..menza..

.. puno prekasno primjećujem kako smo jedini gosti, u vrijeme mraka i obilja poznatog i priznatog restorana, nes(p)retno izabranog stola nad kojim se šepuri divovska plazma sa ninđama i samurajima i silnim krvoliptanjem i svim onim što se već sve pristoji u takvim akcijama i takvim plazmama..
..konobar nam ne daje šansu ni da se smjestimo, već je tu, pršti od energije i prekomjerne težine, sjedajući, ona se odlučuje za jeger, ja ću votku i tako ga se, zakratko rješavamo..
..možda nešto za pojesti, pita se naša nemeza gurkajući nam ofucane jelovnike pod nos - pa sačekaj malo zaboga, bunim se malodušno i zapravo bezvoljno dok bezobrazno, demonstrativno i teatralno prstima vadim već, očito, korištenu krišku limuna iz čaše – kuharica radi, kaže, samo do devet, ne da se smesti konobar i pažljivo, kao da mu je u rukama sam sveti gral odnosi moj limun nazad u zdjelu..
..subota je i valjda nekakav top – termin, ali nema veze, sveto radno vrijeme i mizerni građanski standard doveli su nas do pred samo dno neslućeno dubokog ponora..
..odlučujemo se na brzaka za bečki, konfekcijski jelovnik i ne nudi bogznašta drugo – od svinjetine, pita se naš vitez, ili piletine – sad se već moram baš junački kontrolirati, ako mu odlajem još će mi pljunuti u tanjur, uzimamo piletinu i povrće kao prilog..
..naravno, Slavonija je to, i porcija je rasipnički obilna, mi ne škrtarimo sa kalorijama i kolesterolom, prehranio bi njome čitavu koloniju siročadi trećeg svijeta, vino je nekakva tugaljiva frankovka, ono, omojbožeomojbože, ali – u žrvnju smo i nema tu puno mjesta za izvolijevanje..
..vis – a – vis našeg stola, ipak, desetak metara udaljen, stol je za kojim sjede sinovi vlasnika i neki klinci, valjda njihovi potomci, debeli konobar i, kasnije, nevjerovatno suha i ispijena žena – naša kuharica valjda - čitavo vrijeme bulje prema nama, intenzivno i pomno, ne miču pogled, mašu ponekad rukama i nešto komentiraju..
..odvažim se otići oprati ruke (pišati) i s olakšanjem, u povratku, skužim kako to oni gledaju ne nas nego tv i teško neko krvoproliće na njoj..
.. nasreću, ipak mute tv..
..u nekom trenutku svi se, osim konobara, izgube i sad se već gotovo opušteni, posvećujemo samo papici i vinu i sebi samima..
..za minutu..
..mogu li, pita konobar, naplatiti, znate, da zaključim blagajnu..
..mi se još borimo s onim obiljem na stolu..
..ponovno sami..
..čeka se samo na vas – čujem i ne vjerujem da čujem minutu, dvije potom..
..moja je ultima pametna, racionalna žena, dajte nam, kaže, vrećicu da ponesemo ovo..
..dok ona pakuje ostatke za pohlepnog i vječito gladnog Khana, ja se premišljam da li da pokupim trinkgeld što sam mu ostavio na stolu, ali ni on nije od jučer, čita mi misli i trpa sitniš u džep..
..malo je, al' barem nije od srca, mislim..
..ova je večer moj osobni poraz, bruka i sramota – u mom smo rodnom mjestu – i potvrđuje se ono staro: nitko nije prorok u vlastitom selu..

Jedan od najomiljenijih obroka od mesa u skoro svakom restoranu i domu je sigurno Bečka šnicla. Iako svako ima svoj način spremanja za ovu TELEĆU šniclu samo jedan recept postoji za originalnu bečku šniclu.

28.04.2014. u 10:07   |   Prijavi nepoćudni blog   |   Dodaj komentar

ponekad čovjek od lošeg jela može napraviti dobru priču!

Autor: mai_sarai   |   28.04.2014. u 12:08   |   opcije


vrlo dobru, čak

Autor: I_disagree   |   28.04.2014. u 13:59   |   opcije


Dodaj komentar