. Jer kad si svjestan sebe i svojih motiva, sve više ćeš sam sebi odobravati i tražiti isto od drugih.
A ja bih rekla, poštuj svakog čovjeka, ako zbog ničega drugog, zato što je nosio teret SVOG života.
Jer, svaka dobrota u riječima stvara povjerenje. Zato nije svejedno što pišemo.
Vidim, da se neki ovdje uspješno penju, ali neka dobro paze, kad dođu do vrha i počnu silaziti, jer jadan je onaj koji nekoga mora poniziti, kako bi uzdigao sebe.
Vidim i to, da ima i onih koji nikom više ništa ne vjeruju, koje ništa ne može dotaći, jer su povjerovali ljudima koji to nisu zaslužili.
Pružanje ruke nekome i kad je potpuno prazna je čovječnost, jer nikad ne znaš, da li će i tvoja nekad biti prazna.
I budimo zahvalni budalama na ovoj stranici, jer da ih nema, mi ostali mogli bi napraviti iste greške.
Proljeće je jako važno. U stvari odlučno, za čitavu godinu. Jer, iza nesretnog proljeća, ljeto je besplodno, jesen bijedna, a zima strašna...
Zato ja obožavam proljeće...
Opraštanje je uvijek osobni događaj. A to znači da opraštamo samo osobama, koje su nas povrijedile. Ne trebam opraštati ljudima koji mi nisu učinili ništa nažao. Zapravo im nemam pravo opraštati. To pravo imaju samo njihove žrtve.
Razmišljam o opraštanju, samo kad me netko nepravedno povrijedi, jer to je lijek..... kad nam bolno naudi osoba u koju smo imali povjerenja.
Ponekad nas ljudi povrijede, ne zato što nam žele nauditi, nego samo zato što se ne mogu svladati.
Katkad me povrijede ljudi kojima sam se našla na putu, tj. koji zbog žuči svojih osobnih bitaka ne vide tko je pred njima.
Ponekad me povrijede ljudi, iako su mislili dobro. Dobra se nakana izjalovi, možda zbog uplitanja drugih, možda i vlastitom nesposobnošću. Kako god bilo, povrijedili su me, kaneći mi pomoći.
Ponekad sam povrijeđena, jer su pogriješili drugi. Oni su možda "stručnjaci za pomoć" i vjerojatno žele pomoći, ali često zabrljaju.
A znam, da će nas povrijediti oni koji se ponašaju drugačije nego što od njih očekujemo.
Kad se prema osobi kojoj pripadamo, odnosimo kao prema strancu, to je za mene nevjera.
A izdaje nas prijatelj, ljubavnik, supružnik, koji dopušta da nam drugi naude. Da li to sve onda prelazi u mržnju? Kako kod koga, jer mržnja je zvijer koja reži u duši. Mržnja je naš prirodni odgovor na svaku duboku i nepravednu bol. To je uzmak pred svakim, tko nas je nepravedno ranio. Ali ništa se dobro neće izleći iz mržnje prema nekoj osobi. A sigurno će najviše povrijediti onoga koji mrzi.
Mislim, u stvari sam uvjerena, da je ljutnja znak da smo živi i zdravi. Mržnja je znak da smo bolesni i da nam je potrebno liječenje.
Svatko od nas prvo mora razumijeti čime nas je netko povrijedio..? Možda samo obećanjem, da će biti uz vas (nebitno da li je to prijatelj, dijete, ljubavnik itd..) kad to zatreba, da će biti tu onako kako to dolikuje vašem zajedničkom odnosu...
Ako ste oprostili i želite tu osobu vratiti u svoj život, morate biti dovoljno realni, pa se upitati: što se zbivalo, sa svakim od nas, između razdora i praštanja.
Recimo...razveli su se burno, a ona ga je nakon toga mrzila, jer je ostala bez zaštite, dok je on našao novu ljubav. No to je bilo prije nekoliko godina i ona mu je u međuvremenu oprostila i ponovno je u njemu mogla prepoznati slabu osobu. Stoga ga je pozvala da joj se vrati. A on joj je oprostio. I vratio se. Je li to opraštanje? ili ljubav? ona istinska, koja može preživjeti sve i svašta.
Kod mene, oproštaj, nije zaborav. Jer kad opraštamo, ne zaboravljamo bolni čin. Ne pamtim baš svaku sitnu povredu niti sve "modrice" koje sam usput zadobila, pustim ih da zacijele same i zaboravljam. No te sitne male "modrice", s vremenom mogu prerasti u jednu veliku, koju više ne mogu izbrisati.Previše je tamna i naglašena.
A kad se to dogodi...i svejedno nastavljam..druga strana mora znati...da opraštanje nije popuštanje.
(moram naglasiti da ne govorim o ljubavnom odnosi, nego općenito o odnosu među ljudima...prijateljima, poznanicima, djeci, suradnicima....)

.

Link

Zato, što je to moj rodni grad, zato što sam u njemu provela cijeli svoj život, zato što sam ovdje doživjela prve poljupce, prve ljubavi, prvo saznanje da sam živa..:))
Zagreb se voli samozatajno, ali temeljito.. Ima Zagreb svoje fakine, pijance, lopove, glumce, pjevače, umjetnike svih vrsta, političare, kurviše...ali ima i dušu..:)))

Svaki tvoj vuglec, svaku ulicu,
Svaki tvoj Trg, ja nosim u srcu.
Svaki tvoj osmeh, kaj tebi se smeje
i kak sunce na nebu te greje.
Svaki servus kaj tebi ide.
Najlepši si moj Zagrebe.
Sam ti gizdav se pravi,
Nek te tak lepog svi vide.

D.Kaurin

Majko Božja od Kamenitih vrata, Zaštitnice grada Zagreba, moli za nas !

DANAS SU KLINCI NAPREDNIJI..:)))

ovako bi trebala izgledati svaka stambena zgrada.
Bilo bi manje depresije..:)))
Link

kad gledaš lijepe stvari, lijepo se i osjećaš..:)))

Znate li koji je najljepši osjećaj na svijetu?
U jutro se probuditi i znati da niste nikoga povrijedili, izgovorili ružnu riječ ili uvredu.
Jednom davno, jedan bloger mi je napisao; još stanuješ ispod moje košulje od rebra.
Nisam razumjela, što je time mislio, ali sada da.
No, zaista, kad ga se danas sjetim, nikad me nije uvrijedio, rekao ružnu riječ ili ne daj Bože povrijedio.
No vrijeme je prošlo i više nije bitno. Samo ponekad se sjetim nekih lijepih događaja.
Bilo je to u početku mog blogiranja. Vrijeme se promijenilo, ja sam se promijenila, a i blog se promijenio.
Neću biti nostalgična, pričati o tome kako je prije bilo bolje, za neke je ovo sad, bolje.
Jednostavno "odrastemo", a ljude koji čine da malo vrijediš, otjeraš od sebe. Treba ugađati sebi, jer drugima i onako nećeš.

Piše jedan bloger, koji više nije ovdje, ponekad pogledam neki njegov blog.Piše možda istinu koju će samo rijetki priznati.
No, čini mi se da su se blog i iskrica pretvorili upravo u to. Kaže on ovako:
c/p
Spavam ponekad, možda više onako iz dosade, ili puste radoznalosti s jednom ostarjelom damom koja je nekad davno bila, vjerojatno, lijepa, a mlada i vračam tu napola mrtvu, samo za mene namirisanu trupinu u život. Izbacujem u njezinu nutrinu milijune majušnih djelića sebe. Činim li to svjesno genocid ili je to ipak čin unutartjelesnog samoubojstva, jer znajući da je godinama iznutra mrtva i da će umrijeti u njoj baš svaki od nekoliko milijuna malih mogućih ljudi, jesam li ubojica ili samoubojica.
I svaki put, povratim u njenom prekrasnom WC-u, izgovarajući joj se na svoj loš želudac i brzu hranu koju jedem. A ona skuha čaj od kamilice i donosi mi ga u krevet, smežurana osmjeha na smežuranu licu kojem i opet ne mogu odoljeti i opet postajem ubojica ili samoubojica, moje "nazovi" mladosti ili se samo bojim te nasmijane starosti./završen citat/

Hmmmm, da.
A što reći....čovjeku je i onako dana riječ, da bi mogao sakriti svoju misao.
Ili, ju ipak izreče, ovako skriveno pod nicom.

Za sva naša psiho stanja, sami smo si krivi. Istinsku dobrotu u sebi i svojem srcu, nose samo pojedini ljudi. Lijepo je kad odlučiš zasjati, nakon svih oluja kroz koje smo prošli.
Najbolje je biti u fazi života,kad ti netko kaže da su 1+1=3 . apsolutno neka bude u pravu...neka uživa. Znam, to je ravnodušnost. Možda najgore stanje uma i duše. Ali, ako nam momentalno odgovara...zašto ne?
Zato, ostanimo ono što jesmo. I sutra i uvijek. Ne veliki, ne odrasli. Onakvi kakvi želimo..:)))
Link
Link

Link
Link

EH, DA, AKO MOŽE KRELAC, MOGU I JA O ZAGREBU
Svojevremeno, kad sam imala više inspiracije za blog, često sam pisala o starom i novom Zagrebu.
Krelec, bez uvrede, nije ništa upereno protiv tebe, nego si me podsjetio da dugo ništa nisam pisala o
mom rodnog gradu.

Sjećam se, o da sjećam se jako dobro, konduktera u starim tramvajima.Lupali su svojim "pečatom" po našem snopu od karata, kao da su službenici u poreznoj. Mali okrugli žig i nitko nije mogao proći, a da ga kondukter ne vidi. Nije bilo kontrolora, kao danas, nije niti trebalo. Na "pulferaše" nisu obraćali pozornost. Jer, uvijek ih je bilo, a bilo je to i "pod normalno".
Nego, sjećam se dobro i starih džepara u tramvajima.
Obično su imali provjerenu rečenicu:"Joj, pardon, nisam vas štel vudriti".....a samo su oni znali, kako im je bilo teško u toj gužvi
"operirati" po prepunom tramvaju i zaraditi svoju programiranu koricu kruha. Cilj je bio proći što više prostora u tramvaju, obraditi, tj. zavući ruku u što više džepova i isprazniti ih.
Da, bilo su to zagrepčanci, fakini, koji su iskusili sve čari lepice /Lepoglava/ i znali su kako i gdje ismijati i zeznuti tadašnju miliciju. Pravili su se intelektualci koji govore nekoliko jezika, a sve što su znali od tadašnjeg populističkog jezika, njemačkog, bilo je; šerajzl, šrafciger, haustor, badecimer, šlafrok, forcimer i sl.

Postojala je čak i škola đžeparenja. Da, sjećam se tih priča. Imala je i izvanrednih predavača, koji su dolazili iz Bosne. Da, transfer znanja i metodologije. Najčešće su ti došljaci bili najbolji, što ne znači da u našoj sredini nije bilo spretnih i odabranih koji su se posebno isticali te su čak došli do savršenstva u struci. Svoje znanje primjenili su na terenu, kako kod kuće, tako još uspješnije na privremenom radu u inozemstvu. /mislim van granica nekadašnje SFRJ/

Eto, samo malo sjećanje na rano djetinjstvo........i da znate, zabole me kiki /kojeg nemam/ što netko prigovara postavljanju slika na blog. i zabole me što se prigovara da na blogu nema ništa za pročitati. i zabole me što je njima dosadno pa kritiziraju druge.
Ima dovoljno portala kod nas i u svijetu....pa neka izvole.
Što su se zalijepili za iskricu i njezin blog. Široko vam polje društvo..... ako me ne zanima, ne čitam...ako nemam što pročitati, ugasim komp..

I to je to.
Link

Toksični ili otrovni ljudi, objašnjava naša ugledna psihologinja Ljubica Uvodić-Vranić, oni su čije nas ponašanje verbalno i neverbalno truje, škodi nam, pa čak nas i razbolijeva.

'Imaju oni svojih zajedničkih karakteristika i prije ili kasnije uočit ćete ih. Šteta samo što je to prekasno uočavanje skupo: sruši nam samopouzdanje, zbuni nas, počnemo se pitati u čemu smo to pogriješili da se svaki put nakon susreta s nekim ljudima osjećamo emocionalno iscrpljeni, umorni, kao da nam je osoba u pola razgovora pritisnula grudi pa ne možemo normalno disati, a mi ne znamo kako se osloboditi toga pritiska', kaže psihologinja.

Toksični se ljudi, dodaje, obilato ili suptilno - kap po kap - služe manipulativnim nametanjem krivnje, prijete nam i straše nas time što će se sve njima jadnima dogoditi zbog nas.

Ono što je najstrašnije nije samo ono što dolazi od toksičnih ljudi prema nama, nego osjećaj da smo u tom odnosu sami i da nemamo nikoga pokraj nas koji razumije taj odnos i koji će nam pomoći da se ne osjećamo ludi ili krivi, kao što nam to nameću toksični ljudi. Iako nam toksični ljudi crpe energiju, mi im se možemo suprotstaviti jačajući svoju samosvijest te razumijevanjem toga da je toksičnost agresija i da ona djeluje na nas samo onda ako mi na to pristanemo, ako povjerujemo u ono što nam toksična osoba govori umjesto da to promatramo kao nešto strano, tuđe što možemo čuti, ali ne smijemo prihvatiti', rekla je naša istaknuta psihologinja.

Meni je bilo zanimljivo ovo pročitati, pa rekoh, hajde da podijelim sa vama.

Link

''Ako nije problem, sad bih da spavam...
Poštovani strahovi,
cijenjene utvare prošlosti,
nedovršene priče,
neizvjesnosti,
bolu...
Nemojte me shvatiti pogrešno,
al' ja bih sad malo da samujem.
Tihujem.
Suviše ste bučni.
Govorite istovremeno,
lupate vratima u mojoj glavi,
smetate mojoj uspavanci ...
Svaku moju tišinu ispunjavate bukom bez zvuka i
nota, bez riječi i ritma....
Ako nije problem, ja bih sad da spavam...''
Link

"JEDINI NAČIN DA IMAŠ PRIJATELJA JE, DA BUDEŠ PRIJATELJ"


Zašto ja ovo pišem...? Zašto ove slike...? :)))))))
Onaj kome su namjenjene, znat će.
Jeste li razmišljali, o svojim prijateljima?...sada, u ove blagdanske dane. Ili imate "previše posla" kao ja,. Niste. Sami besmisleni izgovori, kao i kod mene. Imam li opravdanje, što se nisam javila dragoj osobi, prijateljici koja me prihvaća, ovakvu kakva jesam, koja je uvijek na mojoj strani. Pa čak i onda, ako sam u krivu. Upozorit će me na to, ali mi neće zamjeriti. Neće zamjeriti zato jer to čine prijatelji.
Prijatelji nam nisu nametnuti, mi ih sami biramo.
Imam prijateljicu s kojom sam prošla sve u životu. Brakovi, moji i njezini, djeca, škola, razočarenja, kumstva, unuci itd.
Ali imam i prijateljicu s kojom se ne poznajem dugi niz godina, ali je ipak prijateljstvo s njom kvalitetno. Zato što me savjetuje kad sam u krizi, zato što ne traži ništa od mene, osim, da se javim pokoji puta.
Oprosti prijateljice, što sam se ponijela ovako kao što jesam, što sam te zanemarila i zaboravila, kao što si i sama rekla, dovoljno je samo pet minuta. Pet hebenih minuta, da se javiš dragoj osobi....:)))

I još samo mudra izreka Alberta Camusa...
"Ne hodaj ispred mene, možda neću slijediti...
Ne hodaj iza mene, možda neću voditi...
Hodaj pokraj mene i samo budi moj prijatelj...."

Purgerica, te nosi u srcu...:))))

NAJLJEPŠI I NAJVREDNIJI UKRASI SU OSMJESI
DJECE.
Bez blještavila komercijaliziranog Božića. Vrijednosti, sreća i
zadovoljstvo u obitelji ne mogu se kupiti novcem.

Link

Živjeti u mraku pored ovoliko svjetla mogu pristati samo oni, koji su odustali prije nego što su išta pokušali.
Zemlja bi još bila ravna ploha da se borac za istinu nije usudio javno progovoriti.
Zdravije je raspravljati, nego čamiti u ponuđenom znanju, uzimajući ga kao nešto nepromjenjivo.
Sve je promjenjivo, pa tako i znanje.
Razvijati znanje o životu, njegovom smislu i samoj svrsi svega, ne možemo bez rasprave.
Dok nam sprava za razmišljanje još uvijek funcionira, a to je naša centrala zvana glava, ne znam zašto je onda odbijamo staviti u funkciju.
Očito je, da se naša funkcija ne svodi na obavljanje, nabavljanje i niz ostalih fizičkih ili intelektualnih radnji, nego pritom i te kako uključujemo emocije.Emocije, koje neka radnja ili riječi u nama izazovu, eksperimentiraju našim umom i tijelom.
Ili nas sagorjievaju ili podižu iz pepela.
Mi smo u stvari neprilagođeni emotivnim promjenama.
Zato nam ova stranica služi da pokušamo uskladiti emocije i fizičko stanje. Umotvorine bačene na papir, tj. ekran.
Prilagoditi se emotivnim promjenama, možemo samo spoznajom da se igra, i s nama i bez nas nastavlja na daskama koje život znače.
Mislim da mnogi u stvarnom životu, kao i ovdje proživljavaju kataklizmu koja ih odvodi u tamu, ali ne onu vanjsku, već onu koja se odvija u dubinama naših umova.
Aleluja.

Link

Uživajte u noći coprnica..:))