Čaša polupuna finog crnog vina

Razvod braka je za osobu kao kombinacija lomova od padobrana koji se, eto, nije otvorio, full frontal saobraćajke, brodoloma i poplave.

Ona pošteno priznaš sebi, ako iole valjaš, da si došla u taj brak sa padobranom koji je još tata sjebao pred TV-om (nije mu se dalo, gledao je seriju, pa onda Dnevnik i čitao Novi List) https://www.youtube.com/watch?time_continue=2&v=vwW0X9f0mME i stvorio niska očekivanja od muškarca (očevi, ako volite kćeri - volite njihove mame, da vide što je ljubav, a što idiotizam), da je cesta kojom si išla zmazana majčinim suzama (al opet nije lupila štiklama i dreknula), da je auto bio napul punog rezervoara, a da je brod od početka bio šupalj i curio.

Za poplavu ne znam. To nisam kriva. To je došlo, sila prirode i to.

Prvi korak oporavka je sanirati poplave, obrisati krv sa čela i ceste, pokopati mrtve, karmine...

Drugi korak je povidati krvareće rane, akutne lomove i preživjeti - ako se može, dušom, tijelom, srcem.

A treći korak je obično doći na Iskricu i preksutra naći ljubav svog života - NOT. Iako, to je tako čest pattern...

Treći korak je fizikalna terapija. Sebe, padobrana, ceste, auta...

Vidanje rana sa sviješću da smo brakom ne onoliko strgani koliko smo u njega ušli, nego duplo više. Trostruko više. Razbucao je svaku šupljinu, gdje je bilo blago napuklo, sad je tamo Marjanska brazda, a gdje je bila ranica, sad je tamo otvorena rana koja ne prestaje krvariti.

Kao što fizikalna terapija vježba hodanje u ljudi koji hodati ne mogu, tako postoji taj post-divorce period u kojem ljudi koji nisu sposobni za muško-ženske odnose moraju iste vježbati. Ja osobno pri tome ne mislim seksualne odnose. Ne koristiti ljude kao Lupocet (privremeno ublažavanje boli), nego mislim da treba vježbati povjerenje, iskrenost, druženje, bivanje sa osobom suprotnog spola u istoj sobi.

Ako ste ikad oporavljali nogu od loma - to boli i ide polako.

Treba ojačati, treba vidjeti što se stvarno slomljeno, treba dati vremena da kosti srastu - ali izlagati ih naporu svakako treba.

Tako da mislim da nije nužno ženiti se, udavati, sparivati, zaklinjati na vječnu ljubav čim vidiš pristojno ljudsko biće. Osigurati sebi period vježbanja, ojačavanja, sigurnosti. Oporavka. To se računa.

Ja se vježbam u tome da ne dignem super-shield u svakom razgovoru. Naravno, pri idiot-alarmu to je nužno, u poslu je isto dosta korisno, ali super-shield mi je zapravo najgori neprijatelj u ostvarivanju suvislih veza.

Moja terapija je slična onoj kao kad ljudima izvade šarafe. Onda kad više ne trebaš čelik da te drži na okupu, spremna si za dalje.

Boli sve to. Promašeni dejtovi, gubitak vremena, napasnici, osjećaj da si rekla previše uz bolan osjećaj greške... emocije koje se pobude na krivu osobu. Ali, mora boljeti...

Ljudi su zrcala jedni drugima, i kako je rekao jedan njemački filozof, ja van interakcije i komunikacije ne postoji. To je sigurno dijelom istina. Ne mogu znati tko sam, ako se nemam o čega ogledati i omjeriti. Svaka nas ljudska interakcija obogati i pokaže korak dalje...