Jedan sumom, drugi drumom
Sjetila sam se danas sad vec davne 2001 godine kad sam ucila voziti auto. Jedan dan instruktor je moral privatno nekud na brijeg iznad Petrove, ne znam niti kako se taj kvart zove, pa sam sat voznje odvezla u tom kvartu. Bili smo u cajtnotu na povratku, trebalo se brzo vratiti do Borongaja kad je pocinjala voznja za drugog kandidata.
Spustali smo se niz brijeg i instruktor je na svojoj strani stiskao po gasu, a ja na svojoj strani po kocnici. Bilo me strah jer se jos nisam osjecala dovoljno sigurnom u voznji, a i u sred tecaja presli smo s Clia na Oktaviju. I dosli smo nekak do Borongaja ipak na vrijeme, uz muke po autu.
Palo mi je to danas na pamet jer razmisljam kako je to inace u zivotu kad jedna strana gura, a druga koci. I to bas u takvom slucaju kad je veliki sraz izmedju samopouzdanja i sigurnosti jedne osobe i nesigurnosti druge.
Iako oboje zele stici na isti cilj, samo je razlika u tome kojim putem i kako brzo. U slucaju gore se radi zapravo o strahovima - jedan se boji da se nece stici na vrijeme, a drugi da bi se u zurbi moglo nesto lose dogoditi.
Tko je sad tu u pravu? Kako se instruktor trebao postaviti, a sto sam ja mogla drugacije napraviti?
Kazu dobro rjesenje je ono koje je dobro za sve, a ne samo za pojednica u nekom odnosu.
Ako se vratimo na primjer sa satom voznje, dobro rjesenje je moglo biti da me ili pusti da odvozim rutu kak najbolje znam i mogu, pa makar i zakasnili 5 min. Ili da je on sjeo za volan i odjurio do Borongaja, a meni produzio sat voznje drugi put. Vidljivo je iz primjera da se moze stici na cilj i ako svako vuce na svoju stranu, ali koliko je to dobro za "auto".
Link
19.09.2014. u 11:17 | Prijavi nepoćudni blog | Dodaj komentar