Zapis iz mojega dnevnika i iz života

Sjećam se kao da je bilo danas, ili možda ipak još jučer, no uglavnom: prigodom jedne ispovijesti, kad sam već sve priznao i zauzvrat dobio solidnu porciju pokore, obratih se ja svome ispovjedniku, ujedno i župniku naše župe, don Stojku Glavini, sljedećim riječima (izgovorenim onako ispod glasa, s primjesom tuge, očaja i nekakve, tko zna iz kojeg trenutka mog života zaostale, pohote):
„Velečasni Stojko, molim vas kao Boga, možete li mi mišlju, djelom ili propustom pomoći da se oslobodim svoje životinjske naklonosti vlastitom odnosno jačem spolu? Ne mogu više tako živjeti, ne spavam. ne jedem, ne gledam više Masnog hoću reći Bujicu ... Samo 24/7 maštam o jednom ... te istom ... ma bar vi dobro znate o čemu budući da vam se svaki tjedan bar tri puta ispovijedim...“
„Nisam siguran da sam razumio tvoj vapaj, dijete moje“ odgovori don Stojko (inače mlađi od mene bar 15 godina, da ono „dijete“ ne biste shvatili predoslovno ili, nedaj Bože, zločesto). „Tražiš li ti od mene savjet ili samo duhovnu utjehu?“
„Ma samo savjet, velečasni! Samo savjet kako da se riješim tog nečastivog u sebi, znate i sami da mi zadnja tri egzorcizma nisu ni najmanje pomogla i da je jedini rezultat tih poduhvata bio izlazak vlč. Budimira iz svećenićke službe, a zaradi slobodnog i ničime sputanog prepuštanja imenovanoga putenim nasladama ...“
„Dobro, shvatio sam, dijete moje“ prekine me don Stojko i pomalo protivno uobičajenim konvencijama otvori onaj rešetkasti prozorčić ispovjedne kabine i uhvati me nježno za ruku. „S obzirom na uznapredovalo stanje tvoje griješnosti mislim da ti je preostalo još samo jedno: odlazak u Međugorje, rodno mjesto naše Gospe!“

Da ne duljim, poslušao sam savjet don Stojka i već se za 3 dana uputio u narečeno Marijansko svetište. Nisam putovao sam, samnom u starom „Stojadinu“ krenuše Dušan (vozač), Dragan i Mile, sve odreda moji sudruzi iz Iskoraka, koje je, nadam se da već pogađate, na taj put nagnala ista ona nevolja kao i mene. U Medžugorje stigosmo jednog vrućeg predvečerja; dok su jedni umorni hodočasnici umornim koracima koračali prema svojim prenoćištima, drugi su se okupljali u kafićima, restoranima, pizzerijama i sličnim svratištima kako bi ićem i pićem obnovili svoja smrtna tijela i besmrtne duše za sutrašnji dan. Umorni od puta nas četvorica nevoljnika krenusmo ubavim mjestancem u potrazi za posteljama u kojima ćemo dočekati jutro. I nismo tako išli ni 5 minuta kad naiđosmo na natpis „room vacancy“, trojici od nas potpuno nerazumljiv, međutim Dragan, koji je kao slučajni sex-turist na Tajlandu i Filipinima proveo mjesece i mjesece, objasnio nam je da se u stvari radi o slobodnim sobama. Krenusmo smjerom nacrtane strelice i za trenutak-dva evo nas pred „Betlehemskom štalicom“, kako se naime zvao lijepo uređen (čitaj: sav u staklu i niklovanom metalu!) hotelčić. Na recepciji glavom i bradom gazda hotela, koji nas je obavijestio da je hotel nažalost popunjen, osim jedne osmerokrevetne sobe na tavanu, s time da su pola te sobe već popunili četvorica talijanskih turista iz Palerma. Nije nam to baš bilo pravo, naime nakon dugog puta zaželjesmo se mira i one neprocjenjive muško-muške drugarske intime, no činilo nam se prekasno tako kasno (već je pao mrak i dosta se ljudi pomalo čudnih izraca lica vrzmalo po mjestašcu) ići tražiti nešto bolje i komfornije. No da sad tu nepotrebno ne duljim: noć koju smo proveli s quattro ragazzi iz Palerma bila je jednostavno nezaboravna, i sva četvorica pamtit ćemo je dok smo živi!!!

Sljedećeg dana Talijani ostadoše u svojim krevetima, navodno zbog posvemašnje iscrpljenosti duha i tijela, dok smo se nas četvorica Hrvata uputili na tzv. medžugorski Križni put. Poanta tog Puta je u tome da bosi, klečeći ili puzeći prijeđete po prekrasnom hercegbosanskom kamenjaru svih 14 postaja, te da pri tome svaku fizičku bol što je moguće više u sebi zatomite tako da se vaše unutarnje urlikanje uopće ne čuje u okolnom univerzumu. Ja osobno sam hodao bos, a kad sam negdje oko 4. postaje na oštrom kamenu razrezao mali prst lijeve noge malodušno sam sjeo na kamen poputnjak, plačući i odbijajući krenuti dalje. No tada mi pristupi Mile, uze me za nogu i riječima „Mile će da ljubi prstić di ga najviše boli.“ vrati mi vjeru u život, ljude i vlastite snage. Uglavnom, uspješno sam, doduše krvavih nogu i mučen bolovima, malodušjem i sumnjama u sve i svakoga pa i Stvoritelja, okončao spomenuti Križni put. Teško mi je sad opisati kako sam se osjećao u tom trenutku pobjede nad samim sobom jer sam se zbog dehidracije odmah kraj Križa onesvijestio. Srećom, Dušan je, kao jedini vozač među nama, položio prvu pomoć pa me tehnikom „usta na usta“ ubrzo prizvao svijesti, na što sam se ja ponovno (ovaj puta ne zaozbiljno) onesvijestio, pa me on opet oživio ... i tako još 3-4 puta. Obavivši čin pokore ostatak boravka u Međugorju provedosmo u molitvi, kontemplaciji i online klađenju ((naime, smatrali smo da će nam Gospa pomoći da dobijemo neki bar malo znatniji (čitaj: 100-200 tisuća kuna) dobitak, međutim nakon par sati spoznasmo da ona to ili ne želi ili ne može učiniti)). A kad smo se vratili u Zagreb meni se mali prst na desnoj nozi zagnojio pa sam morao na par dana u bolnicu. Tu sam uglavnom molio Boga i Gospu da mi ne odrežu prst, a da bih svoje molitve podkrijepio spremnošću na žrtvu obećao sam im da više u životu neću pogledati muškarca s požudom u očima. No čovjek snuje, a Bog određuje: četvrti dan mog boravka u bolnici na odjelu je bio dežuran jedan mladi liječnik, isti George Clooney iz Hitne službe ...

Uglavnom, nadam se da ste iz prednjeg shvatili da sam u Medžugorju doživio svojevrsno transcedentalno karmičko produhovljenje. I sad čitam da, nažalost, ni sam Sveti Otac ne vjeruje u čudo ukazanja Djevice Marije u Međugorju. Naravno, nisam ja preuzetan i štoviše drzak da polemiziram s Papom, a niti si više ne utvaram da ću osobno ikad nositi tu titulu, međutim podsjetio bih imenovanoga da ako koza (vidjeoci) lažu, rog (statistika) ne laže. Pa eto:
- Lourdes – 18 ukazanja Djevice Marije i šlus, nema više,
- Fatima – 6 Gospinih ukazanja - i finito,
i pazi sad vamo:
- Međugorje – cca 40 tisuća ukazanja presvete Djevice i, ako Bog da, neće se prestati ukazivati prije broja sa šest nula!!!
Uza sve to posebno su znakoviti sadržaji Gospinih iskaza prigodom nazovi „ukazanja“ u prvo navededenim svetištima, odnosno tijekom tolikih tisuća i tisuća ukazanja u Medžugorju. Naime, dok je Gospa u Lourdesu i Fatimi navodno (obratite pažnju: navodno!) pričala vidjeocima o nekakvim općeljudskim i općevjerskim temama (no dobro, u Fatimi i o tzv. Fatimskim tajnama kojima je tobože najavila Apokalipsu itd. itd.), dotle je u Međugorju svoju pozornost svrnula na svakodnevne probleme malog čovjeka i svekolike pastve toga prelijepog mjestašca, pa je tako npr. obznanila vidjeocima da treba uvesti centralno grijanje u mjesnu crkvu, jasno se opredjelila koga treba podržati u sukobu nadbiskupa Perića i Franjevaca, a nije se libila ni savjeta u svezi s izgradnjom hotela, puteva, bazena i druge turističke infrastrukture.

No dobro, znam da će se sad tu naći poneki jugonostalgičar i komunjara koji će mi prigovoriti da nemam pravo govoriti o Čudu iz Međugorja jer niti sam osobno vidio Gospu, niti sam se u Medžugorju izliječio od svojih abnormalnih spolnih nagnuća. A ja ću mu na to odgovoriti: istina je, imaš pravo, ali upravo radi takvih kao ja Papa i mora priznati vjerodostojnost spomenutog Čuda. Jer: lako je čovjeku koji ima dobar vid (čitaj: normalnom heteroseksualcu) objasniti koje su sve boje u duginom spektru, ali objasni ti tako nešto slijepcu (čitaj: zabludjeloj gay osobi)!!! Naravno, ovu malu parabolu trebate shvatiti u skroz inverznom značenju, no do najvećih životnih istina se ionako, to bar svi znaju, može doći samo kroz trnje (op.a.: kao florealni pojam, a ne zagrebački kvart.)

Link">Link



P.S.

1. Molio bih sve koji imaju namjeru izraziti svoje lajkanje/dislajkanje gornjeg teksta da se, pa makar i uz nadljudski napor, suzdrže, naime bitno je samo i jedino: jesu li gore izneseni podatci točni ili nisu.

2. Uskoro s prijateljima idem ponovno, ovaj put s kombijem, u Medjugorje pa pozivam sve zainteresirane da nam se pridruže, uz plaćanje pola troškova benzina i bez ikakavih daljnjih možebitnih obveza (carpe diem: nema ništa ljepše od spontanosti)

E pa. Vidim da je par slabije imunih osoba već dobilo napadaj. A samo sam iskreno opisao sve to.

I sad kad ih otpeljaju u Vrapče opet će Kronichan biti kriv ....

I onda me još u svojoj tužnoj nemoći love na pravopis. A kad vidjelica rekne da ju Gospa "gleđe" onda je to skroz po PS-u.

Svašta.

To je naša duhovna industrija, koju papa ne priznaje...Profesija, vidilica...:))

Alan. Ali ako ja mogu pogriješiti, može i Papa!

Zar ne?

Mislim da bi jedno dobro tucanje riješilo većinu duhovnih problema ovdje na blogu, neke ILFice, MILFufice, GILFice i Lezbe su tako pouzdano izvedene na pravi put...:))

Alan. Tako sam i ja mislio dok nisam prešao na Tamnu stranu.

Jbg, moram lajkati...naprosto mo-ram...i ti si jedini koji otvoreno priča o homoseksualnosti, dakle, dvostruki lajk

jbt ak te ja još počnem lajkat pored đusi, mislim da ćeš brzo pobjeć od homo to the...straight! no ja ti rađe lajkam ove vidilice a o tvom blogu sam u vidu komenta napisala i kod sebe...a i neki dan (večer) uoči objave papine besjede, al patuljci (vjernici) nisu imali pojma o čem ja tu pričam pa j prošlo nezapaženo? sve u svemu opet je prikladan moj šeki i njegova puno vike nizašto!

Šta si i ti naša?!?!? Mislim, ne peder nego ono drugo, žensko?

Mai. Imam osjećaj da tebe ovdje ljudi i inače općenito nekako slabo kuže. Možda zato jer si previše iskrena? Naime, danas većina misli da je cijela životna filozofija u muljanju i prenemaganju.

A ja sam više poput tebe. Iskren kao malo dijete!!!

Misliš, jesam li rainbow...jesam na toj strani, ali imam jednu falingu, volim muškarce...ne sve, samo jednog :)))

...dakle, nisam ono drugo, možda ono prvo, volim muškarce.

(Džusi. Bit ću iskren i priznati ti da to već znam!)

I još: da ti želim nadasve uspješnu, sretnu i veselu vezu s tim i takvim muškarcem!

(Nego: jel bi me ti možda upoznala s njime?)

Moram ići na sastanak Udruge. Pozdrav svima!

Onda, šta pitaš...ali ja uvijek navijam za 'našu stvar'...i nisam ovdje jedina...vada con dios

ah, taj kombi je sigurno već popunjen...

a nikad nisam bila tamo (više neznam kak se to mjesto piše pa da ne pogrešim...)

ako ja smijem priznati i ja sam gay
naime, obožavam lezbače

Je, kao da lezbače jedva čekaju nekog heteroseksualca, zato i jesu lezbače, jer im se muški seksualno gade...nije im na kraj pameti...
...ali je vrlo interesantno je da je takvo zamišljanje vrlo često kod nekih muškaraca