-

Naravno da slušam što pričaš.

Nedostaješ mi dok naravno da slušam, o poslu, o mami, o danima, čvrsto, ma službeno, vojska riječi maršira u nizu, rekli smo si - sve ide, nego, jesi li primjetio (izgovaram slogove u sebi i uglazbljujem misao), ove uniforme su nam pretijesne, ne mogu se smijati na silu, moje koljeno dotiče tvoje, povlačim se natrag u čahuru zbunjena toplim dodirom, ne poznajem ga, ne paše u ovaj kišni dan, prenježan je i podsjeća, okrećem glavu, lomografska slika ljudi izlomljenih kroz mokro staklo kako preskaču lokve i natrag u mašinu gdje nam djeca rastu, pa već smo skoro perasli pubertet, sjećaš li se, sjećaš li, se, sjećaš li se (stalno odzvanja), sjećam se koliko smo si bili mlađi dok smo još bili ludi, makar i ne pričamo o tome, pričamo o o vremenu vani dok ovo sveopće gledam kako se kotura niz kazaljke plavog sata obješenog iznad naših glava, oštro, tvrdo, hladno vrijeme, rastužuje, kinji me da te s mukom prepoznajem i nikako da se načudim tome što si netko drugi, proučavam ti usta, oči, promatram ti bore, više ih je nego kad smo se znali, želim ih dotaknuti vrškom prsta ali samo još jednom otresem imaginarni pepeo pored tvog koljena i osluškujem glas kako ječi u polupraznoj prostoriji, kiša je i sivi smo, pa ti poželim najglasnije što mogu reći najnježnije što imam, no umjesto toga olfo ugasim cigaretu pa predložim da se nađemo ponovo neki drugi put,

negdje na proljeće.


Link

Super pišeš, nastavi....

naravno da čitam što pišeš? btw kaj je netko rekao da nećeš?

Ej:)
Ja si mislim kako je lako zaboravit onaj najljepsi komad sebe.
Jos gore, kad mu okrenes ledja.
A rekao jedan ovdje dok je svijet jos bio mlad, da treba pamtit di zakopamo kosti.

(mob zajebava, moram dalje)

frapantna mi je bila figura oca koji prati maloga nasmijano, beskompleksno i pun poštovanja za naše male odgovornosti za razvoj dogadjaja. divno.

jučer imala blesavi Vrh svijeta. pajbt. neko bi ga proglasio- neugodom.

u silnoj gužvi, probijam se i vrtim periferno traku života svoga(:D)... proderem se pederski: IMAM VRUĆU JUHUUUUU!; ćuškam masu ispred pored iza sebe... kadli... zagrli me neko iza mene. ruke krcate, jedva držim, znoj probija, pelene mi titltaju blagonaklono u mozgu... okrenem se...

klinac od petnaestak godina sa Downovim sindromom. grli me čvrsto, smije se i pokušava me poljubiti. sva se prelijem i trenu u bitno i neizgovorivo; odjebem tanjur iz desne ruke na stol pored, zagrlimo se i krenemo cmakati u obraze.

:)

:)
Ma, kad god sam za nesto rekla "nikad", istog trenutka bi me povuklo provjerit jos jednom.
Ali... Ali.
(recimo da sam zalila cvijece u dvoriscu)

jutro, stiki :-)

pročitala i ja da više nećeš. blogove pisat. i pomislila da ti moram napisat nešto tipa "pa nećeš valjda dozvolit da zbog tamo nekih... bilo kojih i koga, i to nakon toliko vremena.... odeš". al taj čas ne uhvatih vremena i ...... prođe baba s kolačima :P

zato mi je baš drago što te ponovo čitam, i dala si mi čak istu asocijaciju, ili podstrek ... kao meiji. i podsjećaš me na onu stiki (sjećaš se onog mog prvog pvt-a tebi..... hahahaha) od prije nekih skoro tri godine, kad sam tek došla na iskru i još više kad sam otkrila blog.
al ni sad nemam vremena, jbg

al uživala ja u ovom tekstu

i morat ću i ja .... možda ovih dana ..... nekak mi se skupilo, al hladno u sobici s kompom (štedim na grijanju :-)))) )

pozzzzzzzzz ....jurim

i dobro jutro i tebi i društvu iza ekrana.

kidam.........

cmok

nevjerojatne su mi podudarnosti događanja. I htijenja.

vrijeme je takvo, draga :)

zeznula si me...sad moram i ja novi zapis zakačiti, a mislila sam da više ne bum ni jedan ..kao i ti :P

:)

Šta smo Styx u romantičnoj fazi ( zaljubljena ), dani su duži, dolazi proljeće, kada se priroda budi u svoj svojoj snazi i ljepoti..? :)))