DeGa

Kako običan posao guta bez žvakanja sve one riječi koje smo htjeli zapisati. Nestaju u trbuhu obaveza kao u tijelu Kiklopa bez milosti. Njegovi prsti otkidaju lance naših rečenica što bi htjeli zazveckati dolinom ushita. Proplanak je visoko gore, gdje se svjetlost javlja jednom godišnje, možda. Ili jednom u snu. Na vrhuncu snage susrećemo svoju nedoživljenu budućnost kako se srdačno grli s našim ostvarenim željama. Ponekad je to jedino što možemo. Gledati. Sklopiti oči i gledati u sebe...

Evo imamo novog Charlesa Bukowskog...On je radio
u USA Pošti 15-tak godina i skoro su mu prema njegovim
riječima gotovo izvadili dušu...Jedan izdavač mu je
konačno odlučio datu malu mjesečnu apanažu da
se Henk može posvetiti isključivo pisanju...Budući da
naši Bloigerski talenti uglavnom pišu sa posla, nadam
se da će ih neki izdavači primjetiti i prekratiti nam muke..:))

Osvježavajuće... :)

Hahaha. Zgodno. Nadam se da ne mislite na mene. Hehehe.
:))) valjam se. Nisam bas puno pisaca procitao ali zapamtio sam dva
- Charlesa Bukowskog i Jamesa Carvera. Čini mi se. Jedino njih dvojicu ne cijenim kao pisce.
Dobro, niti bas previse Hamingwaya, ali on je barem puno toga proživio.
Ma nema veze. Imam desetak uzora. Jedan je ... Uostalom. Pogodite. ;-)
Tnx :-)
Op.a. Bas me kolega nagovara da te crtice objavljujem u Jutarnjem.
Ali nemam vezu. Mozda od toga jednom slozim knjigicu, mozda nesto...
Trabunjam ;)
Opet sam presisao :/