Svitci s asfalta

Alina Louka

“Ja, s dubljim instinktom, biram muškarca koji potiče moju snagu, koji traži nevjerojatno puno od mene, koji ne sumnja u moju hrabrost niti moju žilavost, koji ne misli da sam naivna ili nevina, koji ima hrabrosti odnositi se prema meni kao prema ženi.”
-Anaïs Nin

Pronalazak novog partnera i ljubavi nakon četrdesete ponekad se čini kao Sizifov posao. Hrpa prtljage. Raskidi, razvodi, godine samoće, „nesretni brak“, razočaranja ili nerealna očekivanja, djeca, stari roditelji, financijski problemi, zasićenost poslom, neispunjenost, nerealiziranost, tjelesne promjene, kriza srednjih godina…. (ispunite praznine). Ne znam što mi je gore – ovi koji nikad nisu sazreli pa su im za sve krivi drugi, ogorčeni, nepovjerljivi. Ili oni koji su krenuli stranputicama samorazvoja kroz toksičnu i kvazi duhovnosti, new age i self-help obmana i samoprozvane gurue koji im govore što i kako osjećaju i trebaju raditi (10 steps to ruin you life), bez imalo stvarne svjesnosti o samom sebi. Savjeti da samo treba biti svoj i imati intenciju, preskačući dio koji govori o trudu i posvećenosti drugoj osobi. O reakciji koja proizlazi iz akcije. Izlasku iz zone komfora. O tome kako treba biti ranjiv, otvoren, iskren. Imati hrabrosti pitati prava pitanja i imati hrabrosti odgovoriti na njih.

Neki dan sam pročitala nešto kao da prve veze ne biramo sami niti naša intuicija, već neizliječeni dijelovi nas. Mislim da ima tu djelomično istine i slažem se da čovjek mora biti dobro sa sobom da bi mogao biti dobro s nekim drugim, kao i da netko drugi ne može ispuniti prazninu koju osjećamo. Samo čini mi se budemo li čekali da se sve posloži, mi potpuno „izliječimo“ nećemo dočekati. Proces je to koji traje čitav život. U teoriji bi veze započete u zrelijoj dobi trebale biti kvalitetnije, trebalo bi biti lakše uspostaviti zajedništvo i slaganje. No čini mi se da je teže napraviti taj korak jedno prema drugom. Obojani iskustvom predviđamo situacije i ocjenjujemo ljude s predrasudama i prema čvrsto izgrađenim kalupima koje nevoljko odbacujemo. Teže se mijenjamo. Nisam ni ja imuna na to. Vjerujem u druge šanse, nisam zlopamtilo i strastveno vjerujem u opraštanje drugima i sebi. No osjećam da nemam više toliko entuzijazma prihvaćati svaku osobu nevino i bez ograda, uložiti trud i pažnju. Te djevojke više nema već neko vrijeme. Trudim se ne upasti u drugu krajnost i u cinizam. Pronaći nekakvu ravnotežu.
Dobro sam. Uglavnom. Nina je otišla. Točka na jedno poglavlje života. Idemo dalje.

Link

Sa većinom ovde napisanog se slažem.
Međutim ima i onoga s čim se ne slažem.
Na primjer u vezi prve veze.Nisu svi ljudi
isti,neki odmah biraju nekog s kim će ostati
cjeli život,a neki ne biraju nikad.
Drugo ne slaganje je trženje nevjerovatno
puno od partnera/ice.Zašto se ne slažem?
Radi se o očekivanjima,a očekivanja proizvode
razočarenja.Što manje očekujemo lakše će mo
da se uskladimo i rjeđe da se razočaramo.
Zadnje s čim se ne slažem je da moraš biti zadovoljan
sam sa sobom da bi bio zadovoljan s nekim drugim.
Neki nađu svoj smisao tek u zajedništvu s nekim
drugim,a neki izgube zadovoljstvo sa samim sobom
kad su u zajednišvu sa nekim drugim.
Sve u svemu važno je da znamo što želimo i da se
stinski trudimo da ostvarimo to što želimo.
Kad nađemo/ostvarimo ono što želimo da budemo
sigurni da je to to i da se ne kolebamo već da to čvrsto
prihvatimo i da se s ostarenjem naše želje ne prestanemo trudiiti.

BB....dobra tema!
Ja se slažem sa tvrdnjom da neki od nas ...sa naglaskom na NEKI....traže u drugome one neke neizlječene dijelove sebe.Ja sam tako godinama željela imati muškarca koji je bio nalik ...fizički ..na mog oca .Visok...crn...zgodan....brkovi...zabavljač...muzičar...pomalo zločesti dečko.I kada sam ga našla sa nekim malim odmakom u tom izgledu....i bila sa njim 26 godina..znala sam da je to čovjek mog života i zaista je ...ali..on je bio isto tako nečiji život.
Dakle.....pucanj u prazno ..neki bi rekli ..i rekli su ali.....ja sam imala 26 godina za koje bi netko dao sve.....ja sam i dala i nikada nisam požalila:-))

Dobar dan,

Komentirala sam na tvom prethodnom postu i vidjela da te jedan bloger oslovio sa Babs.

To mi se učinilo simpatičnim, pa se pitam mogu li te i ja tako oslovljavati?

Nadam se da ti ne bi smetalo?

Prisjetila sam se nečeg zanimljivog što si isto napisala u prethodnom postu, pa citiram:

- Neobičan je ovo način upoznavanja – online. S jedne strane prednost je što nam je često lakše biti otvoreniji i iskreniji „zaštićeni“ iza ekrana. Ponekad pisanjem osvještavamo sami sebi skriveno u nama. S druge strane, opasnost je u očekivanjima, stvaranju nekakve predodžbe i slike o drugoj osobi prema vlastitim željama i kroz vlastite prizme. Razgovori budu fokusirani kao u tunelu, nedostaje govor tijela, izraz lica, kontekst, procjena osobe kroz interakciju s drugim ljudima. Iz toge se može puno iščitati. -

Slažem sa navedenim, i čini mi se da to vrijedi i za komunikaciju na Iskrici, bilo na pvt, bilo glede komentiranja na postovima.

Ali da se vratim na temu sadašnjeg posta.

Izreka Anaïs Nin mi je već bila poznata, i kad sam je ovdje pročitala, nekako mi se vratila iz podsvijesti.

Slažem sa ovim dijelom: "Biram muškarca koji potiče moju snagu...koji ne misli da sam naivna ili nevina, ...koji ima hrabrosti odnositi se prema meni kao prema ženi.”

Dodala bih samo: Muškarca koji je isto tako snažan, koji ne traži i ne očekuje ono što i sam ne može dati. I koji mi omogućuje da ga poštujem i da se ja odnosim prema njemu kao muškarcu.

Citirala bih i ovo iz sadržaja posta:

- Ne znam što mi je gore – ovi koji nikad nisu sazreli pa su im za sve krivi drugi, ogorčeni, nepovjerljivi. Ili oni koji su krenuli stranputicama samorazvoja kroz toksičnu i kvazi duhovnosti, new age i self-help obmana i samoprozvane gurue koji im govore što i kako osjećaju i trebaju raditi (10 steps to ruin you life), bez imalo stvarne svjesnosti o samom sebi. -

Slažem se i sa ovim. Nezreli, nedorasli, ili na bilo koji način emocionalno povrijeđeni muškarci nisu teret koji bih u ovim godinama mogla vući za sobom u životu.

Što se duhovnosti tiče, neka je svatko živi na svoj način, neka vjeruje u ono što mu doista pomaže u životu.

Ali do nekakvih gurua, mislim na ove današnje, isto samoprozvane, ama baš ništa ne držim.

Kao da me netko može učiti kako da ja živim svoj život, po nekoj svojoj self-help knjizi, metodi ili šabloni.

Jedan komentator knjiga o samopomoći je za jednu autoricu takve knjige rekao nešto ovakvo, otprilike:

- Knjiga ima oko 400 stranica. Autorica na početku knjige daje tehniku od pet koraka kojima se postiže samopromjena. Tih pet koraka bi okvirno trebalo uvježbati u pola sata.

Ali onda slijedi uputa da treba pročitati svih 400 stranica da bi se tih pet koraka razumjelo.

Razmislite koliko je to sati bespotrebnog čitanja? Za to vrijeme možete sami raditi na sebi, koristeći vlastito životno iskustvo, zdrav razum i intuiciju, i nikakva knjiga vam u tu svrhu nije potrebna, a pogotovo ne neka od 400 stranica. -

Razmišljam slično i o drugim stvarima ovdje izrečenim, kao što je slijedeće:

- Slažem se da čovjek mora biti dobro sa sobom da bi mogao biti dobro s nekim drugim, kao i da netko drugi ne može ispuniti prazninu koju osjećamo.

Samo čini mi se budemo li čekali da se sve posloži, mi potpuno „izliječimo“ nećemo dočekati. Proces je to koji traje čitav život. -

Ovo oboje sam iskusila i u vlastitom životu, pa zaista ne pričam teoretski.

Mogla bih još pisati, ali možda je i ovo previše.

Ne bih baš željela zatrpati post svojim komentarima.

Tebi zahvaljujem što si podijelila svoje stavove i iskustva, jer tvoj me post baš inspirirao.

Ugodan ti dan želim:-)

Zanimljivi komentari.

Slažem se Tape, ne odnosi se sve na svakoga. Naravno da ima veza koje uspiju i opstanu do kraja života, zdravih odnosa i ljudi koji se osjećaju dugorošno ispunjeni u svojim vezama. Ima i onih koji ulaze u druge brakove i veze jer su ostali udovci, ne zato što nije uspojelo prvi put. Svjesna sam toga. Svako se slažem da je konstantan trud nužan.

Arapo, i ja sam nešto naučila iz svake veze o sebi, životu, ljudima... neke sam lekcije doduše očito morala ponavljati da ih svladam :)))

Lana, slobodno me zovi kako ti se sviđa :). Istina je ovo za komunikaciju općenito na Iskrici ili blogu, često nastanu nesporazumi. Mislim da je do nekih svađa ili neprijateljstava došlo zbog različitog shvaćanja napisanog od onog koji piše i onog koji čita.
Da, da, da , "muškarca koji mi omogućuje da ga poštujem i da se ja odnosim prema njemu kao muškarcu" ! Apsolutno mi se sviđa ovo

P.S. Lana, slobodno piši svoja razmišljanja. Uvijek mi je zanimljivo pročitati što drugi ljude misle ili njihova iskustva.

Hvala na rekomentiranju, Babs:-)

Drago mi je da se u određenim stvarima razumijemo i slažemo.

Pa vjerojatno ću još pisati, možda i još danas, ili prema nekom inspirativnom trenutku.

I meni su iskustva i razmišljanja drugih ljudi zanimljiva i često su mi povod da sagledam stvari i iz nečijeg drugog kuta viđenja.

A to mi proširuje horizonte i omogućuje izvjesnu autorefleksiju.

Je ti mala jos imas oni lipi dekolte :))))

Babs, muškarci ti ostavljaju pozdrave i nadimke od milja, komplimente dobivaš, očito si omiljena!:-)

I budući da sam rekla da ću možda kod tebe još pisati, izdvojila bih još ovaj dio sa tvog posta:


- ...Izlasku iz zone komfora. O tome kako treba biti ranjiv, otvoren, iskren... -



Dodala bih ovdje još jednu pjesmu, koja pripada u tzv. motivacijske pjesme.

I odlično pokazuje da se sve što vrijedi, stiče i kroz pogreške koje radimo u životu, kao i kroz naše pobjede.

A pobjede dolaze tek prihvaćanjem naših pogreški, i daljnjim radom i trudom na sebi.

A pjesma je slijedeća:


https://youtu.be/jpqV3dzYOgk


Shakira - Try Everything