nema bloga

Ponekad jos se vracam odakle sam posao
da bih potrazio tvoj glas izmedju mnogih,
no tu je samo zedj, naga strvina vode i svirala bez zica,
bez vjetra da je zaustavi.

Ponekad jos se vracam da bih se vratio tebi,
ali taj sto trazi i onaj sto nalazi, rastaju se uplaseni
munjom na nekom nocnom raskrscu.
Onaj koji pamti i onaj koji zaboravlja.

Sada sam ponovno ovdje, u mesu sto mi ne pripada,
u nekom stranom zivotu, u tudjoj uspomeni,
i opet zovem bez nade to jato poljubaca pretvoren
u jug, u neko naivno gnijezdo.

Sa stabla se opet javlja staro, napuklo zvono
sa svojim rasutim cvijecem, sa svojom teskom sjenom
i silazi tjeskoba gdje prije bijase prostor s lutkama
od snijega i pusto korito vode.

Ponekad jos se vracam odakle sam posao,
tamo gdje pocinje kraj i tamo gdje sve zavrsava,
da bih nasao to sto sam nasao, izgubljen, a to je
nista, praznina... i vise nego nista.

Z. Golob

:)

Netko je ovdje nedavno napisao da vise uopce nema poezije na blogu. Ja vam izabrala ovu pjesmu, da se
odmaknemo od politike, zaboravimo na kredite i
ostale probleme koji nas svakodnevno prate.

Baš mi ova paše danas,hvala Izabell.:)

Hvala i drugi put. Poezija nikad nikom nije naudila.