Svitci s asfalta

Slikao Pol Ledent

Neću sada pregledavati ciljeve od prošle godine, to ću neki drugi dan. Možda. Znam da je protekla godina bila teška. Ne, izazovna. Izazovna - tako se to danas kaže. Neke su se stvari riješile, neke još traju. Upoznala neke nove ljude, neke sasvim izbrisala iz svoga života. Svjesna sam da su ti ljudi ušli u moj život kako bih rasla, sazrijevala, naučila neke lekcije i tome slično. Recimo kako se zauzeti za sebe, biti hrabra, postaviti granice i vjerojatno još neke dublje. Zapravo sve one o kojima priča i najjeftinija površna popcorn self-help literatura, a opet - čovjek uči dok je živ.
Jedna osoba iz poslovnog okruženja naročito je ostavila traga u prošloj godini. Tek kada je otišao (otjerala sam ga u poprilično dramatičnoj filmičnoj sceni), svjesna sam koliko me je zapravo psihički ugnjetavao. U početku je djelovao simpatičan i drag. U poslušali kažem da imam PTSP od njega, ali nije to sasvim netočno. Igrom „slučaja“, ili kako to biva da učenik nađe učitelja koji mu treba (ili je obratno?), naišla sam jesenas na webu na „Collective trauma summit“ (https://collectivetraumasummit.com), sa zanimljivim izlaganjima govornika. Shvaćam što trauma jest. Kako te zaključa i izolira. Dezintegrira i odvoji od tijela, dok ne postaneš ta jedna ponavljajuća misao. Ono što mi se usjeklo priče potomaka preživjelih iz konc logora. Kako pojmiti sve užase djeteta koji iz logora gleda čuvare kako se igraju s psima, sa svojom djecom s druge strane ograde. Oni su u svom životu „nice people“. Kako je moguće? Kako je moguće dehumanizirati nekoga do te mjere da ne osjećaš nikakvo suosjećanje prema njemu? Samo zato što su „drugačiji“. Sada sam malo zabrazdila, pobjegla misao. Mogla bih možda cijeli sumit svesti u jednu rečenicu, u nešto u čemu se svi govornici slažu: Najveću traumu čovječanstva predstavlja iluzija odvojenosti. Mislim si, to je to.
Jesam li se promijenila? Da li je stvarno moguće toliko se promijeniti u godinu-dvije? Čitala sam danas malo svoj blog, naišla na nekoliko dobrih ideja i tekstova, neke sam već prije obrisala u nekim kaotičnim događanjima bloga, haha. Malo su sirovi, malo su mi i strani, ovako s odmakom. Dođe mi da ih poskidam, ali opet mi je žao. Neka stoje. Fotografije su nestale... šteta, ukrašavale su blog. Upotpunjavale. Dosta truda sam ulagala, bio mi je važno. Nedostaje mi to. Voljela bih opet pisati. Zapravo, ne opet, nego zaista pisati. I ponovo slikati. Biti kreativna. Živjeti. Ne želim smrt prije smrti, život bez života. Ne želim provoditi dane na poslu, u strahu za egzistenciju, slušajući kako u Hrvatskoj nema budućnosti. Strah je zarazan. Ludilo također. Neću postavljati ciljeve, bit ću što želim biti.

Svima sretna i uspješna Nova godina!

I jedan prepjev starog klasika prekrasnim glasom:
Link

stara je godina, trebaš znati kaj želiš u novoj, evo ja si želim pudinga, i to si mogu ostvariti. želim i hodati sa sa miss svijeta, ali to nebu išlo, pa sam to zatomio u sebi.. ali jednoga dana kada odrastem.?

Sretno i tebi Bakljice!

..neka i tebi bude sretna ova --ča kuca pred vratima ... i da prošlost spakiraš u skladište od života
..a kad se okreneš budućnosti ..da vidiš svjetlost iza svakog problema ..jer kažu da za sve ima rješenja
i da se ništa slučajno ne dešava ... a kad su želje i pozdravi u pitanju ... onda vse najbolje od mene onako čisto i pošteno
... niti svjet ..niti ljude oko sebe mijenjat ne možemo ..al kad prominemo sebe ..nekako lakše je
..sve najbolje ..da takujin ..postelja i srce ne osijete krize ..i da ima dobre spize ..a koja dobra kapljica i da se čuje pjesma
--živa ,,zdrava i da si vesela

bravo raky, čovik jedino sebe može mjenjat, što prije to shvati, to bolje za čovjeka..

Draga BB:-)))
Ta ...neka čudovišta na poslu....to mi je jako dobro poznato i ti kao i ja imaš PTSP od nekoga i to nije izmišljotina ili preuveličavanje.Tri godine nakon odlaska u mirovinu...mogu normalno doći u bivšu firmu i sresti se sa meni resornim direktorom a da nemam želučani refluks.Svaki puta sam se bojala da cu mu sve što sam pojela zadnjih tjedan dana ostaviti na onim šminkerskim cipelama kada mi se ukazao.Namjerno pišem "Ukazao" jer ...Bogovi se ukazuju ...a on je mislio da je Bog...tako se i ponašao.No...bilo kako bilo...tu sam ...naravno sa ožiljcima.....neki su i opaki ali...nikada ne znamo ko gdje i kako.
Tebi želim svu sreću i zdravlje i svako dobro koje se može poželjeti.
:-))**

Sretno! :)

bb, budi ono što želiš biti, a ja ti želim da u tome uspiješ :)*

Sretno bakljo..
I lipo da poviriš, treba pozitivnih...

veliki pozdrav svima :)