Sound of Silence

Možda je samo takav trenutak, a možda je vilenjak potegao spavati, pa mi se čini kao da je pogled malo zastranio u nekom narječju spektra čije akcente baš i ne shvaćam najbolje.
Nepotopljena točka na "i" ostala je poput vrha ledenjaka mirovati usred voda, na kojima se od silne tišine zrcali sama definicija beskraja.
Nižem riječi nebitne prošlosti, gradim slike s predumišljajem ne mareći za posljedice, režem kosu u neletu istine, padaju pramenovi, padaju maske, padaju po podu, tako je jednostavnije za pomesti, gledam lice od papira, brišem oči, crtam prozore koji gledaju na istok, razmišljam o krajoliku na porculanskim obrazima koji bi me ponovno potakao na oduševljenje...

Sve su slike stvarne u onoj mjeri u kojoj mogu otvoriti oči...

Halucinantan tekst. Lijepo.

Mašta je neograničena ...

Tonu lađe naših iluzija,padaju maske i predrasude kad nas vrime potjera.
Vidimo li tad jasnije svoju sebičnost,
naivnost,glupost.
Moramo li svatit samo kad nas vrime ili sila natira?Možemo li svjesno gledat oko sebe il to mora predrasuda bit?
Sebična smo goveda koja nezaslužuje bolji tretman nego imaju.
Zar je zlo to ko smo,kako nas tretiraju kad sami to hoćemo.
Ko će to za nas birat ljubav,strah, sreću,istinu,slobodu,vjeru?
Ako to neko učini tad govedo negovo pristali smo bit i šta se imamo bunit!